Aleksandar Radoman: Knjiga iz minuloga v(ij)eka
(Rajka Glušica, Crnogorski jezik i nacionalizam, XX vek, Beograd, 2020)
Taman kad su zlonamjerni pomislili da će Rajka Glušica, redovna profesorica i bivša prorektorka Univerziteta Crne Gore, u penziju poći s jednom objavljenom knjigom (i to doktoratom) publikovanom prije ravno 23 godine, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da je u prestižnoj Biblioteci XX vek objavljena zbirka njenih uglavnom novinskih pamfleta pod skupnim nazivom Crnogorski jezik i nacionalizam. Poznavaoci lika i djela narečene profesorice ostali su u šoku čemu sad knjiga kad joj više za promaknuće ne treba. Naime, za docenta, pa vanrednog i na koncu redovnog profesora birana je bez knjige (izuzme li se u knjigu prepakovani doktorat i srednjoškolski udžbenici pisani po narudžbi), pa je ostala dilema sprema li se to gospođa Glušica možda za akademiju nauka. Ipak, da li će joj se ovaj izlet isplatiti upitno je, budući da je u toj ustanovi manji opus bolja preporuka, o čemu najbolje svjedoči njen predśednik Dragan K. Vukčević, autor dvije zbirčice kontemplacija i više stotina usmenih prigodnih beśeda.
U ediciji u kojoj smo s rijetkim izuzecima navikli da čitamo značajna djela iz domena društvenih i humanističkih nauka ovaj smo put dobili knjigu koju bi žanrovski najpreciznije bilo odrediti kao autobiografsku prozu s elementima fikcije. No, ako bi dobronamjerni čitalac mogao pomisliti da je knjiga u toj ediciji objavljena jer i dobri Čolović ponekad zadrijema, odmah da kažemo da nije tako. Knjiga Rajke Glušice zaista u narativno dopadljivoj formi reprezentuje naučna shvatanja prošloga vijeka, premda bi joj možda s obzirom na nivo naučne obaviještenosti bolje odgovarala eventualna edicija XIX vijek. Sociolingvistički razlozi postojanja srpskohrvatskoga jezika, oročeni jugoslovenskom idejom od sredine XIX do kraja XX vijeka, više ne postoje, a ipak gospođa Glušica o tome dogovornom političkom jeziku piše kao o aktuelnoj naučnoj činjenici, pridržavajući se primordijalističkih teorija zasnovanih na članku Vuka Stefanovića Karadžića „Srbi svi i svuda“. Otud tolika terminološka konfuzija u knjizi koja pretenduje da bude „iznad svih nacionalizama“, a zaparložena je u umivenim ostacima hegemonijske humanistike.
Rajka Glušica na str. 5 crnogorski jezik naziva crnogorskom varijantom policentričnog srpskohrvatskog jezika, a već na strani 6 za srpskohrvatski jezik veli da je bivši. U nesporazumu sa samom sobom prije nego je čestito i počela knjigu autorica tako čitaoca stavlja pred nedoumicu. Ako je srpskohrvatski bivši jezik, onda se o njegovoj policentričnosti može govoriti samo u perfektu, što autorica ove knjige ignoriše uporno ponavljajući ono što je čula od Snježane Kordić pa joj se krivo nasadilo. Ako je, dakle, srpskohrvatski bivši jezik kako tvrdi i Glušica, a danas i sav slavistički svijet, onda on pripada istoriji, a ne savremenom jezičkom stanju. Stoga je ideja da je crnogorski jezik varijanta policentričnog srpskohrvatskog jezika koji je bivši – kristalno čist nonsens. No ako je srpskohrvatski bivši jezik pa se priča o policentričnosti ne može primijeniti na njega, postavlja se pitanje kako se zove taj policentrični jezik o kojem Glušica naširoko piše!? Ima li nekih nedoumica u tome pogledu, za objašnjenje može pitati Ivana Klajna, koji je rado prihvatio teoriju policentričnosti, ali sa znatno jasnijom vizijom što ona treba da znači. Nije, dakle, sporno to da je neki bivši jezik BIO policentričan, besmislica je da neki bivši jezik DANAS može biti policentričan, makar za nekog ko možda i naivno vjeruje u tradicionalnu hronologiju, ono da juče ide prije danas, a śutra poslije te da ono što je bivše danas nije aktuelno! Da Glušica s hronologijom ima izvjesnih problema, potvrđuje i podatak iz njene biografije, objavljen u knjizi da „uređuje časopis za nauku o jeziku i književnosti Riječ“, budući da niko poodavno već nije ni čuo ni vidio nijedan novi broj tog ugaslog časopisa.
Kad knjigu započnete memoarskim tonom „Prošlo je deset godina od kada je Ministarstvo prosvjete i nauke proglasilo prvi službeni Pravopis crnogorskoga jezika…“, a memorija vam je sklona konfabulacijama, što je u ovoj knjizi posvjedočeno brojnim primjerima, nije ni čudo da vam se uz oslonac na takvo pamćenje i neki osnovni pojmovi, kakvi su bivši jezik ili policentrični jezik, pobrkaju. Tu onda više ne pomaže ni internet ni skripte ni Snježana Kordić kao primarni izvori informacija za ovu knjigu jer, kako je to lijepo zapisao Valtazar Bogišić – što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi!
Kad se zanemari tanki sloj teorijskoga naklapanja o standardizaciji i restandardizaciji, skrpljen površno i da zaśeni prostotu, knjiga Rajke Glušice mogla bi se preimenovati u naziv kultnoga ostvarenja Slobodana Šijana – „Kako sam sistematski uništen(a) od idiota“. Riječ je zapravo o otutašnoj jeremijadi kako je nekoć uticajna prorektorica, šefica ovog odsjeka i onog studijskog programa, zamjenica predśednika Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika, članica Naučnog društva za negovanje i proučavanje srpskog jezika, autorka i recenzentkinja udžbenika, redovna profesorica bez objavljene knjige iz domena nauke (liše doktorata)… iz njene perspektive nepravedno i ničim izazvano izgubila svu moć i sve privilegije i postala tek obična profesorica univerziteta, doduše s viškom stambenoga prostora polučenog zahvaljujući toj ustanovi i onim negdašnjim privilegijama.
Kako izgleda Glušičino interpretiranje prošlosti, neka pokaže primjer koji se nalazi već u predgovoru na 6. strani knjige: „Nije bilo niti jednog naučnog skupa, okruglog stola ili rasprave sa temama vezanim za novouvedenu jezičku normu u organizaciji institucija odgovornih za jezičku politiku i implementaciju norme, a to su Ministarstvo prosvjete i Institut/Fakultet za crnogorski jezik i književnost.“ Hoće memorija da selektuje informacije i nije to nikakva sramota, no problemi nastaju kad svoj zaborav, namjerni ili nenamjerni, namećete kao meritum istine. Tako je i Rajka Glušica na strani 6 zaboravila da je Institut za crnogorski jezik i književnost samo nekoliko mjeseci nakon osnivanja organizovao 20. februara 2011. godine okrugli sto „Crnogorski jezik u javnoj upotrebi“, a valjda ovakav naziv skupa objašnjava o čemu je na tome skupu bilo riječi i demantuje stav iz predgovora knjige. Skup je Glušica u predgovoru zaboravila, ali zbornik sa skupa koji je objavljen iste godine izgleda da nije jer ga kad joj treba za dokazivanje njenih ciljeva citira u ovoj knjizi. Da je skupa koji je okupio široki auditorijum, od profesora univerziteta, predstavnika ustanova, pisaca, novinara i sl. ipak bilo, Glušica bi se mogla podśetiti samo da je provjerila svoju tanušnu bibliografiju, budući da je sa svojim istomišljenicima na samo 2 dana od održavanja skupa u dnevnome listu Vijesti pokrenula žestoku kampanju s ciljem difamacije organizatora skupa i izvrgavanja ruglu rezultata jezičke politike i standardizacije. Glušica se, dakle, nije pojavila na skupu, ali je sa svojim sljedbenicima objavila desetak tekstova o njemu, da bi evo 9 godina kasnije tvrdila da „niti jednog naučnog skupa, okruglog stola ili rasprave“ o crnogorskom jezičkom standardu nije bilo!? Kako bi ipak osvježila pamćenje, preporučujem joj da pregleda citirani zbornik i podśeti se svojih tekstova, budući da su organizatori skupa i urednici zbornika sve medijske napade na skup objavili u dodatku zbornika, čisto da se nakon nekog vremena ne bi desilo da neko zaboravi na skup ili njegove organizatore optuži da su nešto skrili. Da se skupa makar i kroz maglu śeća, potvrđuje i to što je na osnovu jedne od diskusija s toga skupa izvela jednu od nosećih teorija svoje knjige – da nacionalisti s Instituta/Fakulteta za crnogorski jezik i književnost pozivaju na ukidanje Studijskoga programa za crnogorski jezik i književnost. No na tome skupu takav prijedlog jednoga od učesnika niko s Instituta nije podržao ili afirmisao. Naprotiv, kao jedan od organizatora skupa u polemici s Balšom Brkovićem od tog sam se prijedloga i sâm ogradio. Da to nije zvanični stav ustanove, potvrđuje i objavljeni zbornik u kojem takvoga zahtjeva nema u objavljenom referatu spomenutog učesnika skupa, već se može pročitati u novinskome izvještaju Pobjede, odakle ga Glušica i preuzima na strani 53 uz tvrdnju da se taj zahtjev „ponavlja skoro u svim njihovim istupima“. Kad Rajka Glušica ostavi prostor za nagađanje ovim „skoro u svim“, to u prijevodu na jezik činjenica zapravo znači – ni u jednom. No to Glušici ne smeta da slobodno interpretira prošlost i proizvoljno dijeli etikete. Od početka do kraja knjige, ipak, ona je promijenila svoju tvrdnju, pa se skupa priśetila u jednoj fusnoti na strani 48–49, kao i pri kraju knjige, koristeći ga da se još jednom prikaže kao žrtva mrskih nacionalista. Tako informacijom o skupu sa strane 48 i 240 Glušica direktno oponira sebi sa strane 6 đe tvrdi da nijedan skup nije održan, nudeći nam dokaze da dvije različite Rajke Glušice djeluju ne samo u dijahroniji (što ćemo kasnije pokazati), nego i u sinhroniji.
Da joj je selektivno priśećanje omiljena naučna metoda, pokazuje i to što je dobar dio knjige posvetila polemici sa stavovima autora koji evo već 13 godina na njene bljuvotine ne može odgovoriti. Riječ je o utemeljivaču montenegristike Vojislavu P. Nikčeviću, koji na jezičku politiku u Crnoj Gori nikad nije dobio priliku da utiče, ali je imao znanja i hrabrosti da o crnogorskome jeziku piše dok se Glušica kao član Naučnog društva za negovanje i proučavanje srpskog jezika bavila „negovanjem“ srpskog. Iako do pred sami referendum sintagmu „crnogorski jezik“ nikad nije prevalila preko usta promovišući u to vrijeme tezu o crnogorskom književnojezičkom izrazu srpskoga jezika, upravo joj je naivna Nikčevićeva reklama prokrčila put da se legitimiše kao lingvistkinja kojoj je makar i krijućke crnogorski jezik blizak, što ju je nakon Nikčevićeve smrti preporučilo za najvažnije poslove vezane za standardizaciju crnogorskoga jezika. Koliko se od nje očekivalo pokazuje i to što je 2008. godine imenovana za zamjenicu predśednika Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika, dok je mjesto predśednika po nekoj vrsti automatizma pripalo predśedniku Matice crnogorske Branku Banjeviću. Zaboravna kakvom ju je Savaot dao, od početka do kraja rada toga Savjeta, Glušica je zaboravila i rokove koji su postavljeni za izradu Pravopisa i Gramatike, potom su joj izvjetrila i Pravopisna načela koja je potpisala, da bi nedugo potom, kad je Ekspertska komisija materijale koje je Glušica pripremila s nekolicinom saradnika odbacila kao diletantizam, zaboravila i sve ostalo u što se koji mjesec ranije klela, pa je preko dnevnika Vijesti pokrenula kampanju protiv crnogorskoga jezika na kakvoj bi joj pozavidio svaki čestiti pripadnik pokreta Dveri. Sudbonosni, epifanijski susret sa knjigom Snježane Kordić, Rajki Glušici je povratio poljuljano samopouzdanje i usmjerio je na novi put, pa umjesto da kao nekad samo ignoriše postojanje crnogorskoga jezika, što je i po nju i po taj jezik bila najbolja opcija, danas crnogorski jezik smatra – anahronim i društveno opasnim nacionalizmom.
Da se ne bismo bavili baš svakim priśećanjem autorke knjige, jer bismo samo na osnovu njena predgovora morali napisati cijelu knjigu, ispravljajući njena selektovana śećanja, ovđe ćemo ukazati samo na neke od njenih osnovnih postavki. Naime, ključna su polazišta ove njene knjige da je crnogorska dubletna norma metodološki pogrešna, a da su standardizacija fonema ś i ź, kao i teza da crnogorski jezik nije nikakva varijanta policentričnog „bivšeg“ srpskohrvatskog jezika već standardni jezik proizašao iz štokavskoga jezičkog sistema – odraz nekakvog jezičkog nacionalizma!? Tako nam Glušica prodaje za krupnu nauku čisti metodološki dogmatizam. Jer u njenoj vizuri nauke ništa što nije u skladu s njenim śećanjem i Kordićkinim teorijama – nije nauka, no diletantizam i nacionalizam.
Možda je ovđe suvišno podśećati da je crnogorska jezička standardizacija zapravo utemeljena na suprotnom principu te da je rezultat toga postupka najfleksibilnija jezička norma na štokavskome jezičkom prostoru, koja je usvajanjem dubleta uvažila i jezičku stvarnost ali i sto pedesetogodišnju normativnu tradiciju, ne namećući govornicima nijednu od verzija kao obavezujuću.
Ako je to možda i nepotrebno podśećati, za razumijevanje ove knjige neophodno je uputiti na stavove koje je Glušica zastupala prije nego je spoznala da crnogorski jezik nije drugo do nacionalistička babaroga. Tako je nekadašnja zamjenica predśednika Savjeta za standardizaciju crnogorskoga jezika na samome početku rada te komisije čiji je zadatak bio priprema Pravopisa i Gramatike crnogorskoga jezika potpisala Pravopisna načela u kojima je jasno polazište bilo da crnogorska jezička standardizacija mora uvažiti foneme ś i ź. Te je principe potpisala, uostalom, ubjedljiva većina članova Savjeta. U medijskim istupima Glušica je dubletnu normu tada zastupala kao neophodni princip jezičke standardizacije. Nekako u to isto vrijeme iz štampe je izašla zanimljiva knjiga Bosiljke Kankaraš Priručnik za crnogorski jezik (Crnogorski kulturni forum, Cetinje, 2008), pisana s ciljem da popuni praznine u literaturi vezane za crnogorski jezik, donoseći kratke informacije o pravopisnim i gramatičkim osobinama crnogorskoga jezika, kao i odlomke iz tekstova koji osvjetljavaju širi sociokulturni kontekst. A u toj knjizi, pored ostaloga, iznose se činjenice da je crnogorski jezik bio marginalizovan i potiran u prošlosti, nema u njoj nikakvih dubleta, već se promoviše samo jotovana verzija, fonološki sistem crnogorskoga jezika, kako smatra autorka te knjige, sadrži pored fonema ś i ź i glas з (dz), a za padežni sistem crnogorskoga jezika tvrdi se da je u njemu lokativ izjednačen s akuzativom i genitivom. Primjeri kojima autorica to ilustruje su konstrukcije „Živi u grad“ i „Skita se po sela“. Jedan od recenzenata te knjige je Rajka Glušica koja je te 2008. godine svojim naučnim autoritetom stala iza, kako vidimo, znatno radikalnijih koncepcija o crnogorskome jeziku, s jednim slovom viška i jednim padežom manjka, u odnosu na one koje danas proglašava jezičkim nacionalizmom!? Vjerovatno se Glušica oglušila o svoje stavove iz 2008. godine, ili ih samo potisnula iz ionako selektivne memorije, pa se i ne śeća ove recenzije, ali da joj recenzija nije podmetnuta potvrđuje i njen tekst objavljen na kraju knjige u kojemu veli: „‘Priručnik crnogorskoga jezika’ je knjiga koju preporučujem za štampu jer iz nje možemo saznati mnogo važnih pojedinosti, predstavljenih u kratkim crticama, a koje se tiču crnogorskog jezika, njegovog rječnika, gramatike, istorije i književnosti“ (str. 139). Možda danas možemo povjerovati Glušici da je zaboravila i na ove „kratke crtice“, i stekla naknadnu pamet, no njena je knjiga dokaz da je naknadna pamet nerijetko zapravo – zla pamet.
A naknadna je pamet i teorija da se Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika raspao zbog navodnoga jezičkog nacionalizma, a ne zbog toga što u od Ministarstva prosvjete zadatom roku nijesu obavili planirani posao jer Rajka Glušica i njeni istomišljenici iz Savjeta nijesu predali materijal djelova Gramatike crnogorskoga jezika za koji su bili angažovani. Naknadna je pamet i da su postojale dvije verzije pravopisa, jer za duže od decenije od raspada Savjeta, niko još niđe ne viđe tu drugu verziju, izuzmu li se članovi Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskoga jezika koji su izvjesni pravopisoliki materijal ocijenili kao kombinaciju plagijarizma i diletantizma, premda Glušici i njenim sljedbenicima niko nije branio da ga objave, a troškovi štampe i tehničke pripreme zasigurno nijesu mogli biti smetnja za takvo što. Umjesto svoje verzije pravopisa Glušica evo već duže od deset godina reciklira svoja śećanja, popunjavajući ih naopakim interpretacijama i filujući ih pseudonaučnim teorijama Snježane Kordić.
A sad nešto lično, sasvim lično. Istovremeno i metodološki ilustrativno. Kako Glušica koristi izvore i analizira ih, neka pokaže jedan primjer. Da bi dokazala da je dubletna norma haotična i nesređena, Glušica tvrdi da se i u tekstovima nastavnoga kadra FCJK mogu naći primjeri miješanja „jotovane i nejotovane varijante“. Kako bi to dokazala Glušica citira tekst jedne uvažene profesorice s FCJK koja je objavila tekst u kojem je „u većini primjera, kao i u naslovu koristila nejotovani oblik djeca. Međutim, u tekstu se pored ovog više puta pojavljuje i jotovani oblik đeca. U istom tekstu se u jednom citatu kolege, saradnika sa fakulteta A. Radomana, agilnog borca za jotovani crnogorski jezik, pojavljuje pomenuta nedosljednost: ‘Našli su se u njemu i klasici crnogorske književnosti za đecu… ali i pisci koji su tek zakoračili u svijet đečije književnosti … Vukanović je vodio računa i o recepcijskim prohtjevima savremene dječje publike’.“ Ovim tipično glušičkim metodom htjelo se pokazati da eto ni promoteri nakaradne jotacije ne znaju da je primjenjuju, no pokazalo se nešto sasvim drugo. Naime, čak i iz ovako naštimovanoga iskaza, jasno je da na FCJK rade profesori koji u skladu s vlastitim izborom koji omogućava Pravopis, koriste i nejotovanu i jotovanu njegovu verziju. S tim što nedosljednost koja se ovđe želi pokazati nije ništa drugo do još jedna u nizu Glušičinih predstava za javnost. Moj tekst ona ne citira iz originala, već na osnovu navoda moje koleginice, i iz takvoga čitanja iz druge ruke izvodi dalju analizu da čak i „agilni borci za jotovani crnogorski jezik“ nijesu dosljedni u njegovoj upotrebi. Da je konsultovala moj tekst objavljen kao pogovor za Antologiju crnogorske proze za đecu i tinejdžere Slobodana Vukanovića, viđela bi da u tome tekstu nema nikakvih pravopisnih nedosljednosti, da su đeca samo đeca, a đečija publika samo đečija publika. No analiza rezultata originalnoga teksta bila bi nepodesna za unaprijed zacrtane ciljeve, pa se Glušica usredsredila na analizu ne mog teksta no načina na koji je moj tekst citiran kod drugoga autora, koji u tekstu koristi nejotovanu verziju Pravopisa, pa se tako i u citatu potkrala jedna klasična slovna greška i ništa više. No, kako vidimo, Rajka Glušica nije savjesni korektor, nego lovac na vještice i neko ko se, u skladu sa svojim poimanjem nauke, analizom tekstova bavi iz druge ruke.
Ako bismo nabrajali sve podmetačine poput ove koji štrče s gotovo svake strane ovoga štiva na granici između autobiografske proze i fikcije, trebalo bi nam za to znatno više vremena i prostora, pa ćemo ukazati na tek još jedan primjer kreativnog tumačenja činjenica. Da bi dokazala da su metodi i principi upošljenih na FCJK u suprotnosti s naukom, Glušica ponavlja mnogo puta u javnosti plasiranu tezu da su u prvoj verziji Pravopisa crnogorskoga jezika, objavljenoj u Službenome listu 2009. godine i dostupnoj na sajtu Ministarstva prosvjete, prisutni oblici ćeme, ćelohranitelj, ćestenina, ćelodnevni, ćenovnik, ćelina, ćelesa, ćelivati, ćelokupan, ćesnoća, ćenjkati se i sl. te da su svi ti „oblici ponovljeni u pravopisnom rječniku“ pa zaključuje: „Branitelji su konstantno tvrdili da tih oblika nema, te da mi izmišljamo, koristeći uz to ružne riječi i kvalifikacije, iako je lako provjeriti ko je u pravu, treba samo pogledati sajt ili Službeni list. Na osnovu ovoga primjera može se pretpostaviti kako li je sa njima polemisati oko stvari koje nijesu tako očigledne i lako provjerljive.“ Jedino što je u ovome iskazu Rajke Glušice tačno je to da se ta verzija Pravopisa i danas može preuzeti s interneta, a lako će provjeriti ko zaviri u nju da u njenome pravopisnom rječniku nema apostrofiranih primjera. Nema ih ni u Pravopisu kao standardnih oblika, već se samo neki od njih spominju kao potencijalni, a ne i realizovani oblici. Dakle, spominju se ali ne kao standardni likovi. Tih primjera, uostalom, u drugome izdanju Pravopisa nema, što Glušica prikazuje kao rezultat njene kritike prvoga izdanja. Oblici ćelohranitelj i ćestenina ni u prvome ni u drugome izdanju Pravopisa uopšte se ne spominju, čak ni kao potencijalni, pa se jedino može zaključiti da su jedan od zornih primjera konfabulacija Rajke Glušice. Toliko o kreativnim metodama analize činjenica kojima Glušica – mora se priznati – dosljedno pribjegava.
Da knjiga Rajke Glušice nije posve lišena vrijednosti, premda one nijesu naučne već poetske prirode, svjedoči njen stilski markantni postupak upotrebe refrena. Knjigu otvara iskaz „Prošlo je deset godina od kada je Ministarstvo prosvjete i nauke proglasilo prvi službeni Pravopis crnogorskoga jezika…“ (str. 5), koji se potom uz minimalne preinake ponavlja i na strani 239: „Prošlo je više od deset godina od ministrovog usvajanja Pravopis crnogorskoga jezika i njegovog proglašenja za službeni i obavezujući u Crnoj Gori“ da bi se taj refren nepromijenjen ponovio i na strani 258. Je li autorici knjige u podśećanju na zlehude okolnosti pod kojima su joj teškom mukom stečene privilegije naglo izmakle, u časovima śete zaiskrio Poov refren „Nevermore“ ili je upotreba refrena u ovoj knjizi spontani produkt njene tankoćutne, pjesničke prirode, što se u ovoj knjizi manifestuje kao nevina žrtva blagorodnoga čuvstva, nije lako dokučiti. No knjiga koja je pred nama opravdala je 23–godišnji autorski post Rajke Glušice (izuzme li se njeno honorarno pisanje srednjoškolskih udžbenika), prikazujući je kao zreloga pisca i potvrđujući onu davno formulisanu Bifonovu maksimu – „Čovjek je stil“.
