STVARANJE SVIJETA I KRAJ

Prvo stvori psa
zatim stvori mene da ima šta jesti
sebe ne uračuna među obične smrtnike

pas ne mogaše pojesti svijet
i postade vjeran meni
prvo ubi mene
zatim ubi psa da ne bi imao ko lajati
sebe ne uračuna među žive
ali đe da prilegne

GENEALOŠKA CIPELA

Nađe neko izgubljenu cipelu i trag
od vrata do vrata potraži tog nesrećnika
je l’ poznajete čovjeka ove cipele

Trebao sam postati prostor nad tragom
progutati ono što ne imadoh
obje noge uvukoh u onu crnu duplju

’Ajde sada ubijedi jednog mog komšiju
da mi ne fali noga već cipela
što ne mogu hodati što hodati ne mogu hodati

RITUAL ZA 1987.

Baciti kapu nad očima
zarobiti onu vojsku muva pod kapom
i stalno stremiti za čistotom
duše
od onog isparavanja u glavi
muvu nad kapom
i plavi kombinezon
zakopčati unutra ono neizbježno drhtavo
čitavo popodne nam je rezervisano
za onaj prijatni strah vjerovanja
što te stegne kao kliještima
ne napušta te
do duboke rezignacije
zatim zarobiti onu vojsku muva
pod kapom
da zarobiš hrabrost za javno ljubljenje
nešto se dešava nešto se dešava
muvu nad kapom prečasni

HRAM ŽRTVOVANJA 1988.

Skidam ti kapu skidam ti cipele kod praga
kada mi koljena drhte od uzavrele smjelosti
ja ti progutam stazu i onaj svod na ulasku
i sve povijeno što se ne slomi od tereta
i neću ti reći bode li me u duši
ili mi se guša spusti od onog svezanog glasa
moram li se brijati oprati zube noge
ili ući i uzeti alate sa sobom
da l’ da prilegnem da smaknem s očiju ovaj vijek
što mi svuđe teži kao led na čelu

vodim sa sobom četu proroka
smrznute mornare i tek porodile mlade
ako nas sustiže kiša vjerovanja u gvožđe
posolimo jezik da ga od zaborava spasimo
da skidam kapu da skidam cipele pri ulasku
u onaj sveti svijet uđe li muva u žito
ucrvljasmo stara vjerovanja o plodu i korijenu
ostari nam se čitav vijek udvaranja
pod onom strehom stabala
ukoliko ti budem vidio lice neću trpjeti tvoje oči
i više te neću voljeti ako ti budem skinuo veo

SREDINA ŽIVOTA

Koliko smo ludi
kada žurimo izaći iz one Sredine
ne vidimo ništa osim Života
za sobom ugasimo svijeće zauvijek
i čitamo Sokrata kao bajku
kada počnemo umirati iznutra
hitamo pronaći stare košulje inkunabule

Sokrata klupe autentične rekvizite
čaše izgorjele knjige
koliko smo ludi
kada požurimo izaći iz one Sredine
al’ smo mi samo malo stali
da žeravicu vatre uzmemo
da uzmemo Daha u ovoj
Sredini
buntovnička umjetnost i Sredine i Života unaokolo

MRTVA PRIRODA

Brišem prašinu sa žute knjige i s lica
ovim se ne svrstavam u ratu i miru
s ekolozima sa smrću prirode filozofije
a moglo se dakle umrijeti i drugačije
sve se može odvijati sada kao u vremenima velikih otkrića

ne samo da se može desiti da ne umremo
već možemo i da uopšte ne živimo do velikih kiša

a moglo je dakle svezati se i drugačije
sve je bilo beznačajno za žutu knjigu
dok nijesu počeli jesti iz dubokih tanjira
dok se nijesu gledali u ogledalu i počeli
iščupati suvišne obrve trepavice i suvišne oči
a moglo se brisati dakle i drugačije

il’ se moglo da se uopšte ne rodi

IZBJEGAVANJE

Bježi bježi bježi jer te život sustiže
razmjesti sve što može postati zakon
može kap pogoditi svijet
ukočivši se sa svom vjerom

Bježi bježi bježi jer te sustiže rijeka
moraš preskočiti čitavi život
izaći na drugoj polovini tijela
na drugoj polovini života

Bježi bježi bježi jer te more sustiže
možeš izgubiti crijeva od povraćanja
ukoliko okusiš drugi komad djela
i drugi dio ljetine

Bježi bježi bježi jer te sustiže ura
nabije ti kazaljke noževe u prsa
s posljednjim tik-takom pozdravi se
vrijeme nije prostor da ga možeš izbjeći

SAZRIJEVATI

Vidi grožđe grožđe i sazrijeva
moja voćka truli od svoje tvrdoće
ili od kiše od grȁda od lošeg vremena
ako sada sazrijevam
ješćeš li me ti zbog čežnje za voćem ili za drvećem
il’ me ostavljaš obješenog od moje kiśele metafizike
ja neću trunuti od pokajanja bolje je
ne sazrijevati
samo nezrelo mogu ostati zauvijek voće

šta ti kažeš da ostanem jabuka
sada kada po drugi put ulaziš u praistorijsko drvo
ili si tu bila a lišće te pokrilo
kada grožđe grožđe vidi i ne sazrijeva

TJELESNA LOZA

Iz porodice gmizavaca
ti si najuspravnija
tvojim beskičmenim tijelom
uvijaš se oko dražesnog tijela đevojke
lozjem se preseliš na drugu stranu vinograda
kada ti se okali rana ili lice
moraš li ulaziti za prćiju kada je loše vrijeme
ili da se zasadiš u Kanu da pretvoriš vodu
u vino kao Hrist da čuda praviš
u čast Dionisa ili u dies irae
iz porodice beskičmenjaka
ti imaš ravnotežu
kidaćeš se usred tvoga struka
čim se napuniš grožđem
ako ne stavljaš za prćiju tvoje zastarjelo tijelo
Od ravnoteže

OD LIMUNA LICE

Ti ne treba da znaš
ne treba da ośetiš što ja ośećam sada
što te iscijedim što ti žućkastu koru bacam

ti si kiśelo voće
i ti moraš ostati voće
makar i
da rizikuješ
tvoju limunsku kiśelost

JABUKA I RAZDOR

Ne pamtim joj plod
otkad je zasadismo u bašti kraj puta
otac kazaše iśecimo je na panju
dok nam se ne ispriječi crv na putu
ja se borih s entuzijazmom
da išćeram od oca kavgu
jabuka se sada ne može ograditi
kakvog li razdora

MASLINA SIVE BOJE

Muku mučim
tucati tvoj zeleni plod
sada me više ne možeš prevariti granjem
krošnjom mirom
moraš nam dušu čuvati od ispovijedanja
od molitvi
tvojim genealoškim crnilom
visi oleandar s kiticom cvijeća
bez lišća bez ploda sive maslinaste boje

RASPUCALI ŠIPAK

Razbacam zrno po zrno
tvoj crveni jezgroviti unitet
samoinicijativno moram zaboraviti
tvoje magično zatvaranje i otvaranje
prema suncu
zrno po zrno
ne možeš stvoriti tvoje carstvo
kod voćaka
kada se svijet stvori
tebi zavezaše zrna u ovo čudovište
sada niti se lako jedeš niti raspucaš
zrno po zrno

RAZRUŠENA SAHAT-KULA

Sada vidim
koliko je sati

MASLINA SA DVIJE HILJADE GODOVA

Poznajem jednu maslinu s dvije hiljade godova
jedan korijen prostire ispod puta
brijegom drugi
jednu granu baci preko asfalta
k moru drugu
dvije hiljade prstenova joj objesiše za vrat
đevojke koje se zaljubiše
i prođoše ovuda pored Pristaništa
pored grane nad morem
poznajem jednu maslinu
s dvije hiljade godova
dvije hiljade godina ima
na grani iznad asfalta obješen plod
na grani iznad mora ljubav

KOŽA

Može li se izaći iz one tijesne kože
uđe li se u onaj odrani svijet

svijet sužavaju obmotavanjem
kožu oderu po širini

OGLEDALO

ja sam ovđe sada visoko
toliko visoko
i vi ste visoko
i oni s one strane
i oni s druge strane
koliko smo visoko

neočekivano toliko
neočekivano
stvori nam se ispred ono otvoreno more
i duboko ogledalo u sredinu postavljeno

kako se razmjestismo svi na dnu
na samom dnu
začuđujuće na dnu

ej ti sa zarđalim śečivom
ne lomi ogledalo lice đe gledamo
jer
možemo zauvijek ostati
tamo na dnu
na samom dnu

hladni i tamni

PERPETUUM STABILE

Ogrebem se poderem se napušta me perje
od oporog mazanja od promuklih telala
njišem na rukama moju voćku maslinu k’o oko
ulazi u modu opet stari srednjovjekovni oklop
za čuvanje i nošenje ista košulja
kućna pobjeda mora se raspletati sreća
i poče se vezati u konjske grive ad perpetuam
memoriam
stare drvośeče ponovo plijeve šumu od
nepoređanih izdanaka
sve se završava starim zanatom drvośeča
perpetuum mobile i počinje da se ponovo rodi
od vatre vode i od zagađenog vazduha

Podijeli

Komentari su suspendovani.