Lena Ruth Stefanović: Dormita
Svi likovi i događaji u ovoj priči su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim osobama, živima ili mrtvima, ili stvarnim događajima, potpuno je slučajna.
Kad je Manja, jedina kći svojih roditelja, napunila trideset sedam godina, počela je puno spavati. Zapravo, budila se samo da jede i ode do kupatila. Sve ostalo vrijeme je spavala.
Temperatura sobe bila je uvijek sedamnaest stepeni.
Kada je imala petnaest godina, roditelji su je poveli na putovanje u Lenjingrad njihove mladosti – današnji Sankt Peterburg. Kao što su drugi odlazili na hodočašća u crkve i katedrale, oni su obilazili muzeje i kuće u kojima su živjeli čuveni pisci.
U Boljšoj Morskoj ulici, koja se pružala sve do Ermitaža, odnosno do same Dvorskoj plośadi, nalazio se dom u kojem je nekad živjela porodica Vladimira Nabokova.
Njena majka, Zorja, magistrirala je na ranom Nabokovu i sasvim nejevrejski ga je obožavala poput kakvog idola.
Prolazeći pored hotela Astorija, presjekli bi Isaakijevski trg, bivšu ambasadu Italije, i stigli do broja 47 – vile Nabokovljevih, u kojoj se 1899. godine rodio pisac i u kojoj je proveo prvih osamnaest godina života.
U Peterburgu su odsjedali kod porodičnih prijatelja, koji bi pak ljeti bili njihovi gosti na moru.
Neko drugi bi se fokusirao na to da je ta rusko-jevrejska porodica zapravo bila porodica gradonačelnika Peterburga, Anatolija Aleksandroviča, poznatog po mnogo čemu – između ostalog, po tome što je bio pokrovitelj jednog potpukovnika KGB-a, koji će kasnije postati ozloglašen.
Neko, ali ne Manja, napisao bi memoar, ili bar autofikciju o tome – i to bi se prodavalo na bilo kojem jeziku kao vruć hljeb.
Za Manju je Anatolij Aleksandrovič bio jedan od mnogih moćnih ljudi koje je upoznala preko roditelja – ni zanimljiviji, ni mnogo dosadniji od ostalih.
Zanimljiva joj je bila njegova kći, Ksenija, njena vršnjakinja.
Manja se radovala ljetnim odlascima u Peterburg zbog Ksenije, jer Ksenija joj je znala reći koja se muzika sluša, koji se pisci čitaju, koji su klubovi „in„ i koga vrijedi poznavati.
Od Ksenije je naučila da se najbolje spava na sedamnaest stepeni Celzijusa – ni stepen manje, ni stepen više.
To je bilo jedino što je svjesno zadržala s tih putovanja, osim, naravno, Nabokova – tog Šagala u riječi, kako je govorila Zorja.
Baka ju je naučila da ni slučajno ne nosi šaatnez – materijal koji kombinuje vunu i lan – jer se to ne smije.
I mada nije tačno znala zašto, Manja je veoma pažljivo proučavala etikete na pidžamama da slučajno ne bi prekršila zapovijest.
Birala je uglavnom svilu ili pamuk. Spavala je u pidžamama – nikako u spavaćicama ili bebi-dolu.
Prije spavanja nazuvala bi soknice, a glavu bi povezala maramom.
Spavala je bez jastuka, pokrivena s dva jorgana, s maskom preko očiju i voštanim čepićima u ušima.
I nije se budila.
Lijepo je sanjala i nije željela da se budi. U snu je bila majka četvero plavokose djece.
Imala je i muža s kojim je vodila košer restoran negdje na francuskoj rivijeri.
Muž se zvao Boaz – to je znala. Dječija imena nije mogla zapamtiti.
Boaz je bio mlađi od nje, tamne kose i očiju, veoma svijetle puti.
Istog rasta kao Manja, vitak, gotovo mršav, nosio je naočale i svirao gitaru.
U snu su preskočili fazu upoznavanja – odmah su bili u braku.
To što je Manja bila iz sekularne porodice, a Boaz iz religiozne, u snu nije predstavljalo nikakav problem.
Niti njeni roditelji – ateisti, niti njegovi – vjernici, u tim snovima se nisu ni pojavljivali.
Sinovi su prerasla uzrast brit mila, obrezivanja, a još uvijek nisu bili u uzrastu bar micve, vjerskog punoletstva, tako da su roditelji još bar nekoliko godina sigurno ostajali po strani.
Manja i Boaz su gajili djecu, vodili restoran, i svake subote, svečano odjeveni, odlazili u obližnju sinagogu.
U tom snu nije bilo podgoričke gimnazije s pijanim direktorom kojeg je postavila partija; Manja nije morala stalno da se izgladnjuje da ne bi bila predebela za prestoničke standarde.
Nije morala po buticima da preplaćuje robu prošvercovanu iz Italije, niti je slušala tirade o tome kako joj je glava prelijepa, ali da mora da smrša…
Nije očajavala što nikad neće naći momka. Nije tugovala za bivšim koji joj je jednog dana jednostavno rekao da je voli kao sestru — što se, naravno, poklopilo s tim da je na svojih 64 kilograma tokom novogodišnjih praznika dodala još četiri.
A znalo se: djevojka za udaju ne smije imati više od pedeset kilograma. Ili, preko svake mjere, pedeset pet — ali to ako je baš jako visoka.
Sezona praznika u porodici Goldštejn počinjala je Hanukom, praznikom svjetlosti.
Baka Rivka, uz osuđujuće poglede svoje kćeri i zeta, cijeli život je osvjetljavala hanukiju.
Društveni sistemi su se mijenjali, ali baka Rivka je bila nepokolebljiva.
Svake godine bi palila svijeće, mijesila sočne krofne i neumorno rendala bijeli krompir za latke.
Poslije toga bi Manja obavezno slavila Božić 25. decembra kod nekog od školskih prijatelja.
Voljela je božićne slatkiše i sezonske filmove sa sretnim krajem.
Novu godinu su slavili kod kuće, po običajima koje su donijeli sa očevog službovanja u Rusiji – ukrašavali su jelku (sad je bio baka Rivkin red da gunđa i duri se), pravili obaveznu rusku salatu, i na sto postavljali šampanjac i mandarine.
Tu bi roditelji prekidali ciklus praznovanja.
Ali Manja bi bila pozvana kod prijatelja na Pravoslavno Badnje veče, s posnom trpezom ukrašenom proraslim žitom i orasima u crvenim ljuskama.
Pozivali su je i na Pravoslavni Božić i na Staru Novu godinu, 13. januara, i ona se rado odazivala.
Roditelji su joj dozvoljavali da ide – uostalom, za njih su svi ti praznici bili tek folklor, a religija – po zlu čuveni opijum za narod.
Roditelji su čitali Sartra i Simon de Bovoar, i držali su se veoma naprednih pogleda za svoje vrijeme – ili za bilo koje vrijeme.
Otac je pušio lulu u stolici za ljuljanje, dok bi majka, obučena u Triumphove kućne haljine od somota, pekla sufle i u posebno donesenoj posudi iz Španije pravila bolu od bijelog vina i voća.
Njihov stan bio je ukrašen umjetničkim slikama i debelim tepisima. Komšije su ih načelno smatrale buržujima, iako se to u potpunosti kosilo sa slikom koju su oni imali o sebi.
Produkt SFRJ, smatrali su svoj život spojem najboljeg što su dala oba svijeta – Istok i Zapad – i na toj ničijoj zemlji su bili sretni.
Manju nisu učili da pred muškarcima ne govori puno i da jede vrlo malo.
Nisu joj govorili da treba da se pretvara da je skromna, veoma naivna, čak priglupa, i da sve to mora da radi do dana kad joj na ruku bude stavljen prsten.
Tek nakon toga, kao zakonska žena, mogla je pokazivati zube – i mužu i svekrvi – mogla je da se bori za sebe i svoja prava.
Nakon vjenčanja. Nikako prije.
Istrajavanje na svojim stavovima, ma koliko argumentovani bili, elokventnost, principijelnost – sve to je samo smanjivalo njenu poželjnost u očima mladoženja.
Majke su im govorile da je razmažena, teška, čak luda.
Za neke u svojoj okolini je to i bila. Jer Manja nije željela da se uda, nije uopšte razmišljala o tome, nije željela da razmjenjuje recepte sa udatim drugaricama, da se nadmeće ko ima skuplja kolica za bebe, dok bi se njihovi muževi razmetali svojima automobilima.
To je sve naravno bilo i simpatično i ljudski, podizanje kredita da bi se obilježio dječiji rođendan, takmičenje ko je prvi prohodao, progovorio, maternji ili engleski… Koja je od njih imala najtanji struk, najdužu kosu, najčistiji ten, najskuplju tašnu, kojoj je muž za porođaj kupio najskuplji nakit.
Nešto imućnije mlade žene izluđivale su se tim, i Manja ih je voljela i dalje, godinama poslije škole i zajedničkog djetinjstva, ali mogla je da ih toleriše samo povremeno i ne na dugo.
Tražila je druge prijatelje, nije pitala ko su im roditelji, bila je intelektualno žedna, željela je da uči, da spoznaje svijet, da upoznaje drugačije običaje, da govori strane jezike… Žudjela je da ode. Negdje daleko odatle.
Bolje biti zadnji u gradu, nego prvi na selu, smatrala je, nasuprot opšteprihvaćenom uvjerenju.
Te prijateljice iz djetinjstva – na engleskom bi ih zvali frenemies, prijateljice –neprijateljice, drugarice – konkurentkinje, jer mjesta na dobrim fakultetima bila su ograničena, momaka poželjnih za brak, iz „boljih kuća„, bilo je malo, a raspoloživa poželjna radna mjesta u Ministarstvu vanjskih poslova i u Ministarstvu odbrane mogla su se izbrojati na prste jedne ruke.
Tu i tamo, poneka od njih bi se odvažila da ode u inostranstvo — da ostavi sve to za sobom, da zaboravi filozofiju palanke. Završila bi neki čudan fakultet, poput antropologije, i otišla u neku uslovnu Dansku ili Norvešku, ili čak u Tel Aviv. Mahom bi počinjale da rade na univerzitetu, a kako, po istočnjačkoj mudrosti, sve stvari prelaze u svoju krajnost, uskoro bi njihove Facebook profile preplavile slike našminkanih mladića sa šeširima sa šarenim perjem, sa kožnim okovratnicima s metalnim zakovicama, u mrežastim čarapama i čizmama preko kolena sa visokim sjajem. Počinjale su da pišu statuse o terapeutskim svojstvima marihuane, o legalizaciji, o čajevima od listova, melemima za bol u leđima i generacijskim traumama; imale su svoje staklenike, i iPhone aplikacije za mjerenje nivoa kanabinoida.
Manja im je zavidjela na drugačijosti.
Baka Rivka je u to vrijeme počela da pali svijeće za Šabat u dnevnoj, umjesto u svojoj sobi, kao što je činila do tada.
U vrijeme kada se činilo da se dekonstruiše sve – partije, granice, identiteti – baka bi svake sedmice osamnaest minuta prije zalaska sunca palila dvije svijeće, stavljala ruke preko očiju i šaptala blagoslov.
No, dobrih jevrejskih momaka za udaju, koji bi bili Manjini vršnjaci, u Crnim Planinama nije bilo.
David, njena simpatija iz vjerske zajednice, odavno se oženio nejevrejkom i s njom se preselio u Čikago.
Nastavio je da piše – i mada je Manja uvijek pisala bolje od njega – on je postao gotovo slavan, objavljivan u najprestižnijim književnim časopisima.
Manja se većinu vremena radovala za njega, i tek ponekad mu je zavidjela – što piše na engleskom, i što u književnosti, za razliku od nje, stvarno ima šansu.
Na slikama na Fejsbuku izgledao je sretno – i nije bilo razloga da ne bude.
Ipak, Manja nije mogla da se odvaži da živi bilo gdje drugo – tamo gdje ne žive njeni roditelji, gdje nema njene bake.
Uprkos svemu, ostajala je u Crnim Planinama.
Negdje je pročitala da se ljudi uvijek nalaze tamo gdje treba da budu i s kim treba da budu da bi odradili svoj tikkun, ili korekciju, karmu takoreći.
Kad je napunila dvadeset sedam godina, počela je doživljava disocijaciju, prvo tek povremeno, zatim sve češće. Sve više vremena je provodila kao u snu. Njena svijest kao da se razdvajala od njenog tijela, lebdjela je nad njim i, nevezana, posmatrala to tijelo sa visine, negdje tik ispod plafona. Tijelo i svijest – možda čak i duša? – kao da su raskinuli sve veze koje su ih do tada držale na okupu.
Baka Rivka je preminula. S njenim odlaskom Manja je osjećala kao da se dio njene duše zauvijek otkinuo , poput nekog velikog ostrva koje se raslojilo i kliznulo dalje od kontinenta koji ga je stvorio. Za Manju, taj kontinent postao je poput Atlantide, izgubljeni kontinent baka Rivkine ljubavi, prisutne samo u molitvama koje se čitaju u tišini i u snovima na Šabat.
Otac njene prijateljice iz Peterburga, Ksenije, odavno se upokojio.
Peterburgom su kružile priče da su ga uklonili jer je mnogo znao, i da mu je srce stalo u sauni dok je bio u društvu mladih djevojaka (ne)sumnjivog morala.
Tokom sahrane Anatolija Aleksandroviča u Sankt Peterburgu, navodno se pripremalo atentat na ozloglašenog potpukovnika KGB-a,u trenutku njegovog govora, ali je on osujećen.
Manja je željela da napiše priču o alternativnom toku istorije, gdje bi ozloglašeni potpukovnik bio ubijen tada na sahrani Anatolija Aleksandroviča, ili Anatolij Aleksandrovič ne bi ni preminuo već bi još dalje u prošlosti podržao avgustovski puč, umjesto da mu se suprotstavi. Možda bi uspjeli da svrgnu Gorbačova, možda se ne bi raspao Sovjetski Savez, možda ne bi u mukama umrla Jugoslavija… Možda, ko to zna. Jednom će obavezno napisati priču o tome, u stilu revizionističkih filmova Kventina Tarantina, i to svakako prije nego što on snimi svoj dugo najavljivani poslijednji film.
Kada je otac umro, Ksenija se osjećala kao da se srušio cio svijet. Riješila je da se preseli u drugi grad, da je baš ništa više ne bi podsjećalo na prošli život.
U njenom životu to je najvjerovatnije bio najteži trenutak, pisala je Manji šest mjeseci nakon očeve smrti, na putu za Moskvu.
Ksenija tada još nije znala da će u Moskvi sresti svoj bashert, svog suđenog, da će se udati za njega, dobiti sina i biti mnogo više srećna nego što je mislila da je to uopšte moguće.
David je za romane za koje u Crnim Planinama nije mogao naći izdavača u SAD redom dobio nagrade Američkog PEN-a, Nacionalnog kruga književnih kritičara i Nacionalnu književnu nagradu, čime je pistao najrelevantniji savremeni prozaik iz Crnih Planina.
Drugarice-takmičarke koje se nisu razvele nastavile su da se takmiče čije je dijete upisalo prestižniju i skuplju školu. One razvedene su ispadale iz vidokruga – osim nekoliko njih koje su bile apsolutno lijepe i uspjele ponovo da se dobro udaju.
Skoro kao u Diznijevim filmovima – imućan princ bi se pojavio baš pred istek nekog uvreženog roka i spasio bi ljepoticu.
Istorija ne bilježi sudbinu onih drugih. Onih koje nisu bile ljepotice.
Njihova sudbina vjerovatno je bila suviše tužna da bi bila zapisana.
Možda su morale da nađu prave poslove. I da zaista počnu da rade.
Ko to zna.
Majka i otac su i dalje čitali egzistencijaliste.
Prestali su da slave bilo kakve praznike.
Manja je čvrsto zaspala i odbijala je da se budi.
NB Dormita je kabalsitički koncept, neka vrsta hibernacije, odvojenost duše od tijela. To je duhovno-metafizičko stanje u kojem smo potpuno nezaštićeni, ogoljeni. Ono može zadesiti pojedinca, ali i društvo, grad, državu – pa čak i čitav kontinent.
