Claude Donnay Ressac: Huk valova
Prevod Jasna Šamić
Dopire iz daljine, ovaj pjev vruće kupke i vina s okusom voća, začinjenog crnim jezikom noći. Čujemo ga kako se diže do vrha lišća i odjekuje do dna utrobe. Glazba života koji izmiče, bez ičeg pogrebnog u sebi, izvire iz zemlje, smješta se na sapima vjetra, preskače riječi koje leže nepotrebne ispod sljepoočnica.
Dolazi iz daljine – iz kakve daljine – taj hrapavi pjev, gdje pijesak prosijava dan do posljednjeg osmijeha.
Sve postaje zeleno. Od nježne žute do tamne sive i plave. Kist prepravlja dan. Jedna ruka ponovo slika uspavani život. Je li proljeće izmišljeno u želji za životom? Ili je to dar zemlji na kraju sna? Ili sadašnjost utopije koja teče venama do osmijeha? Intima je ukrašena svjetlom. Prerezao sam jezik da ispišem san koji živi u meni.
Vlak je ušao u stanicu. Niko ne silazi da primi cvijeće koje mi je u ruci. Buket očaja, šapuće mi jako poznat glas. Ima li ikoga iza vrata, iza prozora? Vozi li ovaj vlak dušu koja mi je suđena? Klatim se na peronu kao metronom u Bachovoj sonati.
Vlak polazi. Neću biti na tom putovanju. Zavladala je tišina izgubljenih pogleda. Cijeli život se povlači kao more u oseki, uzalud buket koji se nudi, kao talisman. Vani, mjesec zaokružuje svoju venecijansku masku na svijetlom zidu zaborava.
Na tavanu prepunom slika i knjiga, ogrnut u plašt od pepela, uzgajam blistavu samoću između zagrada vremena koje baca kocku bez mog znanja.
Što može biti značajnije od ove čežnje za pobunom, ozlijedom, nevinom greškom?
Površina jezerca se bora pod dahom sumraka. Na zalasku života, spremam prtljagu za nekoliko dana izvan špilje, gdje slikam lica koja više neću doticati.
Predajem se. Pogledom koji osjećamo, gradimo svetionik čije svjetlo propituje mračni i nijemi ocean. Predajem se. Jer nijedan odgovor nije uklesan u crni kamen, gdje okončavam svoje dane, ne osjećajući žal zbog pogleda koji nikada nije bio ispražnjen do gorčine. Predajem se. Suncu s kožom od soli i morske pjene, s tijelom prožetim upornim i mučnim zovom petrelki i galebova. Predajem se. Skrštenih ruku. Razapet prije nego me opeče zora. Slike koje proganjaju naše snove, tjeraju nas da padamo, opijeni bezrazložnom radošću. Naši životi tad kopaju stijenu da bi se nahranili svjetlošću koju nam nebo skriva.
Nedjeljne plahte pjevaju jače od opatijskog zvonika. A daleko more udara o drvo kreveta, splav nježne meduze.
Parovi se grle u snu uz kroasane i vruću kafu. Na kružnoj cesti oko grada, automobili bruje sa svojim iscrpljenim vozačima, vraćajući se iz noći na rubu pijanstva. A ja se vraćam usamljen nakon noći provedene na dokovima jednog predgrađa, da bih se potom uvukao u hladan krevet poput katafalka, sa svim onim mrtvima koje niko ne vidi.
Grad dahče, a svjetlo i ne trepne. U tajnosti neke terase, da bi se gostio licima, i brojao sjenke na betonu.
Vrijeme je gusto kao tijesto. Između kretnje i obamrlosti čekamo kafu, da danu dadne aromu pokajanja.
Crkvena zvona ne lete. Smještamo ih duboko u zemlju skupa s kamenjem i izgubljenim osmijesima na beskrvnim usnama.
A u napuštenom zvoniku, zvonar pjeva, da bi lađe opet našle put do luke, dok pod zemljom, zvona što čuju uplakano more na pijesku, mole vjetar da njihovu kamenu tišinu rasprši na sve strane neba.
Čovjek otkriva zoru u mrtvačkom pokrovu koji ga iznenađuje i oduševljava. Kamen se kotrlja u dječjoj ruci, dok djevičanski svijet izranja iz svoje školjke.
Sve se iznova rađa u pogledu, koji sve pročišćava i oživljava.
Biografija
Claude Donnay je belgijski književnik, poznat po svojoj poeziji, pripovijetkama i romanima. Nakon što je završio studij romanistike, radio je kao profesor na Institutu Saint-Joseph u Cineyju, na jugu Belgije, od 1981. godine. Od 90-ih godina prošlog vijeka, bavi se intenzivno književnošću, objavljujući u početku svoje tekstove u raznim časopisima.
Objavio je više zbirki poezije i dobio priznanja za svoj rad u književnosti. On predstavlja veoma značajnu figuru belgijske književnosti.