Pavle Goranović: KLUB BOĆARA
Mladenu Lomparu
Volim često da budem posljednji gost (znaju to moji prijatelji)
u klubu boćara ili sličnim objektima koji polako odumiru.
Ono doba kada se sve tiho posprema i kada se zijeva do naredne nesanice.
Tada najviše prepoznajem preuranjenu jesen.
U sebi i u plavim vodama Adriatika. U gradovima koje pohodim, nikad prilagođen
smjenama vremena koja su sve češća: sva su tuđa ona.
Tivat: raspored slova usklađen. Ime koje zvoni u glasovima lijepih mještanki.
Muzika punih usana: Tivat.
Kada odu ovi bučni ljudi, s neobičnom
šarenom odjećom,
kada nestane ovog cirkusa, tada sve miriše po melanholiji, po nekoj sjutrašnjoj kiši.
Već vidim pohabane karte i razbacane boce od pola litra,
iščekivanje nečeg što se neće ni primijetiti kada dođe.
To je život, ljeto,
to su nečiji rasuti dani…
Ima vremena za još jedno piće.
Još će jednom umorni vlasnik pažljivo
vodom natopiti teren.
Taj glasnik ničega.
Ti lijepi gestovi neminovnog rastanka. Tivat, riječ koja je snažna kao dolazeći brod.
Istovremeno i nježna kao biljka za koju
ne znaju stranci.
Volim što ova pjesma odlazi.
U purpurni vazduh nad gradom u koji zbog nečega idem.
u nikud – koje je tako moje. Kao ono nikad,
naše nikad.
Posljednji gosti su uvijek najiskreniji, reče mi taj čovjek, čija je rutina dopirala ne do
narednog gosta, koga još nije bilo, nego do narednog mjeseca valjda.
Kakvo li je tek gospodstvo onog gosta
koji pristiže.
Kakav li je život njegov,
do neizlječive nostalgije.
Do Tivta, do soli naše pogubljene.
A kada odu ovi bučni ljudi, sjetimo se Tivta,
onog mjesta koje se nikome ne nameće, Tivta, kao riječi u kojoj i valovi skriveno plešu.
More i ljubav.
Jedno dugo, lijepo iščekivanje.
