Ahmed BuriĆ: Groblje za kućne ljubimce
Prvo sunce na Sarajevo, s desne obale Miljacke, pada na Višnjik. To je brežuljak, jedan od onih koji zajedno s ostalim mahalama čine grozd oko zanatskog dijela – Čaršije, koja je bila poslovni dio grada. Mahala znači četvrt, odnosno kraj – morala je imati česmu, bogomolju (džamiju), i uz nju malu vjersku školu, zatim pekaru i , kasnije, malu trgovinu osnovnim namirnicama. U mahali je tiho, zidovi avlija i bašči ne propuštaju tajne tonova koji nastaju u dubinama duša njihovih stanovnika. Uvijek se zna ko dolazi i ko prolazi, jer postoji unutarnja kontrola vanjskoga svijeta koji može doći tu, bilo da nas uznemiri i donese kakvu nedaću i problem, ili da, u rijetkim slučajevima, donese nešto novo što bi nas razveselilo, nekog dragog ili neku dobru vijest.
Zato se ženski krik iz Himzarine ulice, koja poput karotide na ljudskome tijelu spaja Višnjik i Bjelave i tako daleko čuo, sve do apoteke u ulici Čekaluša (bivša Nemanjina), a ovamo, sve do bolnice Koševo. Bilo je skoro sasvim jasno da se dogodilo nešto strašno: kasnije, svako od stanovnika toga kraja će imati svoju verziju toga događaja, i one će rasti i biti različite će poput onih bala od korova i ostataka vegetacije koje se vjetrom formiraju u valjkaste i loptaste oblike, negdje u pustinji ili preriji.
Obitelj Larsa Gunnara Sorennsena, koja je u Bosnu i Hercegovinu stigla sredinom druge decenije dvadeset i prvog stoljeća, ostala je tu baš onoliko koliko je trebalo da glava porodice, karijerni danski diplomat, shvati da će njegova misija biti manje uspješna od onoga što se od njega eventualno očekuje. „Fizički, ovo okruženje je više Turska, nego Evropa, iako dolje u centru sve izgleda srednjoevropski. I mentalno, oni raznim smicalicama ostavljaju utisak da kupuju vrijeme, a zapravo žele održati status quo.„ Znajući da se njegovi nadležni iz Bruxellesa neće previše miješati u njegove ingerencije, ostalo mu je da u kancelariji podijeli zadatke u kojima će izvještaji ići na vrijeme. Ii održava kontakte s lokalnim političarima.
„To neće biti teško, ovdje mediji svakako prate samo političare, i ‘izvještavaju’ o njihovim ‘sastancima’ i pregovorima“, sjeti se riječi Andya Stewarta, veterana balkanske tranzicije, kao vrag inteligentnog, ali najčešće pripitog Škota koji se ovuda ‘vrtio’ poslije rata i formirao antikorupcione timove. Ipak, dobro je zapamtio to što će mu reći pravnik njegovih godina, koji je izgledom djelovao dosta stariji od njega:
„Znate šta me je uvijek fasciniralo kod ovakvih mjesta? Kako je od njih, za kratko vrijeme moguće napraviti nešto drugo!?„
„Nisam siguran …“
„Znate šta hoću reći“, blago ponosno nastavi kovrdžavi, svijetli Škot, bili ste u Pakistanu. Taj svijet će uvijek ostati taj svijet. Kolonija. Indijska kultura u kojoj je islam donio vrstu transformacije na kulturološkom nivou, ali u suštini, oni su ostali ono što su bili. Tamo gdje su stali. „
„Nemojte im to na glas reći.“
„Nisam tolika budala. Dakle, ritualno se stvari mijenjaju, ali suštinski, bogati će ostati bogati, a siromašni bivati sve siromašniji. “
„Dobro, i?“
„I to da će, ako ne dočekamo Armagedon, Engleska uvijek biti Engleska, a Danska – Danska, bez obzira na demografske promjene: mentalitet određuje život, a ne zakoni.“
„A ovdje?“
„Ovdje je tako da je njih njihov socijalizam vodio u prosvjetiteljstvo. Oni nisu imali Luthera ili Kieerkiegarda, i njihova se reforma trebala odigrati na talasu ujedinjenja drugih evropskih nacija, poput Italijana, koji su imali veće suprotnosti od njih. Ali je slaba ekonomija donijela to da su crkve odigrale najvažniju ulogu. I šta sad imate? Nedovršene nacije izvedene iz religija.„
„Što neumitno znači – feudalizam.“
„Tačno. Prije trideset godina bili su, da tako kažem, uključiviji u Zapad, nego danas. Danas su slaba masa, poput plastelika, i svaki ih pritisak mijenja, uglavnom nagore. Danas su poligon, mogu biti i Evropa i Azija, a nisu nijedno, a sve se, ionako mjeri time prema tome kako će se stvari odvijati na Bliskom istoku. I bojim se da će tako još dugo ostati.“
Ni Istok, ni Zapad, pomisli Nordijac. Posao, ako se to tako može nazvati, dakle polukolonijalna supervizija koja treba očuvati mirovni sporazum će, dakle, manje- više ići. Uz veće ili manje turbulencije.
Više ga je brinulo kako će se tu snaći njegova obitelj: stariji sin, Jacob već je primljen na studij u Holandiji, i s njim, izgleda neće biti većih problema. Interesiraju ga mnoge stvari i mogao bi se naći u međunarodnim odnosima: jedno vrijeme mislio o filmu i televizijskoj produkciji, njegov Instagram profil je izrazito posjećen, radio je video vinjete iz mjesta koje su posjećivali, i većinom pohvalni komentari njegovih drugarica i drugova iz škole su ga ohrabrili da ide dalje u tom smjeru. I nema razloga da se, u jednom trenutku, te dvije stvari ne bi spojile u neki, recimo, „prihvatljivi“, format u kojem on ne bi bio dio nekog međunarodnog tima za provođenje demokratije u misijama. Naravno, ako ovaj svijet uopće ostane ovakav kakv jeste.
Za mlađeg, Nilsa Petera, pak, osjeća dozu zabrinutosti jer su ga učitelji već od dječakova najranijeg uzrasta upozoravali da u školi pokazuje znakove manjka pažnje, i uz prilične poteškoće obavlja samo ono što se, doista, mora, da bi se prošlo u viši razred. U skupim školama vezanim uz međunarodnu administraciju to nekako ide, ali ovdje, gdje su sve takve stvari još u povojima, neće ići bez stalnog nadzora. Dječaku je već četrnaest, i cijele dane provodi za računarom, na igrama za preživljavanje. Istina, tu i tamo pokaže neki interes da sve njegove misli nisu za odbaciti, neki dan je supruga Rebecca Zoe, inače kćerka teksaškog milijunaša Johna C. Perotta, koju je upoznao na studiju u Princetonu, došla blago oduševljena činjenicom da je Nils Peter isprintao protokole start-up kompanija i da se zanima kako je moguće pokrenuti biznis u Bosni, jer je čuo da gore na sjeveru, u okolini Tuzle takve kompanije rastu brzinom gljiva poslije kiše, i ostvaruju značajnu dobit, uz smiješno male poreze u odnosu na one u razvijenim zemljama.
„Ah, bit će da je povukao na djeda“, samo je rekla, u osnovi simpatična, najčešće u duge svilene ogrtače i sarije obučena gospođa na pragu pedesetih koja je zbog svog imagea i karaktera kod međunarodnjaka i domaćeg osoblja u stranim organizacijama dobila nadimak – Hippie Duga Čarapa. Kod nas se za takve prirode govori da je „udarena mokrom čarapom“, pa nije bilo teško skovati taj nadimak. Na vizitki ispod njezinog imena pisalo je conceptual artist, bavila se, ne odveć uspješno, ali relativno posvećeno instalacijama povezanim sa zvučnim efektima koje su upućivale na oneščiščenje planete, otvorenosti joj nije falilo. Kao ni samopouzdanja. Na nekom se prijemu u povodu Svjetskog dana poezije pohvalila da je njezina majka bila najbolja prijateljica Signe Toly Anderson, pjevačice koja je pjevala na prvom albumu kultne grupe Jefferson Airplane, i da su kad su njezini gradili kuću u Marina Districtu u San Franciscu, radnicima na kamionu svirali Jerry Garcia i Grateful Dead. S takvim duhovnim pedigreom s jedne, i sa samopouzdanjem koji je nosio skoro neograničen broj očevih novčanica s druge strane, nije se ni moglo očekivati da se miljenica jednog od glavnih donatora za kampanje guvernera u posljednjih tridesetak godina ozbiljno bavi bilo čime, a kamoli ovozemaljskim stvarima u ovakvom svijetu.
Mačak Churchill, kojeg su svi u obitelji odmilja zvali Church bio je mače koje su našli na kraju dvorišta, goluždravo i uplašeno, možda oko dva mjeseca nakon dolaska u Sarajevo. Odveli su ga veterinaru Nedžadu, koji ga je stavio na posebnu njegu, cijepio i mače je kroz petnaestak dana karantene na Veterinarskom fakultetu bilo spremno za kuću. Nils Peter je uz majčinu pomoć već spremio plastičnu posudu s pijeskom, nabavili su i kavez u kojem će novi član obitelji, a Ocu je ostalo još samo da mu da ime. Nije bilo teško, jer je misao starog kolonijaliste, ratnog dopisnika, ispičuture whiskeya i nobelovca za književnost stajala iznad njegovog radnog stola. Pisalo je: „urođena mana kapitalizma je nejednaka raspodjela bogatstva, urođena vrlina socijalizma je jednaka raspodjela siromaštva.“ Mačak je dobio ime, mjesto u kući i bio najčešće društvo u noćima u kojima je Nils Peter s vršnjacima širom svijeta igrao Frostpunk, Valheim ili Minecraft. Mačak je zavaljen u svoju korpu ispočetka s blagim čuđenjem posmatrao masovne scene ubijanja zombieja i cyberzooloških bića, a poslije je mirno nastavio gladati kako se u glavi tinejdžera rađa jedno novo moguće poslovno carstvo, tu u sred jugoistočne Evrope. Godine su prolazile, mačak je rastao, a Nils Peter, uvijek zabavljen svojim snovima nije ni primijetio kako se u Church sve više počeo povlačiti, i kako ga sve duže moraju tražiti na skrovitim mjestima. Sve do jednoga dana kad više nije ni mogao piti i kad su ga hitno morali odnijeti u veterinarsku ambulantu. Nedžadu, nakon snimka nije ostalo ništa drugo nego da konstatira da se tumor apsolutno proširio i da su bubrezi već otkazali. Predložio je uspavljivanje mačka, s čim se Lars Gunnar morao složiti. Sinovljev plač iz mobitelske slušalice govorio je da ga mora donijeti da ga pristojno sahrani, pa su mačje tijelo zatvorili u debelu, providnu plastičnu vreću koju je šef evropske delegacije uredno stavio u gepek svog sivog Volvoa.
Doma ga je čekalo malo neprijatno iznenađenje jer su se ukućani raspitali, pa mu je supruga samo priopćila vijest da ovaj grad u koji smo došli, sweethart, nema groblje kućnih ljubimaca. I da Nilsu Peteru nikako ne mogu slomiti srce tako da ga zakopaju negdje u dvorištu, bez ikakvih oznaka. Ona već zna šta je najbolje. Plastika je svakako neprobojna i dobro zatvorena: Churchillovi posmrtni ostaci će ostati u malom zamrzivaču, u donjoj ladici, sve dok se ne steknu uslovi za njegov dostojan pogreb. Nils Peter je bio očajan, negdje na forumima igrača požalio se kako živi u horroru civilizacije, u gradu u kojem nema gdje pokopati svoga jadnog mačka.
Bilo je to sasvim dovoljno da neko iz obližnjeg gamerskog kluba, smještenog prema gornjim Bjelavama, u blizini policijske stanice, shvati da se iza ograde kuće u kojoj stanuju Sorennsenovi odvija prava mala drama. A Sarajevu nikada nije falilo ni zloće, ni ismijavanja tuđe nesreće. I svoje, dakako, ali to u ovom trenutku nije najvažnija stvar.
Ado i Đani, dvojica lokalnih dripaca šireg spektra brzo su skontali da se iza nicka Forseti, krije njihov mali omšija kojeg rijetko puštaju iz kuće bez pratnje, i koji je jedno vrijeme i dolazio u igraonicu, ali nikako nije mogao prijeći preko toga da ga vršnjaci ismijavaju što ne zna jezik, i što svaku konverzaciju počinje na američkom englleskom, kojeg govori prebrzo i iritantno nazalno. Već je, naravno, bio i dobio nadimak, zvali su ga Patak, jer je neko od klinaca provalio „evo onog što krekeće ko patka, ništa ga ne razumiješ“. Adi i Đaniju Patak nije bio nesimpatičan, štaviše htjeli su mu i pomagati, tražeći siteove i pogodnosti kako da kao maloljetnik otvori firmu u Bosnu, i na koga bi mogao registrovati startup. Ado je ponudio svog starijeg brata Emira, koji ove godine treba da navrši tih magičnih osamnaest, ali Nils, odnosno Patak, nije baš pokazivao apsolutnu odlučnost da im sasvim povjeruje. I tako, u tim amplitudama pubertetskih prijateljsatva, kad je ovo bilo na donjem kraju sinusoide, oni su se odlučili da provjere je li nordijski bog istine mira i pravde, što je bila Forsetijeva zvanična funkcija u tamošnjoj mitologiji, njihov drug koji se žali da živi u gradu bez pat semataryja, kako bi reklo.
Potraga za mačićima je trajala nekoliko dana, a ondasu shvatili da čak i kad bi ih našli, niko od njih ne bi imao srca da udavi to malo biće, pa su skovali fantastičan plan. Salih, lokalni umjetnik, nevjerojatnog dara za potrete i lica iz mahale završio je srednju umjetničku školu, a jedno je vrijeme učio i zanat prepariranja životinja. Od malo krzna i s maketom glave, mogao je napraviti životinju, i na ostaviti teška oštećenja, da izgleda kao da ju je udario automobil. Kad su Ado i Žani došlo kod njega da mu ispričaju svoj plan, stari se hipik samo nasmijao: i njemu je još uvijek bilo do nepatvorene, iskrene i žive sarajevske zajebancije. Kad je prototip bio gotov, ostalo je još samo velikomlopatom za snijeg, preko mahalske ograde, ubaciti u dvorište Sorennsenovih.
Sljedećeg jutra Rebecca Zoe je ostala zabezeknuta prizorom koji je vidjela. Nije mogla ne pomisliti da nesreća nikada ne dolazi sama, i da nema druge nego da sama pokuša imitirati vreću u kojoj je njezin muž donio mrtvog Churchilla s veterinarskog fakulteta. Uzela je kesu za zamrzivač i otišla u obližnju papirnicu kupiti mašinu za heftanje i mali sklupčanu masu zaheftala u kesu, i gurnula u istu ladicu gdje je Churchill već čekao svoj red.
Sad je, dakle, bilo jasno. Možda ovaj incident ubrza pokretanje procedure za otvaranje groblja kućnih ljubimaca. Atmosfera u igraonici je bila dobra, a po mahali se raširila priča da oni stranci što žive u kući Fejzićevih imaju nesvakidašnje običaje i da se pazi kad se ide pored njihove kuće. Da ne pokupe kakve vradžbine.
I sve bi to negdje i ostalo tako da se u kadrovskim preslagivanjima u kojima je Komesar za proširenje shvatio da će mu u Prištini trebati neko Larsovog kova. Stvar se zaoštrava, Amerikanci neće dozbvoliti promjene granica na terenu, ali ako dođe do maksimalističkih zahtjeva, dolje treba imati čovjeka od povjerenja koji može odmah reagirati. Ostali su snovi o startupu i uglavnom neobavljen posao približavanja te zemlje Evropkoj uniji.
I dvije providne plastične vreće, s dva mačja mrtva tijela u njima, od kojih je jedno bilo pravo, a drugo lažno , podmetnuto, iz pasjaluka i derta. Što je drugo ime za inat, ako ćemo pravo.
I zato se dugo nije čuo tako prodoran ženski krik iz Himzarine ulice, koja poput karotide na ljudskome tijelu spaja Višnjik i Bjelave.Bio je to glas spremačice Elvire kad je u u donjoj ladici zamrzivača našla dvije providne plastične vrećice. Bilo je skoro sasvim jasno da se dogodilo nešto strašno: kasnije će svako od stanovnika toga kraja imati svoju verziju toga događaja, i one će rasti i biti različite će poput onih bala od korova i ostataka vegetacije koje se vjetrom formiraju u valjkaste i loptaste oblike, negdje u pustinji ili preriji.
Tamo gdje još nema groblja za kućne ljubimce.
Pansion Visocki
„To su, sigurno, oni“, pomisli general armije u penziji Veljko Kadijević, bivši zapovjednik Jugoslovenske Narodne Armije, ugledavši na kameri ulazna vrata svog stana u dvojicu relativno mladih ljudi, koji su pokušavali ući u zgradu na Dedinju. Proljeće je u Beograd 2001. došlo znatno ranije, već se u februaru moglo šetati u majici kratkih rukava. „To sam već stoput rekao – ja pred taj Sud u Haagu neću, to je od početka instrument koji treba da potvrdi raspad Jugoslavije i za to optuži isključivo JNA i Srbe. „Vruće je, za ovo doba godine“, nastavi svoje misli. „Ova dvojica slepaca neće ući, niko ne ulazi dok se Jovica ili neko od njegovih ne javi“, to je uređeno kako treba. Sjedne na stolicu, i počne sabirati misli: Miloševićeve akcije nikako ne stoje, Vaske (Aleksandar Vasiljević), šef kontraobavještajne službe JNA, op.a.) se, očigledno, nagodio da bude svjedok optužbe, a i s njim čovjek nikada ni bio na čisto za koga radi, a za koga ne, eno ga na Ohridu i uživa, a svu je važniju arhivu ponio sa sobom. I vjerovatno ga čuvaju Amerikanci. Blagoje (Adžić, kasniji načelnik Generalštaba, zastupnik tvrde srpske linije u raspadu Jugoslavije) je izolovan, ne viđa nikoga. Andrija (Rašeta, bivši zamjenik zapovjednika zagrebačko – ljubljanske vojne oblasti, glavni pregovarač sa hrvatskim vodstvom), ima neku svoju istinu, vidim osnovao je Udruženje generala JNA, misli kako svi opet možemo skupa: Staneta (Broveta, admiral, kontraobavještajni oficir s najvećim rangom op.a) nitko ništa neće ni pitati: on, uostalom, nikad nije ni bio naš, nego Slovenac, njegovi ga ne vole, a mornarica je, praktično, razdužila sve što ima: i taj smo rat predali.
On, uostalom i nije bio bitan, to more, koje smo uzaludno zvali naše, je ionako uvijek bila njihova stvar.
„Ovdje više nema mjesta. Sutra letim „ – zaključi Imoćanin kojeg su optužili, a nikada nije bio kažnjen zbog toga, da je još u partizanima, kad je jedinici naređeno da pređe u Bosnu i Hercegovinu, jednostavno, nestao na neko vrijeme. I onda izronio, na zaprepaštenje suboraca koji su izvršavali sve svoje zadatke. I gledali kako on postaje profesor na Ratnoj školi, ide u Sjedinjene američke države i postaje general armije, čin za svega nekoliko ljudi u historiji Jugoslavije. Još uvijek stasit i u dobrome zdravlju, za svojih preko sedamdeset i pet godina. Primjećivao je da ga izdaje sluh: kuća je već prodata, taj advokat, kako se već ono preziva, zovu ga Grof, je bio sasvim solidan kupac, a u Moskvi ga čeka stari prijatelj: Dimitrija Jazova zovu posljednji maršal, on je već dugo pomilovan u Rusiji i uživa sve počasti veterana. Kojem, eto, nije uspio puč protiv Gorbačova: a, k vragu, izgledalo je da jeste. Na šest mjeseci su došli tenkovi, i ponovo je uvedena cenzura, ali je sve propalo, i on je morao u zatvor. Dok je mislio kako je dovoljno pomogao prijateljima u Iraku, koji ovdje polako dolaze na vlast i kako je Moskva, ipak, puno veća i sigurnija od Beograda, službenik granične policije, iznad kojeg je u uredno stajala osoba u civilu, samo je vratio pasoš.
„Sretan put.“ Zastao je malo. „Generale.“
„Vi Jugosloveni stvarno mislite da smo mi budale“, govorio je pukovnik Nikolaj Sergejevič, radniku nekadašnjem radniku sarajevske Hidrogradnje Senadu Kruškiću kojeg je jedan od predradnika jednom samo doveo na Peredelkino u kuću oficira o kojem nije znao ništa, ali nije mogao ni pretpostaviti o kome se, zapravo, radi. Samo po dvjema fotografijama – misli da je na jednoj, koja djeluje kao da je snimljena u sredini sedamdesete vidio dvojicu ljudi u farmerkama u kojoj je jedan njegov novi gazda, a drugi Hamlet Dylan, kako su zapadni mediji nakon uskrsnuća karijere prozvali Vladimira Visockog (1938. – 1980.), glumca, pjesnika i pjevača protestnih pjesama, koji je bio utišani glas generacija koje su se protivile totalitarizmu. Stari je obavještajac odmah uočio da je južni Slaven, desetak godina mlađi od njega, prepoznao oba aktera sa slike.
Kuća, praktično bijela kocka na zapadnom prilazu Moskvi bila je unosan posao: Senad je tu, nakon što ga je novi šef „ispitao“ odakle dolazi i kako to da mu je žena Ruskinja – jednostavno pustio da radi. Dolazio je svake druge subote, obavljati sitne i krupnije popravke, provjeriti osigurače, izmijeniti sijalice, čak i ispraviti oluke od podiljevanja, kiše su u ovo doba godine često jake i prati ih vjetar. Kad je shvatio da Bosanac zna kopati i vrt, bila je to preporuka više. „Botaničar, sve što sam u životu htio postati je botaničar. Glasno se smijao i izgledao onako kako treba da izgleda visoki ruski oficir: proćelav, krupan, oko stodevedeset centimetara visok i nešto preko 100 kila težak polu-div, kojem je civilno odijelo stajalo puno bolje nego uniforma. On, u tehničkom smislu, i nije bio vojnik. Ustvari, i nije i jeste. Mjesto šefa unutarnje bezbjednosti i kontrole Kremlja u jednom je smislu, bio samo paravan, takozvana vanjska funkcija. Njegova briga bila je doček gostiju, on se brinuo o onima koji svojim poslovima ili bježeći od nekoga dolaze u Moskvu. Ili da se, jednostavno, sklone. A iako u višem činu, on je za sve kolege, pogotovo za pretpostavljene bio Drug Major. Ako se gore kaže da se zove Major, onda je stvar bila jasna: delikatna. I, dakako, tajna. Valjalo je obezbijediti uslove za nekoga ko dolazi, a Nikolaj ponekad ne bi dobio ni ime klijenta, samo „paket“ koji ima oznaku: ako se radi o najvišem rangu, on dobija oznaku S1, i njega odobrava Šef osobno. Assad i njegovi, Karin Kneissl (bivša austrijska ministrica vanjskih poslova koja se preko Bejruta doselila u Sankt Petersburg), Gerhard Schroeder, oni imaju taj tretman i tu oznaku, ali dok priča, Bosanac osjeti da su mu u nekom smislu su oni s nekadašnjeg vrha ljestvice njemu manje zanimljivi:
„To su ljudi koji se ne mogu promijeniti, oni su formatirani kao Nešto, i bez obzira koliko su radili ili učinili za našu stvar – jasno je da oni ne mogu biti dio našeg svijeta.„
„Šta vi, Druže Majore, podrazumijevate pod ‘naš svijet’?“
Nasmijao se. Iskreno.
„Konačno: pitanje koje se ne tiče odvoda, šahta i instalacija.
Ti si kao „slučajno“, završio ovdje, da radiš za mene? Za Druga Majora?“
Bosanac se lecnuo. Veteran odmah shvati.
„Ne brini, nisam mislio na obavještajnu djelatnost. Vi, bivši Jugoslaveni, uglavnom, niste dobri špijuni. Slovenci jesu nešto bolji od ostalih, ali to nije prva klasa. Previše ste sentimentalni, vas za vrijeme odrastanja vežu lijepe uspomene, ma koliko da ste siromašni bili. Mi, formalno, jesmo bili pod jednom idejom, ali u smislu iskrenog vjerovanja u nju, vi ste joj bili vjerniji. Jer je kod vas bilo blaže.“
Pukovnik, odnosno, Drug Major nastavi ne čekajući:
„ Za tebe sam Jugoslavc, čuo slučajno: neko mi je rekao da si na terenu, nekom ruskom idiotu koji se borio na strani Srba u Bosni kazao da nema pojma o čemu govori i da su bosanski muslimani najčistiji Slaveni – bolji i veći od Rusa. Negdje sam to čuo, od mojih dojavljivača, pa me zanimalo. Kad sam se malo udubio shvatio sam da kad su vas porobile Osmanlije, manje – više na miru ostavljale one koji su prije odmah primili islam. To je logika porobljivača: tamo gdje želiš vladati obezbijediš si dio gdje si siguran, i gledaš da su to najjači. Onda s ovim drugima, koji neće da te prihvate igraš igru: to Zapad zove mrkva i štap, a mi – кнут и пряник. Korenček i palica. Nisam za radikalne metode, zatvaranja i progone, ali zato je, ipak, dobro, što je on to što jeste.“
„Vi, zacijelo, mislite na Vladimira Vladimiroviča?“
„Naravno. Sad kad je on konačno to što jeste, mi se opet možemo nadati da će Rusija biti neko i nešto. Vladimir, dragi moj, isto kao i veliki kijevski knez: Evropljani misle da su veliki Rusi Ivan Grozni ili Aleksandar Nevski, ili Carica Ekaterina, ali ne. Najveći je Vladimir. On se oženio kćerkom bizanstkog cara Vasilija, on je uspostavio Belgorod i rusko-ukrajinsku zemlju koja je postala evropska sila. On je Istočnim Slavenima dao kršćanstvo, prethodno ga sam primivši, i on je, na kraju, taj koji je htio živjeti u miru sa Poljacima, Ugarima i Česima.
Senad, inače majstor zlatnih ruku, nije uspio uzeti dah, a Nikolaj Sergejevič, vidjevši da nije do kraja uvjerio sugovornika je nastavio:
„Vi, dakle, mislite da smo mi Rusi izgubili rat.
„Znate kako je s nama Bosancima, nije na nama da mislimo.“
„He, he. Pametniji si od Rusa tvojeg formata. I djeca su ti, praktično, Rusi, pa ćemo ovako: dobićeš ključ od pansiona na Rubljovki gdje se obavlja prijem svih „igrača“ koji dolaze. Dobićeš dvostruko nego ovdje, i nećeš pričati koga si vidio, baš kao i ovdje. Znamo da se to smatra izdajom, a i znamo kako izdajnici završavaju: na njima je samo da pojedu svoje omiljeno jelo. Postoji još jedan uvjet: ni zbog kojeg razloga i nikada ne kontaktiraš sa bivšom jugoslovenskom ambasadom na Vrabijim gorama, u Mosfilmovskoj ulici. Ionako tamo godinama ne ideš, i nema nikakva razloga da to ne ostane tako: za sada je na tebi da pogledaš ovaj materijal.
Pružio mu je fascikl na kojem je pisalo: „Pansion Visocki.“
Dok je listao fascikl, sklapale su mu se priče koje je slušao o gostima. Kad je Marko Milošević, sin srpskog vođe Miloševića stigao, nikako se nije mogao navići da baš neko u gradu od više od deset miliona ne zna ko je on. Prilazio je djevojkama u diskotekama, obučen kao ruski mafijaši iz filmova i govorio „ja sam Marko.“ Cure su se hihotale a muškarci su ga gledali s kombinacijom čuđenja i prijezira. Pronašao je botaničku literaturu koju je njegova majka Mirjana uredno skupljala: jedan od najboljih kompendija bio je njemački autora Strassburgera, Josta, Schenka i Karstena, i dakako, jedan ruski – Kursanov, Romarnicki, Razdorski, Uranov – i ono joj je dugo vremena bilo jedino društvo. Povremeno bi dolazila na izložbe, uglavnom, besmislene umjetnosti koje su organizirali Braća Karići, koji su htjeli pokazati kako njihovo bogatstvo, ipak, nije samo ratno profiterstv su se „integrirali“ u društvo. Veljko Kadijević je, iako narušenog sluha, obilazio operne premijere, išao je češće u Kolobov, nego u Boljšoj, i sve je, naravno, bilo uredno dokumentirano. Naravno, nije mogao ni slutiti šta će se događati u narednim godinama, on je radio svoj posao, a fascikl je rastao: „prvo je došao Emir Kusturica s planom da oduševi „velikog“ Vladimira o novom Hollywoodu na ruskom, i monumentalnim ekranizacijama Čehova, Tolstoja, i Dostojevskog, sasvim pristojno naučivši ruski, ali stari lisac je shvatio kako je to preskupo: njega, zapravo, nikada nije ni zanimala slika Rusije u svijetu. Milorad Dodik se nije dugo zadržavao, a i dobio je tretman treće kategorije, što ga nikako nije zadovoljavalo. Majoru su javili kako gleda nekretnine u Ramenki i Solncevu, a onda mu je on javio da sve garancije moraju ići preko domaćih agencija. Biće da je to, ali ne samo to, sljedećeg očekivanog gosta, Aleksandra Vučića, poslalo u Peking.
Iz kojeg se više nije vraćao.
„Druže Majore“ rekao je Putin. „Nadam se da ti nije žao i da nisi izabrao pogrešnog Vladimira. Neka ko god misli šta hoće, ali ja ostajem ovdje.“
„Ispada da nisam“ – odgovori Nikolaj Sergejevič. „Onda ću, valjda i ja biti tu.“ – dodade.
I pomisli kako onom tupavom, ali vrijednom Bosancu nije jasno kako rat ne može izgubiti neko ko kontrolira Trumpa. Dok naši tajkuni nisu iznijeli novac iz zemlje, on je bio švorc, kokuz kako oni kažu: prvo je rasturio očevu firmu, a onda ušao u kondomijume koji su kontrolirani tim, našim parama. Sve što njega doista zanima jeste da bude poznat.
On je reality president.
A ja još uvijek kontroliram paralelnu realnost – zaključi zadovoljno.
Noć je pala na Pansion Visocki. Iz planina je dolazio oštar, reski zrak. Proljeće je opet teško, kao i prije četvrt vijeka, sporo i teško dolazilo u Moskvu.
