Zuvdija Hodžić: O prošlosti – za budućnost
(Husein Bašić: “Zamjene”, “Almanah”, Podgorica, 2000)
Udruženje “Almanah” napravilo je pravi izdavački poduhvat objavljivanjem pentalogije “Zamjene” (Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko, Bijeli Azijati) akademika Huseina Bašića, poznatog pisca, autora tridesetak zbirki poezije, pripovijetki i romana, dobitnika brojnih značajnih nagrada, antologičara, danas, neosporno, najboljeg znalca usmene bošnjačko-muslimanske književnosti kod nas.
Izdavanje Bašićeve pentalogije nažalost nije finansirano sredstvima državnih institucija čija je to društvena, kulturna i zakonska obaveza, već zahvaljujući pomoći Nusreta Mehmedovog Eća, čovjeka duboko svjesnog značaja jednog ovakvog djela za afirmaciju duhovnih vrijednosti svoga naroda.
Podržao je djelo koje, siguran sam, da se pojavilo u drugoj sredini – slavilo bi se kao prvorazredni kulturni događaj.
Bašićevi romani ne bi bili veliki da nijesu vrh planine koju čine genetsko-duhovne naslage i tradicije, plodotvornih civilizacijskih uticaja, prožimanja i poetskih uzleta obasjanih svjetlošću polumjeseca. Naravno, time ne umanjujem zasluge autora romana, većih, naprotiv, naglašavam.
Sjeme je palo na plodno tle. Husein Bašić je stvorio moderno umjetničko djelo u kojem mudro i istočnjački bajkovito, svježim i bogatim jezikom, pripovijeda o gorkoj, uzbudljivoj i dramatičnoj sudbini bedela Ibrahima Žioca, pričajući, zapravo, o bošnjačko-muslimanskom narodu kojeg su istorijski događaji počesto dovodili da bude uzdanica carevini i njena najlakše otpisana žrtva, da bude tuđ na svome, proganjan i prognan, prepušten na milost silnima i moćnima, vječiti krivac a ni kriv ni dužan, najčešće smatran za ono što nije a sam znajući što je, pa ipak ponavljač grešaka sa kobnim posljedicama, naučen da dugo pamti i još brže oprašta.
Tako je u životu, a tako je i u romanima Huseina Bašića. Zato ih možemo analizirati i s psihološko-sociološko-istorijske, ovdje manje važne strane, kao i sa one druge – estetsko-umjetničke koja je i najbitnija, pogotovu što su Bašićevim romanima istorijska zbitija samo okvir za dramatična stanja i lomove njegovih junaka, a jedan od njih, naslovljen Bijeli Azijati, sav je od nadrealističko-mitske potke.
S njegovih stranica pročitaćemo i ovo: “Pitali gavrana ima li što crnje od njega, a on im odgovorio: srce muhadžirsko je crnje od mene”. Bašićevi junaci su vječiti muhadžiri, uvijek između sna i smrti, na putu nestanka. Ratovali kao Ibrahim Žioc za druge i umjesto drugih, ginuli za “pusto tursko” spremnije od samih Turaka, otišli ili ostali, išli uzdignute glave zbog junačke, mada zaludne odbrane Nikšića i pobjede na Nikšiću ili se bezrazložno stidjeli zbog poraza na Plevni, muhadžirski lutali Turskom carevinom koja ne samo da je ravnodušno gledala njihove patnje i nesreću, već ih gurala u novu, zadajući im bolnije rane nego bilo koji od dotadašnjih neprijatelja, sve je za njih bilo isto. “Karabak tamo, Karabak ovamo” – reći će jedna od Bašićevih ličnosti. Njihov put se prepoznaje jedino po sivim bašlucima pored njega. Od potpunog zaborava čuvaju ih samo jazije, kao zapisi Bašićevog hroničara Podgorije, a opstanak i visoko mjesto im obezbjeđuju Bašićevi romani, veličanstveni i neuništivi obelisci njihovog i našeg trajanja, makoliko ono bilo tragično i potresno.
Pomireni sa zlehudom sudbinom ili ogorčeni na nju, Bašićevi junaci će, recimo, na Cetinju, sami zgomilati i zapaliti pune vreće svojih tapija, iako svjesni da time potiru svaki dokaz o sebi, pa i onaj o svom identitetu, ali će baš tom i takvim maestralno opisanim scenama, Bašić snažno i sugestivno djelovati na čitaočeve emocije i postižući suprotno od očekivanog, probuditi u njima svijest o sebi, o onome što su bili i što neće da budu. Poraz je pretvoren u pobjedu, ogorčenje u bunt, beznađe u vjeru. Ta nada i san koji život pretvaraju u priču a nju u život – pratiće Bašićevog Žioca i njegove drugove i kad ih Porta pošalje u misiju da, izlažući se svakakvim opasnostima, po Kneževini Srbiji ispitaju u kakvom su stanju turske svetinje i građevine, poslije njenog povlačenja sa teritorije kojom je gospodarila pet vjekova. Na njihov izvještaj se u Carigradu niko neće ni osvrnuti, sve će se pokazati zaludnim i apsurdnim. Bašićeve junake nada neće napustiti i kad se muhadžirski gladni i jadni prospu Anadolijom, prolazeći kroz košmarne snove i javu, kad je njih sve manje a grobova sve više. Krugovi se neprestano zatvaraju.
Od krugova, koncentričnih i brojnih, jednih oko drugih ali i jednih ispod drugih, slojevitih i višeznačnih satkani su i Bašićevi romani, koji se mogu pratiti u kontinuitetu, kao životopis Ibrahima Žioca, iz godine u godinu, ali isto tako, što ih čini zanimljivim i s književno-teorijskog aspekta, jeste da se mogu čitati odvojeno, svaki za sebe, pa čak i tako da im se zamijene mjesta – da se posljednji u ciklusu čita kao prvi.
Premještajući radnju romana iz Carigrada u Plav i Gusinje, iz njih na Cetinje i Nikšić, iz poraza na Plevni do pobjede na Nikšiću, uvodeći u nju stvarne ličnosti – od knjaza Nikole i mladoturaka do Pjera Lotija, sučeljavajući njihova mišljenja – Bašić objektivno sagledava društveno-istorijska zbivanja i njihove posljedice, u čemu mu pomaže i stoljetnja distanca i književno i životno iskustvo, znanje i proučavanje arhivskih materijala, ali najviše talenat, stvaralačka mašta i imaginacija, moć opservacije i transponovanja životne građe u umjetničku. Zbog toga Bašićevi romani i ne pripadaju žanru istorijskih; oni su bliski egzistencijalističkom poimanju svijeta i ljudi. Nabijeni metaforičnošću, simbolikom i alegorijom, katkad i blagom ironijom, oni su moderno poetsko-psihološko djelo, stamena epska tvorevina sa mjerom ukomponovanim lirskim pasažima i rečenicama koje izražavaju gnomsku poruku i filozofsku mudrost. Svaki od romana uvrštenih u ciklus “Zamjene”, dakle pojedinačno, Bašiću bi obezbijedio visoko mjesto u našoj književnosti. Zajedno predstavljaju kapitalno djelo koje čini čast našoj književnosti, a Huseina Bašića s pravom svrstava u njene velikane.
(Almanah, br. 15–16, Podgorica, 2001)
