Aleksandra Nikčević-Batrićević: Duh u grlu Dorin NiGrife
Doireann Ni Ghriofa A Ghost in the Throat
Tramp Press, Dublin 2020.
Kada god se desilo da za obje nema prostora u mojim danima, njene sam potrebe stav- ljala ispred svojih, preskakala sam obroke i tuširanje i spavanje – što je impuls koji sam lako pratila jer sam navikla da potirem svoje želje kako bih služila potrebama drugih.1
… pozivajući glas druge žene da pohodi moje grlo neko vrijeme. Eto kako doživljavam jedinu malu tišinu u mome danu, pojačavajući zvuk njenoga glasa i kombinujući ga… sa zvukovima moga domaćinstva… na margini, moja olovka ulazi u dijalog sa mnogim rani- jim verzijama moga bića, promjenjivi spisak misli u kojem je postavljeno pitanje o životu pjesnikinje koja je izrekla Tugovanku, ali nikada o mome životu.2
Jedna knjiga, objavljena u Irskoj 2020. godine, nazvana je ženskom knjigom i ta se sintagma, poput refrena, ponavlja na mnogim njenim stranicama. Knjiga Duh u grlu Do- rin NiGrife, nastala nakon višegodišnjeg istraživanja o kojem svjedoče brojni podaci iz pisama, dnevničkih zapisa, istorija – usred svakidašnjice u kojoj se za pisanje jedva nalazi slobodan trenutak – naziva se i molitvom, knjigom svjedočanstava, knjigom prolaska kroz neočekivane prostore. To je knjiga o pjesmi iz 18. vijeka, ,,Tugovanka za Arta O’Lirija“, pjesmi neopisivoga bola koju, kako to navodi Bet Kefart, Dorin NiGrifa nosi u svojim ko- stima i tako opsesivno udiše.3 Dok izgrađuje stazu prema autorki ,,Tugovanke“ Ejblin Dob NiHonal prelazeći, pri tom, mnoge istorijske i geografske granice, NiGrifa mapira na toj stazi i svaki zvuk koji prati njen sopstveni život.
Trenutak kada sam čula sintagmu ženska knjiga desio se na način na koji je opisan u knjizi, dok sam se sa kćerkom vozila autom iz Opatije Kilkrea, oblasti u kojoj je živjela Ej- blin Dob. Ta fraza, poput melodije ili pop pjesme koju čujete, uskovitlala se u mome umu:
,,Ovo je ženski tekst.“ Na početku nijesam razumjela šta to znači. Kada sam stigla kući, bila sam prisiljena da je zapišem, i kroz mnoge stranice knjige nastavila sam da postavljam pitanje: Šta je ženski tekst?4
Knjiga pod naslovom Duh u grlu napisana je na engleskom jeziku iako je Dorin NiGrifa bilingvalna pjesnikinja koja je prvu književnu nagradu dobila za pjesmu na irskom jeziku, pod naslovom ,,Fáinleoga“. Književno potvrđena na irskom jeziku, s irskog je prevođena na engleski jezik. NiGrifa (1981) prevodi s irskog na engleski i druge irske spisateljice, predano i posvećeno, kroz iscrpljujući prevodilački proces o kojem je u kratkim proznim zapisima ostavila svjedočanstvo. Knjiga Duh u grlu nagrađena je jednom od najprestiž- nijih irskih književnih nagrada (Irish Book Award) i prozni je prvijenac ove autorke, in- dikativnog naslova i žanrovski teško odredivog okvira. Indikativnog, jer se čini da irske spisateljice svoj književni dar rado posvećuju potragama za davnim životima, zakopanim u prošlosti. Na početku knjige Lekcije predmeta: Život žene i pjesnikinje u naše vrijeme5
1 A Ghost in the Throat, Tramp Press, Dublin 2020, str. 119
2 Ibid., str. 10
3 Beth Kephart, „A Ghost in The Throat by Doireann NiGhriofa“, fahttps://www.cleavermagazine.com/a- ghost-in-the-throat-a-novel-by-doireann-ni-ghriofa-reviewed-by-beth-kephart/
4 Rhian Sasseen, ,,History Is the Throbbing Pulse: An Interview with Doireann Ní Ghríofa”, https://www. theparisreview.org/blog/2021/06/02/history-is-the-throbbing-pulse-an-interview-with-doireann-ni-ghriofa/
5 Eavan Boland, Object Lessons: The Life of the Woman and the Poet in Our Time, W. W. Norton & Company, New York 1995.
Ivan Boland stoji na brdu iznad Droghede i ispod teškoga neba, nakon teških kiša, jednoga divljeg popodneva, kako nam ga opisuje, traži grob svoje babe, ,,ime, jezik, mjesto počin- ka“, ,,nadgrobne ploče na kojima je bilo kakva slova teško razaznati“.6 Meri Dorsi traga za mislima i osjećanjima devedeset posto ženskih glasova u vrijeme „seksualne represije, kada su knjige zabranjivane i ideje potiskivane, kada je krivica, vezana za tjelesne osjećaje i za sva zadovoljstva bila jedini prepoznati moralni standard“7. Evelin Konlon piše o Irkinji Vajolet Gibson koja umalo nije izvršila atentat na Musolinija, i o Meri Likoji koja je bila u prvim redovima borbe za pravo žena na glas u Južnoj Australiji. Konlon nas podsjeća i na Sofi Brezesku koja je voljela francuskog vajara Anrija Godijea, spasavajući značajan broj njegovih radova nakon što je ubijen u rovovima Prvog svjetskog rata.8
Dorin NiGrifa je do sada pisala isključivo poeziju i eseje. U neformalnim razgovorima koje smo vodile, često u rano jutro, jedino vrijeme kada bi nam svakidašnjica to dozvolja- vala, upućivala mi je pozdrav na irskom, otpozdrav na crnogorskom jeziku, i uvijek mi je u nekoliko rečenica opisivala boje irskoga jutra. A počelo je jedne jeseni kada sam napravila prvi korak prema njoj, u vrijeme njene najintenzivnije potrage za Ejblin Dob: „Sada dolazi jesen i donosi mene, pohodi me motiv koji ne mogu objasniti, čak ni samoj sebi. Možda je ovo hodočašće moj prvi korak prema njoj…“9. Tada sam naučila da Irska nije zemlja samo četrdeset nijansi zelene boje, zemlja plemenitih ljudi i teške, turobne istorije, nama poznata iz pera Džojsa, Beketa i Jejtsa, zemlja netipične ljubavne poezije u kojoj je Ivan Boland napisala pjesmu ,,Karantin“10, gdje smrznuti, nakon jedne noći, u jednoj od godina Velike gladi, u devetanestom vijeku, zauvijek ostaju prikazani muškarac i žena; muškarac koji u rukama drži stopala žene koja je pokušavao da ugrije dok su umirali. ,,Neka nijedna ljubav- na pjesma ne završi ovako,” rekla je u jednom intervjuu Ivan Boland.
NiGrifina knjiga, koju ovom prilikom predstavljamo, kao i njena poezija, objavljivana u rasponu od 2011. godine11 značajan su doprinos mapi irske književnosti. I dok mapu pažljivo pratimo, možemo koračati kroz živote, prošle i sadašnje, irskih prostora i ljudi, obilježene zelenom, ali i crvenom bojom, bojom pomenute turobne i krvave istorije, ali i neizvjesne irske budućnosti. Ovoga puta, u ovoj knjizi, nekoliko je toponima važno za Ni- Grifinu priču koju nastanjuju raznovrsni glasovi – grad Kork, Opatija Kilkrea, imanje Deri- nejn: ,,…i žurim kroz vrata nove sobe, mjerim namještaj i tepihe, osjećam teksturu tkanine između palca i kažiprsta i odmjeravam njihovu težinu. Potom krenem u podražavanje. Ako želim da prizovem njeno prisustvo, prvo moram stvoriti odgovarajući dom za nju, pažljivo gradeći i namještajući sobu za sobom, u kojima će svako ogledalo uhvatiti njen odraz.“12
Fokusirajući se na tekst ove knjige koji se može nazvati i autobiografskim – u jednom prikazu knjiga se naziva sjećanjem, istorijskom fikcijom, autofikcijom, prevodom, knjigom o prevođenju, knjigom o poeziji, knjigom koja je poezija“13 – pratimo živote dvije žene koji se, na složen način opisani, šire pred našim očima poput koncentričnih krugova: život Ni- Grife, mlade žene, majke i pjesnikinje, suočene s mnoštvom izazova, od onih finansijskih koji su obilježili živote mnogih irskih porodica prije i poslije Keltskoga tigra; čitamo o pro- storima u kojima, satjerana mnoštvom obaveza piše, najčešće u automobilu, pokraj kakvog
6 Ibid., str. 21.
7 Mary Dorcey, „Why“, in Look! It’s a Woman Writer! Irish Literary Feminisms 1970-2020, ed. Eilis Ni Dhuibhane, Arlen House 2021, str. 239.
8 Evelyn Conlon, „Look! It’s a Woman Writer!“, u već citiranoj antologiji, str. 191.
9 Ibid., str. 73
10 Eavan Boland, ,,Quarantin“, https://poets.org/poem/quarantine
11 Résheoid, 2011, Dúlasair, 2012, Dordéan, do Chroí / A Hummingbird, your Heart, 2014, Clasp, 2015, Oighear, 2017, Lies, 2018, Singing, Still – A Libretto for the 1847 Choctaw Gift to the Irish for Famine Relief, To Star the Dark, 2021.
12 A Ghost in the Throat, str. 39
13 Between the Covers Podcast, ,,Doireann Ní Ghríofa: A Ghost in the Throat & To Star the Dark”, https://tinhouse.com/podcast/doireann-ni-ghriofa-a-ghost-in-the-throat-to-star-the-dark/
prozora kojima ispisuje pohvalu u jednom kratkom proznom tekstu, uz povremeno referi- ranje na neke druge, nama poznatije spisateljice kao što su Siksu i Vulf: ,,… Nakon što sam napisala ovu knjigu, još uvijek sam željna da učim o mnogim, mnogim, mnogim ponav- ljanjima načina na koje ženski tekst može biti viđen, osjećan, proživljen i interpretiran.“14
Između života dvije žene je, kako navodi NiGrifa, njen omiljeni element u priči o Ejblin Dob koji ostaje neuhvatljiv u tekstu, u neprevodivom i fluidnom prostoru između stihova,
„gdje sam osjećala ženski dah sa prostora na stepenicama, koji je još uvijek prisutan, dugo nakon što je tijelo požurilo svojim putem da diše na nekom drugom mjestu.“15 Pomenuti prostori i pomenuta forma koji su neuhvatljivi i nepredvidljivi, kako kazuje NiGrifa,
… kao da su izabrali mene. Kada u zanatskom kontekstu razmišljam o stazama kojima me je vodila ova knjiga, iznenadim se kada shvatim koliko je često ona upravljala mnome a ne ja njom. Kao da mi je knjiga pokazivala formu u koju priču treba da nastanim, i iz razloga što je ovo moje prvo prozno ostvarenje sve je za mene bilo prilično nepoznato. Bilo je tačaka u tekstu kada sam osjećala da bi trebalo da ga više kontrolišem, ali u bilo koje vrijeme kada sam pokušala da se oprem prirodnom razvoju priče, sam proces mi je kazi- vao da je opiranje greška. Knjiga je postala ono što je trebala postati kada sam se odrekla osjećaja kontrole.16
Na drugoj strani priče kroz koju nas vodi, i sama nesigurna da li u njoj može doći do konačne tačke, na prostoru velike vremenske udaljenosti od tri vijeka, nakon kratkog opisa sopstvenog života koji provodi u istorijskom gradu Korku, živi njen ‘duh u grlu’, Ejblin Dob, koja je izrekla najpoznatiju tužbalicu na irskom jeziku, najljepšu ljubavnu pjesmu ir- skoga jezika. Tekst pjesme u NiGrifinom prevodu nalazi se na kraju knjige i jedan segment ove knjige predstavlja detaljan opis prevođenja pjesme koji, kako NiGrifa navodi, njoj nije sasvim nepoznat, ,,… ne samo iz razloga što sam ga upoznala kroz iskustvo prevođenja sopstvenih pjesama, već iz razloga što je taj proces tako blizak domaćičkim poslovima. Na italijanskom jeziku riječ stanza znači ‘soba’. Ako se nekada desi da se osjetim nedoraslom i obeshrabrenom vještinom onih koji su ovim sobama koračali prije mene, uvijeravam sebe da su u pitanju samo domaćički poslovi, i ta mi misao daje snagu, jer održavanje sobe je vrsta rada koji znam da mogu uraditi jednako dobro kao bilo ko drugi.“17
Proces prevođenja objašnjava i kao proces ponovne posjete sebi samoj, veoma napeto osluškivanje riječi koje je izgovarala godinama unazad i koje pokušava da preispita iz da- našnjeg ugla.
Ponekad se pitam da li bi prethodna verzija moga bića, ukoliko bi mogla biti prisut- na kao svjedokinja moga prevodilačkog procesa, pokrenula raspravu protiv napisanog. Drugim riječima, sklona sam izvjesnom avanturizmu u načinima na koji engleski stavljam u svoje pjesme. Čak i sama fraza, ,,stavljati engleski,” zapravo je irski način na koji se opisuje prevod. Na irskom jeziku to bi zvučalo ,,Béarla a chur ar“, kao da stavljam ogrtač jednoga jezika na drugi jezik. Ali kada počnem sa prevođenjem pjesama drugih pjesnika, moj osjećaj povezanosti se produbljuje, osjećam napetost i veoma duboko, do kosti utisnuto poštovanje. Okrećem se u potpunosti vjerodostojnosti. Ipak, šta je vjerodostojnost u knji- ževnom prevodu?18
,,Duh u grlu“ knjiga je o imaginarnim susretima dvije žene, prvom kroz školsku lektiru, jer pomenuta tužbalica je dio obavezne lektire u irskim školama (,,Kada smo se prvi put sre- le, ja sam bila dijete, a ona je već vjekovima bila mrtva“19) i vremenu poslije mnogo godina, kada zanesenost životom i djelom Ejblin Dob prerasta u opsesiju, kada se pojavljuju drugi
14 The Paris Review interview
15 A Ghost in the Throat, str. 42
16 The Paris Review interview
17 A Ghost in the Throat, str. 38
18 The Paris Review interview
19 A Ghost in the Throat, str. 10.
ključevi za ulaz u druge nivoe značenja ove priče, priče koju nije lako otkriti, jer u pitanju je ženski život koji se sporadično pominje u istorijskim dokumentima kroz povezanost s ocem, bratom, mužem ili djeverom, kasnije sinovima, u pismima i dokumentima koja su pisali i potpisivali, te čitav proces ,,izvlačenja ženskoga tijela iz muškoga teksta“ (,,Mapi- rati njihove živote moglo bi otkriti dio života njihove majke – pismo u kojem je možda po- minju, možda dnevnički zapis, ili zabilješka o mjestu na kojem počiva – nešto, razmišljala sam. Bilo šta.“20) koji postaje svojevrsni arheološki poduhvat u kojem su izvjesno, ,,Svi predmeti koje želim vidjeti izbrisani ili skriveni, svaki komad nakita izgubljen, sve šoljice polomljene, sva vrata zatvorena, svi ključevi izgubljeni.“21 Svojevrsna arheologija u tekstu i van teksta, jer svaka posjeta Derinejnu i Opatiji Kilkrea nada je da se nešto može pro- naći, iskopati – rekonstrukcija života i vremena Ejblin Dob, neprekidno praćenje tragova, predano istraživanje u arhivima, opsesivno posmatranje ostataka nekada postojećih kuća, rodne i domske porodice Ejblin Dob, u vremenu koje je za irske katolike bilo veoma teško:
,,Počela sam sa nepovezanom mrežom sanjarenja i činjenica, dok sam prosipala ostatke kaše u kantu za smeće, skupljala školske torbe i kapute, gurala djecu u kola, grizla usne na svaku psovku koja je prijetila da iz mojih usana izleti na semaforima, ljubila tri dječaka na rastanku prije nego što će ući u školu, i vozila nazad kući. Za sve to vrijeme, jednim okom pratila sam Ejblin Dob, drugim moju kćerku koja je sjedjela iza mene.”22
U svakom slučaju, duh u grlu ne guši, on junakinju priče tjera da izgovara i piše tekst koji Nina MekLohlin naziva djelom beskrajne ljubavi, nikako zamarajućom studijom jer sve ono što je bilo prije nas opstaje kao neprekidna inspiracija. ,,’Sirova’ je prava riječ za opis ove knjige; knjiga je jako lijepo strukturirana, ritam knjige autorka drži pod kontro- lom. Riječ ,,ranjiva” nas, moguće je, dovodi još bliže do njene suštine, snagom sopstvenoga korijena: vulnus, ili rana. Ova knjiga nastaje iz tijela, iz ‘isprepletanih niti ženskih glasova koje su nosila ženska tijela’.”23 Upravo iz vremena istorijske pregnantnosti, vremena u kojem su na snazi bili ozloglašeni Kazneni zakoni, ,,strah i okrutnost”24, kada irski katolici nijesu mogli sticati obrazovanje, niti posjedovati konja čija vrijednost prelazi 5 funti, nije- su imali pravo glasa niti su smjeli nositi oružje, kada je neregistrovane sveštenike trebalo kastrirati i kada se za otkinutu glavu sveštenika dobijala nagrada25, kreće priča o traganju, kreće priča o pjesmi koju NiGrifa prevodi sa irskog i pažljivo čita, vizualizujući svaku pjesničku sliku iz ,,Tužbalice za Arta O’Lirija“, predstavljajući nam sebe kao ženu koja se zaljubila u pjesmu, i Arta O’Lirija kao muškarca koji je prkosio Kaznenim zakonima i koga su nakon sukoba s Englezom Alfredom Morisom, u zasjedi ubili njegovi ljudi. Nad mrtvim tijelom ubijenoga muža Ejblin Dob izrekla je najljepšu ljubavnu pjesmu, nakon izrečene tužbalice spojila je dlanove i prinijela ih njegovoj rani, napunila ih krvlju, ispila njegovu krv i u razdirućem bolu obećala osvetu: „…mlada žena pada i ispušta urlike iznad Artovog tijela, samoglasnici se sapliću i počinju da dobijaju obličje riječi, riječi koje na neki način pozivaju glas njene majke, i majke njene majke, čitav hor ženskih glasova iz njenog grla, svi artikulišu bol toga trenutka … Neka alhemija pretvara ovaj privatni trenutak u javni, pretvara sirovi zvuk u artikulaciju, u umjetnost.“26 Rana iz koje ističe krv, istorija, kako to navodi NiGrifa, kao amorfna, živa stvar koja često krvari ili prekida život onih u sadašnjem vremenu, istorija koju nije moguće izbjeći u pomenutom geografskom kontekstu, kao pul- sirajuće mjesto njenog umjetničkog rada:
20 Ibid., str. 229
21 Ibid., str. 227
22 Ibid., str. 71
23 Nina MacLaughlin, ,,A Book About Absorbing What We Love Until It Transforms Us”, https://www. nytimes.com/2021/06/01/books/review/doireann-ni-ghriofa-ghost-throat.html
24 A Ghost in the Throat, str. 18
25 Ibid., str. 81
26 Ibid., str. 180
U svim mojim knjigama, u svim mojim pjesmama, ja se iznova i iznova vraćam prošlosti i onim pitanjima koja nam prošlost postavlja, i načinima na koje mi pokušavamo da odgo- vorimo na ta pitanja, kroz svoje živote, u okruženju u kojem smo rođeni. … Postoji trenutak u Duhu u grlu kada ja pišem o tome kako je Ejblin Dob stvarna za mene – stvarna je poput psa koji laje iza visoke ograde, jednako stvarna kao mnoštvo ljudskih glasova na internetu. Postoje stvari koje mi neizostavno ne vidimo. Na spoljašnjem nivou, one su za nas nevid- ljive, ali mi smo svjesni njihovog prisustva i njihove težine u okviru naše stvarnosti, i ja pretpostavljam da na taj način osjećam istoriju. Na taj je način stvarna.27
Dodaje i kako odrasti i živjeti u zemlji kakva je Irska znači svakodnevno se suočavati sa istorijskim činjenicama, sa ruševinama, fragmentarnošću, načinima na koje su ljudi po- kušali da ispričaju istoriju i da je oblikuju, osjećajima koje su o istoriji pokušali da razviju, svako na svoj način. 28 ,,Čudesno i interesantno je što postoje ti drugi istiniti, stvarni životi koji su proživljeni na ovim prostorima. To je zemlja iz koje moje djelo izbija, i teško je izbjeći takve misli u Irskoj jer se konstantno suočavate s vizuelnim podsjećanjima na proš- lost. Izađete iz svoje kuće i zapnete o kamen koji je arheološki ostatak.“29
Na vješt način u kompozicionom smislu, NiGrifa razvija nit priče koja povezuje ra- zličite aspekte, vremenske i prostorne, poput pupčane vrpce, kako je to u jednom prikazu napisano30 jer, ,,nijedna žena nije ostrvo“, a ulazak u svijet iz 18. vijeka kreće iz stihova tuž- balice prema pokušaju prepletanja i povezivanja onoga što je bio fizički svijet koji je okru- živao Ejblin Dob. I vrlo važna napomena, naglašena takođe u pomenutom prikazu, pored dva pomenuta svijeta, pominje i onaj treći, najmisteriozniji, svijet praznina i jazova, svijet onoga što se nikada neće moći prikazati i saznati i što je zauvijek izgubljeno u davnom vremenu 18. vijeka. NiGrifa daje glas onima koji bi, bez ovakvih potraga, zauvijek ostali skriveni. To su prostori u tekstu u kojima se rađa intuitivka31 koja ,,nikada u ovoj potrazi nije naišla na jednostavan odgovor; svaki trag uvijek me je vodio do više pitanja. … Gdje god da se okrenem, pozdravlja me druga praznina,“32 praznine nad kojima se njena ruka nadvijala sa divljenjem i njeni pokušaji da upozna drugu ženu našli su svoj kraj u istrajnosti sjećanja a ne u zadovoljstvu koje donosi jasno otkriće.33
Nizanje imena, toponima, datuma, nagovještaja, tragedija, srećnih trenutaka koji su im prethodili, svega što se može naći u zagubljenim i prašnjavim dokumentima u ahrivima i tavanima aristokratskih irskih kuća koje nijesu bile spaljene tokom Kaznenih zakona, Ni- Grifa koja ih povezuje i koja ,,gonjena duhom sama postaje duh“, povezuje staze, puteve, obale, ostatke kamenih kuća i ostavlja nam nagovještaje koji poput zanosne mreže lebde nad ovom pričom. I ovo nizanje, prema riječim Elison MekKoslend34, NiGrifa popunja- va primjerima iz sopstvenog života. MekKoslend u svom prikazu afirmiše narativnu nit samospoznavanja jer NiGrifa razotkriva i nagovještava tajne iz života Ejblin Dob, ali ih vješto prepliće s procesom samootkrivanja. Najviše mjesta na tom procesu zauzimaju osje- ćajnost i bol jer kako drugačije opisati period u životu žene koja u postporođajnim fazama, suočena s bezbroj obaveza, pritisnuta ekonomskim problemima, u najčudnijim situacijama nalazi snagu za opsežno istraživanje i temeljno, stilski savršeno pisanje. Istorija, poezija i
27 The Paris Review interview
28 Ibid.
29 Ibid.
30 Anon., ,,A Ghost in the Throat by Doireann Ní Ghríofa”, https://www.fingal.ie/book-review-ghost-throat- doireann-ni-ghriofa
31 The Paris Review interview
32 A Ghost in the Throat, str. 256
33 Ibid., str. 280
34 Rebecca Valley, ,,Review: A Ghost in the Throat by Doireann NiGhriofa” ,
h t t p s : / / r e a d d r i z z l e . b l o g / 2 0 2 1 / 0 1 / 11 / r e v i e w – a – g h o s t – i n – t h e – t h r o at – b y – d o i r e a n n – n i – g h r i o fa /
esej na jednom mjestu, kako ovu knjigu karakteriše Hana Grin35, jer prazan prostor, onaj koji bi trebalo da ispune istorijski podaci, ispunjavaju poezija i mašta, stalna upitanost i neupitna povezanost, kao i ranjivost: ,,Upravo je ranjivost ovoga teksta najdirljivija. Ne krijući se iza drugih imena ili likova, NíGhrífa je beskrajno i brutalno iskrena kada piše o žudnji, majčinstvu, zamornoj rutini i o fragmentima bola i radosti od kojih je život satkan. Kroz okvir potrage za Ejblin Dob, NíGrifa istražuje mogućnosti propitivanja sopstvenog bića, mjesta s kojega dolazi i u svoju priču unosi nijansiranost i ljepotu koje nijedan poro- dični dokument ne može da nam pruži.”36
U Kilkrei, kamena vrata pozdravljaju me na sebi svojstven hladan način. Kazujem sebi kako ne znam zašto sam došla ovamo, ali ja to znam. Znam. Ne sjećam se koje sam riječi izgovorila, znam samo da su mi lice prekrile suze i da mi je grlo stisnula tjeskoba. Utjehu nalazim u činjenici da na ovom mjestu na kojem sam u isto vrijeme okrenuta drugima, i sasvim, sasvim sama, sigurno nijesam prva žena koja je zaplakala.37
35 Hannah Green, ,,This is a female text: Doireann Ní Ghríofa’s A Ghost in the Throat”, https://www.cardif- freview.com/review/this-is-a-female-text-doireann-ni-ghriofas-a-ghost-in-the-throat/
36 Ibid.
37 A Ghost in the Throat, str. 221
