Pavle Goranović: U dubravama jezika, u ustima zemlje
„Slovnik duše“ Milike Pavlovića
Milika Pavlović je jedan od nedovoljno pročitanih crnogorskih pjesnika. I premda su o njegovoj poeziji pisali značajni autori, nagovještavajući vrijednosti izdvojenog tog književnog izraza, ona je ostala prilično usamljena. Možda ne neshvaćena, onoliko koliko je nama važno njeno razumijevanje, upravo iz mnogih od današnjih, književnih i društvenih konteksta.
Jer, ovo je poezija zemlje. I poezija iz zemlje.
Riječi su ovdje zbratimljene s prirodom, s pticama i vjetrovima, prepjevava se svaki kamen i vlati ovdašnje trave, miješaju se svjetovi živih i mrtvih. Uprkos svemu, bilježeći vremena, istrajao je pjesnik. On je računao na „dvosjekli inat“: otuda i „Slovnik duše“ kao dar i svjedočanstvo, kao podsjećanje na miris zemlje i jedinstvenu poetsku samštinu. Konačno, i na otpornost osobenog poetskog jezika Milike Pavlovića.
Ako bismo tražili riječ koja bi obuhvatila svo pjesnikovo traganje za zemljom, za riječima – onda bi ta riječ bila Samograd, literarni Samograd, iznikao iz ruševina, iz bila zavičaja, pod kamenim nebom ćudljive postojbine. Pavlović je, zahvaljujući vanrednom pjesničkom instinktu, predosjećao da raspolaže onim što mu je dato – riječima oštrim i svedenim, iskazima jezgrovitim. Kao što ga je ranjavala pripadnost zemlji – neobuhvatnoj i ćudljivoj. I jezik i zemlju očigledno je duboko preživljavao. Bio je njihov poetski arheolog, taj budni stanovnik „nedostižne zemlje“ (Č.Miloš).
Na iznenađujući način u „Slovniku duše“ spaja se tradicionalno i moderno. Po pjesnikovoj oštrici se susrijeću vremena. Pri tome, kratak je put od usmenog do pisanog, a istovremeno i sačinjen od antagonizama. Pavlovićeve knjige su krčidba kroz vremena: kao da se prave goropadni rezovi kroz nepristupačne predjele. Opire se gusta šuma, uporna je tvrda zemlja, nenaviknuta na umjetničke izričaje, sva smještena među mitske predjele. A pjesniku valja da riječima nadiđe gorde pejzaže, ljude i priče, tvrde i opore, krhke koliko prkosne.
U svom književnom trajanju, odvažio se Milika Pavlović na manje atraktivan put. Oči u oči sa zemljom. Pri čemu pojam zemlja obuhvata i ljude i prostore, udare istorije i izazove sadašnjosti. On očito nije sumnjao da se u pjesmi, ma koliko skrajnutoj, nalazi odgovor na mijene zemlje.
Stihovi odsječni – kao da su iz zavičajnih krajodraza odsječeni. Pjesnik cijedi slova, obično iz bezvodnog kraja. U mukotrpnom traganju za njima, nailazi na otpor onog što je u zemlju ko zna kada usađeno. Još sve knjige nijesu napisane / no su mnoge prije toga / napamet naučene. Nenapisano je u pjesnikovom kodu; napisano je već – u sudbini pjesnikovoj.
Ljudi i prostori su nalik jedno drugom. Prosuđuje to pjesnik, jer je pjesma izdanak takvog bića. Pa neće biti pogrešno ako neko pomisli da je jezik njegov istinski zavičaj. Njime objašnjava pojave i ljude, nekad uz lucidno poigravanje ličnim imenima ili toponimima; a nekad već ljude iz kraja spozna pjesma sama, više nego oni sebe znaju. Pavlović se identifukje s viđenim. Biće da je to proces o kome superiorno piše Džon Berdžer u „Konfabulacijama“: „Pa ipak, dok iscrtavam obrise teksta, fizički se poistovjećujem sa onim što crtam i sa bezmjernim, nepoznatim maternjim jezikom na kome je to napisano.“ Tako je i u „Slovniku duše“: fizičko i misaono poistovjećivanje.
Tamo gdje svi postaju „stanovnici stiha“; na onom mjestu gdje se sjedinjuju predjeli i ljudi, riječi i misli.
Neraskidivost Milike Pavlovića s Crnom Gorom i njenim fatumom, vidljiva je od prvih zbirki pjesama. No, dok kod drugih autora obično nalazimo obrise ushićenja zemljom i heroikom, pa i sklonost mitovima, ovdje nam se ukazuje suštinski tragizam čovjeka i njegovog obitavališta. Zavičaj se promišlja kao ono što u filozofskom smislu određuje čovjeka, njegov trajni žig. Otuda moćno djeluju stihovi: Zavičaj je jedini svijet na Svijetu, / u njegovom ogledalu / i slijepac vidi svoj lik…Tu se pokazuje rijetka pjesnička samosvijest. Ma kuda putovao, koje god zemlje obilazio, čovjek je biće zavičaja. Mjesto gdje se najduže ide, gdje se najdalje putuje. Jer, genius loci je prvobitno određenje mislećeg čovjeka. To je razlog stalnih povrataka, kroz teme i lekseme, neiscrpne motive kao što je jezik nezamjenjiv. Pjesnik je onda biće koje se stalno vraća.
U „Slovniku duše“, prvo je rodno mjesto zaštitnik pjesme, a u ostatku vremena – pjesma je zaštitnica mjesta.
Ako bi se poredile s vizuelnim, Pavlovićeve pjesme sve su sami odlivci prvotnog krajolika. Pri čemu on riječi nalazi kao predmete, štaviše kao artefakte. No, ne treba smetnuti s uma da je jezik vazda u službi poezije.
Stoga se lako složiti sa Srđom Pavlovićem koji tvrdi: „Drugi stub je pjesnikova bravuroznost u igranju jezikom i njegova spremnost da jezik dekonstruiše ali nikada ne obesmisli, te da ga iznova na svoj način složi kako bi njime gradio snažne moderne poetske slike. Kao što znamo, svaki pjesnik je vrijedni poslenik na neprekidnom poslu dograđivanja arhitekture jezika, svjestan da se taj posao nikada ne može završiti. U tom procesu, ono što je naoko lingvistički tradicionalizam ili čak i arhaizam, pjesnik pretvara u moćne alatke modernog i post-modernog poetskog izraza.” Upravo tako. Ova poezija stanuje u nepreglednim “dubravama jezika“. Koliko je držao do riječi, pokazuje i beskraj mogućnosti i načina kako da se Pavlovićev izbor poezije naslovi. Sigurno da su pred priređivačem bila raskošna rješenja, uz priznanje da „Slovnik duše“ odista vjerodostojno prenosi duh pjesništva Milike Pavlovića.
Sam pjesnik je bio prilično nadahnut kada je naslovljavao svoje knjige, tamo „u gnijezdu oka“. Činio je to „Govoreći kao Skit“, kako i glasi naslov jednog izdanja, onog što ga je priredio pjesnik Šaban Šarenkapić.
Istinski pjesnici i jesu kao Skiti. Nevelika zajednica posvećenika koji vape za pjesmom. A do pjesme je već teško dospjeti. Kao takvi, oni – ti skitski pjesnici, lutalice i beskućnici, sa jednom stopom u rodnoj grudi, a drugom u cijelom univerzumu – obnavljaju rituale prizivanja poezije: Dođite, o pjesme, / dođite / sram vas bilo. Nije li onda pjesma jedina sigurna domovina, nije li jezik jedini preostali zaklon za takvog isposnika?
Nigdje se valjda kao u poeziji ne prepoznaje bačenost čovjeka u svijet. On je u jezik bačen. A poezija se javlja kroz glas vidre, kroz ono što druge oči ne vide, čega nema u drugim vidovima sporazumijevanja.
Kada Milika Pavlović pjeva U slavu lutnji, ne možemo da se ne sjetimo Meštrovića i njegove Djevojke s lutnjom. Taj zaboravljeni instrument označava samo tijelo poezije, kao što kamen iz koga je ona iznikla, podsjeća na djelo genija iz Otavica. Pavlovićevi instrumenti su zaboravljene riječi, one kojima je udahnuo iscijeđene kapi života.
Zanimljiv je način Pavlovićevog, reklo bi se uvijek paralelnog, govorenja o poeziji i o zemlji. Uporedno uočavamo i mnoga poistovjećivanja. I jedna i druga se javljaju kao ukleto i spasonosno, kao strah i nada: Nužni bagaž stečeni temperament.
U svakom slučaju, ono što je sudbonosno određuje se zemljom i poezijom. Pjesnik je onaj koji rovi po zemlji, ne bi li našao pravu riječ. I tako zemlja postaje dio pjesme, kao što je i obrnuto. Pjesma ponire u samu zemlju. Evo kako to jedinstvo zvuči u Pavlovićevim stihovima, a takvih je primjera napretek: rastačem tvoju tajnu ruševino koja muči u / nosim sopstveni znak liniju tanak rez / u tvoj kamen i koban nauk učim / tvoj muk i bilo moje jedno drugom su kavez.
Milika Pavlović i njegovih devet knjiga: nedovoljno znana avantura crnogorske književnosti. Devet je knjiga, kao što je devet Danteovih krugova. Kao što je i broj devet imao neku tajnu u djelu ovog predskazivača. Evo i kako: neprikosnoveni feud sna / prostire se u devetu zemlju / šumi u posljednjem nebu. Tako su se sastavili deveta zemlja i posljednje nebo. Kao kad se ono nebo sa zemljom sastavi u našim krajevima. Munje tutnje, po zemlji nesmiljeno udaraju, šum ostaje: možda se tada rađaju pjesnici?
Naselio je Pavlović stihovima krajeve svog življenja, znajući da je svaki tren iskušenje, da svaki događaj dobija mogućnost da postane i poetski. Čelom u čelo s vremenom i s prostorom – nastajali su i opstali su ovi stihovi.
Iz zemlje iznikla, ova poezija se njoj i vraća.
