Moje Irkinje (4)
Razgovor s Emili Pajn: Tekstom protiv tišina
Aleksandra Nikčević Batrićević
Emili Pajn je profesorka moderne drame i kulture sjećanja na Univerzitetskom koledžu u Dablinu, gdje uređuje Irski univerzitetski pregled (Irish University Review), i rukovodi projektima koji u fokusu imaju probleme savremenog društva (zlostavljanje djece, na primjer). Predavački rad Emili Pajn propraćen je objavljivanjem brojnih naučnoistraživačkih članaka, kao i aktivnostima koje se odnose na rad u pozorištima u Irskoj, od kojih posebno pominjemo postavljanje njenog prvog dramskog teksta pod nazivom Good sex, u saradnji sa Dead Centre Teather Company, koji je 2023. godine bio nominovan za najznačajnije nagrade u oblasti dramskog stvaralaštva. Ipak, u fokusu našega razgovora je zbirka eseja koja je objavljena 2018. godine pod naslovom Zabilješke sebi (Notes to Self), nakon čega je nagrađena (Irish Book Award) i prevedena na petnaest jezika. Njen prvi objavljeni roman Rut i Pen (Ruth & Pen, 2022) osvojio je nagradu koja nosi ime Kejt O’Brajen i koja se dodjeljuje za najbolji prvi objavljeni roman.
U brojnim intervjuima nakon objavljivanja zbirke Zabilješke sebi i romana Rut i Pen, Emili Pajn je razvila autopoetiku utemeljenu na ranjivosti, hrabrosti, govorenju o tabu temama i etičkoj odgovornosti prema sebi i drugima. Pajn ističe kako je pisanje eseja, posebno onih u kojima se tematizuju neplodnost, alkoholizam, silovanje ili depresija, svojevrsan čin otpora tišini i stidu. Na taj način ona piše sa fona feminističke tradicije prema kojoj je lično političko, dok pisanje predstavlja prkos tišinama. Iako svjesna da autobiografski tekstovi nose visoki emocionalni rizik, Pajn vjeruje u njihovu vrijednost. U romanu Rut i Pen, dvije junakinje – jedna pred emotivnim raskršćem, druga u potrazi za identitetom – doživljavaju duboke promjene. Roman se, kao i eseji, bavi temama neplodnosti, ranjivosti i nepripadanja. Oba književna ostvarenja, u svome fokusu imaju emocionalnu iscrpljenost, prekid, bol i neodumice koje prate različite životne faze. Na pitanje o političnosti proznoga teksta, Pajn navodi da se ,,Može učiniti da su ove priče svedene, tihe, ali one su dio šire borbe za razumijevanje različitih iskustava i emocionalnih svjetova.” U svome pisanju ona ne odustaje od onoga što je nazvala ,,sirovom istinom”, istinom preobraženom u fikcionalne moduse tihoga otpora i zastupa ideju da je lično iskustvo političko, da je estetski i etički važno, da ostaje ukorijenjeno u autentičnoj empatiji i dubokoj emotivnoj istini.
Nakon čitanja knjige Zabilješke sebi i razmišljanja o izuzetno pozitivnoj recepciji te knjiga koju sam pažljivo istražila, bila sam zaintrigirana činjenicom da kritičari, pišući o Vašoj knjizi, uglavnom pominju riječ tabu, kao ključnu riječ u uputstvu za čitanje te knjige. U esejima koji su objavljeni u knjizi, suočavate se sa teškim, često prećutkivanim temama, s iskrenošću koja je izuzetna. Da li je bilo tema koje ste oklijevali da uključite zbog lične ranjivosti, načina na koje bi mogle biti prihvaćene i da li smatrate da se poimanje „tabua“ mijenja u savremenom irskom društvu, posebno u kontekstu ženskog književnog stvaralaštva?
Smatram da se ideja tabua mijenja svaki put kada artikulišemo stvari o kojima nam je na direktan ili indirektan način rečeno da ćutimo. Promjene kojima smo svjedočili u Irskoj u proteklih trideset godina, mogu se mjeriti stepenom otvaranja, veoma značajnog, kada je u pitanju odnos prema onome što je tabu odnosno detabuiziranje izvjesnih pitanja.
Često se sjetim reakcija na nevjerovatne memoare Nule O’Faolejn Da li si ti neko? i kako je Gej Birn pokušao da je osramoti zbog njene seksualnosti u emisiji “Lejt lejt šou“, ali je O’Faolejn taj čin nazvala sramotnim. Aplauz publike izazvan njenom reakcijom funkcionisao je kao znak, kao potvrda da govori i u ime drugih žena. Dvadeset godina kasnije, nakon što sam objavila zbirku eseja, osjetila sam se slično, tokom jednog radio intervjua u kojem me je novinar maltretirao. Nakon toga čitaoci su me kontaktirali i opisivali mi šta im moja knjiga znači, i da su mnogi od njih proživjeli slična iskustva, što mi je mnogo značilo. Prekidanje tišine, ali i otkrivanje solidarnosti dovode do urušavanja tabua.
Mnoge su me brige morile prilikom rada na Zabilješkama, ali dva su aspekta u sveopštoj anksioznosti dominantna: prvi je bio lični, drugi profesionalni. Prvi sam riješila na način što sam godinu dana prije objavljivanja podijelila prvu verziju knjige članovima porodice, čitali smo je u isto vrijeme, komentarisali. Drugi, profesionalni aspekat, riješila sam uz pomoć spisateljica s kojima sam sarađivala, feministkinja, koleginica s drugih univerziteta, i zatražila sam njihovu moralnu podršku. Spoznaja da žene čije mišljenje izuzetno cijenim podržavaju moj rad, bila mi je od izuzetne pomoći.
Takođe sam imala nevjerovatnu sreću u kontekstu izdavaštva jer su me podržale dvije feminističke izdavačice pionirskoga djelovanja, Liza Koen i Sara Dejvis-Gof. Bile su nevjerovatne u svom razmišljanju o knjizi i brižne u načinu na koji su mi kao spisateljici pristupile.
Vaši eseji su mnoge čitaoce – uključujući mene – doveli do suza. Sjećam se da sam čitala Vašu knjigu na letu za Dablin i da sam plakala, kao kiša, što bi rekli. Da li biste u tom kontekstu pisanje Zabilježaka sebi mogli opisati kao oblik pročišćenja, mukotrpno putovanje kroz ličnu bol, bol zavisnosti, pobačaja i drugih dubokih iskustava koja su morala biti napisana uprkos, ili možda zbog tišine koja je prekrivala navedene teme? Da li Vam je proces pisanja pomogao da nešto razjasnite samoj sebi, da doživite transformaciju, ili ste se jednostavno uhvatili u koštac sa nečim što nijeste znali kako da riješite? Postavljam ova pitanja ujedno razmišljajući o pjesnikinji En Sekston i esejistkinji Džoan Didion koje su mi na sličan način bile inspirativne.
Pisanje u moj život definitivno donosi razjašnjavanje, barem na dva načina. Moje prve verzije, one koje pišem rukom, predstavljaju neku vrstu prebacivanja muke na papir. U trenutku kada se u toj prvoj verziji počnu ponavljati riječi, slične rečenice, kada se prelivaju kontradiktorne emocije i izjave, krećem ka drugoj fazi rada. U toj kasnijoj fazi rada, vraćam se onome što je napisano i uviđam šta zaista na papir treba prebaciti (ponekad ono što prebacujem na papir i dalje može biti kontradiktorno, tako da ni u kasnojoj fazi nije riječ o sasvim smislenom smještanju u priču koja je jednostavna, već više o osećaju, želji da se to usavrši tako da pisanje zaista izrazi ono što mislim). Na jednom nivou, dakle, pisanje je dio mojih misli i refleksivnog procesa, što mi omogućava da eksternalizujem čitav niz emocija i iskustava, i da razaznam i pročistim šta mislim i osjećam o njima. Drugi način na koji pisanje donosi jasnoću je sporedni efekat samog procesa pisanja: krećući se k nefiktivnom, otkrivam da sam, ispisujući detalje iz lične istorije, pronašla svoj glas u opštijem smislu. Možda sam neko vrijeme lutala ili pokušavala da se pridržavam tuđih predstava o sebi, ali mi je pisanje pružilo distancu i proces kroz koji zaista mogu da ovladam svojom životnom pričom i da sebi omogućim da je proživim.
U intervjuu koji sam pročitala prije nekog vremena, pomenuli ste važnost podrške porodice u prenošenju Vaše životne priče. Posebno mi je bila zanimljiva jedna rečenica koju ste tom prilikom izrekli: „Napisala sam esej kakav sam željela da pročitam.“ Ko je uticao na Vašu poetiku u kontekstu tema i narativne strukture?
Kao ženi koja je odrasla u Irskoj, dvije knjige sjećanja Nule O’Faolejn bile su zaista važne u razmišljanju o ograničenjima i slobodama pisanja. Takođe cijenim književni rad mnogih američkih esejistkinja, od Didion (naravno) do Roksane Gej, Arijel Levi i Džo En Berd. Nedavno sam otkrila korpus nefiktivnog stvaralaštva Kristin Šarp i Keti Park Hong koji posebno cijenim zbog uvida u život crnih i žena azijsko-američkog porijekla. U lokalnijem kontekstu, takođe sam imala veliku sreću da objavim Zabilješke sebi otprilike u isto vreme kada su objavljene briljantne zbirke eseja Šinejd Glison, Sofi Vajt i Dorin Ni Grife, i njihov rad nastavlja da me inspiriše na bezbroj načina.
Jedna od trajnih uspomena iz mog djetinjstva je odlazak u biblioteku s majkom. Ona je uvijek čitala. Njena omiljena spisateljica bila je Virdžinija Vulf. Pored toga, svake godine se trudila da pročita knjige s Bukerovog spiska. Shvatam koliko je to bilo značajno za moj razvoj, imati majku koja mi je pokazala da se možeš pronaći u tuđim djelima.
Postavila bih Vam pitanje i o pronalaženju pravoga jezika za prenošenje ovih priča. Kako ste uspjeli da formulišete jezik kojim je trebalo govoriti o temama koje se opiru izražavanju?
Imenovanje može biti moćna stvar. Trenutno pišem zbirku eseja o sopstvenim reakcijama na kulturu silovanja. „Silovanje“ nije reč koju volim da koristim ali pokušavam da je stavim na papir i da je izgovorim takođe. Time što je nijesam izgovorila naglas, dala sam joj neku vrstu moći nad sobom. Dakle, pokušavam da to dekonstruišem, istovremeno zahtjevajući u toj priči prostor za sebe (i druge preživjele žrtve) izvan kulture silovanja.
Tema izolovanosti iskazuje se u Vašem radu kroz emocionalni, društveni i lingvistički kontekst. Možete li objasniti kako je izolovanost oblikovala Vaš narativni glas, kako ona funkcioniše kao tema i kako diše u teksturi Vaših eseja? Kako razmišljate o izolovanosti i njenom opštem tretmanu u književnosti i da li ste je ikada istraživali u akademskom kontekstu?
Bila sam veoma usamljeno dijete i smatram da se taj osjećaj nikada ne izgubi. Mnogo sam vremena provodila u razmišljanjima, mnogo vremena čitajući, i to je možda pomoglo da oblikujem način na koji pišem. Ali to ne znači da je izolovanost preteča pisanja! Smatram da moramo da se odmaknemo od stereotipa prema kojem patnja vodi do kreativnosti. Patnja vodi do patnje, barem prema onome što sam sama iskusila.
Veći dio svoje karijere provela sam vjerujući da je moj akademski rad motivisan isključivo intelektualnim preokupacijama. Trebale su mi godine da shvatim, čak i nakon Zabilješki, da su moj predavački posao i naučno istraživanje vođeni iskustvima iz života koji sam proživjela. To je bio pomak od patrijarhalnog pogleda na misao kao bestjelesnu. Na primjer, decenijama sam predavala drame o seksualnom nasilju, i tek nedavno sam ih povezala sa sopstvenim životom i shvatila da me iskustvo ovlašćuje da razmišljam o tim dramama na određene načine.
Zabilješke sebi predstavljaju upečatljiv iskorak u odnosu na Vaš akademski rad. Razmišljala sam o tom aspektu Vašeg angažmana kroz prizmu moguće napetosti između dva načina pisanja. Doživljavate li ta dva načina pisanja kao sukob i borbu za pomirenje?
Ne vidim to kao sukob. Razmišljam o tome u drugačijem registru. Motivacija je ista, iako se glas čini drugačijim. U akademskom i književnom radu, motivisana sam da pišem o onome što smatram vrijednim pažnje: to su sjećanja na bolnu prošlost, utihnute glasove, rod i moć. Proza može zvučati drugačije, ali to su suštinske i osnovne ideje u oba pomenuta svijeta.
Vrijedi napomenuti da je gotovo nemoguće pisati u oba registra istovremeno. U posljednje vrijeme ne mogu da pronađem svoj akademski glas niti da koristim tu vrstu rječnika. Taj je glas u meni, ali se uspavao!
Pišete protiv tišina – tišina različitih vrsta: ličnih, kulturnih i institucionalnih. Da li vjerujete da se savremene irske književnice mogu slobodnije izražavati nego u prethodnim generacijama? Ili određeni oblici društvene tišine i dalje ne posustaju, mada bitišu na suptilnije načine? Ovo pitanje je ključno za moj akademski rad, u kojem istražujem živote tišina i načine na koje utiču na živote žena i privlače pažnju istraživača najintenzivnije u periodu od 70-ih godina prošloga vijeka, kako u svijetu izdavaštva tako i u društvu uopšte.
U ovome vijeku je došlo do vidljivih i mjerljivih poboljšanja u načinu na koji su prava žena, prava njihovih tijela, legalizovana u Irskoj, što potvrđuje moć ženskih glasova i osvajanje prostora u kojima se mogu čuti. Upravo su ženski glasovi, priče i istrajna zalaganja donijeli ukidanje osmog amandmana u Ustavu Irske 2018. godine. Ipak, ovom prilikom želim naglasiti da je tišina otporna. Mi je slamamo. Ona se reformiše. Moramo nastaviti da je slamamo bez prestanka. Slamanje tišine je iscrpljujući zadatak.
Vaš nedavno objavljeni roman Rut i Pen hvaljen, između ostalog, zbog vještog prikaza savremenog života, predstavlja značajnu intervenciju u aktuelnom projektu mapiranja ženskih iskustava, posebno istorijski marginalizovanih ili satjeranih na ivice diskursa. Baveći se onim što je često ispod glasa kazivano ili prećutkivano, da li smatrate da je Vaš roman dio narativne tradicije koja ističe subjektivnost, inferiornost i političnost glasa, čime se dovode u pitanje dominantne paradigme reprezentacije i autorstva?
Željela sam da se okrenem fikciji i trećem licu u namjeri da istražim različite načine izražavanja misli, osjećanja i iskustava, uz izbjegavanje autobiografskog fona. Roman je pisan tokom Kovida, kada se grad činio kao stran i opasan prostor, i željela sam da razmišljam o tome kako se žene sa samopouzdanjem snalaze u takvom Dablinu, kako djeluju kao lični i politički subjekti. Fasciniraju me gradovi kao prostori u kojima toliko ljudi dolazi u kontakt, ali su kontakti površni, oni se ne poznaju. Blizina bez intimnosti. Otkrila sam da su gospođa Dalovej Virdžinije Vulf i modernistički glas uopšte bili inspirativni u smislu stila/niza tehnika koji mogu da približe urbano iskustvo. Takođe mi se jako dopada kako Dirdre Maden piše o gradu u romanima Autentičnost i Rođendan Moli Foks. Dopada mi se način na koji njeni likovi posmatraju grad, kako se s njim susreću, kao i način na koji doživljavaju grad kao prostor društvenih kontakata, prostor izazova.
Glas Penove, koja je neurodiverzni lik, pružio mi je mogućnost da podrijem očekivanja čitalačke publike prema kojima su mlade žene u tekstu romana marginalni ili veoma seksualizovani likovi. Poželjela sam da je smjestim u središte priče, da joj dozvolim da bude onakva kakva jeste. Dok sam pisala, njen glas mi je bio najjasniji. Njena hrabrost me je inspirisala. Pisanje iz perspektive Rutinog muža Ejdana koji očajnički želi da postane otac, bilo je izazovno i složeno. Smatram da je neplodnost i dalje prostor tabua u koji muškarci teško ulaze, njihovi se glasovi na ovu temu rijetko čuju.
Ne znam da li bih ponovo mogla tako da pišem – u prisilnoj zatvorenosti tokom izolacije desilo se otvaranje prostora za nastanak tog romana.
Izvori:
O’Connor, Amy. “Emilie Pine: ‘People say the book is hard to read. But it was harder to write.’” The Irish Times, 6 May 2022, https://www.irishtimes.com/culture/books/emilie-pine-people-say-the-book-is-hard-to-read-but-it-was-harder-to-write-1.4869812. Accessed 28 July 2025.
Walters, Maxine. “Emilie Pine: ‘I wrote the essay I needed to read.’” The Guardian, 26 Jan. 2019. https://www.theguardian.com/books/2019/jan/26/books-interview-notes-to-self-emilie-pine. Accessed 28 July 2025.
“DBF Interviews: Emilie Pine.” Dublin Book Festival, https://dublinbookfestival.com/dbf-interviews-emilie-pine/. Accessed 28 July 2025.
Rooney, Aoife. “Otwo Interviews Emilie Pine.” University Observer, 20 Apr. 2022. https://universityobserver.ie/otwo-interviews-emilie-pine/. Accessed 28 July 2025.
