Lena Ruth Stefanović: Sprechstallmeister
„Novac za kupovinu metle zaradila sam sama. I letim sama.“
Dubravka Ugrešić
(Ovaj esej sam pisala prije Dubravkine smrti. No, nisam imala snage da išta mijenjam, osim što sam tek ponešto stavila u prošlo vrijeme.)
Provela sam većinu kišnog popodneva čitajući Dubravku Ugrešić. Na ruskom. Mislim da je to u redu, bez obzira što sam je mogla čitati na hrvatskom, ili čak srpsko-hrvatskom. Ona je bila rusista, kao i ja. Mati joj je bila Bugarka. Ja sam provela devet formativnih godina u Bugarskoj. Dubravka je živjela u Amsterdamu, mom omiljenom gradu. Kad nju čitam, imam osećaj da je to pisala neka mnogo pametnija i nešto ozlobljenija ja. Neko moje ja, koje je duže živjelo u onoj Jugoslaviji i brže ukapiralo šta se tamo desilo. U njenom pismu prepoznajem trag jugoslovenskog mentaliteta, kojeg više nema. Na više mesta spominje stopala, svoja i tuđa, da li su uređena ili ne. To, onako, dok usput prečešljava ruske klasike. To je tako jugoslovenski. U bivšoj Jugoslaviji je bilo vrlo bitno da su vam stopala ispedikirana, bez obzira čime se bavite. Pete su mi glatke, znači postojim, tako nekako. Na Balkanu, kao i u Rusiji, ljudi su opterećeni lakiranjem noktiju na nogama. Sve je u tome. Izaći ljeti na ulicu u otvorenim cipelama nenalakiranih noktiju društveno je neprihvatljivo. Akcenat je na noktima, pete su manje bitne. Dubravka spominje upravo pete i prste, čime me podsjeća na moju majku koja čitavog života odlazi na manikir i pedikir, ali ne lakira nokte.
Još nešto sam primjetila. Dubravka prepoznaje stare agit-prop fore u modernim marketinškim navlakama. Vidi prezreni žanr soc-realizma u savremenom američkom komercijalnom pismu. I ja to vidim. Malo je ljudi sa Balkana koji to pominju, mi se nekako uvijek bavimo sobom, upućeni i osuđeni na same sebe i najbliže nam okruženje.
Dubravkin stil ima puno elemenata onoga što obični nazivaju jevrejskim pismom. Poznaje dvije velike kulture dovoljno duboko da može uporedo da ih analizira u svojstvu de facto outsajdera koji ne pripada nijednoj od njih. To ne-pripadanje je stvar njenog izbora, čini mi se, odlučnost da se sačuva sopstveni identitet. Priznaćete, to nije lako, s obzirom da kolevka tog identiteta odavno ne postoji. To je još jedna stvar koja mi se mnogo sviđa u njenom pismu.
Amerikanci imaju jednu izreku: nemoj baciti bebu zajedno s vodom u kojoj je okupana. A mi smo upravo to uradili, prosuli smo vodu, bacili bebu i na lomači zapalili njenu kolevku… Znate našta mislim.
Pa se onda ispostavilo da ni taj Zapad nije tako sjajan kako nam se predstavljao. Dubravka piše i o tome. I zbog toga je cenim. Ona je iskrena, bolno.
Kaže, ne stavlja se u referentni okvir hrvatske književnosti jer u njoj i nema puno mjesta za žene. Zašto ne irska književnost ili bilo koja druga kad nas naše neće?
I negdje u svoj toj priči kaže kako veliki pisci pišu o ma čemu, dok oni slabiji uporno traže teme…
E, sad. Ja ceo dan vrebam misao ili riječ koja će me potaći da sednem i napišem tih osam stotina riječi koje u prosjeku čine jedan esej. Meditirala sam. Brojala sam unazad. Čitala sam Cicerona, Platona i Fukoa. Ništa. Čitala sam kratke priče tri savremene ruske autorke. I dalje ništa. Čitala sam Klaudija Magrisa. Dnevne novine. New York Times. Forum ruskih emigranata u Americi… Tu je neko stavio link za youtube video. Tako sam došla do intervjua sa meni nepoznatom pjevačicom, frontmenkom ženske pop grupe„Kombinaciya“. Njihov najveći hit je „American boy“ iz 1990-te godine.
Tekst je… Procjenite sami:
„Ja sviram balalajku
Najruskiji instrument
Maštam da živim na Jamajci
Balalajki tamo njet“
(prevod moj)
Ali, cure su bile sjajne, pjesma je postala hit i osvjetlila je jedan tipično ruski fenomen, san da se uda za stranca, tog američkog dječaka, koji će je povesti sa sobom… U daleku Ameriku.
Duga je priča, koja ide sve do Petra I, kako su dostina Rusa postali istovremeno i ksenofobni i fascinirani tim „zarubežjem“ (inostranstvom). No, ja ni naš mentalitet ne razumem baš najbolje, a kamoli njihov.
U glavnom, pregledajući snimke intervjua članica benda, nabasah na jedan u kojem njihov nekadašnji menadžer kaže da je završio Estradno-cirkusku školu, smjer… Ne mogu da vjerujem svojim ušima. Nekoliko puta premotavam taj dio. Pokušavam da napišem ovu nevjerovatnu reč. Googlujem je. Ne piše se tako. Posle mnogo mučnih pokušaja, na kraju uspijevam! Reč je: Sprechstallmeister! To je voditelj cirkuskog programa, nemam pojma kako se kaže na našem. Mi nemamo cirkuse, bar ne one prave. Moguće da ni nemamo jednu reč za šprehštalmejstera, ali morate priznati da sjajno zvuči.
I kao što Prustov kolačić madalena načinje spoznaju nekog izgubljenog vremena, tako zvučanje reči šprehštalmejster u mojoj glavi slaže ruske istorijske vladare, savremene hrvatske književnice, njegu stopala, Cicerona i … Počinjem da pišem.
