Zuvdija Hodžić – SVI MOJI
Crnogorski pisac Zuvdija Hodžić objavio je novi roman pod naslovom “Svi moji” u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Nova knjiga istanutog stvaraoca Zuvdije Hodžića objavljena je u okviru biblioteke “Savremena proza”. Urednik knjige je Milorad Popović, dok je za izdavača potpisan Goran Martinović. Knjigu je likovno opremila Ana Matić. Štampanje knjige “Svi moji” pomoglo Ministarstvo kulture Crne Gore.
O AUTORU
Zuvdija Hodžić rođen je 1. VIII 1943. godine u Gusinju. Od 1962. godine živi u Titogradu, gdje radi kao novinar „Titogradske tribine”, a zatim u Domu omladine „Budo Tomović”. Završio je Filološki fakultet u Prištini. Bio je sekretar Saveza omladine Titograda, urednik „Titovog pionira”, zamjenik direktora i glavnog urednika INDOK-CENTRA i „Titogradske tribine”, zamjenik glavnog urednika „Stvaranja”, predsjednik Skupštine Republičke zajednice kulture Crne Gore; poslanik u Skupštini Crne Gore, starješina Škole Saveza izviđača Crne Gore, predsjednik Upravnog odbora Centra za iseljenike Crne Gore. U OEBS-ovoj „Školi za Rome” predavao je kulturu i tradiciju Roma. Potpredsjednik je SUBNOR-a i antifašista Crne Gore, glavni urednik časopisa „Kod”. Član je CANU. Ima status Istaknutog stvaraoca u kulturi. Objavio je knjigu poezije „Na prvom konaku”, knjige pripovijedaka „Gluva zvona” i „Neko zove”, romane „Gusinjska godina” i „Davidova zvijezda”, knjigu putopisa i reportaža „Jedan danživota” i knjigu esejističkih tekstova „To je to”. Romani i knjige pripovijetki objavljeni su mu na albanskom, a „Davidova zvijezda” na poljskom, slovenačkom i italijanskom jeziku. Dobitnik je Trinaestojulske nagrade, Nagrade oslobođenja Titograda, nagrada „Pero Ćamila Sijarića” i „Stefan Mitrov Ljubiša”. Zastupljen je u u lektiri za osnovnu i srednje škole i studije književnosti u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Imao je više samostalnih izložbi crteža i grafika. Objavio je monografije crteža i zapisa „Podgoricom starom” i „Otkrivanje zavičaja”. Majstor je džudoa, nosilac crnog pojasa – V dan.
ODLOMAK
Đed mi je Cuf-Beriša, bektašija, sin derviša Alije, unuk šejha Rame, sina Rizaha Kodralije, šejha Male tekije, oca derviša čije ime nosim – Zuhdina. Zovu je Stara ili Mala jer je i jedno i drugo, starija od dvadeset tri bektašijske, dvije rifajiske, dvije sadija i jedne tekije hamzevija što su je kao derviši u semu okružile na brdovitom i ravničarskom Dukađinu. I što je od svih čuvenija. I mjesto joj đe drugim tekijama nije moglo biti, u njedrima Prokletija, između pravoslavnog manastira na istoku i katoličke katedrale na zapadu, „ni pedalj bliže od jedne – ni pedalj dalje od druge’’. Ne zna se ko je to prvi primijetio i izmjerio – kaluđeri ili fratri, ali u to niko i nikad nije posumnjao. Podignuta je u kraju naseljenom katoličkim življem, kad je braće koja su prešla u islam bilo koliko zrna na tespihu – trideset i tri. Što je sagrađena i što se održala može da zahvali plemenicima – katolicima koji su je gledali kao velika porodica na prinovu koja samo što ne pijehne, a ona se opre, ojača, pokaže valjata, uzdignuta snagom vjere i duha, poštovana od svojih i tuđih. ,,Onih koji su dolazili u tekiju vremenom je bilo koliko i onih koji su prolazili pored nje’’ – zapisao je P. Đerđ Jakobi kojeg su iz skadarske tamnice izvukli bektašije i, da ga Turci ne ubiju, krili u Maloj tekiji, pomogli da nastavi apostolsku misiju, videći u njemu sabrata na božjem putu. Priče o Maloj tekiji, neobičnim događajima, njenim šejhovima i dervišima, prenošene su i pamćene među ljudima sve tri vjere a najviše među mojim precima i njihovim potomcima, od onog koji je prvi ,,vjeru predaka zamijenio vjerom potomaka’’, do moga đeda, Cuf-Alije, bektašijskog šejha i oca Šeća koji je vjeru u Alaha zamijenio vjerom u ljude, koji nije ulazio ni u tekiju da zikri ni u džamiju da klanja, što je Cuf-Alija tumačio božjom voljom a ne insanovim grijehom. Ako ga je sudbina odvojila od njih, mene je s njima povezala. Učinila me piscem koji vjeruje da time ispunjava svoj i preuzima očev dug. Najprije prema đedu kojeg nijesam zapamtio (s dunjaluka je otišao tri godine prije moga rođenja), ali sam o njemu znao više od svakog ko je s njim živio. Naslijedio sam i njegovu brojanicu i podebelu teku u koju je zapisivao što mu se činilo da treba. Mnogo puta sam je listao uvjeren da ću moći da otkrijem šta je pišući s desna u lijevo, guščijim perom i mastilom što su ga derviši sami pravili, đed zapisivao.
Mula-Zejnulah je prihvatio da mi pomogne, dobro je znao arapsko pismo i svoj i đedov, albanski jezik. Nasumice je rasklopio svesku, nimalo iznenađen što se otvorila na listu čiji me zapis povezivao s đedom: ,,Dan uoči Aliđuna, tri ljeta iza mog preseljenja na ahiret, rodiće mi se unuk kome će nađenuti ime pretka, pisca ilahija, divanskih pjesama i učenih risala, mudrog i pobožnog Zuh-dina, prijatelja alima i uleme, znalca književnosti na tri jezika – arapskom, persijskom i turskom, čiji su mnogi rukopisi zagubljeni, neki sačuvani, ima ih đe se i ne nadamo. U biblioteci Đakovačke tekije našao sam i prepisao Zuhdinovu pjesmu:
Za svijetom ovim da ti žao nije,
Njegovih kušnji otresi se što prije,
Na njemu ništa tvoje nije,
Ćefin će sve da pokrije.
Svako će preko Sirhat-ćuprije,
Grešnog čekaju suvaldžije
Dobrog – dženetske kapije.
Kao ni njegov otac ni Zuvdija se neće vezati za tekiju ali će se osjećati dervišom. Vidim put kojim ide, s hajrom hodio i stigao kud se zaputio. Rečeno je: Kako te kolijevka zaljulja tako te motika zakopa, sudbina je svakome upisana, a njemu je suđeno da naslijedi Zuh-dina. Ako je za nas, skromne i pobožne, tekija bila svijet, za njega će svijet biti tekija. Prvo što bude izgovorio biće jedno od 99 lijepih Alahovih imena a prve riječi – šehadet. U vrijeme ramazana – od sufura do iftara, odbiće da ga majka doji, njena dova biće mu najljepša uspavanka a kad zaspe, glavu će okrenuti ka Kibli’’…
