Pavle Goranović: Poezija kao naklonost slučajnosti
Esej, mahom u pitanjima
Kada bih znao odakle dobre pjesme dolaze, išao bih tamo češće.
Leonard Cohen
I kako sam se to našao među knjigama, rijetko se osjećajući dobro i među piscima? Jesu li to dva posve različita odnosa? Onaj uzvišeni osjećaj – biti među pjesmama i (najčešće) tjeskoba među samim pjesnicima, ili bar onima koji se sebe tako usuđuju nazivati. Pa kako da se toliko razlikuju stvoreno i tvorac? Osim ako je tvorac tek djelimično uticao na stvoreno, ako su riječi otplovile od njega, pomjerile se od njegove osobe. Na sreću, pjesma se odmah po nastanku odvaja od autora, počinje da živi svojim, zasebnim životom. Tako slobodna, ne zavisi od mišljenja pjesnikovog, niti od njegovih namjera; to joj daje moć samostalnog traganja i prelivanja u puteve srodnika. Od tada više nije važan autor, već čitalac.
Pjesnik je najviše u skladu sa svojom prirodom u trenu kada se odmakne od pjesme, kada ga ona izuzme ili on bez straha počne da razumije da su ga stihovi nadvisili. Tad joj prilazi s neke strane i počinje prepoznavati da ona zaista može djelovati i bez autora. Baš kao što je i osjećaj pjesnika nematerijalan, lebdeći. Kome onda pripada pjesma? Nevelikoj zajednici čudaka, onima koji su u stanju da duh pjesme osjete nekim tajnim čulom, razaznaju ga u određenom prostoru, u slici, u muzici, doživljaju ili, jednostavno – stavu ili pokretu, čak i momentu.
U životu uz poeziju brzo ćemo uvidjeti da istovremenost nelagode i ispunjenosti zbunjuje, posebno na početku pisanja. Koliko se onda pjesma razlikuje od njenog tvorca, koliko ga prevazilazi? Prostor između pjesnika i pjesme popločan je stanovitim apsurdom. Pjesnik pjeva a da to s vremena na vrijeme i ne zna; pjesma ga artikuliše nekad i mimo njegove volje. Poezija je zato blažena slučajnost. No čime se ona zavređuje? Ako je slučajna – kada se ta slučajnost zapravo događa? I, ako je smatramo izvjesnom, pitaćemo se – kako se ona zadobija? Kako smo to uspjeli zaslužiti nenadano uzdarje od stihova? U kom se trenutku našeg života, napokon, i desio taj obrt, pa smo u stanju pisati pjesme?
Pjesnik je onaj koji odstupa – nekad i u nepisano ili u pozu, nekad u drugi rod, neku bespotrebnost. Njegovo odstupanje je bolno, djetinjasto i potrebno svijetu. Taj korak, taj odstup je put u maštu, nadomak stihova koji će ga opravdati. Pjesnik je, uostalom, tek „kandidat za umjetnika“, kako bi rekao Gombrowitz. Njegov status ostaje do kraja isti, bez obzira na iskustva i ispoljavanja. To ga i održava u životu.
Pjesnik, priznaćemo, čini i polusvjesne radnje. One za njega rutinske, drugima jedva razumljive. On posmatra svijet pokušavajući da ga prevede na jezik svojih maštarija, jer pjesnik sve prevodi na svoju ruku. Poezija se nalazi u čulima, u oku u uhu, u dodiru. U atmosferi, pejzažu, tišini ponajviše. U nekom gestu, jedva primjetnom, u uhvaćenom časku nečijeg sentimenta. U poetskim i nepoetskim vremenima. Poezija živi i u odsustvu.
„Poezija me preobrazila“, govori Marguerite Yourcenar – u ime Hadrianovo. I stalno nas, mislim, preobražava. Dopuštam joj nešto što drugim pojavama ne bih nipošto, budući da upućuje na demaskiranje, potpuno ogoljavanje, na uvrnutu komunikaciju sa svijetom. Štaviše, obavezuje nas da se uredno potpisujemo ispod duboko intimnih i ranjivih redova. Sve mi se više čini da je pisanje i skrivanje i otkrivanje, u jednom dahu. Još jedna karakteristika tog rastrzanog življenja sa pjesmom.
Poezija je umijeće postavljanja pitanja. Ukoliko je tako razumijemo, zadržaćemo tu labavu povlasticu. Ona baš i ne ljubi da je stalno podsjećamo na sebe, da je ugnjavimo svojom navodnom važnošću. S njom valja biti strpljiv i prilično utišan, kako bi odnekud došla, rasula oko nas svoj misteriozni pelud. Poezija je nevidljivo vezivanje za svoj život, i to tako što ćeš se otrgnuti od njega, stvoriti svoje iskustvo. Poetski prah posvuda je raspršen, no ne ukazuje nam se prečesto. To zahtijeva pripreme za pjesmu: vrijedi odživjeti poeziju, u svakom trenutku, do bola osjećati stih iznutra. Od tuge do ushićenja i natrag, a u međuvremenu – nemamo ništa drugo do čekanja i intelektualnog zôra.
Poetski hronotop je nekad nepojmljiv. Opet, znamo da postoji, ali ga ne umijemo objasniti. Nedostupnost poezije – ogleda se, moguće, u rijetkosti osjećanja, interesovanja i načinā dolaska do pjesme. No i tu slučajnost ima glavnu ulogu. Odabir je veoma čudan, dat kao prvorazredni izazov: mnogo nam čuda poezija donosi. Recimo, kako to da tuga može da razgali, da se javlja kao preostala nada? Potom, pojavljuju se i muzika tišine i sebičnost samoće, brojni oksimoroni koji su drugima manje ili više strani.
Poezija je zaustavljanje vremena. I prenošenje vremena. Sigurna zamjena doba. Iskazuje se kroz određenu besciljnost, sjedinjenu sa upornošću. Pjesnikova narcisoidna briga je ipak susret sa svijetom kakav jest. Prožimanje perioda ukazuje se kao pjesnikova počast, i kao rijedak izbor. Pjesma onda biva sklad uma, srca i vremena. Tačan omjer sjećanja, dara i slučaja.
U poeziji ima nečeg starinskog, ali i avangardnog, pomirenog a buntovnog, nesistemskog i posloženog. Od reda i nereda poezija je načinjena. Ogroman udio izmišljenog nasloži se na biografsko, pa se ti slojevi nadograđuju ka novoj stvarnosti. Poezija upija i druge žanrove i ne pitajući ih. „Književnost zato i postoji da bi govor zgušnjavala u poeziju. Čitava književnost je poezija, uključujući i prozu“ – piše Alexander Genis u Časovima čitanja.
Kada je istinska, pjesma ne zastarijeva, nikada ne dojadi. Kao prva zaljubljenost, koja ne priznaje nedostatke: pristajanje na tu vrstu opijenosti se podrazumijeva. Zahvatimo onda iz tih pjesnikovih raskršća! I smjelost i nesigurnost istodobno se javljaju i uvijek podsjećaju na njegova raspeća. Poezija je zato neka vrsta podvojenosti, ali u smislu iskušavanja istosti. Ali je i odvajanje – od sebe, od svijeta, od istog onog vremena. No i dokaz je da tako odvojeni bitišemo, makar se to udaljavanje izjednačavalo sa odbačenošću.
Poezija nâs piše kada mi pomislimo da pišemo poeziju. No ko je taj stranac u nama, je li stariji od nas, čemu nas to podučava, na šta nas ovo nagoni? Upoznavanje sa strancem odvija se posrednim putem, pomalo mistično. Neko ili nešto se javlja našoj svijesti, saopštava da je tu, u nama. Kao da probudi me nesanica, kako bi rekao Andrić. Tako se ustaje uz poeziju. Ona, bezazlena i uozbiljena, pretvara se u neočekivanu mislionicu ljudskog postojanja. Pjesnikova molitva jedina je koja ne postoji da bi se uslišila, nego da bi se uopšte (u sebi) čula, da bi na sebe skrenula pažnju, pa ishod – kakav god da bude. Ona je brevijar onim slučajnošću odabranim, melanholijom pogođenim bićima.
Čudesna je priroda pjesništva, taj način podudaranja dva osjećaja, uhvaćeno stanje duha. Onaj vremenski treptaj kada se usaglase čulna iskustva ljudi koji se i ne poznaju, niti moraju znati jedan za drugoga. To je ono zajedničko vrijeme pisca i čitaoca. Odvojeno razdoblje pjesnika. Oslobođeni Theatrum mundi – to je poezija u stalnom pokretu po organizmu.
Nemoguće je obuhvatiti poeziju, tu trajnu besposlenost; tu znatiželju bez stanke. Ona je posvećenost bez kraja; zadovoljstvo koje ne raspoznajemo sasvim u trenutku stvaranja. Jer poezija se (i o tome će više znati onaj slučaj-lutalica) ne stvara isključivo u vrijeme kada se i piše. Možda tada ponajmanje. Kada sklopimo i prepoznamo sve one trenutke kada je nastajala pjesma, makar i bez naše svijesti o tome. Tako nedužni, mi obnavljamo pamćenje. Napravimo odmak od sebe, a znamo da smo upravo tada u jezgru pjesme. Da nam je to način egzistencije. Ti rijetki časovi istinskog bivstvovanja u pjesmi.
Kakav je to nepotpisani savez između uma i osjećaja? Kakva je to veza između saznajnog i (pred)osjećajnog? Između intelektualnog i intuitivnog? Koliko dionica bi trebalo preći od čula do pjesme? Kome to ona prkosi, drugim formama? I kakvo je onda zdanje pjesma? Ono u koje malo ko zalazi i primijeti je, a ona stoji tu neposlušno, uprkos svemu. Kraj puta, daleko od glavnog puta, u nekom svom centru. Malo ko je razumije, a svi je spominju. Pjesnici su u mogućnosti da izmišljaju jezik, bilježe ono što je pred očima – to što drugi ne vide nije problem pjesnika – pa na to obično ne pristaju ni drugi koji pišu.
Pjesnik se, u krajnjem, obraća sebi, identifikuje svoje osobine. I sâm se, iznenađen, oblikuje riječima. Šta je pjesničko razmišljanje (Hannah Arendt) – do poniranje u život, uočavanje razlike u okruženju koje se odupire poetskom pristupu svijetu. Sve vrijeme se u ovom od pitanja sazdanom eseju govori, naravno, o rijetkoj vrsti iskonskih pjesnika. Onih koji osjećaju da ne mogu da saznaju, onih koji umiju da dočekaju pjesmu. Intuicija je njihovo pouzdanje jer „što više znaš, to će biti veća biblioteka nepročitanih knjiga“. Ecova rečenica pratiće taj pjesnički rod koji će, nakon toliko muke, uskoro sresti nekog ko se neosnovano izjašnjava pjesnikom. Time će se dodatno odvojiti od sebe, od svog, namijenjenog mu imena.
Čak i u okviru književnosti kao sveukupnosti pisanog – poezija je posljednja disciplina. Stanica do koje se ne mora doći. Skrajnuta, neshvaćena, često nepotrebna; kao neka zatečena tradicija koja mora ostati u davno osmišljenoj podjeli, ali bez uticaja na savremenost. Pjesnici dođu kao rodbina koja nas ne posjećuje često, ali malo ko i žudi za tom posjetom, budući da njeno prisustvo podsjeća na nešto što smo htjeli zaboraviti, ili su to ljudi čije teme i jezik domaćine ne zanimaju previše. Pa opet, taj dolazak znaće da uzburka duhove u kući.
Za druge jedva vidljivi, pjesnici ipak opstaju. Da li su se to oni okoristili onom Goetheovom mišlju da je pjesnicima dozvoljeno više nego ostalima? I sâm, u inat, godinama ostajem oduševljen naivnošću poezije, njenim djetinjastim reakcijama. Jer poezija uživa luksuz podjetinjenja, ponovnih ranih jada. Utoliko je i osjetljivija na vanjsko. Pa neka, ako i ostane na nivou slutnje, velika je to građevina.
I šta je poezija danas? Ne, neće nam trebati odbrana poezije, nego upoznavanje s njom. Onako kako pjesma spoznaje okolinu: (i)racionalno, čulno, intelektualno, slučajno… Sve to opravdava onaj slučaj koji nas učini pjesnicima, što se javlja kao odsutni dio bića koji nas na sebe podsjeti kada to najmanje očekujemo.
Pitam se i: kako bi se veliki pjesnici snašli u ovim vremenima? Zacijelo bi ih vesela bespomoćnost navela da, iz posljednjih redova, dakako – ne bez ironije – osmatraju šta se to dešava u svijetu. Bar neko od njih, miljenik trena, zagledao bi se u pravu tačku i tako prizvao onog beskućnika – slučaja. Tako je nastajala poezija, tako će se i spasiti.
