Ethem Mandić: Časopis Ars i cenzura

 

Časopis Ars ove godine slavi tridesetšesti rođendan. Rođen iste godine kad i autor ovih redova, Ars je pratio sve društvenokulturne i političke mijene kao i generacija kojoj pripada i autor, i dijelio istu društvenu i političku stvarnost.

Pamtim prve susrete u svojim formativnim godinama s tim časopisom, kada je, makar mi tako danas izgleda, glavni grad možda prvi put (a kako trenutno djeluje i posljednji) mogao da se pohvali da ima književnu i kulturnu scenu, te da ta scena nije getoizirana i usko lokalna, da ima uticaj koji se prenosi na šire prostore-interliterarne. Pamtim prvi susret s tematom posvećenom Danilu Kišu, sjećam se svog prvog objavljenog teksta u časopisu Ars. Za mene to su bili, a i ostali uz par drugih, najvažniji književni događaji iz moje dosadašnje čitalačke i spisateljske biografije. Danas kao jedan od članova uređivačkog odbora imam čast i privilegiju da budem na koricama ovog časopisa, i to osjećam kao lični uspjeh i privilegiju.

Izdavaštvo je zaista umjetnost, kako to naziva Roberto Kalaso u knjizi The Art of Publisher. A da je to tako, upečatljiv materijalni dokaz je OKF i časopis Ars. Umjetnost objavljivanja leži u proizvodnji literarne vizije, izdavač ne bi trebalo da bude bezlični prodavac knjiga, on je inovator i tvorac književnih formi, a prema Kalasu, sve knjige koje objavi izdavač (odnosno izdavačka kuća) dio su njegove velike umjetničke kompozicije. Jednostavan crno-bijeli dizajn ozbiljnog književnog časopisa Ars asocira nas na pisanje kao ljudski civilizacijski čin, imena autora ispisana na korici časopisa formatom (materijalnim i sadržajnim) odražavaju potencijal jedne književne sredine, odražava potencijal književne politike da okuplja autore i generiše publiku, da formira njen ukus, da ne kažemo estetiku, što je zasigurno jedan od najtežih poduhvata i na većim scenama, a kamoli u ovoj maloj i u sebe zatvorenoj sredini.

Koliko je meni poznato, veliki, ako ne i najveći broj pisaca i književnih prevodilaca iz Crne Gore koji danas žive i pišu, objavili su makar jedan tekst i afirmisali se putem časopisa Ars i izdavačke kuće OKF. Njegova istorija je turbulentna (kakva drugo i može biti u Crnoj Gori). Ars je preživio nesreće i duhovne i materijalne devastacije XX vijeka na Balkanu. Nakon raspada Jugoslavije i krajem XX vijeka, kada časopis Ars ponovo nastavlja okupljati regionalne i svjetske književne ličnosti, priključuje se kao značajan književnokulturni glas i događaj iz Crne Gore modernističkim i savremenim tendencijama postjugoslovenske književnosti. Koliko je teško bilo da jedan kulturni proizvod preživi sve nesrećne prilike i politike u Crnoj Gori, vjerujem da samo po sebi govori mnogo o njegovom kvalitetu. Koliko časopisa danas u Crnoj Gori, ili šire se može pohvaliti tom činjenicom? Da li bi to trebalo da bude od krucijalne važnosti za one koji odlučuju o kulturnoj politici u Crnoj Gori? Ne sumnjam!

Pisci su objavljivanjem u Arsu mogli očekivati ono najvažnije – čitanost, mogli su očekivati kritiku, da se njihovo pisanje „čuje“ izvan granica Crne Gore, usko-nacionalnih okvira i dobiju dimenziju kakvu, vjerujem, svaka ozbiljna književnost (mala ili velika) i svaki pisac ponaosob za sebe želi. Iako ima nacionalnu važnost i status, Ars nije časopis koji isključivo njeguje nacionalnu književnost i promoviše i štampa djela na nacionalnom konceptu. Tim prije, trebalo bi da ima povlašten status i neku vrstu strateške i institucionalne podrške i zaštite, pogotovo od političkih promjena i od političke moći. Tek onda možemo misliti da živimo u nekom društveno-političkom uređenju koje bi se moglo nazvati demokratijom. Bez obzira na to što demokratija je prema Ransijeru bolest, „odnosno carstvo beskrajnih želja pojedinaca iz modernog, masovnog društva“ (Ransijer 2008: 7). Jer uopšte uzev, časopisi poput Arsa u današnjim demokratskim, da ne kažemo bolesnim okolnostima, suidealni jer ne pripadaju „homogen[im]i centralizovan[im]književnosti[ma], sa jasno definisanim kanalima širenja ideja i stilova“ nego „višenacionaln[im]književnosti[ima]u kojima su ti kanali bili posredovani različitim centrima i artikulisani u više jezika“ (Flaker 1976: 59-65) i predstavljaju svjetiljku u tmini i estetski lijek za ova naša oboljela društva. Jedna od tih beskrajnih želja (u ovom slučaju bez sumnje nacionalističkih) u masovnom, demokratskom društvu bila je očigledno da se povijest časopisa Ars zaustavi. Ali kao što ćemo vidjeti i to zaustavljanje njegove povijesti biće privremeno. U današnjim prilikama najveća žrtva nacionalizama koji žive i razvijaju se na negacijama je zaista kultura i njene tekovine.

Časopis Ars ima i nacionalni, i izvannacionalni značaj.To je časopis koji je značajan za region, i ima izgrađenu tradiciju, ima svoju publiku, najvažnije od svega ima svoj književni ukus i književnu politiku. On se u svakom smislu odvaja od jednoličnosti koju proizvode masovni mediji. Dva posljednja fenomena se često uzajamno prepliću i dopunjavaju. Ars je (od)uvijek otvoren, moderan, širok, interliteraran, inkluzivan, kritički nastrojen, interkulturan (a što da ne i građanski), te usmjeren na sve žanrove, na sve književne oblike i na sve nacionalne književnosti: dakle, svjetsku književnost. Časopis Ars je reprezentativan predstavnik kulture iz Crne Gore i crnogorske književnosti u najširem smislu riječi. Ali i književnosti u južnoslovenskom kontekstu. Iskreno vjerujem da se ni mnogo veće književnosti, poput engleske i francuske na primjer, ne bi žalile da imaju jedan časopis poput Arsa. Delez i Gatari u poznatom eseju povodom Kafke postavljaju tri važne karakteristike malih (manjinskih) književnosti: deteritorijalizacija, političnost i kolektivizacija. Dakle, to su elementi oprečni onim književnostima koje bismo mogli nazvati kolonijalnim u smislu ove dihotomije. Zašto je ovo važno napomenuti? Manje važno ali argumentalno, zato što prevod jednog važnog dijela ove seminalne studije možete naći u Arsu. Drugo, zato što, uz neke manje ili veće dileme kojima ovdje nije mjesto, slikaju položaj naše književne scene. Insistiram na popularnom terminu scena, iako je to pojam koji bolje pristaje stanju u muzičkoj, filmskoj ili čak pozorišnoj umjetnosti. Upravo, zato jer je književnost onaj medij ljudi (pisaca), koji se po prirodi svog zanata ne nalaze na sceni, njihova umjetnost na neki način nije scenična – ona se nalazi u tišini, samoći, vječnoj (samo)izolaciji dok traje stvaranje. Prema zakonu zanata stvaranja fikcije i fiktivnog svijeta pisci nisu i ne mogu da budu tržišno orijentisani i da prave scenu: „Manjinska književnost je potpuno drugačija; njezin tijesni prostor prisiljava svaku individualnu intrigu da se odmah dovede u vezi s politikom. Individualni interes tako postaje još više nužan, neophodan, uvećan jeru njemu vibrira cijela druga priča. Na ovaj način, porodični trougao povezan je s ostalim trouglovima – komercijalnim, ekonomskim, birokratskim, pravnim – koji determinišu njegove vrijednosti“ (Deleuzze, Guattari 1986: 17). I to su zakoni koje ovdje nema prostora detaljnije opisivati. Vrijednosti prostora književne „scene“ stvaraju izdavačke kuče, časopisi itd. Ukoliko se taj prostor ukine, učinili ste pisanje kao čin nemogućim, i pisanje književnosti kao umjetnosti nemogućom, kako to, povodom Kafke konstatuju Delez i Gatari. Do sad je naša književna politika političkih vlasti pokazivala isključivo deterministički (da ne kažemo nacionalistički) odnos prema svojoj književnosti, modernoj ili kanonskoj, kakvoj god. Koliko god da je paradoksalno, ali je i ljekovito, politika treba da obezbijedi nezavisnost kulture od politike: dakle, da politika može da proizvodi svoju kulturu, ali da istovremeno kultura bude njena slobodna zona u kojoj i ona može slobodno da se bori za svoja načela. To je ideal. To je, možda, demokratija koja nije bolest. To je, možda, sloboda. I na toj liniji se nalaze Aristotel, Ruso, Kant, Hegel, Marks, Džemson, Iglton i tako dalje, i tako šire…

Izuzetno je važno da ovom prilikom dam kratku istoriju časopisa Ars, što sam ranije drugom prilikom napisao, a ne škodi ponoviti: Stanje kulturno-društvene stagnacije na Cetinju (a i Crnoj Gori) trajalo sve do sredine 80-ih kada se na Cetinju osniva Književna opština Cetinje, a u okviru opštine časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars. To je bio demokratsko-reformski pokret koji je pokrenut od strane Milorada Popovića, Borislava Cimeše. Pokretanje časopisa Ars imalo je dvojaki cilj, da napravi otklon prvo od časopisa kakvi su bili Stvaranje i Ovdje, a onda napravi otklon od komunističkog kulturnog i političkog estetskog kanona koji je već bio na zalasku. Književna opština Cetinje je napravila za to vrijeme pravi mali kulturnopolitički kružok koji je Cetinje izdigao iznad lokalnih okvira na širi regionalni nivo, prije svega izadavaštvom, a onda organizovanjem značajnih kulturnih događaja: kino projekcija, izložba, književnih tribina itd. na kojima su učestvovali umjetnici poput Tomaža Šalamuna. Prvi broj časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, objavljen je 1986. godine. Članovi prve redakcije časopisa bili su Mladen Lompar (glavni urednik), Krsto Mijanović, Slavko Perović, Milorad Popović i Borislav Cimeša. Koncepcijski, dizajnerski i odabirom saradnika Ars je od samog početka, u inače sumornom provincijskom kulturnom miljeu Crne Gore, najavljivao jedan novi, moderniji senzibilitet i veću otvorenost u odnosima između alternativnih i disidentskih kulturnih i političkih koncepata. Ars je i tada pa sve do danas ostao jedini časopis iz Crne Gore koji je i u najširem kontekstu ondašnje Jugoslavije imao stanoviti renome ozbiljne književne publikacije.

Ljudi koji su bili okupljeni oko ovoga časopisa svojim književnim radom i pisanjem najavljivali su ratnu katastrofu koja je zadesila zemlje bivše Jugoslavije. Zbog svojih neortodoksnih stavova Ars, i njegov izdavač Književna opština Cetinja, našli su se na udaru ondašnje komunističke oligarhije, pa je izlaženje časopisa prisilno obustavljeno prema direktivi Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore. Pokret koji je imao širok kulturno-društveni zahvat zatvoren je krajem osamdesetih od strane komunističkih vlasti pod optužbom za nacionalističke tendencije.

Časopis Ars nastavlja s radom 1999. godine. I evo opet, nakon 35 godina, koncem 2021. godine Ars časopis nanovo doživljava cenzuru i gašenje. Dobro je Milan Kundera primijetio da je jedan od načina da književnost (žanr) umre jeste da ga politika i totalitarna, dogmatična svijest podvrgnu cenzuri, to jest da zaustave njegovu povijest. Istorijske i političke paralele su možda isuviše očigledne da bi morale biti detaljnije pojašnjavane. Prikrivena je i podmukla ta smrt. Obustavljajući podršku časopisu Ars, uništavaju važan glas perfidnom cenzurom u stilu totalnih država, kako ih naziva Hana Arend. Donosioci odluka nisu bili svjesni da ovakvim postupcima gase važan dio sopstvenog glasa, kulturnog identiteta i prošlosti. Dakle, uništavali su i sopstvenu budućnost. Razgrađuju teško izgrađenu tradiciju i status. Nisu svjesni da čak i nacionalni koncepti bez šireg konteksta ne znače apsolutno ništa, postaju samozatvoreni sistemi koji beskonačno perpetuiraju sopstvene stereotipe i predrasude, (ispod)prosječnost i na koncu vode samouništenju. Uzdižući nacionalne koncepte na nivo božanstva i apsoluta, zaista unazad navidavaju sat na ponoć naše pameti, slobode i mogućnosti da ovaj prostor postane bitan i privlačan glas za druge nacionalnosti, kulture i druge književnosti (što je Ars predstavljao u najboljem smislu): „ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala ponoć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta nacionalističkog fetišizma, to je konac balade“, što bi rekao Krleža. Lični animoziteti i mržnja su prokletstvo svake provincije i provincijskog mentaliteta, te ne trebaju biti modus ozbiljnih i uređenih društava koja pretenduju na bilo kakav oblik pluralizma u društvu. Bilo kako, Ars je bio i ostaće najvažniji crnogorski časopis, svjetiljka u tmini, i to se ne da ugasiti: Verba volant, scripta manent.

 

 

 

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.