OKF Cetinje, 2010.
Negdje na stranicama ovog izvrsnog rukopisa Mladen Lompar piše da mora “ispoštovati slučajnost”. Kao da je taj iskaz saopšten onako uzgred, da ne bi narušio strukturu knjige. A zapravo je to jedan od ključnih iskaza, kako ove knjige, tako i njegove poetike u cjelini. On je, naime, posvećen slučajnosti. Slijedi je, svjestan tajne slučajnosti i njene sveprisutnosti. Njen je vjernik. Na tom mjestu stanuje šifra ove poezije.
Hotel Memorija: Sedam redova života, Pavle Goranović
odlomak:
TIHO
tiho
tiho
ovo je
mrtva tačka stvarnosti
moja sigurnost
u ljepoti opsjednutoj vremenom
gubim
i dobijam svoj prostor
i pravi trag
iz korijena svjetlosti
i korijena mraka
ne mogu dalje
od toliko košmara u pamćenju
iako novi put
ne traži ni jedan pokret
da bi se prošao
DUKLJO / GOSPO
svakog gosta gledaš
kao ptica koja posljednji put čini
beznadežni trzaj ranjenim krilom
i krik za nebom
kojim prolaze jata
nijesu te rušili
neznanci sa tuđim riječima i gramatikama
koji ne znaju Oče naš
(oni su te stvorili)
niti oni što im uz skute
igrahu haremske princeze
ni zemljotresi
razarahu te potni
i prljavi
sa zalijepljenim opuškom
od kotrobanta na usni
koji ljepotu zavještanog nakita
utapahu u betonsku kašu svojih kuća
da je više nikada niko ne vidi
isorija rijetko ima sjećanja
koje mjeri dobrotu
(bili smo kost
i misao u njenoj jezivoj formi)
HOTEL MEMORIJA
samo srećni znaju ploviti Biblijom
kad u jedra duva
jedini osjećaj
da je kasno je za sumnju
zamišljao sam
sve ovo –
pravi predio
maslinjake
i prašume lovora
samo sa nama
otvorenom crkvom na brijegu
i horom Preisnerovih anđela
bilo je to u noći
kad su krupne kapi
padale na hotel Memorija
đe mi je voljeti značilo osamljenost
i razmišljati isto
jer su sve banalnosti
nestajale mekim dodirom
jednog pljuska
i jedne svjetske prolaznice
nije to bilo samo zbog onoga što je definiše
jednostavno
imali smo svoje more
i gubili smo im se u njemu
a onda zgrčeni
u gorčini sopstvenog stida
pitali se
jesu li to bili dodiri naših ruku
a pljušti i dalje po Memoriji
i jednom svijetu
kojim ponovo idem
kao da sam zaboravio da mu se izvinim
zbog svojih dodira
