Iva Malešević: Tri priče
Ona s njegovim psom
Kada sam dolazila kod njih doma, čitava ta stvar mi je uvijek djelovala napola nategnuto. Znaš ono kad u iščekivanju starta, nenadano zasvira kodeks, pa s krme čuješ „PUŠTAJ SVE i daj mi malo brzine„ E u suštini to ti je bilo to − neđe bi krenuli njih dvoje s istim brodom i kretali se tek onoliko koliko mora zbog manovre. Cilja nije ni bilo, jer je regata odlagana usljed nepovoljnih vremenskih uslova.
Koliko god da su se voljeli kao prijatelji, odavali bi utisak jednog hladnog para koji je bio dovoljno škrt da dijeli svoje ljepše dane. Bila je to velika šteta, jer se njihova privrženost prepoznavala u nekim suptilnim detaljima koje rijetko gdje više možeš da sretneš. U pitanju je bilo ono istinsko prepoznavanje koje su u godinama sazrijevanja gubili jedno pred drugim. Ja sam ga tada negdje i upoznala, kada je bio suočen s gomilom promjena i razmišljanjem da li će uspjeti da sačuva makar neku stvar u istom obliku koja bi ga podsjećala na to što je on vjerovao da jeste.
Tada je izabrao da ta stvar bude ona. Dakle, oni su bili skupa, dok je sve ostalo bilo u potpunom haosu. Njih dvoje su se u suštini srijetali u tom prostoru nadomak porodične kuće i skupljali bi tako ekipu koja je gotovo uvijek boravila tu. Ja bih se pojavljivala krajnje rijetko i to kao njegova davnašnja dobra prijateljica. Upoznala sam ih gotovo sve tokom svih tih godina, pa bi druženja uvijek započinjala s onim toplim interesovanjem za to kako se mijenjaju i razvijaju naši individualni životi.
Sve bi se nekako odvijalo istim redom. Ja bih već ispila prvu čašu vina ispod smokve, kad bi u dvorište polako ušetala ona sa njegovim psom.
Uvijek me interesovalo da li je znala kad dolazim, jer bi se nepogrešivo, baš u to vrijeme, s jednom dozom teatralnog zakašnjenja pojavljivala, obično nevoljnog stava koji se dao osjetiti s vrata.
Pa ćao čovječe, opet si bila u šetnji? Kakva si? A onda bi uslijedilo i ono čuveno „sluša li te pas i dalje“, zaboga! I to bih nešto jedva uspjela da izustim, prije nego što skrenem u kakvu sretniju temu. Kad bih ja stala, ekipa je upadala s pričom, a on bi onako iz najveće preše dolijetao iz kužine da razvedri cijelu situaciju. Dok je spremao hranu, ona bi sklanjala neke zaostale stvari po kući i vrlo malo govorila. Ispočetka sam mislila da joj ja nisam naročito simpatična, a kasnije sam to razumjela kao socijalni momenat pristojne distance koja treba da se održava između naših života. I to mi je sasvim odgovaralo, jer me njen život skoro pa uopšte nije interesovao. Ono što mi je kod nje privlačilo pažnju jeste jedna senzibilno pakovana doza totalno loše energije koja se mogla vidjeti u samom izrazu. Imala je sreću da joj se to krajnje pozitivno odrazi na fizičke karakteristike, pa je djelovala kao privlačna, vitka mlada žena, s koje sam ja uopšteno teško odvajala pogled.
Prvi put kad sam je vidjela, razumjela sam zašto nije želio da priča o njoj. U kući bi njih dvoje razmijenili tek poneku riječ i ta komunikacija bi se odvijala gotovo samo tjelesno. Poneki mot bi odao godine provedene zajedno, dok bi promjene u glasu bile toliko suptilne da više nisi znao da li je iko od tih ljudi ikad ljut, uzbuđen ili razočaran. Ona je bila mnogo stroža i jača, pa mu je vrlo svjesno davala prostora da on preuzme zasluge za ta ponašanja. Sa strane je izgledalo nevjerovatno da se taj cijeli sistem naslanja na manjak komunikacije ili na puku tišinu što je brisala sve ljude pod sobom.
Njih dvoje se gotovo nikad nisu dodirivali pred nama. To je bilo toliko izraženo da sam nebrojeno puta imala potrebu da ih osmotrim fizički, s mišlju da sigurno postoji nešto odbojno na njihovim tijelima što pravi tu prirodnu distancu. Sasvim suprotno tome, oboje su bili izrazito lijepi ljudi, koji su svoju intimu rješavali na drugačiji način. Hajde da jedemo − prenuo bi me tako odjednom iz razmišljanja. Nas dvoje bi onda krenuli drobiti o svemu i svačemu, dok se ostatak poluzainteresovano i uz objed uključivao. Ta količina energije oko jedrenja je uvijek bila nesnosna za ispratiti i to smo znali oboje nekim godinama više, dok smo nekim bili, bogami, rijetko svjesni ičega. Kad tema poput đenakera izduši, neko bi obično spašavao stvar usmjerivši razgovor na umijeće kuvara koji nas je zajedno sa domaćicom ugostio u svom dragom domu. Tada bi se nas dvoje, kao na Verigama, rastali s pažnjom, svako uz svoj vjetar. Kako sam dolazila godinama u tu kuću, moj utisak je sve više počeo da liči na zamrznuto vrijeme kojem se vraćam iz svojih nekih neobičnih pobuda.
Ivek, što ne dođeš češće − on bi me obično ispraćao do kapije. Evo možemo ovako nekad, što fali? Kad bi tako nešto izgovorio, vratio bi mi jednu čistu iskru prezira prema sebi što se zadržavam ijedan minut više. Ne znam, rekla bih utješno. Ok je bilo, hvala ti. Mislim, hvala vama, oboma.
Kad se sjetim tih momenata, žao mi je što njega nisam koji put prodrmala za rame i pitala šta ga sprječava da startuje, jebem mu mater više, pa kakve god bile prilike tu u kući ili van nje. Posljednji put kad sam ga vidjela, zadržao me na samoj kapiji i pitao − pa šta ti misliš o svemu ovome? Reci mi iskreno, kako tebi to djeluje?
Vidi, rekoh mu turobno, kad već pitaš − ja ovo više ne mogu gledat, zagrlila sam ga jako i otišla.
Torta, pa idi
Sačekaćeš tortu, stvarno, pa onda idi đe te volja − doviknula mi je preko polupraznih ovala od sira koje je sklanjala sa stola nazad u kuhinju. Žene su tada kao po pravilu ustale i uglas ponudile za pomoć, dok je petoro male djece uspješno rasturalo namještaj po njihovom porodičnom stanu.
Ona je u suštini u toj porodici bila glavna za sve, što mi je bilo prirodno i neobično drago. Iako sam je vrlo površno poznavala, poštovala sam njene izbore I zainteresovanost za naše pojedinačne živote. Nekako, bila je žena mog dobrog prijatelja, a zapravo je održavala i okupljala cijelo društvo.
Kod njih smo se skupljali često, jer su oni uopšteno voljeli da dijele taj prostor sa grupom bliskih ljudi, koja je bivala sve veća sa dolaskom novih i dragih klinaca. Sredina juna bi svake godine bila rezervisana za proslavu nekoliko zajedničkih rođendana i od te tradicije se rijetko kada odustajalo. Te godine se nekako potrefilo da žene ostanu u stanu sa djecom koja su u znak proslave urlala s prozora bulevara što je gledao na stari blok zgrada u modernom gradskom jezgru.
Od hrane i poslovnih priča se moralo udahnuti koji put za predah, dok se ona za šankom pripremala da otvori još jednu flašu dobro ohlađenog rozea. Kako me odjednom uhvatila preša od povratka doma, pitala me tiho što ima novo, pa joj uz dozu zlovolje rekoh da je sve isto i da joj nemam prijaviti nikavu promjenu.
Ma muči, pogledala me s negodovanjem. Nego biće nećeš da pričaš…
Vjeruješ li da mi je dodijalo da razmišljam o tome, pravo da ti rečem.
A ono kad si išla dolje odavde zadnji put, što je tad bilo?
Ništa.
A šta to, o čemu pričate? Čujem da se mala dvoumi nešto.
A vala i vi kao da ja bogami biram nešto.
Pa jesi li birala?
Ne, nisam. Ja sam sve to smislila, razumiješ.
Ti si luda…
E jebem mu mater.
A ne njemu, nego sebi, bolje.
E vidi nešto. Ako neće niko da ti kaže, ja ću − presrala si ga.
Znam.
Ne znaš, jer sad ne bi o ovome razgovarale.
Aj skalaj, života ti. Što ste nju napale, oli mi ti reć, što je tome debilu?
Ne znam.
Dobro pušti me što ne znaš, nego kako tebi to izgleda?
Evo ja ću ti reć kad ona ne zna… Njih dvoje kad vidiš, odma primijetiš jednu tvrdu opnu stida što se naduvala nad cijelim tim pokretnim prostorom, prečnika tačno dva metra. E unutar toga ti oni tako tavore, najčešće pognutih glava. Oni se smiju i pričaju jedno s drugim, a kao da s kim trećim komuniciraju, života mi. To djeluje toliko neprirodno da je i mene nekad stid što sam tu i što svašta znam. A on je fin ovako. Nego, eto…
On je u suštini dosadan tip.
Jes’, nego što je. Priča ti o nekim stvarima, pun je informacija, a nikakvu emociju ti tu ne dobiješ. Pravo da ti kažem, mene ona energija izluđuje. Oprosti što ovako pričam, ali preklala bih se da ga moram slušat svaki dan.
Ma piči on nekim svojim putem. Prima samo brodolomnike i skitnice, slab je na tužne duše. Skuplja ono nužno zlo, pa poslije nekog vremena to postane njegovo. Vidjela sam to sve već.
Vidjeli smo svi, đaole… Nego se ti jadna kreneš presvlačit u prigradsku gđu Florens što lampom naokolo kupi nesretnika oko sebe. Da im što ne bi pomogla… dokle češ to činjet života ti?
Evo ne znam.
A kad bi znala, isto bi ti bilo malo dva života da pokrpiš sve nezrele, oštećene, zavisne i uboge individue grada, čisto da se ne bi bavila sobom, ne daj bože… Dobro je.
Možemo li sad tortu, đeca čekaju? A i preša mi je…
Dok se sa dolaskom klinaca počeo razvijati urlik po cijeloj prostoriji, ugrabila sam telefon na kom je svijetlilo − zadovoljan sam sa ovim što smo odradili, kad ti krećeš? − a onda se odjednom na ekranu pojavio poziv. Ne znam da li je u tom trenutku bilo do slatkiša ili druge neke mučnine, gledala sam u telefon koji zvoni, razmišljajući da li me volja da slušam šta se sve lijepo dolje desilo i bez mene. A onda je naglo krenula guka da se razmotava. Oštri bol što me presjekao u dnu stomaka je zamijenio mučninu i ja sam dobila nagli nagon za povraćanjem. Pridržavajući se za zidove, uletjela sam preplašeno u toalet sa željom da izbacim pola duše iz sebe u mermerni dobro oblikovani lavabo. U sekundi sam uhvatila svoj izbezumljeni odraz u ogledalu gdje mi se odjednom rastrzala slika divno namještenog stana i ja sam izgubila tlo pod nogama. Sljedeći trenutak svijesti je zamirisao na trulež, pa sam s prvom slikom bila svjesna da cure sa mene skidaju djelove krvave odjeće i spiraju mi tamne mrlje po nogama. U tom haosu gdje čujem kako klinci kenkaju u susjednoj sobi, telefon je ponovo počeo da vibrira. Jedva sam ga napipala po podu, prekinula vezu i nekako skupila snage da iskucam: Mislim da će mi trebati tvoja pomoć. Uspjela sam da trsim nešto zajedničko. Zovi moje doma, molim te.
Gamad
Kada sam pozvala sprat broj 5, moje nabreklo lice je polako počelo da prima neizdrživi tupi bol. Naslonjena na zidove lifta, žmureći sam čekala da se dokopam stana i ispljunem krvavu žvalu koja se ukvasila u ustima pod natopjenom hirurškom vatom. Pred sami izlaz, prostor se zatresao i ja sam u posljednjem trenutku uhvatila svoj odraz u uglačanim mesinganim vratima i prepoznala fleke od krvi koje su se širile na kragni urednog kompleta za posao.
Pička ti materina, zovi sad nekog, pomislih turobno uza sve jaču glavobolju, dok su mi pod otokom goreli obrazi. Tražeći naslijepo ključeve, sjetih se da bih mogla satruliti sama u toj straćari od stana, da niko jebeno ne pita danima đe sam.
Uz pet okretaja s rukom na slomljenoj bravi, zalijepio me vonj ustajalosti i tragičan nedostatak volje da se napokon vratim svom prostoru. Pokret ka prekidaču od kupatila je pregorio unutrašnju instalaciju, pa se cijeli doživljaj stana uz kratko cak pretopio iz očaja u sablast.
Ukipljena, s kesama u rukama, mogla sam samo da osjetim smrad nalik crkotini, što se sasvim sigurno širio s trpezarijskog tepiha. Star, prašnjav i opleten dlakama, ovoga puta je otkrivao nimalo sitne, skoro fosilizovane bube koje su pohranile, bog sami zna, koliko jaja što čekaju da započnu životni ciklus u toj mrtvoj sredini.
Gadilo mi se. Ne samo zbog smrada raskomadanih ostataka tepiha po stanu, već i zbog samoće koja je oticala uz bol kao kakva stravična bolest duž cijelog tijela.
Probadanje u ustima i bol koji se širio naniže, zatekli su me sklupčanu na kauču u uglu sobe. Tako sam zgrčena i umorna počela kukati: „ne mogu ja ovo izdržat„, ponavljala sam u prazan prostor. „Neće nikom past na pamet da pita…“ jecala sam udišući smrad s prostirke koji mi je razvijao mučninu.
Dok mi se tijelo nadimalo od bola, rukama sam zaklonila lice od stida da me ko ne vidi kako plačem u toj bečalini. „Jebem mu mater, izgleda da ću ovdje ozbiljno crknut“ − naticala je u glavi s pritiskom ta posljednja misao prije nego što se prostor izobličio s iznenadnom trakom svježe vanjske rasvjete. Tada je sve zamuklo.
„Najzad…„ rekao je odjednom muški glas bez naročitog obličja, a soba je odzvonila tupim tonom: „Dobro veče bi bio prikladan pozdrav, iako shvatam da je prikladnost u ovoj situaciji izlišna.“
„Koji kurac…“ − bilo je sve što sam uspjela da kažem prije nego što se cijeli prostor još jednom osvijetlio telefonom koji je mučno vibrirao odmah pored. Nastupio je muk, a onda se prostorijom ponovo pronio odgovor koji se sada mnogo jasnije širio sa smradom tepiha: „Ovaj poziv nije bio za tebe“, rekao je muški glas, dok sam ja skamenjeno zurila u poznata svijetleća slova, koja su brzo iščezla sa velikog displeja.
„Tvoj dragi prijatelj“, javio se ponovo glas, „zapravo je zvao nas da pita je li sve završeno“.
„Brzo ćemo…“, rekao je mirno, kad je vrelina počela ubrzano da mi izbija iz usne duplje.
„Jebiga, ti uvijek kasniš“, čulo se isprekidano uz nadolazeći smrad svježeg mesa. Dok sam gladala bespomoćno usamljena u prazan prostor te glibave straćare, osjetila sam kako me gamad zadovoljno proždiru od stopala na gore.
Biografija:
Iva Malešević je odrasla na Carinama, u Risnu. Završila je Fakultet političkih nauka u Podgorici. Bavi se upravljanjem u oblasti ljudskih resursa, kao i razvojem edukativnih programa za zaposlene i mlade. Njeno polje rada je komunikacija i poslovna strategija, što uspješno sprovodi kroz uloge mentora i NLP trenera. Za svoj trideseti rođendan je izdala prvu knjigu kratkih priča. Prvi put objavljuje u Arsu.