Pavle Goranović: U koje se knjige uliva Mediteran?
Matvejevićev žanr – Mediteran
…uzmi moje tijelo, more sredozemno položi ga uz
Kadma i Dantea ponavljaj s njima ljepota je abeceda Zemlje,
abeceda je ženskost kozmosa.
Adonis
Da more doziva riječi i da se u istu ruku nama odaziva – saznajemo od Predraga Matvejevića. I da je književnost plovidba. Potom i da se Mediteran ponaša kao skup žanrova. U potrazi za prajezikom, pjesnici i povjesničari, hroničari i mislioci opisuju ga, oponašaju, prevode i za njim žude. Približavaju se pisac i Mediteran jedan drugom, odmjeravaju se i prepoznaju. Mediteranski brevijar je knjiga koja nas zove i privlači moru kao iskonu. Koja uveliko zrači i kada je sklopimo. Ne znamo joj granice, kao ni Mediteranu samom. Nemoguće je omeđiti žanr: tako je i sa Mediteranom, tim prostorom gdje su „i čuda drukčija“.
Ova se knjiga sliva po književnim pravcima. Kako Mediteran prerasta svoje granice i kako se more uliva u kopno? To je onaj trenutak kada knjige prelaze svoje granice i postaju predjeli i snovi. Kada usred Buenos Airesa, na uglu ulicā Cordoba i Maipu, dvojica rođenih Argentinaca razgovaraju, pa će Sabato kazati Borgesu: „Imamo tipične mediteranske slabosti.“ Mediteran prevazilazi države i kontinente. On je svojstvo, obilježje i karakter. „Kulture Mediterana nisu samo nacionalne kulture“, piše Matvejević, obilježavajući žanr znanja i nagomilanih kulturnih slojeva, potom i pomne selekcije koja nadvladava uskosti. Mediteran je nepregledna serija knjiga, karata, brodskih dnevnika, planova putovanja…
Mediteran u umjetnika ulazi kao duh, obuzima ga. Očarani čitalac je onaj u kojem se vode ogledaju.
Mediteran je u preokretu, u temperamentu; nekad i u samom imenu. „Nema velikih i svetih imena povezanih s morem, ali je preimenovanje čovječanstva poteklo s Mediterana“ – zna Matvejević. Dodaćemo da mu pripada i preimenovanje literature. Uz pomoć knjiga koje, poput Brevijara, okupljaju književne vrste.
Matvejević nas uči da Mediteran nije samo na jugu – on je u damaru. I da može biti na svim stranama svijeta. Zemlja je to koja ne može biti opustošena jer je poviješću i mirisom, plovidbom i solju obilježena. Pa opet živi u oskudici i raskoši, u nepoznatom i posvemašnjem. Toplokrvno tkivo Matvejevićevog teksta prilagodljivo je i zagonetno, budno za činjenice i imaginaciju, ali i otvoreno da se po njemu utiskuju misli. Kad god mislimo da smo ga upoznali, Brevijar nam pokaže nešto novo ili drugačije prevede staro. Knjiga je čudesan kraj.
Kad smo na Mediteranu, blizu smo limesa, pišemo po granici. Neobične amplitude teksta i tradicije obuhvata iskusni mornar, starinom iz Odesse: kada oslušnemo nešto na latinskom, odmah sretnemo arapsko, kada smo na otoku, neočekivano se umiješaju hrišćansko i pagansko. U svom sveprožimajućem tekstu, čiji je nastavak – opet s različitim prostorima – o kruhu, Mediteran se ukazuje kao nasušnost.
Mediteran je i metamorfoza – jezika, običaja, narativa, pripovijesti. Njegove granice su stalne a promjenljive. Kako je to moguće, kako se dolazi do tog mjesta? „More okruženo zemljom a zemlja morem, zajedničko sunce i jed ne te iste zvijezde, obale, zaljevi, otoci, gradovi i luke međusobni povezani putovi i plovidbe koji se sastaju i rastaju, prošlost i povijest koji se spajaju i dijele – lako je povjerovati da je upravo tu središte svijeta. Otvorenost i providnost nebeskog svoda uznose pogled u visine i istodobno rađaju strah od beskraja“, piše Matvejević.
Mediteranski brevijar je uhvatio ćudljive tokove Mediterana. Ovo su eseji okrenuti prema moru, a more se, rekosmo, prostire i po zemljama. Susretljiv je to tekst, zbirka žanrova, knjiga o jugu koji ne mora biti stalno na toj strani svijeta. Matvejevićeva knjiga je tjesnac koji nas uvodi u Mediteran i njegova čuda. Ali je i prostrani horizont. Zaliv i otvoreno more rečenica. Velika je to kopnena i brodska linija, duga i zanimljiva. Via Maris i jedan zvjezdani put s pogledom u karte, u knjige. Čitalac, taj moreplovac, onaj je koji saznaje da „more na karti i samo more postaju ponekad jedno“. Tekst je to nad kojim zastajemo, da omirišemo porijekla, riječi i veze preko mora i riječi. Mediteran nekad i neprimjetno sleti na našu misao, kao galeb na ivicu mola, tihi posmatrač.
Mediteran nam se, a to smo već mnogi iskusili, ukazuje kao knjiga. Pred pisce sklone mediteranskim temama krajobrazi funkcionišu u različitosti, a ne – u istosti. Claudio Magris misli da je Brevijar pripovijest „koja navodi stvarnost da govori i koja savršeno kalemi kulturu na fantastičnu evokaciju. Možda je to danas najživlji i najplodniji rod književnosti, barem one pripovjedačke: toliko življi i poetičniji od ’romana’ što nam pričaju kako je i zašto gosp. X sretan ili nesretan s gđom Y“. Drznućemo se da u tome uočimo odbranu eseja.
So na usnama se ne razmiče kad mislimo o Mediteranu, kada o njemu čitamo iz ovakvih knjiga koje se protežu od Valeryja do Pessoe, od Elitisa do Adonisa. Mediteran se uliva u mnoge knjige. Kako samo često knjige mirišu na Mediteran.
Kako prepoznati mediteransku knjigu? Ona je sklona citatima, melanholična je i naoko spora; miriše na… neizlječivu nostalgiju. I dopušta dopisivanje. Mediteran je otvorena mapa. Stoga Matvejević misli da su Mediteran i govor o njemu neodvojivi jedan od drugoga.
Više je Mediteranā – podvodnih, podzemnih, nad vodama i morama, nad gradovima i pod zemljama. On izroni kao izgubljena riječ, kao muzika, zapljusne nas kao talas, na kontinentu – u nekoj atmosferi, imenu mjesta ili nepisanom običaju.
U Mediteranu se iznova prožimaju žanrovi. Matvejević je postavio svjetionike i mjesta prema kojima se treba upravljati. Riječi djeluju kao zvonici – Mediteran je forum i izlazak, susret i karneval.
U kakvu knjigu staje tako kostimiran reljef kojem se ne znaju granice?
Mediteran nam nedostaje i dok ga gledamo, dok smo u njegovim mrežama. Geopoetika trajne čežnje. Veći od kontinenta, rasprostranjeniji od Evrope, traje i na drugim meridijanima. Mediteran je sebi znan sklad nepravilnih razmjera. Vlažne od pljuska i suve kao smokve – riječi o njemu smjenjuju se kao popis univerzalnih pojmova. Mediteran ne stari: kao da je oduvijek bio tu, taj podmlađeni mudrac. A s druge strane: svjež je i otporan. Mediteran poštuje zaleđe, svojim načinom.
Mediteran je i duh koji se uvlači u neke knjige a da one to i ne moraju znati. Pejzaž po kojem pišemo. Takvu „geofilozofiju“ (Caterina Resta) prepoznajem u svojim pjesmama i esejima.
Silazak riječi do mora je mnogostruk. „Ponekad tamo gdje ne vidimo prvoga izvora ili počela – kao da riječi i stvari izranjaju iz samog mora, Mediterana.“ Međuzemni prostor mojih snova, oblast među vodama, među bojama koje se mijenjaju – od akvamarina do bezbrojnih nijansi zelene.
Da bih udovoljio onom što se može zvati „sredozemstvo moje krvi“, kako je pisao Nikica Petrak, tražio sam knjige u kojima pulsira Mediteran. Tražeći mjesto gdje se mare pretvara u more. Mjesto sklada riječi, ritma, pjevljivih samoglasnika, riječi što otkrivaju nemoguće etimološke sudbine.
Novi žanr koji je leksikonski, prozni, putopisni, pa zašto ne i poetski – utvrdio je Matvejević u Brevijaru. Knjiga koja upija žanrove kao što Sredozemlje pripaja sebi zemlje i gradove. Podvodni i nadzemni Mediteran postoji u tom identitetu koji svojom širinom i raznolikošću, svojom zgusnutošću i nepredvidljivošću – natkriva ostale. Brevijar tako postaje žanr sinteze, koji dozvoljava drugim oblicima da se nađu, uskomešaju, izmiješaju. Eto zašto Matvejević gradi knjigu koja djeluje gdje god se otvori i koja nas svaki put čini drugačijim. Ovo je žanr kojem se ne žuri.
Sjetimo se početaka naše čitalačke udvojenosti i onoga čime počeci raspolažu.
Počeci su, uostalom, na svim krajevima. Mediteran je terasa na više mora.
Mediteran je tačka.
