Lena Ruth Stefanović: Lajbnic, Kant, Krleža, Visković
Po kurikulumu, polaznicima master akademskih studija filologije u okviru predmeta Sintakse treba da objasnim kategoriju modalnosti.
Predajem u platnom segmentu elitne obrazovne ustanove.
Pada mi napamet onaj vic s bradom:
– Mama, neću u školu!
-Moraš, sine…
– Ali,mama, deca su zla i učitelji me mrze!
– Ali, sine, ti si direktor škole!
Pitam se, odakle da počnem?
Hronologija, od grčkog χρόνος, vreme i λογία, – zakon, je nauka koja smješta događaje u određene vremenske periode, tako nekako.
Svi smo čuli da vrijeme ne postoji, da je ljudska izmišljotina. Ne znam da li je baš tako, možda zaista ne postoji, ali čovečanstvo je svakako našlo više načina da mjeri to navodno nepostojeće nešto, za koje svi osjećamo da ipak prolazi.
Ja vam nisam za apsolutnu hronologiju, za tako nešto vam treba neka kudikamo pedantnija osoba.
Lično ja sam zarobljena u klopci nemogućnosti, rastrzana dvijema jakim željama, želim da ovaj trenutak prođe što prije, ali istovremeno, u vremenu koje ne postoji, želim da traje zauvijek.
Savremeni fizičari uzimaju vrijeme kao četvrtu dimenziju, uz tri dimenzije prostora.Zajedno čine četvorodimenzionalni slijed, odnosno kontinuum prostor-vrijeme.
Ovo objašnjavam ljudima koji su upisali studije jezika jer im nisu išle prirodne nauke. Naravno, u te ljude spadam i sama. Pričem se masters kod nas ne upisuje iz intelektualne radoznalosti, već zato što je većina sistematizacija pravljena pedesetih godina prošlog vijeka, i pod visokom stručnom spremom podrazumeva četvorogodišnji studij.
Bolonjski sistem visokog obrazovanja? Nikad čuli. (Bolonja je tri plus jedan, jel’, i pridržava je se cijela Evropa… Osim nas.)
Odnosno, neprimjereno ambiciozni i etički ambivalentni roditelji su već pohvatali veze za zapošljenje svoje djece kojoj plaćaju studije. Plaćaju jer nisu dovoljno dobri da se finansiraju iz državnog budžeta. Oni koji jesu dovoljno dobri za to, napustiće zemlju čim dobiju diplome. Ove koji ostanu, uvaliće u državnu upravu.
Za to im treba završen četvorogodišnji studij. Zato su tu. Upisali su ono što se smatra „lakim fakultetom„, da se ne bi previše zamarali. U Crnoj Gori ionako nije bitno šta znaš, već koga znaš.
A sad ovo.Sintaksa, i kategorija modalnosti. Užas koji prijeti bolesnim ambicijama etički ambivalentnih roditelja većinom lijene djece.
No, ovo je platni segment univerziteta, business is business. Zato nastavljamo.
Svaka tačka u ovoj priči je jedan događaj, a sve (tačke) zajedno predstavljaju svijet kroz vrijeme.
Naravno, filozofi će mahnuti rukom na fizičare i dodati da je i prostor u skučenom ljudskom shvatanju takođe naša tvorevina.
Prostor sa tri dimenzije se prikazuje koоrdinatama, dok se s četiri dimenzije u tom koordinatnom sistemu samo vrjeme ne prikazuje sa uglom koji je stalan, niti je stvaran. Iako je deo tog sistema.
Putanje u slijedu predstavljaju dinamične istorije čestica u pokretu. Pravolinijske putanje odgovaraju jednoličnim kretanjima, a trodimenzionalni preseci – stalnim vrijednostima. Zajedno predstavljaju izgled prostora u određenom trenutku.
Filozofska razmatranja se mogu svesti na bar dva suprotstavljena stanovišta. Prema jednome (koje odgovara na primer Njutonovim predstava), vrijeme je dio stvarne strukture svemira – dimenzija u kojoj se događaji odvijaju nekim redosledom, nezavisnim od događaja samih. Lajbnic i Kant su mislili drugačije.
Lajbnic je mislio da zakoni logike, matematike i metafizike spadaju u istine uma koje su očigledne. Stavovi prirodnih nauka su, pak, činjeničke istine (kontingentne ili slučajne istine) koje se mogu saznati samo iskustvom. Bog pri stvaranju svijeta bira tek jedan od mogućih svijetova. Samo pomoću logike mi ne možemo znati koji je to svijet. Samim tim, po Lajbnicu, naša znanja su samo hipoteze ili pretpostavke i ne postoji nikakva garancija da u tim pretpostavkama ne grešimo.
Bertrand Rasel kaže da teorija o prostoru i vremenu u Kantovoj Kritici čistog uma predstavlja najznačajniji dio knjige i da nije lako objasniti je. Za razliku od Njutna, Kant ne smatra da prostor i vrijeme postoje nezavisno od nas, već da su forme našeg zapažanja. Za razliku od Lajbnica, a slično Njutnu, ne smatra da su prostor i vrijeme određeni pomoću položaja i kretanja tijela, već da su apsolutni. Tako, Kantova teorija o ovim pojmovima donekle predstavlja sintezu Njutnove i Lajbnicove teorije.
U svakom slučaju, i Lajbnic i Kant su smatrali vrijeme dijelom čovekovog intelektualnog aparata, tek načinom na koji naša svijest percipira i tumači događaje. Bez obzira na neka alternativna tumačenja, većina fizičara vrijeme smatra fundamentalnom dimenzijom svemira, duž koje su događaji poređani od prošlosti prema budućnosti. Pomoću vremena se mjeri „gdje“ se u tom poretku događaj nalazi i koliki su razmaci između događaja ili trajanje procesa (koliko su „dugački“ vremenski intervali). Uz to, razvoj fizike u Ajnštanovo doba je pokazao da opažanje trenutka i intervala mogu zavisiti od prosmatrača koji ih mjeri.
Ajnštajn 1905. godine u naučnom časopisu Annalen der Physik objavljuje članak „O elektrodinamici pokretnih tijela“, u kojem izlaže Specijalnu teoriju relativnosti (STR). Njegove ideje otpočinju nešto sasvim nalik revoluciji u svijetu fizike.
Pitate se verovatno šta će meni ova priča.
Pa moram odnekud da počnem, zar ne?
„Modalnost (prema modalan), jedna od temeljnih leksičko-gramatičkih kategorija kojom se označuje odnos iskaza prema stvarnosti. S obzirom na to razlikuje se realna, stvarna modalnost, tj. obavješćivanje o tome da nešto jest (npr. Popodne spava), potencijalna ili moguća modalnost, tj. obavješćivanje o tome da bi se nešto moglo dogoditi (npr. Popodne bi rado spavao) i irealna ili nestvarna modalnost, tj. obavješćivanje o tome da (više) nema mogućnosti da se ostvari ono o čem je riječ (npr. Popodne bi spavao da može). Ova vrsta modalnosti katkada se naziva i objektivnom modalnošću, za razliku od subjektivne modalnosti, kod koje je u prvome planu odnos između iskaza i sudionika govornoga čina (posebno onoga koji govori). [Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža]“
Da bih bar nekako uzemljila ovu priču koja je mojim studentima fantastičnija od Orvela i Zamjatina zajedno, kažem da je u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža radio moj prijatelj i veliki prijatelj Crne Gore, hrvatski književni kritičar, esejista i leksikograf Velimir Visković.
Visković je poznat po mnogo čemu, između ostalog kao osnivač Hrvatskog društva pisaca. U tom svojstvu, često je promovisao crnogorsku književnost u Hrvatskoj, što je glede naših bilateralnih odnosa bila prilično teška misija.
Djeca me i dalje bijelo gledaju.
U vrijeme u koje sam držala ovo predavanje, Visković je bio oženjen jednom prelijepom crnogorskom dramskom spisateljicom, što sam naglasila. Ovdje sam već pridobila njihovu pažnju.
Osim toga, poznat je po višegodišnjem žučnom sporu s književnikom Miljenkom Jergovićem…
Najzad podignuta ruka u zadnjim redovima. Neko napokon ima pitanje vezano za modalnost.
Jedini momak u amfiteatru pita: „profesorice, a jesu li se oni posvadili zbog te lijepe Crnogorke?“
Nisu, naravno.
Ali, dobro je, napokon imam njihovu pažnju!
