Ethem Mandić: Pjesništvo Milorada Popovića
Milorad Popović rođen je 1957. godine u Lipi Cuckoj, Cetinje. Autor je osam knjiga poezije, dva romana i više knjiga i eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike. Dopisni je član Evropske akademije poezije, čije je śedište u Luksemburgu. Trenutno je predśednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika i direktor Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinje, izdavača savremene crnogorske i južnoslovenskih književnosti i časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS. Dobitnik je brojnih nacionalnih i inostranih priznanja.
Objavio je knjige pjesama: Sa trga glodara (Cetinje, 1981), So Jude (Cetinje, 1982), Nema više klađenja (Podgorica, 1985), Red se polako zavodi (Nikšić, 1987), Cetinjski ljetopis (Podgorica, 1991), Nesigurna zemlja (Cetinje, 2005), Raskršća (Cetinje 2008) i Agnostik i nebo (2018). Na slovenačkom mu je objavljena knjiga pjesama Negotova dežela (Ljubljana, 2007), a poezija mu je u časopisima i antologijama prevođenja na: engleski, italijanski, njemački, turski, češki, poljski, litvanski, mađarski, rumunski, albanski, bugarski i makedonski jezik.
Pjesme su mu zastupljene u više antologija crnogorske i jugoslovenske poezije. Dobitnik je Nagrade za najbolju knjigu u Crnoj Gori, 1982. godine, te nagrade Risto Ratković, 2005. Za knjigu Raskršća Popović je 2009. godine dobio nagradu Miroslavovo jevanđelje. Objavio knjige eseja: Mali narod i nacionalizam (Podgorica, 1998), Crnogorsko pitanje, dva izdanja (Ulcinj, Cetinje, 1999. i 2000), Podijeljena nacija (Podgorica 2010), Njegoš i crnogorska nacija (Cetinje, 2011), Njegoševo nasljeđe (Cetinje – Podgorica, 2013). Crnogorsko pitanje je prevedeno na bugarski (Černogorskij vopros, Sofija, 2001) i na italijanski jezik, dva izdanja (La questione montenegrina, Rim, 2002. i 2003). Autor je romana Karnera, 2012, u izdanju zagrebačke Frakture i cetinjskog OKF–a, za koji je 2013. godine dobio nagradu Meša Selimović u Tuzli i romana Čovjek bez lica, Zagreb – Cetinje 2016. Dobitnik je najvećeg državnog priznanja – Trinaestojulske nagrade za 2016. godinu; kao i Njegoševe nagrade 2017. za roman Čovjek bez lica.
Jedan je od osnivača časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS (1986). Utemeljitelj je crnogorskog PEN centra. Ima status istaknutog kulturnog stvaraoca Crne Gore.
Od prvih zbirki poezije glas lirskog subjekta u Popovićevim pjesmama je gordi glas koji se poezijom i jezikom suprotstavlja svijetu, stvarnosti, vjerovanjima, društvenim klasama, moćnicima. On sebe posmatra u društvu prezrenih kao da je lik u romanima Dostojevskog i nihilistički odgaja svoju misao od fanatizma vjerovanja pa sve do potpune negacije smisla postojanja. Njegove riječi su oštre i katkad sumnjaju u sopstveni smisao. Popovićeva rana poezija odaje dug ruskom avangardnom pjesništvu pogotovo kada se približava avangardnim stilemama u vidu apstrakcije:
Rusijo, liriko, zaštitinice
divno li u nebo lete
komsolomci, bojari, alkmeisti.
On ne lamentira nad sudbinom pjesnika, ali je zato ni ne idealizuje. Njegova pozicija je solipsistički izdignuta iznad svakodnevnog života kao u pjesmi Melanholija. Solipsizam je samo jedno od duhovnih i filozofskih utočišta lirskog subjekta u pjesništvu Popovića, kao u pjesmi Solipsist iz zbirke Nesigurna zemlja. Već u prvoj zbirci vidimo Popovićevu poetiku blisku simbolističkoj u etičkom smislu, to će reći on za svoju ličnost zahtijeva najmanje a za svoju poeziju najviše, kako Nortrop Fraj tumači pripadnike ironijske književnosti, tvrdeći da na njih ne utiču nikakve norme osim zanatske umješnosti, a pjesnik ironijskog razdoblja sebe drži više zanatnikom negoli stvaraocem ili nepriznatim zakonodavcem. Fraj tu zbraja pjesnike poput: Rilkea, Malarmea, Jejtsa, i pisce Flobera, Prusta nazivajući ih predani duhovi, sveci ili usamljenici pjesništva.
Popovićeva metaforika kreće se u poljima grotesknog viđenja svijeta. Groteska je najvažnije oblikotvorno načelo rane poezije Milorada Popovića. Groteskom razbija slojeve u društvenoj hijerarhiji moći i svodi ih na tjelesno, na svakodnevno, na nisko, povezuje ih u podzemlju jer samo se u tom ambijentu brišu društvene granice. Kao i veliki broj angažovanih pjesnika stvara sopstvenu besklasnu utopiju. Ta vrsta decentriranja pozicija moći kulminira u pjesmi Nema više klađenja, dok drugačiji obrazac, stvaranja samo jednoga centra srijećemo u pjesmi U centru svijeta. Prve tri zbirke su neka vrsta pjesnikove pseudo–autobiografije, a pjesme u njima kao poetski fragmenti iz života. Na koncu, njegova poezija ostvaruje smisao samo kad je otpor moći i centrima moći:
Kako ovdje napisati pjesmu
Kada nikome ne odriču pravo moći.
Političko kao specifična i snažna dimenzija čovjekovog bića javlja se u naznakama u ranoj poeziji. U zbirci Red se polako zavodi pjesnik otkriva svoje pozicije demitologizacije političkih kategorija, političke kulture i tradicije. To se da pročitati u pjesmi Nepodnošljiva lakoća postojanja u kojoj književna reminiscencija na Kunderin roman nije samo dekorativna ili filozofska, ona je izravno politička, ali i kritička. Njegova pozicija je dakle kritička, kao u pjesmama Nedjeljom, Sukob generacija, Ljudi u provinciji. Zanimljivo je u kojoj mjeri je u ovoj zbirci pojačan pjesnikov glas kao društvena funkcija te se u ovoj poeziji poseže za širim društvenim obrascima nego ranije. To se najviše očituje na gramatičkom nivou, te se sve rjeđe pojavljuje lirsko Ja, a sve češće gramatički oblici u licima množine, pogotovo se često upotrijebljava leksema ljudi: Ljudi su uglavnom strana bića. U ovoj zbirci primjećuje se pomjeranje s privatnog ka javnom diskursu. Lirsko Ja čak i kad se pojavljuje često se posmatra kao dio kolektiva i stapa se u opšte, u kolektivno, u mitsko kao u pjesmi Čuješ li me:
Proživio sam dosta ljeta – nizašto: …
Ali izađimo još jednom zajedno
među piskave guske i bikove –
muže buknuti u šupljina našega duha
vatra posijana i rasupta po zvijezdama.
Dvosmislenost kao načelo ironije i sklonost ka uplivu političkog diskursa u tkivo lirike pojavljuje se, prema lirskom subjektu, još u djetinjstvu što čitamo u pjesmi Proljeće u Brezoviku napisanoj 1986. godine:
Sjećam se, bilo je jedno od onih nekoliko sunčanih proljeća
S majkom sam tjerao stoku
I zapitao je neizvještačeno – slično kentauru:
„Majko, može li umrijeti Tito.“
Moja majka, žena iz naroda
Naviknuta da pita
A ne da sudi – što je život a što smrt
Udarila mi je vruć šamar.
Cetinjski ljetopis zauzima centralno mjesto i u poetičkom i političkom aspektu pjesništva Popovića. Naime, u njemu se Popovićev izraz i pogled na svijet radikalizuje: ide od pročišćene deskripcije i emocije do reprezentacije revolucionarnih političkih praksi. Uvodi u pjesništvo i elemente socijalne poezije, te redefiniše crnogorsku političku i kulturnu istoriju, kroz demistifikaciju epskog viđenja prošlosti: Revolucija se propagira na svim nivoima kao u pjesmi Pjer Kropotkin ponavljajući revolucionarne riječi:
Pobuna, samo pobuna
izgovorenom i pisanom riječju
bodežom, puškom, dinamitom.
U Ideološkoj pjesmi eklatantno se otkriva pjesnikov dvostruki odnos prema esencijalizamu i esteticizmu. Ideološka pjesma (moglo bi se reći altiserovski rečeno da ne postoji ništa izvan ideologije) kritički je intonirana prema nepoznatom ti, može i biti određena osoba, ali mi je čitamo kao kritiku prema klero–nacionalističkim esencijalističkim idejama, i licemjerni odnos moći prema slobodi, umjetnosti, prema esencijalističkom gledanju na pojam narod:
Ne umiješ pojmiti –
Ni kad huliš, ni kad posvećuješ:
da je Narod samo Beskrajna Rijeka
Radosti i Plača.
U zbirci Nesigurna zemlja slika se pomjera prema realističnijem ključu nego u ranijim zbirkama, te su sve češći socijalni motivi i uvidi koji otkrivaju kako državna uređenja utiču na pojedinca, a opis vremena, njegovog toka i povijesti kao filozofskih i egzistencijalnih kategorija sve prisutniji, te su filozofske dimenzije istaknute na prvo mjesto, a pjesme se dužinom pomjeraju prema žanru poeme, slično kao i u zbirci Nikad neću vidjeti Buenos Aires. Te dvije zbirke su od istog estetičkog i političkog doživljaja. Važno i pitanje opisivanja identitetske pozicije koja je takođe tragična, otkriva se zanimljivo u pjesmi Nikad neću vidjeti Buenos Aires. Sve prisutnije su i pjesme koje su dijalog s pjesnicima. Kao i u ranijim zbirkama Popović koristi mogućnosti crnogorskoga leksičkog bogatstva i u njegovim pjesama riječi dobijaju poetski smisao, uzdižu se do slike i do metafore, pokušavaju se vratiti najstarijem poetskom stvaranju, a to je stvaranju riječi: „Sada su riječi mrtve, i jezik je nalik na groblje, a tek rođena riječ bila je živa, slikovita. Svaka je riječ u biti trop“, piše Šklovski u Uskrsnuću riječi. Tako nam i djeluju u poetskom tkivu riječi poput: žuđel, mekoustog, vidobojna paučina, u sumaglju, itd. Tih primjera u kojima se riječ u poeziji izdiže do tropa je zaista puno. Taj odnos prema riječima Popović doživljava kao njihovu slobodu i božansko porijeklo, i otkriva u pjesmi Riječi iz zbirke Agnostik i Nebo:
San mi oduzima govor:
zamiru riječi
vraćaju se u prijevremenu
asimetričnu slobodu
skrivenu
iza ogromne sjenke
Boga.
Poemama Cetinje, Kraj povijesti, Kako smo stvarali naciju, Antibirokratska revolucija su Popovićeva najopsežnija poetska djela u kojima se sublimira i kulminira njegovo poetičko načelo proiciranja „esejizma“ u lirskome, njegov ambivalentan i kontradiktoran odnos prema istoriji i zemlji rođenja: u njenoj pozadini je besmisao, ali istovremeno i nada:
Zbog izrazitog gubitka vremena sadašnjeg
poslije toliko privida
i istovremeni strijepnji
koje se iz smrtno ozbiljnih
(kolebajući se između dvije smrti)
pretvaraju u čudne i smiješnje
čekamo vrijeme
što će se tek roditi.
Ni moje – ni tvoje.
U ovim dvjema zbirkama jasno je da Popović na aksiološkoj skali najviše cijeni pjesništvo, a među ljudima najviše cijeni pjesnike i posvećuje im dobar dio svojeg stvaralaštva: Borhesu, Rilkeu, Vešoviću, Lomparu, Njegošu, Milošu. Najviše vjeruje u moć riječi, a najmanje vjeruje u moć pjesnika:
O da, mogao sam se učiniti nevidljivim
Ili se preodjenuti:
Okružiti se hermetičnim jezikom
Koji je sačinjen
Od više odvojenih omotača
Odnos prema vjerovanju i hijerarhiji moći, začet u prvim zbirkama, našao je svoje izdvojeno mjesto u poetici Popovića u zbirci Agnostik i nebo. Agnosticizam i drugi oblici (ne)vjerovanja, kao što smo napomenuli, često se pojavljuju u njegovom pjesništvu kao utočišta, ali i kao ishodišta slobode! Povodom te zbirke Dragana Tripković je zapisala: „Knjigu hrabro otvara pjesma s posvetom Ruke Katarine Aleksandrijske, jedna od najljepših u ovom izboru, ako bi se trebala tražiti najljepša. To je pjesma intime, opčinjenosti umjetnošću i ljubavlju, kakva se odavno nije viđela. Čini se kako pjesnikovo preispitivanje kreće s pravog mjesta – od Rafaela, Vergilija, Njegoša, Bajrona… Mislim da se poezija Popoviću ovoga puta desila iznenada, kako to poezija obično i uradi, kao ljubav ili kao preobražaj, nakon sjenke, kojom je prizvao ‘svjetlost’, kako upravo kaže u pjesmi Sjenka. Pjesme iz ove cjeline nastale su ‘u dahu’, s obzirom na to da svaka pjesma ima datum kada je napisana, što govori o gotovo svakodnevnom zapisivanju. Novi Popovićevi stihovi otkrivaju čovjeka koji se beskrajno raduje pisanju poezije, čovjeka koji poezijom priznaje postojanje i potvrđuje smisao.“ Tripković je dobro primjetila da se Popović vratio intimi kao unutrašnjem oblikotvornom načelu Popovićeva pjesme dobijaju formalno oblik minijature, kratkih lirskih iskaza, epitafa.
Posmatran u istorijskom književnom evolutivnom nizu Popovićeva poezija pripada modernističkim tendencijama postjugoslovenske književnosti, iako svojim prvim zbirkama stvara u kontekstu Jugoslavije. No, ipak pitanje koje je zaokupljalo ovaj esej je formalističko pitanje o povijesti književnosti koja se sastoji „u tome da pjesnici kanoniziraju i uvode u nju nove forme, koje su već davno postale svojima općega pjesničkog jezičnog mišljenja.“ (Šklovski), te su se pokušali osvijetliti neki od poetičkih formi koje su kao novost postale svojina crnogorskog pjesničkog i jezičkog mišljenja.
