Ahmed Burić: KEBAB TRAUME
KAPITALIZAM
Oni su donijeli kapitalizam,
u svojim naramcima, u male studentske sobe
gdje se sanjaju veliki snovi, u podstanarske
kuhinje, u stanove iz kojih se čuo miris otkuhanih čaršafa,
na kojima se radilo na zametanju velikih ljudi.
Oni su donijeli kapitalizam,
dok smo mi gledali da sačuvamo stid usađen
u avlijama svojih deda i nana,
u kućama s miljeima na novim televizorima,
iznad kojih nas je gledala slika druga Tita.
Oni su donijeli kapitalizam dok smo mi gledali da preživimo
nikome ne čineći zlo, on je za nas bio lekcija iz udžbenika koju
su oni, vjerovatno je i nepročitavši do kraja, posadili među nas.
S nama su slavili rođenja naše djece, kumovali i nazdravljali
bježeći od pendreka i pištolja koje su njihovi roditelji čuvali ispod kreveta i jastuka.
Oni su donijeli kapitalizam, i sada već ne znaju posigurno šta bi s njime.
Ostvarili su snove, ali polako osjećaju da će u njima ostajati sve više sami.
Njihovi plesovi na humanitarnim akcijama su Pirova pobjeda, oni polako shvaćaju da nisu manekeni vječnosti, i bježe u svoje domove u brdima, ograđujući se od nas, pogrešno vaspitanih,
koji možemo biti opasni po kapital.
Za koje odmah znaju da nisu vaspitani da bi bili bogati.
Oni su donijeli kapitalizam, i sad im on ispada kroz prste. Njima ne smiju dirati nos, čačkati uho.
Za potpise otkaza moraju obući zaštitne rukavice, a najbolje je ako ništa ne moraju ni potpisati. Oni su donijeli kapitalizam, jer je to bio jedini način da se preživi,
previše dilema u tim stvarima, ravno je samoubojstvu. Oni su skratili vrijeme za egzistenciju zaboravljajući da sat apokalipse svima kuca isto.
I da je samo zdrav rob, potreban rob.
Oni su donijeli kapitalizam, a on će odnijeti sve. Biće to mala, opet Pirova pobjeda nas koji se u njemu nismo snašli, ali pobjede ionako nisu namijenjene onima koji osjećaju ono što dolazi, nego onima koji znaju što hoće.
I šta može biti.
Oni nas sada gledaju s ekrana, krijući nadmenošću svoju nemoć. Oni se boje da poslije ovoga neće vrijediti njihova obećanja, ali ne trebaju strahovati.
Mi ćemo poslije oluje, opet biti oni mali preplašeni stajači u redovima, što će na posljednjim tacnama obiteljske srebrnine nositi svoje samopouzdanje, i svoj obraz.
Kako bismo posljednji put udovoljili svome strahu dobijenom u nekom zbjegu u kojem su se nalazili naši preci.
Gdje je, uz pucketanje vatre, i nastao virus koji danas znamo kao kapitalizam.
STID
Stid me je, dok čitam stihove pjesnika
koji su umrli u dvadesetima:
obasjavši kao meteori na tamnom svodu kosmosa
nakratko ovu Zemlju, očaja i straha: Kosovela, Vasiljeva, Šimića,
pa i Buchnera, (možda i Rimbauda!?) sve to pripada istoj blistavoj, pomalo naivnoj, kosmičkoj genijalnosti koju pobriše sudbina. Nevoljna da je iko tako dobro poznaje,
pomalo kasno otkrije one koji joj vide lice,
ali ima sasvim dovoljno vremena da ih likvidira. I to radi besprijekorno.
Poput agenta kojem je naređeno da se obračuna s neprijateljem države.
Stid me je,
vjerovatno toga što nisam napisao ništa što će ostati za vječnost.
Inače bi mi, računam, odavno bilo presuđeno.
Ali, nije uvijek tako: neki se rode da njihove riječi mogu ponijeti teret vječnosti, drugi ne.
I ja sam bio u dvadesetim kad sam prvi put umro.
Bio je to, izgleda, početak bivanja pjesnikom, ali, stid me je dok čitam stihove pjesnika koji su umrli u dvadesetima.
Stidim se, dakle jesam.
LITRA I PO, DINAR I PO
Jeftina jelka na Advent u staničnom bifeu
bivši igrač naginje pivu, misli o svom efeu
pijani olovni vojnik, davno je išao spat’
bakica sa štapom, sve k’o pred onaj rat.
Stara muzika i nove cure
Male države bez velike mature
ples ludaka, jutarnja utjeha
tvoja iskustva, bore i ubleha.
Mačji kašalj putnika, sve ti sam kaže
Za sretne su praznici za nas šarene laže
Toplija je zima, brzo pada mrak
Povoljna je klima, isprljani zrak.
Tijesan je ovaj kauč, mala ova soba
ko se sveti nek’ iskopa dva groba.
EL FATIHA
Snijeg i vjera su tišina,
svud okolo je galama.
Dok svi govore
ja ću u sebi.
SPOMENIK NEISPRIČANIH PRIČA
Kad ovome gradu budu pravili nešto veliko
neka to bude spomenik neispričanih priča.
Neka se pomiješaju bijelo i bol i neka svako
dođe do njega i kaže neku tajnu koju prije nije smio kazati.
I neka ne bude važno zašto.
Samo tako će se moći nastaviti njegovo postojanje,
jer previše se bezrazložno šutjelo ovdje
nismo rekli skoro ništa vrijedno
i zato je račun danas ispostavljen.
U bolovima u leđima, u ranim naglim odlascima,
i kasnim jesenima, smrtnima kao proljeće.
Kad ovome gradu budu pravili nešto veliko,
neka to bude spomenik neispričanih priča.
Manje će laskati samima sebi.
Prvo onima koji nisu smjeli voljeti,
a onda svim tim ljudima čija imena nisu završila na spomenicima.
A tako su ih htjeli vidjeti.
Na spomeniku neispričanih priča.
KEBAB TRAUME
Po meni je padala jaka kiša, i puhao je vjetar. Prostorija nije bila ni vanjska, ni unutarnja, u stvari bili su zidovi, ali bez krova. Mislio sam da ne može biti tako hladno u unutrašnjoj prostoriji. Tražio sam ljudsko lice, inije ga bilo. Samo stud. Osjetim da sam tamo gdje niko nije bio. Ali, tu je i neko, skoro prijateljsko, prisustvo smrti. Ona je uvijek tu.
PISMO
Ne osvrći se. To iza tebe nije pređen put, nego ono što si ostavio. Kad noć priča svoju priču, drži i tebe i sebe živim, kad ne bude straha, i ne budeš se osjećao krivim, kad ovaj sivi krš, božja brada kaže ti da vječnosti nema, da je ona sada. Sad je sve jasno, i za Sve jasno. Možda, i kasno. To nije zvijezda, ni svjetlost ljubavi, već mjesec poplavi malo od čežnje, malo od sna, i ne žalim što nismo bili Jedno, već što sam mislio da si jedino ti mogla znati ko sam, stvarno, ja.
ŽIVOTINJSKA FARMA
Nisam poseban,
I nemam ništa posebno novo za reći.
Iako sam odatle gdje svi misle da imaju nešto
za reći.
Iza leđa, uglavnom.
Nisam LGBT, ni Q,
ni I, nemam X faktor, IQ mi ovisi o raspoloženju,
Y mi je nepoznat.
Ne bih imao ikakvih olakšica za prijem
na univerzitet.
Dobro, pa ne moram više nigdje na prijemni:
da moram, šutio bih.
Zar nije uvijek bilo tako da si pred nečim moraš šutjeti?
Pred Zidom, pred Maršalom,
samo što je danas previše
Zidova.
I pred njima se šuti.
a nijednog pravog Maršala.
Predugo traje život u pogrešnim interpretacijama tekstova
prvo Marksa i Engelsa sa Zapada,
pa onda s Bliskog Istoka.
I Bliski Istok živi u tome,
nisam do kraja u krivu ako kažem da su
agresivni feminizam smislile one iz razreda
čije grudi kolege nisu
sanjale, da ih vide, barem jednom.
Baš kao što političku korektnost
nisu smislili oni čije su se priče čekale
na velikim odmorima
jer, šta se sve ne bi smjelo napisati
da su onda bila ova pravila:
Shylock ne bi smio biti Jevrej,
ni škrt,
Carmen nikako Ciganka,
ili prpošna. Ni prevrtljiva.
Othello ne bi smio biti crnac,
još manje musliman.
Stereotip:
u kratkom filmu majka dviju kćerki,
jedne s posebnim potrebama,
potuca se sa sinom gazde pansiona u Srednjoj Dalmaciji,
dečko je simpatičan, a otac mu je kreten.
I on je malo kreten.
Pretpostavljamo da se određeni procenat Mađarica
upari s turističkim radnicima na dalmatinskim otocima.
Jaka stvar.
U snu.
Okolo su, uglavnom, svinje.
Tu gdje jedni javno smiju jesti svinjetinu,
a drugi se kriju, i prvi zadirkuju druge zbog toga,
i misle da su privilegirani.
A malo i jesu.
A drugi, malo i jedu.
Krišom.
Naša se umjetnička elita ne treba baviti banalnostima,
ili lošim vijestima.
Nemoguće je ispričati sve priče, jer umjetničke forme su ograničene, i ne trpe previše zla.
Sve teže je svariti to što čovjek mora progutati živeći svaki dan.
A probavni trakt svinje je najbliži čovjekovom.
Pa ti onda reci da si poseban.
I da imaš nešto posebno za reći.
SLUH
Tematski, nismo puno napredovali: ljubav, život, smrt, strast, preljuba, kamate… Pišem u glavi pjesmu na izmišljenom jeziku, i ne brinem kako će izgledati, indoevropska grupa dovoljno je sedimentirana da će se već, sam od sebe, izroditi kakav sprud. Ono što bi me možda moglo zanimati je koliko smo udaljeni od prelazaka velikih daljina snagom misli, možda poneki stari narodnjak, iz kojeg bi nastalo neko veće djelo. I put kroz planinu Waltera Benjamina. Za ostalo bi moglo biti kasno. Ako već nije, opominje potmuli kašalj, od neopreznih mladih pokislosti, od pogrešnih lijekova. Od predugog čekanja pravde. Od života u ustanovama. Od pogrešnih jezika kojima nismo uspjeli objasniti da se ratovi vode, da bi stvari iz njih postale muzejski eksponati. Da se prodaju kao suveniri.
BEIRUT
Ovo stanje odgovara svima, osim nama koji živimo tu.
Prvo smo se kvarili, onda smo krvarili, pa su nas zarobili.
Sad smo se umorili, jedni od drugih. Drugi od trećih.
Puno je kuća kroz čije se prozore izvana vidi nebo.
Glatke kože mirišu sjajem prošlosti.
Sad kupujemo svoj novac od onih koji su prodali zemlju.
Jer, to odgovara svima, osim nama koji živimo tu.
I svima se moglo dogoditi.
Ali, najprije onima koji su izmislili novac.
