Ejliš Ni Kvivna: Novozelandski lan
Prevod: Aleksandra Nikčević Batrićević
Mnoštvo ranih purpurnih orhideja. Nepregledno mnoštvo zbog kojeg se Frida pita da li su one zaista tako posebne i rijetke kakvima ih zamišlja. Na polju oko njene kuće uobičajene su poput drugih junskih cvjetova – djeteline, ljutića. Poput zvezdana, onih žutih, što ih ponekad nazivaju kajgana. Ipak, dok se pažljivo kreće oko busena trave blagoslovenih malim, debeljuškastim orhidejama – nadutim, faličkim, episkopalijanski purpurnim – nemilosrdno kosilicom reže kroz ljutiće i djetelinu koji su omiljeni pčelama i kada sunce sija mirišu ljepše od orhideja. Mala ostrva prerasle trave s orhidejom ili dvije poput tačkica na ‘travnjaku’ – ali nije ih ni sada dobro opisala. Komad zemlje na kojem kosi travu nalikuje jezercetu kratkih biljaka u mnoštvu dugih, grubljih.
„Zašto ne nađeš nekoga da to uradi?“ Glas njenog sina zvuči očajno. Griža savjesti? Nije dolazio ovamo duže od godinu dana, da pokosi travu ili da uradi nešto drugo. Vrijeme je za krečenje, za farbanje prozora, a on voli da se bavi tim stvarima. „Ne bi trebala da ideš tamo samo radi košenja trave,“ govori on.
„Pronaći ću nekoga,„ odgovara ona. „Prije nego što odem.“ U posljednje vrijeme je počela da shvata da je najbolji način da se uhvata u koštac s njegovim savjetima, ili bilo čijim drugim, da se pretvara da ih je prihvatila. Neki to shvate već s četiri godine, ali bolje ikada nego nikada. Stvar je u tome što je košenje trave bio izgovor da dođe ovamo. To je razlog zašto joj nije potreban neko da tu obavezu završi. To je bio razlog, kao i trošak, iako bi zasigurno koštalo manje od cijene benzina koju je platila da se doveze ovamo i vrati u grad. Potom, neko drugi za kosilicom koja izgleda poput traktora igračke, ne bi zaobilazio rane purpurne orhideje ili dva mala žbuna hortenzija, ili grupisane duge listove novozelandskog lana koje je zasadila prošloga ljeta i koji su preživjeli zimske oluje, proljećnje oluje i rane ljetnje oluje. Jedva su ih preživjeli. Šiljati listovi lana izgledali su poput vojnika koji su se vratili kući iz bitke na Somi, ranjeni, spaljene kože, nekima udovi nedostaju. Neko drugi bi bez mnogo pažnje prelazio preko bašte i zasigurno bi ih posjekao. Neko drugi ih uopšte ne bi primijetio.
Ipak, postoji još jedna osoba na svijetu kojoj ne bi promakli zbijeni dugi listovi patetičnog lana.
Da li je zaista izgovorila – još jedna osoba na svijetu?
Čisti točkove i odlaže kosilicu za travu u garažu. Samo dođi i pogledaj, hoćeš li? Kada sunce zađe. Kosilica za travu bila je ranjena. Zveketala je – trava joj je bila skoro do koljena, obična kosilica nije bila predviđena za takav posao, bio je to zadatak za glomaznu mašinu. Mora da je sječivo otupilo.
Nakon što je dva sata gurala po nagibima, radeći ono što je trebala da radi veća mašina, posljednja stvar koju je željela da istražuje je unutrašnjost kosilice za travu. Ipak, tjera sebe da se u nju zagleda.
Da. Vidi opušteni zavrtanj na jednom od točkova. Gdje on drži kutiju s alatom?
Trava je tako visoka zato što je tokom maja bila odsutna. Ne smiješ ostaviti nepokošenu travu tokom mjeseca maja i iznenaditi se kada te dočeka žetveno polje. Bila je u Finskoj; nije sigurna zašto. Već godinu dana ona putuje u zemlje u kojima je Elk živio ili koje je volio. Četiri ili pet, sjever svijeta. Postojali su različiti razlozi zbog kojih je odlazila u različite zemlje: izdavanje knjige, zabava za šezdeseti rođendan, konferencija. Sahrana. Prividni razlozi bili su mnogobrojni. Ali uvijek se ispod površine nazirao drugi razlog i to se nikada nije mijenjalo. Bio je postojan kao sjeverna zvijezda. Snovi imaju očigledan narativ u kojem se obično ponavljaju slučajni komadići svjesnog iskustva, i onaj latentni, slomljeni zapis koji pokreće istu staru poruku čitavog života. Očito je njen život na javi sada djelovao na istom principu kao njen život u snovima. Ovo je posebno ne iznenađuje.
Zašto putovati? Da bi pobjegla od Elka, s jedne strane, da bi tragala za njim, s druge. Zašto inače odlaziti na njegova mjesta, na sjeverna ostrva i arhipelage rasprostranjene u daljini, prije nego u lijepe tople zemlje koje bi je mogle razveseliti? Jedini razlog takvoga izbora koji se nije činio kao izbor, bilo je njegovo prisustvo daleko na sjeveru, gdje je mogao biti skriven u dubokoj uvijek zelenoj šumi, ili je sjedio na obali jezera, gdje je lovio štuke. Ili se penjao uz neki vulkan?
Možda je on ovdje, na jugu Irske, u kolibi u Keriju, u svojoj radnoj sobi, koju je krstio uzvišenim imenom ‘biblioteka’, ili je sjedio na strani drevnoga vulkana iza kuće, i gledao put ostrva Veliki Blasket?
Crvena kutija s alatom je u uglu u pozadini, skrivena iza stare kante za smeće. Frida vadi šrafciger i učvršćuje opušteni zavrtanj. Dok vraća alat u kutiju, pogled joj pada na nešto.
Boca vina. Prazna? Ne. Bio je to Šabli. 2007? Mora da su je kupili jedne godine, možda 2008? – kada su se vraćali iz seoske prodavnice u Nenaghu gdje su često odlazili da kupe kafu i sitnice koje su za njih predstavljale zadovoljstvo. Francuski sir, domaći maslac iz Tiperarija.[ Grad na jugu Irske. Naziv za okrug. Sve napomene u fusnoti A.N.B.
] Čatni od zelenog manga s karamelizovanim lukom koji neko u Klokdžordanu[ Grad u okrugu Tiperari.
] pravi. Uglavnom su pili vino prve večeri kada bi stigli ovamo. Mora da je ovu bocu sklonio u garažu za neku posebnu priliku i zaboravio je.
Ili je ona to uradila.
Jednom godišnje volio je da se odveze do Brandon Krika; najčešće nedjeljom popodne u vrijeme nadolaska popodnevnog osjećanja, mješavine nostalgije (za čim? Nije to bilo nešto posebno na što si prstom mogao pokazati) i dosade. Glasovi uzbuđenih fudbalskih komentatora što su se čuli kroz prozore automobila i kroz prozore kuća, ispunjavali su Fridu čudesnom dosadom, žudnjom da pobjegne negdje, nije znala gdje. Jedna od sjajnih stvari o Elku bila je što nije mario za fudbal. Takav je muž bio pravi dar.
Ajmo sada do Brandon Krika. Cuas an Bhodaigh. Prema vjerovanju, Sveti Brendan je isplovio odatle, u naomhogu, i pristao je u Americi. Ali postoji još jedna priča koja je povezana s Brandon Krikom, priča po kojoj je rukavac dobio ime na irskom jeziku i to je razlog zbog kojeg je Elka to mjesto tako privlačilo. Bila je to priča o Velikom Bodahu. Veliki Bodah bio je bogataš iz Kerija koji je sagradio ogroman zamak na obali; imao je samo jednog sina. Bodah je želio da njegovo ime živi vječno i čim je njegov sin stasao oženio ga je jednom bogatom mladom ženom. Nakon što je svoje zamisli sproveo, on je umro. Ni nakon četrnaest godina, njegov sin i snaha nijesu imali djece. Svakoga dana tokom ljeta, žena je odlazila da se kupa u Cuas an Bhodaigh. Jednoga dana dok je sušila svoje tijelo nakon kratkog kupanja, do nje je iz okeana doplivao jedan mornar i uzeo ju je u naručje. Zaspala je i kada se probudila, njega više nije bilo. Devet mjeseci nakon toga ona je rodila sina. Bio je to divan dječak, pametan i zgodan, ali imao je jedan problem: nije mogao da spava. Bio je polučovjek, polumorski čovjek, i to je samo ona znala. Đavolov sin, takav joj je naziv u internacionalnom indeksu priča. Nije đavo; ali nije ni čovjek. Ne neko s kim bi provodio vrijeme.
Po ko zna koji put, Frida čita priču o velikom Bodahu u zbirci priča Peg Sajers[ Peg Sajers (Peig Seyers, 1873-1958), irska autorka.
]. Želi da joj priča bude u glavi kada ponovo pođe do toga mjesta. Često se pitala, a vezano za tu priču, ko bi zdravoga uma pošao da pliva u Brandon Kriku.
Dugački, uzani rukavac, duboke crne vode, nepregledne dubine, klanac, ponor, nad kojim se u pozadini nadvija planina Brandon i sumorne litice s obije strane. Potok se ljutito baca u dubinu, i uz glasne zvuke zloslutno udara u procijepe u stijenama. Nema tamo nikakve plaže.
Djeluje poput ulaska u drugi svijet – i taj ulaz nije djelovao sjajno, ako prema ulazu treba prosuđivati. Razumijete zašto je Brendan, kome je drama bila draga, otplovio odavde u nepoznato, i zašto je veliki Bodah iz dubine velikih talasa, taj čovjek-more, Neptun, izronio ovdje. Upravo ovdje, prije nego na neku uvalu zlatastoga pijeska ili na dugi proteg na kojem se djeca igraju među ustalasanom plitkom vodom i gdje žene obično odlaze da se kupaju.
Frida parkira automobil, visoko iznad uzanog rukavca, i korača vijugavom stazom do vode. Mladi par se kreće prema njoj, djevojka ima dugu crnu kosu, mladić je crvenokos. Kao da plešu tom stazom, smiju se, okreću i zvižduću neku melodiju poput pčela na suncu. Ili poput dva leptira.
Uopšte je ne vide, gledaju jedno drugo.
Na početku doka Savjet okruga Keri postavio je upozorenje: Nemojte se kretati dokom ukoliko je more visoko. OPASNOST. More nije visoko te prijatne ljetnje večeri. Odlazi do samoga kraja doka. Jedan auto parkiran je tu. Ljudi se spuštaju automobilima skoro do mora; to je uvijek iznenađuje. Rađe rizikuju da se utope nego da prošetaju nekoliko stotina jardi. Muškarac u mornarsko plavoj jakni. Zdravo. Pomalo drsko. Divan je dan. Ona ga ne gleda u lice ali korača do kraja i gleda dolje u vodu. Nije crna kada joj se sasvim približiš. Providna je. Pogled dopire do dna. Vidiš kako male ribe u velikoj žurbi plivaju da stignu negdje. Pjenaste alge i nepregledno prostranstvo morskih trava s dugim talasastim listovima, veoma slični novozelandskom lanu. Kažu da sve što vidiš na zemlji ima svoj par u okeanu. Čak i novozelandski lan.
Iza sebe, ona osjeća prisustvo čovjeka u plavom džemperu. Gleda u njena leđa. Postaje svjesna koliko je Cuas an Bhodaigh usamljeno mjesto. Sama na kraju doka, okružena crnom vodom sa svih strana. Ovo se dešava, dešava se često. Na mjestu je koje joj se dopada, mjestu koje joj je dobro poznato i na kojem se uvijek osjeća sigurno. Potom počinje da strijepi, osjeća da ne bi trebala biti na tom mjestu. Zašto se nalazim ovdje?
Okreće se i vraća se nazad dokom i gore uz brežuljak, krivudavom stazom do svog automobila. Čovjek je iza svojih kola, nešto namješta iznad čizme. Pokušava da djeluje bezbrižno dok prolazi pored njega. „Evo!„ još jednom joj se obraća. Pretrnula je od straha. Slijedi stanka, dok je on posmatra, očigledno se zabavljajući. „Da li bi Vam mogla biti od koristi klješta kraba?„ On joj pruža plastičnu kesu u kojoj ih je puno.
„Imam više nego što mi je potrebno.„
„Hvala,„ uzima kesu jer joj se čini da je takva odluka bolja. Tjera sebe da se nasmije. Elk voli klješta kraba, voli ih i ona.
„Da se poslužite uz čaj.„ „Hvala!„ opet ponavlja. „Volimo ih. Hvala.„
Polako korača uz brdo. Više ne vidi mladi par. Prje nego što uđe u auto, okreće se i gleda u rukavac. Muškarac u plavom džemperu se okreće prema dijelu koji zapljuskuju talasi, prema vodi. Može da čuje kako talas prelazi preko talasa i udara o stijenje, prijateljski, prije nego što boja vode postane tamna i postane mračni drugi svijet.
Dok se vozi nazad prema jugu kroz Mjuriorak, Bajlu nGal i Baliferatu[ Mala mjesta u oblasti Keri, na jugu Irske.
], kroz sjenokoše i purpurne nagibe, još uvijek razmišlja o toj priči. Na pamet joj pada da je to priča o incestu. Da li je čovjek mora svekar te žene koji ju je oplodio da bi obezbijedio nasljednike svoje loze? U trenutku kada o tome razmilja, čini se da je tako, iako Peg o tome ne govori. Moraće da pita Elka. U pitanju je priča o kojoj je sigurno razmišljao: šta se zapravo desilo u priči o čovjeku koji živi pod morem i ženi koja nikada nije postojala.
Spremiće lijepu večeru kako bi proslavili košenje trave i opstanak novozelandskog lana. Ima kliješta kraba i vino. Mlade krompire i salatu i spanać. Limun i peršun.
Ljušti krompir, stavlja ga da se kuva. Siječe mladi luk i paradajz; sjecka peršun. Prostire bjeli stolnjak, i na njega postavlja najbolji escajg koji ima u kući. Cvijeće. Ljutiće, djetelinu, i dvije orhideje koje su zaštićena vrsta ali kako je spasila živote barem pedeset orhideja danas njena je krivica minimalna. U maloj staklenoj tegli izgledaju dražesno naspram bjeline stolnjaka. Kada padne mrak – poslije deset i po – ona će zapaliti bijelu svijeću.
Pored CD plejera je Betovenova „Pastorala„ i ona će je pustiti kada večera počne. Jedna od njegovih najdražih kompozicija. Mnogima je najdraža. Ona sada sluša hitove Ketlin Ferie[ Operaska pjevačica.
] iako to ne bi trebalo da radi jer je pjesma „Duni vjetre na južnu stranu„, pjesmu o čežnji za mornarom koji se neće vratiti kući jer se utopio. Duni vjetre prema južnoj strani, južno, južno, da se moja ljubav vrati kući. A negdje na tom CD-u – prema kraju CD-a – Orfejev je lament za Euridikom. Šta je život ako si ti mrtva? Najtužnija pjesma na svijetu. Rijetko je ko uspio da prodre do suštine ljudskoga bića kao Kristof Vilibald Gluk[ Njemački kompozitor i dirigent.
].
Ona putuje da bi pobjegla, da bi tragala za nečim, da bi zaboravila i da bi se sjetila. Ali kada se vrati kući sve što želi je da mu priča o svojim putovanjima. Povratak kući – ona shvata da je suština odlaska bilo gdje da ispričaš priču kada se vratiš.
To je razlog zašto ga je pozvala na večeru. Brojni su aspekti njenoga nedavnog puta u Finsku za koje bi jedino on mogao da ima bilo kakvo interesovanje. Želi da ga pita o pozajmljenicama, o tome kako su Finci izbacili slovo ‘s’ iz nekih riječi koje su pozajmili od Šveđana. Kuola od skole, na primjer. Tie umjesto Stig. I druge riječi koje su tako čudne. On bi joj umio reći zašto Finci knjigu zovu kirja. Očekujete da riječ knjiga svoje porijeklo ima u latinskom ili grčkom, švedskom, ruskom čak. Odakle potiče finska riječ za knjigu, ‘kirja’?
Koga uopšte to zanima? Elka i Fridu. U raskošne pehare iz lokalne radnje za grnčariju ona sipa staro vino.
Sijeda dolje i podiže čašu. „Kippis!„ govori ona praznoj stolici preko puta. Finska riječ za Sláinte[ Živjeli! na irskom jeziku.
]!
Lagano pije vino.
„Veoma je dobro,„ klima glavom. „Nikako da razmrsim šta su Finci radili tokom Drugog svjetskom rata,„ kaže ona. „Možeš li mi objasniti? Da mi bude jasno?„
Sunce je još uvijek visoko, na jugozapadu, iznad ostrva koje zovu Mrtvi čovjek. Fridi se više sviđa drugi naziv, Sjeverno ostrvo. Euridika! Eurid iiiiiiika.
Šta je život bez tebe ljubavi.
Konačno sunce počinje da tone iza Sjevernog ostrva. Elk je volio kada su na RTÉ-u[ Irska nacionalna televizija.
] prikazivali tu scenu, u vrijeme kada su na kraju programa puštali nacionalnu himnu.
Plavetnilo noći.
Dok sunce klizi niz ostrvo Mrtvi čovjek on izlazi iz biblioteke i sjeda za svoje mjesto za stolom.
„Da li želiš vina?„ On gleda bocu vina kao da je nikada ranije nije vidio. Zbunjen je, odmahuje glavom. Sada liči na sebe, sada je onakav kakav je nekada bio. Nije blijed i mršav kao posljednje godine života, ili uspaničen kao posljednjih dana u bolnici kada mu je stomak bio užasno otečen i cjevčice gurnute niz grlo. Na njemu je mornarsko plavi džemper što je čudno, jer to je džemper koji ona čuva ispod svoga jastuka u kući, u gradu.
„Sada kad si ovdje, ne znam šta bih ti rekla.„ Ona se naginje i uzima ga za ruku. Prsti su mu dugi, tanki i hitri kao u pijaniste, od niza godina provedenih u kucanju. On povlači ruku ali nije neprijatan. „Dobro.„ Ona izgovara riječ koja joj prva pada na pamet. Zna da je vrijeme dragocjeno poput vremena koje imaš na raspolaganju kada ideš na razgovor za intervju. Imaš samo pola sata i ne smiješ ih potrošiti tako što ćeš govoriti stvari koje nijesu impresivne. „Nedostaješ mi.„
„Da, draga moja,„ to je njegov glas. Nježan, hitar, robustan, muški, poput blagog burgundijskog vina. Poput purpurne orhideje. Glas ga je, između ostalog, činio tako privlačnim.
„Da, drago mi je da to čujem, iako je sebično tako nešto reći.„
„Mnogo mi nedostaješ.„
Nije potrebno da ponavljaš. „Da, da. Užasno je sve to.„ Uzdiše. „Tako je kako je.„
„Putovala sam u Finsku.„
„To je dobro! Da li si naučila koju riječ finskoga jezika?„
„Anteeksi! Huomenta! Päivää! Izvinite. Dobro jutro. Zdravo!„
„Bravo ženo!„
„To je sve što sam naučila.„
„Da li si išla u saunu?„
„Skoro svakoga dana. To bi ti se dopalo. Trebali bismo poći zajedno, zbog tvojih leđa.„ On je zamagljen, poput fotografije koja nije u fokusu. Ponekad su fotografije na kompjuteru takve, poslije nekoga vremena postanu jasne.
„Slušala sam tu pjesmu, Euridika.„
„Možda ne bi bilo loše da pustiš nešto veselije?„
„U autu imam najveće hitove grupe ABBA.„
„Uh!„
„Juče sam pokosila travu. Ovamo sam došla ponajprije zbog toga. Dosezala mi je do koljena.„
„Draga moja dušo.„ Niko je više ne zove tako. I to nije čudno. „Nijesi trebala da dolaziš ovamo samo da bi pokosila travu. Zašto ne nađeš nekoga da to uradi umjesto tebe?„
„Hoću,„ obećala je.
Toliko toga želi da mu ispriča. O sahrani. O divnim riječima i sjećanjima koja su o njemu napisana, od kojih su neka bila prilično zabavna a neka tužna. O nedavno rođenom unučetu i o njihovom drugom sinu čije je vjenčanje zakazano za kraj ljeta. Posebno o ljubavi koju je osjećala prema njemu, kako ga je uvijek voljela i kako mu je to češće trebala govoriti. Kako mu je to trebala govoriti svakoga minuta. Osjetila je potrebu da mu sve to kaže i da mu postavi nekoliko pitanja. Gdje je tekst koji je napisao o „Povratku mrtvoga ljubavnika„? Uvod za knjigu na kojoj je radio s jednim čovjekom iz Golveja? Da li je Bodah iz priče o Brandon Kriku svekar one žene?
Šta je radio nedjeljom, prije nego što su se vjenčali? To su pitanja s kojima bi započela, potom bi prešla na neka ozbiljnija. „Našla sam čovjeka koji će poravnati baštu.„ On odlazi do prozora. Zemlja ispred prozora nije sasvim ravna. Jedan čovjek je prošloga avgusta kopao i kopao, i zasadio je travu. Platila mu je hiljadu eura a niko nije primjećivao da je išta drugačije nego što je bilo. Jedino je Frida to primjećivala.
„Veoma je lijepo, draga moja!„ Ne komentariše tri novozelandska lana. Ona mu ih pokazuje, blizu su septičke jame. Ne izgledaju impresivno. Poput nekoliko rogoza koje je kosilica za travu promašila.
„Pomalo su mršuljavi ali će porasti i biće poput zaklona pa ću moći da sadim i druge biljke.„
„To će biti lijepo, zar ne?„ Znao je u isto vrijeme biti ljubak i ironičan.
Postoji nešto što zaista želi da mu kaže. Ipak, odlučuje da ništa ne govori i umjesto toga uključuje CD, i glas se prosipa kroz sobu kojom je ovladala tama.
„Šta je život ako tebe nema?„
Naginje se, lice mu je blizu njenom, njegov džemper. „Draga moja. I ti meni nedostaješ.„ On posmatra sobu, usmjerava pogled prema kaminu i polici za knjige. Prema Peginoj slici. „Sve mi nedostaje. Ostalo je toliko posla koji nijesam uspio da završim„
Prvi put ona vidi tugu na njegovom licu.
„Ali ti ne želiš da pođeš sa mnom.„ „Želim.„
Na pamet joj pada da je to rješenje. Jednostavno je.
„Ne, draga moja. Putovala si u Finsku. Pokosila si travu. Pored toga si zasadila tu, tu … kržljavu stvar!„
„Novozelandski lan.„ On se smije.
„Da, novozelandski lan! Moraš voditi računa o novozelandskom lanu i dati sve od sebe da poraste velik i lijep.„
Frida uopšte ne zna zašto biljka ima to ime; moguće da od nje neka vrsta tkanine može da se napravi. Uopšte ne liči na običan lan, s cvijetom mistično plave boje koji rijetko možete vidjeti i od kojega se rijetka i lijepa tkanina pravi. Novozelanski lan nije plav, cvjetovi koji se na njemu pojavljuju izgledaju poput uvelih smeđih suvih šljiva. U ovome dijelu svijeta katkad cvjeta, i listovi mu izgledaju poput zelenih kopalja, izudarao ih je zapadni vjetar, ima šiljate vrhove koji vas mogu posjeći ukoliko ih dodirnete. Postoji samo jedan razlog zbog kojega se sadi.
„Preživio je zimu!„
„Da, tako je, dragi moj, preživio je zimu.„
On ustaje. „Nemoj ići.„
Nemoj ići, molim te. „Moram krenuti. Prije nego što sunce izađe. Znaš kakva su pravila!„
On korača prema vratima. „Proćiće čitava vječnost dok sunce izađe.„
„Već je izašlo u Finskoj.„
Ona trči za njim. „Da li ćeš se vratiti?„
On se okreće. „Jedno od nas moralo je poći prvo. Tako je to na ovome svijetu.„
Upozore te. Dok vas smrt ne rastavi. Čuješ te riječi ali ih ne shvataš ozbiljno. Sitnim slovima odštampano. Odbaciš ih, završe u kanti za smeće, poput papira za pakovanje na lijepome poklonu. On pruža ruku prema njenom ramenu ali je ne dodiruje. Kada bi je bar na trenutak mogao zagrliti!
„Iskoristi vrijeme na najbolji način. Uskoro će biti gotovo. Mnogo toga još treba uraditi.„ Namiguje joj. „Možeš završiti moj posao, ukoliko ne želiš da radiš svoj.„
„Da,„ govori ona. „Hoću.„ On uvijek daje dobre savjete.
Mašta bi trebalo da je sjajna stvar. Dar. Može dočarati, može izmišljati. Ali maštine kreacije nijesu ništa u poređenju sa stvarnim stvarima. Čovjek na pristaništu nije se okrenuo prema vodi. Prikačio je konopac koji je visio iz njegovog paktregera za mali brod u kojem je vjerovatno bio prije nego što je ona stigla, iz kojeg je lovio rakove. I povukao ga je za sobom, na kopno.