Đorđe Šćepović: Besmrtnost
Taman kad sam završio rad na novom tekstu, i bez imalo ustručavanja zadovoljno pomislio da sam kupio kartu za vječnost, da sam novi Gogolj (u najmanju ruku) na zidu sam uočio veliku, mokru fleku. Vlaga je osvajala moj nedavno okrečeni zid! Ustao sam od stola za kojim sam proteklih dana pisao svoje najnovije remek-djelo i prišao bliže napadnutom zidu. Vodena fleka je rasla, sada je već bila znatno veća u odnosu na trenutak kad sam je primijetio. Dođavola! promrmljao sam u bijesu. Zar sada, usljed ovako svečanog trenutka, u času kada sam ispisao još jednu blistavu stranicu svjetske literature, zar sada da se bavim vlagom i zidovima!? Budući da u prostoriji nije bilo vodovodnih instalacija koje bi mogle biti uzrok propadanja mog zelenog, nedavno okrečenog zida, izašao sam u hodnik zgrade. Provjeravao sam vodomjere. Oni znaju biti problem. Naš je bio u redu, suv kao barut! Onda sam otvorio vodomjer koji je pripadao susjednom stanu. Plivao je u vodi! Stavio sam dlan ispod cijevi koja je spajala sat i zid. Kapi vode su padale na dlan. Konjska dlaka je bila tanka i potrošena. Moje vrijeme koje bi trebalo biti posvećeno slavljenju sebe samog i svog ingenioznog djela uzurpirala je najobičnija konjska dlaka! U sekundi sam zamrzio sve konje na svijetu. Prizor starog Roma na konjskoj zaprezi koji bez milosti šiba leđa svog konja vičući mu da požuri učinio mi se blaženim. Uživao sam u zamišljenoj slici. Konj mora snositi odgovornost za loš kvalitet dlake.
Pozvao sam Vodovod i prijavio kvar. Vratio sam se svom slavlju. Uzeo sam ispisane papire i uramio ih u zlatan okvir. Stao sam ispred ogledala i čestitao odrazu koji je ličio na mene. Godinu dana kasnije moja knjiga je objavljena u jednoj izdavačkoj kući koja je za svako svoje izdanje tvrdila da je izuzetno, dosad neviđeno na književnom nebu naše male zemlje. Vlasnici izdavačke kuće bili su gerilci, prekaljeni borci revolucije. Književni kritičar i njegov drug pisac. Njihova bliskost nekad mi se činila pretjeranom, da ne kažem sumnjivom. Književni kritičar nekad bi pisao dobre kritike, ukazujući na slabosti nekih djela. Međutim, knjige objavljene u njegovoj izdavačkoj kući nijesu imale slabosti. Sve su bile savršene, a autori su proglašavani maestralnima. To mi je bilo sasvim u redu. Uostalom, zato sam i izabrao njih. Promocije su se događale u svim većim gradovima. Za kratko vrijeme moja knjiga dobila je status kultne, šta god to značilo. Moj izdavač je na sva usta promovisao moje djelo, a ljudi koji bi prisustvovali promocijama, nijesu žalili novaca da sebi kupe jednu savršenu knjigu, bez slabe tačke. Nekad bih se uštinuo za obraz, da se uvjerim da ne sanjam, ali nijednom se nijesam probudio, i to je bilo dovoljno da povjerujem da se sve to stvarno zbiva. Poslije ove napisao sam i druge knjige. Naravno, bile su objavljene kod mog prvog izdavača. Budući da je za prvu napisao da je šokantno dobra, da je revolucionarna i da joj nema ravne u savremenoj književnoj produkciji, sve više je bio u problemu kavu kritiku da napiše za aktuelnu knjigu, jer teško je naći riječi koje su revolucionarnije i šokantnije od prethodne revolucije i šoka. To je bio problem, čak i za njega. Često smo odlazili na sajmove knjiga na kojima bih do u detalje pripremljenom razgovoru sa svojim izdavačem držao slovo o važnosti moje knjige, o važnosti njega kao izdavača, i sličnim stvarima od životne važnosti, gledajući u čudu oduševljenu, hipnotisanu publiku. Moj izdavač bi cijelo vrijeme sajma proveo za našim štandom, ne prepuštajući slučaju prodaju svojih naslova. Nekad mi je ličio na malo prase koje se uznemireno i zabrinuto batrga iza praznog korita, a kako korito dobija na sadržaju tako i ono postaje mirnije, veselije, i na kraju, nasmijano malo prase. Moj divni izdavač, moje slatko prasence u crvenim bermudama nad kojima se nadvija planina od sala. Svakodnevno bih zahvaljivao bogovima na daru koji mi je dat, i na sreći da moji rukopisi dođu do ruku ovog jedinstvenog prasenceta u svijetu književnosti. Kako sam ga samo volio. Uvijek je bio ljubazan i predusretljiv. Često bi u najavi za nova izdanja objavio i neku svoju šalu, uz napomenu da će onaj ko kupi dvije knjige do tog i tog dana, platiti samo onu skuplju! Brižno, duhovito prasence u crvenim bermudama nad kojima se nadvija planina od sala.
A onda sam shvatio da fleka i dalje raste. Već je prekrila polovinu zida. Na ekranu je bio neki stari film o partizanima. Zar sam sve ovo uobrazio? Zar su moje knjige fantazija jednog običnog vodoinstalatera, a šta je s izdavačem, promocijama, savršenim knjigama bez slabe tačke?! Zar su partizani na tv ekranu jedina istina? Ne, to nije moguće, prase je imalo autentičan miris, i zadovoljno je groktalo gro-gro-gro!
