Pavle Goranović: Dešavanja
Dešavalo mi se to tri ili četiri puta – napišem nekoliko rečenica, nekad i čitave stranice, odsanjam ih i prepišem. A onda, već sljedećeg dana, slučajno prođem pored knjižare, kupim knjigu koju nijesam namjeravao kupiti. I tako počnem uporedo da glačam svoje tek nastale riječi i čitam kupljenu knjigu. I nalazim iste riječi. Doslovno prepisane. Napisane kao one koje sam ja smislio. Jesam li ih prepisao ja ili ovaj što ih je objavio – kako to znati? Moram paziti za kakvim knjigama ću posegnuti kako se ne bih još jednom iznenadio sobom.
*
Dešavalo mi se nešto čudno na putevima. Vozio bih u potpuno krivom smjeru. To bih i znao, ali nijesam bio u stanju zauzdati vozilo. Ređali su se znakovi koji su opominjali da sam potpuno promašio put. Nizala su se imena mjestā koja su od moje destinacije veoma daleko. Pejzaži su bili potpuno nepoznati. Kao da si išao unatrag. Najviše bih se začudio kada bih se nakon određenog vremena obreo baš tamo gdje sam se bio zaputio.
*
Dešavalo mi se ponekad da spoznam ukus nekog pića i mnogo prije nego što bih ga okusio. Moglo je ime tog pića za mene biti potpuno nepoznato, kao i njegovi sastojci. Nijesam morao znati ni pobudu iz koje bih baš to piće naručio. Bili su mi nepoznati etiketa, porijeklo, proizvođač. Ne sjećam se ni razloga zbog kojeg sam naručio to piće: zbog osvježenja ili kratkotrajnog smirenja. No, ta nepoznata tečnost se kratko slila ka mom želucu kao da sam je na stotine puta ispio.
*
Dešavale su se neobične promjene prilikom tako jednostavnog rituala – umivanja lica. Voda je tekla namještenim mlazom, više hladna nego topla. Prvi je potez u tom činu nekako odmjeravajući. Kad, gle, mijenjale su se perspektive. Kao da su ruke umivale tuđe lice. A potom kao da je lice bilo moje, a ruke tuđe. Ruke su se smanjivale i obuhvatale moje obraze. Glava je dočekivala, u drugom času, nečije ruke, drugačije od mojih. Sâmo umivanje je teklo uobičajeno, jednako je trajalo, bilo je vrlo uredno, s te strane sam mogao biti zadovoljan. Ali dođu jutra kada zastanem pred onim mlazom ne znajući čije ću lice dohvatiti.
*
Dešavalo mi se da odem na stadion kako bih gledao utakmicu čiji me takmaci nijesu odviše interesovali. No, volio sam oduvijek tu stadionsku atmosferu, miris trave i suvišne rituale koji su se odvijali na terenu i oko njega. Što je utakmica bila od manjeg značaja, to me je više privlačila. I gle, dok su se drugi uzbuđivali i pratili s pomnjom, bilo je to poznatih devedeset minuta – ja sam gledao nešto što je već odigrano. Znao sam unaprijed poteze, sudijske odluke, izmjene igrača, ma svaki detalj – do rezultata. Dok su drugi bili uživo na stadionu, ja sam gledao reprizu a da se tome nijesam čudio, jer nije bilo prvi put.
*
Dešavalo mi se da mijenjam imena ljudi kojima sam se javljao a da su oni to bez riječi prihvatali. Za druge je važilo jedno ime, oni nijesu mijenjali svoje vlastito, pa su se opet odazivali na ime koje sam im dodijelio. Kratko bih mahnuo rukom, učtivo se pozdravio s onim koji je pristao da promijeni ime samo za mene, specijalno za tu priliku. Potom bismo se opet obojica vratili u notornu sadašnjost. To ime je ostalo nekorišteno do sljedećeg susreta, kada smo svi bili spremni na tu jednokratnu promjenu. Evo, upravo me neko zove imenom na koje se moram odazvati, a znam da nije moje.
*
Dešavalo mi se da sa potpuno nepoznatim ljudima provedem cijele dane, da se lijepo podružimo, veselimo i tugujemo, a da jedni o drugima nijedan podatak nemamo. Ako bismo se sreli na nekim drugim mjestima, uredno bismo prolazili jedni pored drugih. To se moglo događati samo u nekim pukotinama vremena. Bilježili smo lijepe uspomene, bivalo je zaista nezaboravno drugovati sa tim neznancima. Ne bih se toga ni sjetio da se upravo ne pripremam za jedan takav susret.
*
Dešavalo mi se da ono što napišem mogu pročitati samo na određenim mjestima u tačno zadatom vremenskom okviru. Znao sam da će tako biti jednom kada sam izgubio rukopis, a on mi se tajanstveno vratio jednog jutra. U tom momentu, po sjećanju sam znao koje rečenice sam napisao. Sve se obistinilo kako sam i mislio. Već u narednom momentu nije bilo ni jedne jedine rečenice. I to me nije opterećivalo jer me nije pratila sudbina izgubljenih rukopisa.
*
Dešavalo mi se da se probudim kad je noć, a da zaspim kad je dan. I ne bi tu ništa bilo čudno da drugima nije bio dan, a meni noć. Živio sam mimo drugih a sa drugima, samo što ponekad nijesmo bili u istom periodu dana. Više je bilo zanimljivo kada je meni bio dan, a svim drugim stanovnicima – dan, jer bih potpuno razborito vidio kako im uludo prolazi vrijeme, kako se mijenjaju, cerekaju, podbadaju… Kada je meni bila noć, a njima dan, vidio sam ih kako se vuku ulicama, kako se dosađuju i ne znaju što će sa sobom do noći. Sigurno sam se i ja mijenjao u njihovoj svijesti, jer biće da takvi dani i takve noći nijesu bili namijenjeni samo meni.
*
Dešavalo mi se da mi se promijeni glas. I da se uskoro vrati. I ne bi u tome bilo ničeg neuobičajenog da i sâm nijesam bio svjestan te promjene, ali nikako svoj glas ne mogah podesiti kao vlastiti. Iz mojih usta se izgovarao nepoznat glas i govorio je obično ono što ja ni u snu ne bih izgovarao. Bježao je od mene, nijesam ga mogao uhvatiti. Ali nije bilo strašno jer bi se moj glas naprasno vratio, a onaj me drugi glas napuštao odlazeći ka onom kome stvarno pripada. Brži je od mojih misli, toliko puta im je utekao. I sad znam osobine tog glasa i ne mogu ih povezati sa svojim. Iako je činjenica da sam povremeno bio vlasnik tog stranog glasa.
*
Dešavalo mi se da se za tren promijeni grad u kome živim. Preobrazio bi se prostor, ulice bi dobile druga imena, nikle bi nove zgrade, na pročeljima bi se ukazivali drugi nazivi ustanova, preduzeća, kafana. Zanimljivo je da je nekad taj grad u gradu bio čas veći, a čas manji. Utješno je bilo što ti se u tom novom gradu na istom mjestu nije desilo ništa neobično. Sve bi funkcionisalo kao ranije, samo što bi ambijent bio bitno drugačiji. U toj trenutnoj arhitekturi bio bih svoj na svome jer sam se veoma brzo prilagodio promjeni. Bilo mi je teže kada se moj grad vratio sebi, kao da mi je bio više nepoznat.
*
Dešavalo mi se da hodam gradom samo po sjećanju. Oslanjajući se na ono što su koraci zapamtili. Nekad bih i kapom prekrio i oči i tako hodao kamo sam naumio. Činio sam to i hodao ispravno ne znajući da li ljudi na ulici primjećuju neobičnog hodača. Dešavalo mi se da hodam i bez glave. Opet bih nepogrešivo išao tamo gdje bijah naumio. Nije me brinulo jer sam se svaki put umio vratiti.
*
Dešavalo mi se da pokisnem do gole kože kad nije bilo kiše. Nije me to odviše zabrinjavalo jer je ta intimna meteorologija bila pravedna: kad bi se sručivali pljuskovi, bio sam suv. Znao sam i da precizno pobrojim kapi koje su se sručile na mene i da s jednakim uspjehom nanižem one koje su me nekim čudom zaobilazile. Onaj koji bi to primijetio pomislio bi da sam se nekako vješto zaklonio, više se čudio što sam onako mokar kad je nebo nad nama bilo potpuno vedro.
*
Dešavalo mi se da govorim u snu nepoznatim jezikom. I to savršeno tečno. Čak i da podešavam dijalekte. To je trajalo ne samo u snu, nego i u prvim časovima dana. Sve dok ne bih potrošio to nezasluženo znanje. Ali bih parlao satima. Čak sam u tom jeziku bio mnogo pričljiviji. Govorio bih za sebe, s lakoćom birao strane riječi koje su mi zvučale kao da su uvijek bile moje. Kad je taj trenutni dar minuo, neko vrijeme bih odbijao da govorim na svom jeziku.
*
Dešavalo mi se da zanoćim u jednom gradu a da u drugom osvanem. I opet, ne bi u tome ništa bilo čudno da nije bilo i obrnuto. U jednom bih zakonačio, a u drugom se probudio. Nije me brinulo, bilo je to tek nekoliko puta. U oba grada sam bio lijepo dočekan. U prvom bih imao lak san, u drugom lijepo buđenje. Ne znam sad gdje sam provodio ono međuvrijeme, ne pokazuju mi se obrisi tog jutarnjeg, a ni onog večernjeg mjesta.
*
Dešavalo mi se da mi je bilo veoma hladno kad je vani bilo prevruće. Možda je to bila moja neprilagođenost svijetu i njegovim stalnim preobražajima. Ili se to tijelo upravo prilagođavalo onome što je u pravilnim razmacima nadolazilo. Ježio sam se od neke studi u vrelini ljetnjih dana. Pa bih strgao sve sa sebe kada su drugi imali po nekoliko slojeva odjeće na sebi. Bilo je teško odabrati garderobu kada bi nastupili takvi dani. Ona hladna vrućina, potom ona vrela hladnoća, dolazile su i prolazile a da nikog nijesu zapitale zašto se nekad znojim zimi, a tresem od hladnoće usred ljetnjih mjeseci.
*
Dešavalo mi se, a sada ćete lako pretpostaviti, da izgubim sluh. Oko mene bi svi nešto govorili, a ja sam bio u stanju samo da pratim micanje usana i da klimam glavom ukoliko bih procijenio da se govori o nečemu gdje na taj način možeš učestvovati u razgovoru. Čudio me taj osjećaj jer nenajavljeni nedostatak mogao je biti neugodan u društvu. Glasovi nijesu dopirali do mene, a neki sam metež od njih naslućivao u pokretima ljudi. Ponekad naćulim uho, za koje moj prijatelj slikar tvrdi da je najsavršeniji oblik ljudskog tijela. Nego, dok govorim, učini mi se da svaki od sagovornika samo prati moje usne i bez posebnog interesovanja klima glavom na moje riječi. Kao da u tom trenutku ni samog sebe ne čujem.
*
Dešavali su mi se snovi. Ludi snovi. Da li se snovi dešavaju, dolaze li nam ili nam ih neko dodjeljuje? Otkačeni momenti su redovni u neredovnim snovima. Tamo sam angažovan u vrlo neobičnim zanimanjima. Jednom sam sanjao da sam spiker na stadionu, potom da radim u cirkusu jer jedem odjeću, pa onda publika gunđa, a ja se na poziv teatralnog voditelja dokazujem da mogu. Nikada dva puta nijesam bio u istoj ulozi. Biva zanimljivo dok se kanim okušavati u tim iščašenim profesijama. Toliko da se obučavam za što neobičniji posao. Jednom sam čak bio pisac fantastike. Snove zaista treba računati kao ravnopravne djelove budnog stanja.
*
Dešavalo mi se da naslikam autoportret. Realističan i vjerodostojan. Kratko bih se divio svom nepoznatom umijeću vidjevši ga već na korici neke knjige. Portret je rađen tehnikom olovka u boji, na Fabriano papiru, 285 grama, dimenzija 50 x 70. Linije su bile prilično usklađene, lik se doista nije opirao slikarevoj namjeri. Posebno je to bilo uočljivo u očima portretisanog, gdje je igra sjenkama odavala melanholiju. Sve je bilo školski korektno, nepretenciozno. Čudilo me gdje je nestao taj portret, nigdje ga nijesam mogao naći: blok je odista bio nenačet, ali olovke su bile gotovo potrošene.
*
Dešavalo mi se, ovo je već izvan svačijeg domena, da sam ove riječi već vidio objavljene. Ne bi ni tu bilo nikakvog čuda da se u potpunosti nijesam srodio sa riječima. Jesam li bio čovjek ili riječ? Kako god, druge vrste stvarnosti često ne postoje. Za mene je čudo samo što niko ne vjeruje da se sve ovo odista nekad i dogodilo.
