Đorđe Šćepović: Kućni red logora

Kućni red logora

Nijesu li u logorima lomili kosti
izbijali zube iz mršavih vilica
nijesu li u logorima topili tijela
pripremajući sapun za kaplarske vratove
nijesu li u logorima rezali vratove onima
koji bi se oglušili o naređenje a naređenje
nijesu mogli čuti jer uši su im davno odśekli
i oči im živima povadili
nijesu li u logorima vaspitavali one bez manira
koji bi uz porciju pomija zaiskali i parče hljeba
nijesu li u logorima podučavali neuke i učili ih
poštovanju kućnog reda u logorima starim i davno
zamandaljenim, na čijim temeljima novi logor podižemo.

Nečasnima

Nečasnima odati posljednju počast
jer osvetoljubivost grijeh je,
onima bez časti ukazati čast i omču
isplesti od dobre tkanine
onima bez časti ukazati čast i zapaliti
vatru na lomači od najboljeg drveta

Otac

Oče, iz tvojih je očiju iscurio život
na moje oči, onda smo ih sklopili
nježno, da ti mrtvom ne nanesemo
bol.
Jednim pokretom ruke tvoje sam
oči sklopio zauvijek nakon što si
posljednji put gledao u nas dok
smo ti oblačili odijelo za ukop,
crno, klasično odijelo, kako i priliči.
Iz tvojih je ruku iščezla snaga, iz
ruku u koje si me prvi put uzeo
u porodilištu, a onda u njima nosio
godinama kasnije, pripremajući me
za svijet.
Za svijet u kojem se rađa i umire,
ali, čemu takav svijet, oče?
To mi nikad nijesi rekao,
a je te nikad nijesam pitao.

Voda

Nekad bi se na ljetnjim raspustima
kupali u bačvama, starim, odbačenim
bačvama, do vrha napunjenim vodom,
sitni, mršavi i na prste propeti držali
smo glavu iznad vode, u strahu da
bismo mogli umrijeti ako se prsti umore
a snaga iznevjeri.
Ipak, nijesmo skončali u vodi,
jesmo li imali sreće, ili smo tada
toliko voljeli život

Sram

Doći će dan kada će sram
ubiti svog domaćina
istog onog domaćina koji
cijelu vječnost poriče njegovo
prisustvo i odbija da povjeruje
u njega i da u predsoblje unese
zrcalo pravdajući se nedostatkom
prostora.

Odlazak

Kad bismo odlazili u gradove, a rijetko
smo odlazili u gradove,
nijesmo odlazili u muzeje, galerije,
obilazili trijumfalne i brandenburške kapije,
ne žudim za znamenitostima gradova u
koje odem,
vremena je isuviše malo da bih ga traćio
na istoriju grada u koji se nikad neću vratiti,
volim kafee gradova u koje odem, miris
sirove arabijske kafe, u sitnim zrnima, koja
se lome svakim okretajem ručnog mlina.

Kako umiru heroji

Kako umiru heroji a kako kukavice
od istog čelika ili istog zrna
plaču li isto majke jednih i drugih
tuže li ih tužilice s istom strašću i
umijećem
je li krv heroja iste boje kao krv
kukavice?
Jednima je na licu osmijeh, a drugima
strah,
tako umiru heroji, tako umiru
kukavice.

Iskustva

Zabluda je da nas iskustvo uči, da
poučeni njime nećemo posrnuti,
opet, da ćemo na greškama stići
do spoznaje,
iskustvo je samo uspomena, bez
namjere da podučava, opominje,
sva ta svojstva smo mu pripisali
mi, sâmi, pritisnuti očajem i zlom,
saćerani uz zid,
i lišeni svake nade uvijek kažemo isto:
Dobro je, iz ovoga ćemo mudriji
izaći,
Dobro je, moralo je tako.

Ravnodušnima

Naročit biljeg srama pripada ravnodušnima
onima koji će tami suprotstaviti svoja mirna lica
i duplje bez očiju, jame u kojima prebiva Ništa,
u njihovim tijelima teče krv, krv bez boje, mirisa
i ukusa, i ona neće dosegnuti tačku ključanja,
nikada, pa ni kad krvnik nožem zarezuje lice
bespomoćnoj žrtvi, ni kada vod za strijeljanje
horski ugasi živote svezanih dječaka, priljubljenih
uz zid napuštene fabrike, ni kad granata u okupiranom
gradu raznese gladne dok čekaju u redu za hljeb,
oni će bez lica i mučnine gledati u zlo, ne čineći
ništa da ga zaustave, biće im svejedno, jer kuršum
ne kida njihovu kožu, jer strijelac ne nišani u njihova čela

Izgubljeno vrijeme

Je li vrijeme posvećeno traganju za razlogom
da revolverom svog mrtvog oca sebi ne prosvira mozak,
izgubljeno vrijeme? Pitao se sredovječni muškarac dok
je tromo prelistavao porodične albume,
albume u kojima počivaju generacije, zauvijek obilježene
objektivom lokalnog fotografa.
Je li izgubljeno vrijeme zuriti u mrtvo porijeklo
i živo, još uvijek malodobno potomstvo, i tragati
za fotografijom koja će prekinuti zao naum,
je li to vrijeme izgubljeno ili je nepovratno izgubljeno
vrijeme ipak ono posvećeno plovidbi od jedne do druge obale
uprkos saznanju o konačnom ishodu puta, i zar zaista još neko
vjeruje u slogan turističke agencije: ljepota je u putovanju?

(iz knjige Kućni red logora, PEN centar/OKF, 2022)