Basri Čaprići ’’Svetkovina kiše’’

Izdavač: Centar za očuvanje kulture manjina Crne Gore, 2012

Preveo: Qazim Muja

 

 

 

Koja sreća o Bože

Što nijesmo savršeni.

I Navikavamo se.

(B. Čaprići ,, Kuhinja’’)

 

 

Akademik, predsjednik Kosovskog PEN Centra, doktor nauka, ugledni univerzitetski profesor, književni teoretičar i istoričar književnosti (autor najbolje knjige o Kadareu), predavač semiotike, semiologije i stilistike, Basri Čaprići (Krute, Ulcinj, 1960.) najznačajniji je kao pjesnik koji u savremenoj albanskoj književnosti, a time i onoj koja joj je prethodila, predstavlja izuzetnu pojavu. Zato je, za poznavaoce albanske književnosti, u ,,matici’’ a pogotovu van nje – Čaprićijevo pjesničko djelo inspirativno, izazovno za analize, tumačenja i proučavanja. Svjedoče o tome brojni radovi i studije, prevodi njegove poezije na sve važnije evropske jezike, zastupljenost u antologijama i izborima, nagrade i priznanja.

Zato i odluka Centra za očuvanje i razvoj kulture manjina Crne Gore da na crnogorskom jeziku objavi izbor iz Čaprićijeve poezije, ma koliko da iskreno raduje, pokreće i pitanja i dilemu: Zar treba da mi, u Crnoj Gori, u sredini u kojoj je Čaprići rođen, odrastao, završio srednju školu, poslije studija neko vrijeme i radio, među posljednjima u okruženju i šire, svoje čitaoce upoznajemo s njegovom poezijom? Zar nije naša obaveza da, kad su u pitanju Čaprići i drugi albanski stvaraoci iz Crne Gore, prvi prevedemo i objavimo njihove knjige? Činjenica je da je takvih želja i projekata bilo ali, još više i nerazumijevanja za njih, vještačkih barijera i neuvjerljive odbrane da se ,,nema sredstava’’. Tako su nam Esad Mekuli, Redžep Qosja, Mehmed Kraja, Nolj Beriša, Ruždi Ušaku, Idriz Uljaj, Hajro Ulcinjaku, Hadži Šabani, Anton Gojčaj, Anton Berišaj, Aslan Biša, donekle i Ibrahim Berjaši i Muzafer Čauši, ostali nepoznati. Dvije, najviše tri panorame stvaralaštva naših Albanaca na crnogorskom jeziku, prevodi koje objavljuje ,,Ars’’ nedovoljni su da bi nas opravdali za nečinjeno i neučinjeno.

Nažalost, takva je bila i sudbina Basri Čaprićija.

Upoznavanje s njegovom poezijom neće ispraviti nepravdu podjednako nanesenu albanskoj književnosti i crnogorskoj kulturi, ali će, uvjeren sam, pomoći da shvatimo kakvo duhovno blago posjedujemo i kako ga, s razlogom i ponosom, možemo predstaviti svijetu, afirmišući vrijednosti plodotvornih civilizacijskih ukrštanja i prožimanja na našem tlu.

Iako svi koji su pisali o Čaprićevoj poeziji, ističu njenu originalnost; iako je ona jedan od njenih bitnih obilježja i označava radikalni raskid sa književnom tradicijom i poetikom, Čaprićijeva poezija je, metaforično govoreći, kao morska školjka iz koje se, kad se prinese uvu, oslobađaju i čuju pjesma i šumovi mnogih mora i daljina. Ona je, kao i njegova pjesma ,,Maslina sa dvije hiljade godova’’ koja

 

Jedan korijen prostire ispod puta

Brijegom drugi

Jednu granu baci preko asfalta

Ka moru drugu

 

Čaprići je najistaknutiji predstavnik pjesničke generacije koja je između osamdesetih i devedestih godina prošlog vijeka suvereno zavladala albanskom književnom scenom do tada karakterističnom po ,,horski ukomponovanim tonovima i glasovima,’’ ukalupljenom društveno-ideološkom stvarnošću. Ona je poeziju u potpunosti oslobodila svega što bi ometalo njene isključivo umjetničke poruke. Čaprićiju, rođenom pjesniku, u tome je, pored talenta, pomoglo i odlično poznavanje tradicionalne književnosti i, mnogo više, modernih i postmodernih strujanja u Evropi i svijetu. Na takvog pjesnika moralo se poduže čekati. Čaprići je bio jedan od tih zbog kojih:

 

Toliko vremena čekamo onu tešku vodu

Da nas razdvoji

 

Zauvijek od zemlje voljene

(,,Savršenstvo kiše’’)

 

Misija pjesnika da budu,,probuđena svijest naroda’’ ili ,,čuđenje u svijetu’’ prevaziđena je i anahrona; ona kod generacije koju Čaprići predvodi, izaziva krajnje ironičan odnos. Sve vrijednosti su poremećene, pokazale se lažnim, ništa se novo i ne dešava/ i otićićemo na dno… za slobodu ne vrijedi ni život dati… Nema više ni velikih riječi ni velikih tema. Pjesniku koji zna ,,da je semiotski kod ugrađen u sistem albanskog jezika’’, ipak su duhovno bliži ,,stranci’’: Hini, Morgan, Šejms, Helderlin, Kami, Eliot, Hajdeger koji je tvrdio ,,da se smisao i cilj pjevanja najbolje ostvaruju u dijalogu s vremenom i sa sopstvenim istorijskim trenutkom’’. Čaprići zna da vrijeme nije prostor da ga možeš izbjeći. Za njega je svijet takav kakav je, prolazan, apsurdan, ponavljajući, vječito na ivici Paskalovih ponora ,,koji nas užasavaju’’, u njemu vlada strah što stegne kao kliještima, traumatičan, nesiguran, sastavljen od antomijske građe, košmaran, treba ga rušiti da ga ne bi gradili, paradoksalan, privremen i stran kao Čaprićijeva „soba u Londonu“, sa ogledalima okolo što povećaju iluziju za prostorom, što prazninu prostora uvećaju beskrajem, ili kao njegova „soba u Prištini“ u kojoj je sve ispremetano, razbacano đeca skanjaju igračke ba se ostavio prostor da se vrata zatvore iznutra… ili „soba u Ulcinju“ na kojoj majka otvori prozor prema moru i kad pjesnik nije tu. Čaprići se prema njemu odnosi kao i prema poeziji, svojoj i tuđoj, ironiše ali ga se i plaši, kao u pjesmi ,, Moj doprinos revoluciji je nula’’:

 

Moj doprinos je nula

Za revoluciju za istoriju

Uplašio sam se da gore biti ne može.

Žena mi zbori mani se toga sada

Ko se ne uplaši kada je mrak vladao

Ali ne govore o takvim stvarima

Sada kada je svemu kraj.

 

Čaprići u svoje pjesme umeće poneki stih po afinitetu bliskih svjetskih pjesnika, izokrene sve, u smislu traži besmisao, u redu nalazi nered… Ironija je dominantna i prepoznatljiva i kad se obraća Prometeju (Njega će vezati ponovo odvezati/i mi ćemo goreti ponovo goreti); I kad poznatog albanskog pjesnika Ljasguša Poradecija prekorijeva da je on kriv za sve; i kad za sebe kaže da je pristalica rata… Ja sam podržavalac rata kako nijesam… Đe god da pukne kud god da dođe…

,,Moji stihovi imaju onaj smisao koji im se pridaje’’ – pisao je Valeri; slično i Jejts: ,, Moje pjesme imaju onoliko značenja koliko ih čitalac pronađe’’. I Čaprići se ,,drži’’ toga. Njegova poezija, hermetička, ezoterička, moderna, traži čitaoca koji da bi otkrio njeno ,,obremenjeno značenje i značaj’’ mora biti obrazovan; vraćati joj se, čitati je, mora biti spreman da njegove pjesme dešifruje kao pjemu ,,Prozor ostavi otvoren’’ u kojoj Čaprići, ponavljanjem zahtjeva da prozor ostane otvoren… prozor ostavi otvoren… spuštaju se zvijeri sa planine… prozor ostavi otvoren… zatvori vrata zatvori… da ne bi zvijeri i ljudi izlazili… Prozor ostavi otvoren a zatvori vrata jer stižu varvari (ne oni Kavafijevi) već zvijeri koji proždiru sve ljudsko... metonimijski ,,slika’’ završnu scenu tragičnih istorijskih procesa na Balkanu. Za Čaprićija su riječi krhotine razbijenog ogledala, ,,simboli zajedničkog pamćenja’’ (Borhes) ali bez epifanijske moći, riječi-slike, odraz izokrenute stvarnosti, naslijedjenog straha, crnih silueta koje nas prate ulicama po kojima padaju crvene kiše, ugrožene egzistencije, raznih opasnosti, života pod čeličnim kišobranom, poljuljanog vjerovanja, obješenog na poleđini vrata, saznanja da, kao u pjesmi Vrata:

 

Nam ne trebaše mnogo

Vremena shvatiti da

Nije u našim rukama

Da izbacimo iz uma

Čitav taj teret

Vječiti

Kada će se vrata razvaliti.

 

Čaprićijevo mjesto u albanskoj pa i široj, balkanskoj književnosti, uporedivo je s jednom pojavom u prirodi – sa seobom evropskih ptica u južne krajeve, u koje su letjele milenijumski istom stazom preko Alpa, mnoge stradajući zbog hladnoće i visine. Ali, kad je otvoren tunel koji povezuje Švajcarsku i Italiju i ptice su promijenile i skratile put, iskoristile su tunel da brže i lakše stižu do cilja…

Samo što Čaprićija, na izlasku iz ,,pjesničkog tunela’’ čeka mrak koji, istina, više otkriva nego skriva. Stvarnost, ljude, njihove odnose i svijet ovostrane jave čini vidljivijim. Mrak sličan onom iz Brehtovih vremena.

Podijeli.

Postavi odgovor