Ethem Mandić: Pjesme – Vizije

(O zbirci Nedovršene tuge)

Svako u sebi nosi i svoju poeziju.

F. Šlegel

Husein Bašić je u svojim pjesmama potpuno izrazio svoju umjetničku moć. Nepoznato s kojim je bio u dosluhu dalo je pjesmama u zbirci Nedovršene tuge oreol poetskih vizija. Stvorio je slikovni sistem, ili sistem poetskih slika u koji nije ušla nijedna slika, nijedna misao koja nije duboko promišljena, osjećajna i puna patnje i humanističke vizije čovjeka, i najvažnije estetski usavršena skoro do nivoa čiste poezije.

Husein Bašić stvarao je svoju poeziju vjerujući da je ovaj život i svijet tajna i nedokučiv, kao što kaže u pjesmi Sve je tajna: „Tajne nema. Sve je tajna.“ I sama je poezija kao medij tajnovita i nedokučiva, pa i čovjekove riječi dolaze iz nekog tajnog i čovjeku nepoznatog mjesta.

Bilo bi previše očigledno i površno uporediti Bašića s Njegošem, jer mu je Njegoš bio prethodnik i takođe je vjerovao da je „tajna čojku čovjek je najviša“ i da su ključevi ovog života „u grobu.“ Ali, pjesme koje je urednik ove zbirke izabrao i tematski poređao jasno otkrivaju da je Husein Bašić samosvojni i originalan pjesnik, čije pjesničke korelate treba tražiti na širem geografskom području i na dijahronijskoj ravni književnosti od njenih samih početaka. Preciznije rečeno, mračne pjesničke vizije, te Bašićev idealizam i pjesnička vizija usmjerena protiv ljudskoga zla i patnje, koju je najbolje izrazio u zbirci Kad su gorjele Božje kuće, svojom osobenošću, uklapaju se u najbolju tradiciju ne bošnjačke ili crnogorske, ili južnoslovenske, već svjetske književnosti.

Pjesme u zbirci Nedovršene tuge građene su na simboličkom i mitsko-psihološkom principu, a slike su apokaliptične i košmarne, estetička koncepcija stvarnosti je data kroz stilski oblik groteske. Dva su tematska kruga zastupljena u ovoj zbirci, kako dobro primjećuje Ferid Muhić u predgovoru knjige, jedan je krug pjesama koje tematizuju simbol dana i jedan krug pjesmama koje tematizuju „vječno vraćanje istog.“

Pjesme u zbirci su napisane slobodnim stihom, najčešće su kratke obimom, organizovane u strofoidima, po sadržaju i po formi ne pripadaju nijednom tradicionalnom obliku lirske poezije. Koristeći se dominantno leksikom koja dolazi s Istoka i bazirajući unutrašnju organizaciju i melodiju pjesama na stilemama ove pjesme najbliže su obliku arabeske, zato smo ih ovdje, kao u naslovu nazvali pjesme vizije.

U Razgovorima o poeziji Fridrih Šlegel definiše grotesku koristeći se pojmom arabeske, koja bi trebalo da bude strukturalni oblik groteske. Pisci koji su kao i Bašić koristili oblik groteske u svome stvaranju – npr. Dante, Rable, Šekspir, Blejk, Stern – svoja djela natopili su božanskom imaginacijom i koristili su arabesku koja je prema Šlegelu primitivna forma poezije i osnova velike umjetnosti.

Groteska je, kako tvrdi Šlegel, oblik kontrasta sadržaja i forme, nestabilna mješavina heterogenih elemenata, eksplozivna snaga paradoksalnog, smiješnog i užasnog. Karikatura je veza između naivnog i grotesknog, pa je analogno tome groteska karikatura bez naivnosti. Da bismo ovu definiciju groteske ilustrovali jasnim primjerom i doveli ga u vezu s poetskim djelom Huseina Bašića možemo to uraditi izdvojivši praktično bilo koju pjesmu iz ove zbirke. Na primjer u pjesmama San il privid i Privid, opet, pjesnik gradi svijet pjesme koji je dat u kontrastima, a njegova groteskna snaga izvire iz slika košmarnog i užasnog:

 

                                           Je li ovo san il’ privid,

                                           Kroz sjenke praminja krvca,

                                           Riječi ko mrtve tice,

                                           Trag se okreće natrag,

                                           Stope se prikupljaju

                                           U mrtvu kuću

                                           Koja sama sebe     

                                           Zaključava.

 

Iz nje ishode crna djeca,

Iznose sablje i kosti

Iz zemnih usta ispretane.

Put se okreće k sebi,

Stope se razruđuju,

A kuća ona

Raste li raste,

Do nebesa.

 

U ovoj pjesmi kontrastna vizija svijeta kao zaključanog, kružnog u kojem je samo smrt nepoznati izlaz bliska je Kuranskom poimanju svijeta, viziji zemlje koja opet, iako se u njoj umire, paradoksalno raste do nebesa.

Bašićeve slike izviru iz čovjekove daleke prošlosti, primordijalne i iz stare slovenske demonologije. U pjesmi Gozba kaže: Domunđavaju se/čuma uzma i utra. Čuma, uzma i utra su način na koji pjesnik vidi život, to su simboli smrti, pali anđeli koji razgrađuju život da bi ga vratili svome početku. Bašić ostvaruje duboku vezu s narodnim vjerovanjima i oblicima narodnog života. Samo pjesnik kakav je Bašić može da ispituje porijeklo riječi i vjerovanja kroz pjesničke vizije, kao na primjer u pjesmi Čuma, koja izvorno predstavlja riječ za kugu u našem narodu, kod Bašića dobija oblik simbola, a riječ, kako se samo u poeziji može, ispituje personifikujući je kao čovjeka, tvori simbol vječne i neumitne smrti: Ona je vječna rednja, / kroz njene kutnje i očne zube/ Proći će sve i svako –/ Bez brige! Čuma je učiteljica i navik smrti!

Bašić gradi svoj groteskni svijet slika kroz kontraste, kao što je već rečeno. Taj princip najočigledniji je u pjesmama koje tematizuju simbol dana i one su u ovoj zbirci najbrojnije. Tu Bašić ispituje i mogućnosti crnogorskog/bosanskog jezika te pravi 36 pjesama od kojih svaka ima morfem ili sintagmem u kojem je osnova riječ dan. Zbog kratkog prostora navešćemo samo jednu pjesmu Raz-Nad u kojoj Bašić pravi eufoniju koristeći se zvučnim mogućnostima riječi. Figurama dikcije asonancama, aliteracijama, onomatopejom pa čak i anagramom datom u naslovu Dan-Zar sugeriše se da se u pjesmi prikazuje paralelna stvarnost kao u snu u kojem je sve groteskno, i kao u odrazu u ogledalu sve obrnuto. Slike se ređaju prema figuri asocijativnosti i automatski, i tu se Bašić približava poetici nadrealizma, a cijeli groteskni svijet baziran je na kontrastu crno-bijelo, dan i noć.

Na kraju riječ-dvije o samome naslovu Nedovršene tuge u kojem je sadržana pjesnička namjera koju je urednik ove knjige vjerno ispoštovao stavljajući u zbirku stare pjesme koje su dobile novi oblik od samog autora. Mnogi su vrhunski pjesnici prepravljali stare pjesme i davali im nove oblike u svojim kasnijim fazama rada, kao što je to na primjer uradio Vilijam Batler Jejts u zbirci „The Circus Animals“. U sintagmi iz naslova sadržana je filozofija pjesničke namjere, ali i njegov pjesnički kredo, koji je urednik ove knjige do kraja ispoštovao. Naime, Pol Valeri tvrdi da „ima stihova koje nalazimo“ i stihova koje „pravimo.“ Ove druge koje pravimo, prema Valeriju, uvijek „prilagođavamo“, tako je Husein Bašić stihove koje je pravio uvijek prilagođavao, što znači da ih je dorađivao i obrađivao ne bi li ih doveo do estetskog savršenstva, to jest do onog oblika kojim bi pjesnik bio zadovoljan, iako je njihova paradoksalnost njihova vječna nedovršenost. Upravo je to pjesnička tuga i melanholija zbog nemogućnosti da se dotakne savršenost i završenost, ali čemu pjesnici uvijek streme, čime je urednik izdavši ovu knjigu doprinio. Ako ništa drugo da čitaoci mogu da uživaju u jednom svježem i novom izdanju starog Bašića i na tome smo mu duboko zahvalni.

Podijeli

Komentari su suspendovani.