Ethem Mandić: Autonomni svijet U središtu duše

 

Izložba slika U središtu duše slikarke Adele Nurković-Kulenović predstavlja 44 remek-djela, a izložena slikarska djela su njeni odabrani radovi iz različitih ciklusa pod naslovima: U središtu duše,  Na slikarskom tragu Behaudina Selmanovića i Urbani pejzaž.

Na samome početku trebalo bi  skrenuti pažnju na stilsku pripadnost autorke onome što danas nazivamo apstraktna umjetnost.

Dva su događaja obilježila modernu umjetnost i skoro je prošao cijeli vijek otkako su ti događaji iz temelja promijenili čovjekov doživljaj o tome što jeste slikarstvo i što jeste umjetnost, a na koncu što jeste moderna umjetnost. Zato su nezaobilazni u bilo kojem osvrtu na apstraktnu umjetnost. Na izložbi u Njujorku 1917. godine Marsel Dišan izložio je keramički pisoar i nazvao ga Fontana, a Bijelo na bijelom (poznata kao Bijeli kvadrat na bijeloj pozadini) je kultna suprematistička slika Kazimira Maljeviča iz 1918. godine. Bijelo na bijelom jedan je od najradikalnijih primjera suprematističkog slikarstva te se danas često koristi kao simbol cijelog pravca, a spada u Maljevičeva najpoznatija djela.

Osim toga, dva su važna teorijska promišljanja o slikarstvu popločala put umjetnicima XX i XXI vijeka. Vilhemlm Voringer koji je 1907. objavio tekst Apstrakcija i uosjećavanje i Kazimir Maljevič koji je 1927. objavio svoj manifestni i kultni tekst Nepredmetni svijet.  Ova dva kultna teksta su reformisala teoretsku misao o modernoj umjetnosti. Maljevič u pomenutom tekstu kaže i možemo reći jasno objašnjava umjetnički pravac kojem pripada i rad Nurković-Kulenović: „Oblikovni se pokret izražava linijama, površinama i tijelima, te stvara najrazličitije statičke ili dinamičke forme koje se međusobno razlikuju u odnosu prema obojenosti, tonovima boja, strukturi, fakturi, konstrukciji i sistemu. Načelno razlikujemo prije svega dvije vrste oblikovanja: jedno je podređeno takozvanom praktičnom životu i bavi se konkretnim pojavama (uz sudjelovanje svijesti) – a ono drugo se nalazi izvan bilo kakvo »praktične svrhovitosti« i bavi se apstraktnim pojavama (uz sudjelovanje podsvijesti ili nadsvijesti). Konkretni element nalazimo u znanostima i religiji, apstraktni – u umjetnosti.“ Ovo drugom upravo pripadaju i radovi Adele Nurković-Kulenović.

Izložba slika naslovljena U središtu duše govori o dvostrukosti koju možete tražiti na slikama i postavljati pitanje da li se radi o središtu autorkine ili čovjekove duše uopšte, ali o tome što vi u toj duši vidite kao na slici Ti mi reci. U čovjekov duši, ako je posmatramo kroz umjetničku vizuru Adele Nurković-Kulenović, čovjekova lica i tijela nijesu realistična i objektivna, već su data kroz sinestetičku prizmu u kojoj su pomiješane boje i oblici. Na njenim platnima doživljaj oblika i predmeta iz pojavnosti nije nikad kao s fotografije, nego je uvijek distoriziran bojama i apstraktnim oblicima u kojima se lica i oblici tek naziru, ili su ispražnjeni od objektivnog i realnog svijeta i dovedeni do apstraktnog.

Njene slike su zamišljene kao apstraktni doživljaji temeljenih ljudskih egzistencijalnih fenomena i problema, kao što su: istina, strah, sloboda, vrijeme, prostor, odnos boja, prolaznost; dakle, apstraktnih koncepata ljudske prirode koji nijesu ni mogli dobiti nikakvu drugu formu osim one koju joj umjetnica dala, ili koja je od nje bila zahtijevana samim diktatom tema i motiva koje je željela naslikati.

Umjetnica predstavlja radove u kojima ponekad figure iz pojavnog svijeta, a ponekad apstrahovane pojave, gradi izmjenom površina i oblika nekada jače obrubljene linijom, a ponekad slobodnijim rukopisom. Kao kod najvećih umjetnika apstrakcije kod autorke akcenat je stavljen na boju i na jak kolorit. Iz toga razloga na slikama koje možete vidjeti ona je koristila akrilik tehniku, brzosušeću boju koja se ne može mijenjati ponovnim dodavanjem vode. Njene su figure, lica i tijela iako često amorfni i bezoblični time unaprijed zadati, čvrsti, izoštreni i istaknuti u prostoru koji, kako je već rečeno, dubok, ali ne samo to već i višedimenzionalan, ritmičan, intenzivan, i pun dinamike koju stvaraju ponovo izmaštani i predimenzionirani, apstrahovani predmeti iz objektivne stvarnosti.

Umjetnica na slikama prikazuje stilizovane i apstrahovane trodimenzionalne motive koje donekle prepoznajemo iz svakodnevice, ali obrt u njezinom umjetničkom izrazu događa se zbog dojma plošnosti, maksimalnog iskorištavanja potencijala dvodimenzionalnog medija – slike. Bilo da koristi elemente arhitekture kao scenografiju koja ukazuje na prostorne odnose ili gradi kompoziciju vertikalno i horizontalno, slike odaju dojam plošnosti zbog samih kontrastnih kolorističkih planova, figura koje su istodobno slikane en face i u profilu, kao i zbog poliperspektivnog prikazivanja predmeta. Čak kada i boje nisu prisutne, kao na slici Zarobljenik u kojoj, u dva gotovo odvojena dijela, kombinuje riječ i sliku, plošnost se može razaznati u samom činu ispisivanja, vizuelnim i verbalnim karakteristikama te „kaligrafije“. Zbog te plošnosti i rubne figuralnosti koja se približava apstrakciji kao da priziva pojedine velikane lirske apstrakcije i organskog nadrealizma dvadesetog stoljeća, pritom prikazujući svoj vlastiti autonomni svijet.

Autonomni svijet izložbe U središtu duše je ono što je apstraktna umjetnikova vizija samog sebe kroz modernistički poziv za napuštanje svijeta realističnih pojmova i figura u svijetu u kojem više nema cjelovitosti.

Podijeli

Komentari su suspendovani.