Preveo: Ćazim Muja

ŠKOLJKA

Otvori se jer
Hoću da izađem
Da vodu pijem direktno s neba

Ostavi se zvijezda
Pij vodu iz mojih usta
Porinimo naše śeme
U najveće dubine morske

Koliko je vremena što smo zatvoreni
Izgubljeni unutra o bože
I ne čujemo glasove morskih struja

PROZOR OSTAVI OTVOREN

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
neka vazduh uđe sa ulice
nek izgori

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
da vazduh progutaš
neka smrad sa tijela izlazi

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
da viziju u očima slomiš i dušu očistiš
od zatvorenog prostora

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
odjekuje epski glas pjesnika žure đeca da pobjegnu
od tame od oštrih zvukova

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
spuštaju se zvijeri sa planina
gaze jabuke u mrtvim ženama

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
kiša pada malo vode svakako malo vode
u popucale usne ulij

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
oslobodi se strasti grjehova
posebno se oprosti s vašim mrtvima

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
sa psima da spavaš insektima
duhovima tame dalekim glasovima

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
mrtvaci su vaši iskreni saputnici vidi
oni te ne ubijaju ne zakrče ti put ne guše te

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
prije no što krenete na posljednje putovanje
sa po jednim čeličnim kišobranom crvena kiša kaplje

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
slomi kvadratno ogledalo svojim obrazom
na uglu sobe i kreni

Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
jer mrtav si ti u vojsci koja sa neba maršira
zatvori vrata zatvori

da ne bi zvijeri i ljudi izlazili

SVIJEĆA

Čudim se kako mi blizu stoje
Svijeće što
Upališ ih ti
Tvojim razbuktalim očima

Tamo s kraja raj mi
Izgubljeni bježi
Jedino tvrđave istraju

Sreća je ona što te
Tamo gore udomi
Zalud za mene goriš

Čudim se kako mi blizu gore
Svijeće
Kažem da je imati malo daha

Da tijelo ugasim

PRAZNA

Riječ prazan bubanj
sa nabujalim rijekama
što silaze s planina

prazna kupa užarena prsa
na groblju prazna sklizi mrtvačka
ćutnja strašna napast

na groblju na groblju povija se trava
blažena dolazi sa rijekama s planina
i napuni kupu praznu li kupu

PROZORI

slomljeni, samo slomljeni prozori
grebu tvoj glas koji mi dolazi iz
hladne kutije danas kada se oblaci sumorno spuštaju
do naših lica toliko nisko mogu se
ponekad oblaci spustiti kada
ti nemarno gaziš hladnim stepenicama
a ja
stojim uzalud stojim ispod onih slomljenih prozora ispod
one kiše staklenih čestica što usitnjavaju lik
tvoj obasjan
a ti ti
uzalud bacaš pogled preko bez ijednog stakla
između guta te ona šupljina koju ti zadirkuješ
rukom koju ti usnama zagriješ ona šupljina
tamna i hladna koju ti koljenima stisneš
jer
uzalud sasvim uzalud nekako dođe mi da tijelo
ogrnem onim ogrebanim kožnim ogrtačem
one slomljene prozore koji ti strah unesu
dok prekrivaju kosu jednoj
đevojci česticama popucalog stakla
kao da mi ispred provaliju bacaju
tuda đe ti nemarno gaziš

OSTAVLJENI POTOK

Kako se śetih sada poslije toliko vremena onog usamljenog i zaboravljenog potoka. Bijaše jedino mjesto đe si mogao mokriti, tako nesmetano i bezbrižno. Samo si tu mogao ośećati se udobno i potpuno usamljenim. Zatvorio si se unutar onih hladnih stakala koja su se oznojila od dahtanja ljudi. Bježali su da se sakriju unutar jedne neprobojne magle. Što si dublje ulazio u onaj potok pored obale, pokrilo te granje, jedno na drugo naslonjeno, onako zanemareno. I tako si izlazio na kraj ovome svijetu. A kada je kiša padala magla se zgusnula i nebo se iznad zatvaralo. Sada kada se već razvedrilo kako mi onaj potok izgleda nekako potpuno zapostavljen. Svi hitaju nekim otkrivenim stazama i drugim vodama. Sada sam počeo da se śećam, sada pošto se razvedri, da je trebalo taj potok ostaviti na stranu. Jer mogu ljudi gaziti travu koja od sunca tajnu čuva. Ko zna kako će se stvari kretati i ponovo poželimo bježati od žestokih voda. Onaj potok, što se više smrači, presahne i osuši, i pokriva se granjem što iznad vise, može nama sličiti.

POTOK

Iako si ti sve uslovljavala nekakvim brzim izmjenama, mi nastavismo da odlazimo tamo kod onog isušenog potoka i napunimo ga kao prije od brijega do brijega. Ja sam primijetio onu lipsanu životinju pored potoka. I ti si je primijetila. Igra je bila ista, uostalom ovo smo priznavali poslije svakog vrućeg kraja. Svakako uspješno. Poslije svake uspješne igre ja sam mokrio obalom onog potoka. A to se nije odnosilo na neku simboliku obavezno povezanu sa igrom. U smislu, pišam ti na to, za šta, da pravo kažem ponekad sam se plašio da može odnijeti i onaj tovar jezika ispred tvojih očiju. Ovo se nimalo nije ticalo nas, mislim da je više bila neka moja specifična veza sa prirodom. Uočio sam ovo i ranije svaki put kada sam se našao u onoj šumi, nešto me ćeralo da mokrim ne okrećući glavu ni lijevo, ni desno. Nekakav ośećaj da si sam i svemoćan. Da, ono što se dalje nastavilo i u tvom prisustvu bez neke pometnje koje je moglo izazvati tvoje oko, naćera me da pomislim da ne treba tražiti unutar nas onu promjenu koja treba da se desi. Možda se nešto uniformisalo u onoj davnašnjoj i direktnoj vezi sa prirodom. Ne vjerujem da postoje tako veliki nedostaci u jeziku da bi ti stvorilo teškoće reći da ti mnogo smeta, stršno mnogo, onaj čin rituala mokrenja na toj obali potoka na kraju svake igre. Mislim, u smislu da ti jezik može skrenuti tako sam po sebi.

JASTUK

Uzeh perjani jastuk. Podmetnuh ga pod glavu,
Da zaspim kazah, meko i spokojno.
Onda ga bijelog stisnuh na grudi, pomilovah njime lice
I ugrijah ga dahom svojim. Toliko pitomih ptica,
Kazah, ispod moje jabučice počivaju vječno.
Čim se svikoh na njega, shvatih da bez njega ne mogu.
Toplo i meko iz njega poče izlaziti perje koje
Ispuni sobu, potom čitavu kuću i mahalu.
Ja koji sam se navikao na mekoću i toplinu
Iz dubine snova dobih signal da me je ščepala
Ledena groznica.
I ne uzdržah se, eksplodirah, divlje ptice rekoh im,
Ovim bijelim perjem nas pogušiste.
I zahladi tu, stvarno zahladi.
Onaj jastuk ispražnjen od perja što promijeni doba
Podvuče me poslije mnogo vremena u kudrave vune!

NEDOSTIŽNA

Ona mi neđe daleko odvede
San na krilima jednog talasa

Tišina prisluškuje glasove koji
Zarone i u česticama izrone

Na leđima vode
Jedna kalimera mi se ne da grijati

Zarobi mi san na ušću

Bojane Koprca se jedan galeb
Zatim pobjegne

Nedostižan kao uvijek

Jedan jecaj zabi mi se u prsa
I srećan umirem

Jer ne znam šta se preko dešava
Niti ću ikad znati

Iznad one magle koja
Prekriva sve bregove sva polja

I vodu naročito

Vodu za koju bog zna šta se u njoj skuva
Onim mrežama sa lopticama

Okruglim kao stravične oči
Otvorene prema nebu

GITARA

Vežem žice na toplom pijesku
razvlači ih kišni vjetar
kroz moju bol

Raširi zvuke divlja ptica s one strane
razdrobljenih talasa

Jedna ruka preko beskrajno
Dugih žica puno
Kapi rastresu se pored moga čela
Prestaje li ova kiša pod žicama
Obješenih teško
Teško

Koje li težine ova tvoja duša
Na kosu ti sklizi jadna kap
Dok na pijesku pada kao
U Sahari

Kažem gasi li se glas
Onim vrelim dahom
O kišni vjetre
Što sa uspomenama ’mreš

EKSER U VODI

Kada iščeznu oni krugovi što
Jedan drugog gaziše da mjesto stvore
Jedno što šire mjesto u vodi
Ekser sada već napravi rupu
Strmoglavo dolje

Đeca što oponašaše krugove
Svoja lica izložilše zracima što
Iz vode izbijaše
Iz jednog mekanog skuta tamo dolje

Ono dvoje što seksahu ispruženi na plaži
Samo su šćeli znati
Staje li uzdignut sada već
Ćutljivi anđeo
Prije nego će ih odnijeti na nebo
Beskrajno

SAVRŠENSTVO KIŠE

Ništa odozgo ne pada na mostu đe śedimo mi
Silazi polako uvlači nam se za vrat sklizi
Da se naježimo

Kada se ponovo uzdižu one kapi mi nijesmo tu
Jer oči zatvaramo zvuke progutati
Ne vidimo
Maglu ni bjesnilo lišća

Drugi put spustiše nam mokri kanap
Vezaše nam tijela ljuljaju nas tresu
Da nam śeme pada u vodi što valove budi

Toliko vremena čekamo onu tešku vodu
Da nas razdvoji
Zauvijek od zemlje voljene

POLJUBAC NA SEMAFORU

Ono dvoje su ušli
Na crveno svijetlo
Dodirnuli su usne
Uvlačili ruke u topla mjesta

Ostali čekaju
Iza
Koliko odjekuju sirene
Zatvoriće se crveni tren
Oni žele da nastave put

Ono dvoje
Zašto ne čekaju
Da lišće pupolji
Da se šuma ozgo zatvori

I jedna zelena ruka
Sa juga
Da im povjetarac tihi donese
I par kapi kiše nad njima

Što je šuma topla
Ugaslih svjetala
Zanavijek

SNIJEG

Ti si od mjesečine silaziš
Polako
Bijele kose
Onaj pokrivač meki prebaciš
Preko postelje

Ti hodaš pažljivo po
Zemlji toploj prolaziš
Preko
Ne dirajući bol

Tvojim laganim nogama
Zatvaraš tragove
Ostavljaš za sobom
Blagoslovenu ćutnju

Ti si draga
Kako mi to izgledaš
Ne dodirneš uopšte
Zemlju
Niti tragove ostavljaš

U śećanju

KUHINJA

Mogla je biti šira. Tako
mogu komotno praviti mjesto vreći
od one crne plastike napunjene
svake večeri ostacima hrane. Kuhinja je
Mogla imati jedna vrata. Druga su
suvišna i mogu zbuniti. Samo ima
jedna vrata viška u mojoj kući.
Svi oštri metali
padaju u oči onako neoprani kako ih ostavljamo
skupa dok se nagomilaju. Puno, puno, dok ostajemo
prazni.
Kuhinja. Kad god ulazim uzeti čašu
kako kaplje neđe i curi. Zalud pokušavaš sanirati vodu.
Tu stalno teče. Moraš se naučiti
kvarova. Kako se navikavaš
napokon sa crnom plastičnom vrećom tu pored.
Kažem,
da se nijesmo navikli onim stalnim kvarom.
Vodom koja zalud teče i crnom plastičnom vrećom što
nam odstrani viškove hrane. Ovolikim trbuhom koliki nam je
pukli bismo. Koja sreća o Bože
što nijesmo savršeni. I
navikavamo se

ZAUZELI POTOK

Koliko smo voleli taj potok. Tako brz i topao. Magičan. Jer je izlazio iz korita. Iz svog korita. I tijelo je dao svijetu. Ni bregove nije razarao, ni tijelo nije uvukao duboko u korito. Širok. Neke glatke brežuljke milovao je unutar sebe, čas ih otkrivao, čas ih sakrivao. Onako nakvašene lizao ih dok se nebo nije napunilo. I prosulo. I dođe kako dođe vrijeme da se zauzdaju stvari. Čitavi taj potok i nikako da opereš ruke u njega bre aman. Obuzdavaše ga. Taj potok što ti dušu davaše čitavim svojim prosutim tijelom. Uvukao bi ti se pod pazuh. Išćerao ti strah. Da bi ga volio. Taj potok što je iz korita izlazio. Iz svog korita. Sada će ga zbrinuti. Ima boga. Ima jedno korito. Bregove uzdignute nagore. Ustajao. Svaki kažu ima svoju vodu. Koliko se plašim. Jedno sušno doba kada počinje sa neba kako otpočnu smrđeti parkovi.

PIJANI TRENUTAK

Zarobila nas je voda
veže nas za usne kaže
mi jedan pupoljak koji ogrebe mi čašu

Niti dolazi talasima
Niti sa neba pada kako
izbija vatrom ožari mi kupu

Kod stubova mosta oni ledeni
stoje dok se Ti savijaš iznad
postelje jedne barke

Kada probijem vodu po sredini
obale preko tvojih nogu od
izgorjele pustinje steže me kanap

pijanog trenutka

ŽICA NA BALKONU

Vezana čvrsto nad glavama
Svih
Ispod drži mokru košulju sa
Žućkastom mrljom Teški mrak
Pada kasnije
Uvlači nas u lavirint đe
Moramo sve zaboraviti San
Te probudi Jer
Na žici vjetar njiše mokru jastučnicu Ti
Prelaziš preko mekanom rukom lagano
I prostreš široke čaršave koji
Nas drže budnim
U gustoj tmini
Jer
Možemo oslijepiti Anđela o Bože
Dok nemarno bacakamo udove što
Nam trnu
Na žici objesi sve
Ujutro iscjeđuju se nasilno
Nad glavama onih ozdo Dobar
Je znak da smo se ponovo budili
Jer
Se osušila bijela košulja sa
Žutom mrljom što
Raširi rukave od śevernog vjetra I
Kažem da je dobro što imamo žicu na balkonu
Brz je vjesnik
Kada nam se pred očima smrači

CRNOMANJASTA

Ispružila je ruku
Golu na šanku
Duboko do pocrnjelog ramena

U jednoj slastičarnici Tetovaca
Uzima sladoled
Oni su se probudili još sinoć

Brišu znoj koji im lije
Kao potočić Oči razrogače
Dok ona razbacuje kosurinu

Sa strane nemarno plaze jezik
Brzo ližući jedan mlaz koji
Teče im kroz prste

Savija tanki struk pravi
Okrugle meke vijuge
Liže zatim polako sladoled koji se topi

Žuri mladi konobar neispavan
Ubodi očiju u njenim linijama vijugaju
I gube se negdje daleko. Ukočio se

Jedan stakleni odjek i bude se svi
Česticama se pokriva ulica
Ona uska ulica kuda ona bježi i samo bježi

I reče starac koji sa strane stajaše Al-lah
Kako čovjek sve poharami

MOJA SOBA U PRIŠTINI

Sve stvari koje naveče ostavljam prevrnutim
da iscijede crvenu krv mesa kojeg donosim
iz okolnih šuma
ujutro vise razapete na kandžama iznad pečenjare

Sva mi je briga
da se suđe jednom zauvijek smiri

Na ćošku đe se obično šćućuri mačka Na mjestu
đe žena obično stavlja saksije sa cvijećem prema
svijetlu Na ćošku đe đeca sakupljaju igračke Na
ćošku đe prazno mjesto ostavismo da bi se vrata sada otvorila

Sada šešir okačim na ekser požutjele dunje
razbacane i sada mogu vrata iznutra zatvoriti
produženom rukom

Na zidu đe maločas sat zakuca Na ekseru
đe okačih jedno bijelo oko zaokruženim crnilom
iznad zavjese đe se jedan pauk sada potkrada

Sada dunem prašinu oluje što se na krovu slivaše
hladno usred hrđavog dana

Sada sam ja onaj koji žestoko stakla otvara
da ne bi popucala od urlikanja moga Bindija

VRATA

Vrata nijesu strah

Zatvaraju se neusiljeno
Od naše hrabrosti
Da svjetlo gasimo

Kada noge odvojimo
Od tvrdog tla
Da bi pravili lukove u vazduhu
Naše vjerovanje bude poljuljano

Obješeno
Na poleđini vrata

Vrata nijesu laž

Ali nam je trebalo mnogo
Vremena shvatiti da
Nije u našim rukama
Da izbacimo iz uma
Čitav taj teret
Vječiti

Kada će se vrata razvaliti

Podijeli.

Komentari su suspendovani.