Ethem Mandić
GRAD PRIČA
Knjiga “Grad priča” crnogorskog pisca Ethema Mandića, objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Urednica Mandićeve knjige kratkih priča je Dragana Tripković, a izdavač Milorad Popović. Tehnički urednik je Milutin Marković, lekturu i korekturu potpisuje Sanja Orlandić, a ilustracije Alma Rastoder.
Mandćeva knjiga sadrži jedanaest priča sa jednom zajedničom odrednicom, a to je grad i njegovi urbani fenomeni. Među tekstovima je i Mandićeva priča nagrađea na konkursu “A Sea of Words” u Barseloni, na međunarodnom konkursu za kratku prču Evropskog instituta Mediterana 2017.
Ethem Mandić je rođen u Podgorici. Završio je studije književnosti na fakultetu u Nikšiću, a magistrirao u Sarajevu. Trenutno je na doktorskim studijama u Zagrebu. Objavljivao je radove za više stručnih i časopisa za kulturu i književnost, između ostalih Lingua Montenegrina, Ars, Kod, Quest, Art. Fakultet za crnogorski jezik i književnost objavio je njegovu monografiju pod naslovom “Pripovjedna proza Huseina Bašića i Zuvdije Hodžića”. Otvoreni kulturni forum j eobjavio njegov debitanstki roman “Knjiga moga oca”. Radi kao saradnik u nastavi na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.
IZ KNJIGE
Penelope i Odiseji
Andriću
Filozofija je nostalgija za tim da svuda i u svim vremenima bude kao kod kuće. Srećna vremena nemaju filozofiju.
Ima više od dvadeset godina kako je Miśa (Njegovo pravo ime je Mirko, ali prijatelji su ga još od đetinjstva zvali Miśa, i to Sveti Miśa. U sedmoj godini života Sveti Miśa rekao je u razredu pred cijelim odjeljenjem i učiteljicom da će kad odraste biti bogat i pomoći će svim siromašnim ljudima na zemlji. Ta želja rodila se u njemu i snažno se utemeljila da je postala obilježje njegove pojave. Do te mjere se želja uvukla u sve misli i riječi Mirkove da je njegov lik poprimio oblik dobrote, pa bi čovjek vidjevši ga pomislio: „Ovo dijete je toliko dobro da će za sebe bit najgore.“ Bila je lijepa kasna jesen i vazduh u njegovoj mahali mirisao je na drva kojima su ljudi grijali maglom i śetom obavijene domove i avlije pune opalog lišća, kad je shvatio da želi biti najbolji čovjek na svijetu, i kad je nejasno odlučio da će biti pomoć svima kojima to bude trebalo. Čak u svojim najintimnijim mislima ta njegova sveopšta dobrota koja bi pala na nekog nesrećnika uvijek je bila uatmosferi śete i magle i vazduha koji miriše na ogrijev i toplinu.) vraćajući se kući iz škole mirisao jesenji memljivi vazduh što mu je mutio misli. Ni daška vjetra nije bilo. Prvi je put pomislio na to kako ljudi ne znaju za njegovu želju da spasi ovaj svijet od muke i zla, da spasi ove ljude i nesrećno čovječanstvo. Jer on je znao, već tada, ośećao to na svakom koraku, da je čovjek uronjen u svijet patnje, a on je nosio u sebi želju da ljude oslobađa patnje. Jadni guravi svijet.
Godine su prošle. Ne baš lijep i ugodan život s rodi- teljima bez novca, slabo učenje i slab talenat za nauku u osnovnoj školi naćerali su ga da napusti i pođe da uči teški obućarski zanat. Obućarski zanat je s ulaskom kapitaliz- ma u našu zemlju i jeftine obuće koju proizvode jadna, siromašna đeca na Dalekom istoku postao skoro nepo- treban. Smanjile su se Mirkove mogućnosti da pristojno živi od svog rada, te je često, kad bi imao loš dan, morao izaći na ulicu da čisti cipele prolaznicima. Međutim, u tom radu je i prestala da ga guši davnašnja jaka želja, ili je na trenutke zaboravi, ili se činila manje vidljivom. Ipak njegovo ime Sveti pamtili su oni koji su sa njim porasli i koji su bili onog dana u učionici.
Mirko je u sebi i dalje ośećao žal zbog miliona ljudi što pate u tišini, ośećao je potištenost zbog te proklete čo- vjekove sudbine koja ga neminovno baca u okean patnje i ćera da ga da vječno traži svoj povratak u sreću i raj, u svoj pravi dom prije ovog đe su ljudi bačeni na silu i bez sopstvene volje. Taj svijet, zvao se Raj ili Džehenem on je zvao ženskim imenom Penelopa. Zvao je Penelopa jer to je bila jedina stvar koju je upamtio u toku svog mučnog i kratkog obrazovanja u sistemu koji je na njemu samo ostavio duševne i fizičke ožiljke.
I danas pamti kako je nastavnik jezika i književosti pričao zaneseno o želji za povratkom, o želji da budete tamo đe vas srce vuče, da ne postoji prirodna sila ili igra sudbine koja će vas spriječiti da tamo stignete. On je tu želju kao i njegov, tada mladi nastavnik u Osnovoj školi „Milorad Musa Burzan”, zvao Penelopa, jer želja je ženskog roda. Upamtio je, mada nejasno, i druge nastavnikove riječi kojima je objašnjavao da svako ko ośeća tu želju da svuđe pripada i ośeća se kao kod kuće može sebe da naziva Odisej. Dijelio je ljude na Penelope, tj. one koji čekaju, i Odiseje, one koji traže. Penelopa i Odisej su Mirkovom śećanju obavijeni maglom i śetom ranog đetinjstva i kasne jeseni.
Zadnje godine pogotovo su bile loše za Mirka Dobričanina. Posao je išao veoma loše pa je i novca bilo malo. Prošle godine u aprilu umrla je Mirkova žena Marta, fina i sitna, uvijek duboko predana nekome kućnome poslu, kao i sve druge žene što su se tako mlade udale ne pitajući se mnogo sa svojom glavom. Bez obrazovanja, i sopstvenih želja, žene kao Marta, kakvih je Crna Gora imala mnogo, krile su svoje želje duboke zakopane, bez potrebe da ih ikad ikome ispričaju, uvijek i stalno svima na usluzi i po moći. Marta je bila jedna od onih žena što su mogle kuću držati na nogama u doba najveće krize. Kao neka mađioničarka znala je bezbroj trikova da iz praktično ničega, golog siromaštva, stvori pristojnu sofru i zakrpi i popravi svaki najmanji problem u kući. Njena smrt je za njega bila zemljotres. Taj zemljotres je potpuno srušio njegov dom i njegov duh, pa se potpuno predao svome radu u radionici i skoro da nije primjećivao priče „stalnih“ gostiju koji bi dolazili kod njega u radionicu, da bi mu kroz priču lakše pao rad i lagano prošao dan. Toliko se predao radu da je zaboravljao na svoju želju i još jednu strast, kocku.
U posljednje vrijeme Mirko je sve češće igrao kladi- onicu, kao i većina njegovih sugrađana i čitav njegov rad- ni obućarski dan prošao bi u svađi i raspravi oko fudbala, utakmica, kladionice. Želja za kockanjem bila je direktan proizvod (neki bi rekli porok), dijete Mirkove želje da po- mogne svima. Sati bi mu prolazili u ispunjavanju tiketa, smišljanju idealnih dobitaka i proračuna, i maštanju što bi uradio sa svotom mogućeg dobitka. Maštao je kako spašava familiju bijede, kako svojoj đeci kupuje najnoviju i najbolju odjeću i šalje ih na putovanja, kako prijatelju Balši rješava stambeno pitanje, uplaćuje mu preostale rate kredita za stan koji je uzeo u novom bloku zgrada na Starom aerodromu, pomaže stotinama ljudi koje zna i ne zna.
Balša bio je jedan od tipova koji su ga posjećivali sva- kog dana u njegovoj radnji. Balša je bio, što bi rekao naš narod, uzaludnik. Kredit za stan u stvari je plaćala njegova žena, Tijana, inače zapošljena u državnoj administraciji s platom ne većom od četiri stotine eura, tako da je čitava plata praktično išla na ratu za stan. Ostatak mjeseca familija je živjela od Balšine kladionice. Osim kladionice, koja mu je uzimala najveći dio dana i životne energije, druga njegova, takođe veoma zastupljena karakterna osobina bila je laganje i preuveličavanje. Njegov govor uvijek je bio prenaglašen i dramatičan. Znate tu vrstu ljudi kojima život prođe u bajkama i nijeste sigurni jesu li oni svjesni realne pozadine te njihove priče ili možda potpuno i apsolutno vjeruju u te gluposti što svakodnevno valjaju. Takvih je tipova po Podgorici bilo nebrojeno što po cijeli dan maštaju i prave kule bez kamenja. Caki, treći od te ekipe koja se skupljala u obućarskoj radnji na Pogrebnom (ime dobilo vjerovatno po tome što je tu nekad bilo mjesto đe su se mrci spremali za pokop), bio je razumniji nego što je bio Balša, a i malo boljeg obrazovanja nego što si bila druga dvojica. Za Cakija Balša je bio najveći kreten kojeg je u životu upoznao. Često bi govorio za njega: „Blago onom ko rano poludi, cio život mu prođe u veselje“, ili „Blago onom ko rano poludi, imao se rašta i roditi“, i tome slično. Jednom kad je navratio kod Mirka u radnju, dok nije bilo Balše, zapođenuo se razgovor o osobi koja nije prisutna, kako to često biva kod ovakvih družina.
– Jes budala onaj Balša, moj Mirko. Krivo mi je samo zbog one jadne Tijane koja mora da trpi onakvog lažova i uzaludnika u kući. Baš se pitam može li i njoj da soli pamet kao što pokušava nama da je soli − govorio je malo uzbuđeno Caki, pokušavajući dobroćudno, bez zle namjere da ogovara odsutnoga.
– Ne znam, ne znam − odsutno je odgovarao Mirko, naravno ne primjećujući od posla, a i od svoje muke ovo što je Caki pričao, tako da je ispalo kao da ovaj razgovara sa samim sobom. Što mu svakako nije smetalo jer je takođe bio od tipova u godinama kojima je bilo samo potrebno nečije prisustvo da bi pričao, iako nije bilo nužno da ga taj neko i sluša.
– Kažem ti ja zbog onog kretena će neko nastradati. U pičku materinu zašto se onakve budale rađaju. Dobro je govorila moja baba, kad jedna budala umre dvije se rode. Tako živi ovaj svijet, jer se prepunjava budalama. Zato smo nesrećni. Budale đe se god okreneš. Budala na uglu. Budala u prodavnici. Budala u politici. Budala u kući. Sve sama jebena budala. A ovaj je tolika budala da kad umre rodiće se deset novih − u o Balša naiđe i ovaj brzo umuknu i napravi se kao da ništa ne priča. Mirko je i dalje dževabio cipelu. Balša je bio vidno uzbuđen i nosio je hrpu novca u rukama, koju primijetiše obojica i trgnuše se.
– Đe ste braćo? − reče Balša veselo – Dobih na „gla- dionicu“(tako je Caki zvao tu uzaludnu rabotu kojom su se ova dvojica bavila), pet iljada eura. PET!!! Aaaaa, što sad velite? Aaa, Caki?! − ironično se obraćao Cakiju.
– Svaka čast. To si dobio na onaj tiket što bača samo jedna utakmica evo deset godina, je l? Koja bijaše utakmi- ca ono? Balša-Gladionica: 1 : 1001. Takav je sad generalni rezultat zar nije? − hladno i bez ironije odgovorio mu je Caki.
Sve to vrijeme Mirko je samo buljio u Balšine ruke. Pogled mu se uzmuti kao jesenji magleni dan. U njegovoj duši počeše da vrcaju opet iskre davne želje, koja je dosad bila kao sakrivena, ali sve vrijeme aktivna, kao ugašeni vulkan koji opet počinje da radi.
– Samo se ti sprdaj Caki. Ko sad ima pet iljada?! Tako da me zabolje za to što ti pričaš.
– Odakle ti para da odigraš tiket, kad nemaš ni za burek, robe božji?
– O tome se i radi. Ima strašna kombinacija kod jednog tipa Kenza na Koniku. Pazi, dā ti pare, pa prak- tično ti ih pozajmi. Ja sam uzeo iljadarku, koju bi mogā da mu vraćam godinu dana, a kamata je samo sto eura. Prakitično ti pozajmi pare. A za tiket sam imā sigurnu dojavu, tako sam podigā pare kod Kenza i pošā uplatio. Sa’ ću mu vratit iljadu i meni čiste četiri ostanu u ruke. Gospoče sam. Neko radi godinu dana ka magare, kā na primjer, moja Tijana, da zaradi ove pare, a ja za jedan, i to sve čistom inteligencijom. Tako ću opet iduće neđelje kad budem imā dojavu za Ligu šampiona. Sigurno dobijam.
Na to se Mirko pridiže i reče Oću i ja! Možemo li zajedno? – Caki je iznerviran rekao da ne može da ih sluša i reče Mirku da mu je bolje da se okane ove budale koja sve „lažinja“ i da mu je pametnije da cuka u tu petu tamo, nego da sluša ovog te bi mu pamet stala u ćikaru.
Od tog trenutka nadalje Mirko nije prestajao da misli o parama koje bi dobio na kladionici kao i Balša, i kako bi njegov život od tog trenutka krenuo na bolje. Pa samo mu fali ta jedna stepenica da je pređe i sigurno će moći da pomogne svima kojima je oduvijek htio da pomogne i život pun nevolje će odjednom prestati.
Pred kraj aprila, čini mi se, tamo oko 26, Balša je ugo- vorio Mirkov i Kenzov sastanak. Ovaj mu je dao oko hiljadu eura, koje Mirko uložio na sigurnu utakmicu od koje je trebalo da dobije više od sedam hiljada eura. Utakmica se nije prenosila na televiziji te večeri, pa je Mirko potra- žio rezultat tek śutradan u novinama. Sigurna utakmica nije bila toliko sigurna. Mirko je izgubio sav novac. Težak život za njega i jeste prestao, ali samo da bi mu postao još teži (ili možda i lakši ko zna?!) Od toga dana, kad je pročitao rezultat, što se desilo tačno na godišnjicu smrti njegove žene, Mirkov mutni magloviti pogled potpuno se izbistrio. Nestalo je one magličaste, tamne nijasne koja je njegovom pogledu davala dubinu i misaonost, koje su natkriljavale teške i debele obrve. Pogled mu je postao ta- nak i oštrouman. Tako je Mirko lutao godinama podgoričkim ulicama objašnjavajući se sa svijetom i s ljudima o njima nejasnim stvarima.
Kako se završila sva ta priča niko ne zna zasigurno. Ono što se zna je, a to je samo jedna od gradskih priča, da su se Mirko i Kenzo susreli na moračkom malom mostu koji se ljulja, kasno uveče. Mirko je tuda prolazio u svo- jim beskonačnim šetnjama, prošavši pored nacionalnog pozorišta, pored Njegoševa spomenika, išao je ka mostu. Kenzo je morao naići iz pravca stare Vlade. Susreli su se na sredini mosta. Kenzo je, vjerovatno, instinktom mafi- jaša koji namiriše svoju žrtvu odmah potrčao ka Mirku s oružjem u ruci. Mirko je morao biti miran i staložen i bistrog pogleda, jer mora da ga nije ni prepoznao. Kad mu se Kenzo obratio riječima koje su morale biti ove: „Đe si ti fukaro? Đe su moje pare? Nikad ih nijesi vratio, jer se praviš lud. Ali ti to kod mene neće proć. Sad smo sami. Ako ih sad ne vratiš napuniću te olova! Ima da te izbušim, je l ti jasno? Vraći pare.“
Mirko stajaše i netremice gledaše u Kenza. Sigurno je da je Mirko rekao da ne zna ko je Kenzo i što želi, i kakve pare pominje, što je u suštini najgora stvar koju je mogao reći, iako je bila vrlo vjerovatno jedina istinita. Kenzo je, već popižđevši, morao viknuti: „E ne znaš je li? A znaš li ovo?!“ I opali metak Mirku pravo u stomak. Mirko, pogođen na metar razdaljine, morao je podignuti štap što ga je stalno sa sobom vukao, kao u samoodbrani, ali mahnu njime kao da prijeti ili objašnjava nešto nekome ko je mogao stajati iza Kenzovih leđa (možda je to mogao biti Balša. U međuvremenu je počeo da radi s Kenzom kao kamataš, a što objašnjava i porijeklo onolikog novca). Kenzo je bacio pištolj u Moraču. Ne zna se je li se čuo ikakav zvuk njegovog pada u vodu, ali moralo je zvučati kao da oblutak bućne u vodu, bez prevelikog pljuska, jer je u tom dijelu Morača bila veoma plitka.
Poslije Mirkove smrti nije bilo nikakve obavijesti niti čitulje u novinama. Familija je odavno prestala da ga traži, jedino je Caki, koji je načuo tu priču o njegovoj smrti, ali nije mogao da je uzme kao istinitu, ali ni da je potpuno odbaci u nedostaku druge istinitije i vjerovatnije, napisao u svom dnevniku, koji niko nikad neće pročitati: „Mirko je bio duša od čovjeka“. I tu stavi tačku, kao da poslije toga ne može i ne treba ništa o tome da se kaže.
Tamo ispod grada, tamnozelena Morača tekla je kao i vazda, samo plića nego ikad, a magla se nafatala po ivicama obale i stijenama, i sakrila morački Viseći most koji se ljuljao čak i pri laganom vjetru.
