Aleksandar Radoman: Fragmenti o bestiđu

Fragmenti objedinjeni ovim naslovom publikovani su u crnogorskim elektronskim i štampanim medijima tokom 2017, 2018. i 2019. godine, a posvećeni su najopasnijoj i najuticajnijoj kriminalnoj organizaciji u Crnoj Gori, Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Krivični zakonik Crne Gore kriminalnu organizaciju određuje kao organizaciju „koju čine tri ili više lica čiji je cilj vršenje krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od četiri godine ili teža kazna, radi sticanja nezakonite dobiti ili moći, ukoliko su ispunjena najmanje tri od sljedećih uslova: 1) da je svaki član kriminalne organizacije imao unaprijed određeni ili očigledno odredivi zadatak ili ulogu; 2) da je djelovanje kriminalne organizacije planirano na duže vrijeme ili za neograničeni vremenski period; 3) da se djelovanje kriminalne organizacije zasniva na primjeni određenih pravila unutrašnje kontrole i discipline članova; 4) da se djelovanje kriminalne organizacije planira i sprovodi u međunarodnim razmjerama; 5) da se u djelovanju kriminalne organizacije primjenjuje nasilje ili zastrašivanje ili da postoji spremnost za njihovu primjenu; 6) da se u djelovanju kriminalne organizacije koriste privredne ili poslovne strukture; 7) da se u djelovanju kriminalne organizacije koristi pranje novca ili nezakonito stečene dobiti ili 8) da postoji uticaj kriminalne organizacije ili njenog dijela na političku vlast, sredstva javnog informisanja, zakonodavnu, izvršnu ili sudsku vlast ili na druge važne društvene ili ekonomske činioce.“ Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ispunjava gotovo sve predočene uslove, djelujući izvan pravnoga poretka i pritom stičući ogromna materijalna dobra na osnovu uzurpacije državne svojine. Djelovanje njenoga prvosveštenika i sveštenstva nema karakter sotirološke ili evangelističke misije, već je, naprotiv, organizovano usmjereno na destrukciju temeljnih vrijednosti crnogorskoga društva i uništenje Crne Gore kao države, pa je njen status kriminalne organizacije neupitan.
Kako bi se razumio kontekst pojedinih fragmenata ovoga teksta, ovđe ću dati osnovne informacije o povodima njihova nastanka. Prvi fragment nastao je kao reakcija na istup prvosveštenika Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Rista Radovića u kojem se po ko zna koji put ostrvio na pripadnike islama, a povodom zahtjeva da se na rekonstruisanu Sahat kulu u Podgorici postavi gvozdeni krst koji nije pripadao njenoj autentičnoj konstrukciji. U tom sam fragmentu pokazao da je djelatnost Rista i ris(o)tonista u suprotnosti s osnovnim načelima hrišćanskoga učenja. Drugi fragment pisan je povodom Ristovih nastojanja da falsifikovanjem prošlosti nametne pastvi iskrivljenu verziju istorije i uspostavi nove, crnogorskoj tradiciji nepoznate kulturne prakse, a na primjeru izmišljenoga toponima Počivalo Svetoga Save. Treći fragment nastao je kao reakcija na izjavu srpskoga patrijarha Irineja da je položaj Srba u Crnoj Gori nalik onom u NDH i kroz analizu izjava Rista Radovića pokazuje da se djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u ideološkome smislu bezrezervno uklapa u koncept vječnoga fašizma, kako ga je definisao i opisao Umberto Eko. Četvrti fragment ovoga teksta motivisan je govorom mržnje i bremenom laži kojom je Radović u pismu crnogorskome premijeru izdašno obogatio sagu o limenoj, bespravno postavljenoj kvazicrkvi na Rumiji, sagrađenoj s ciljem uništenja dragocjenih tekovina crnogorske multikulturalnosti. Najzad, peti fragment reakcija je na Ristovu izjavu da je latinica u Crnoj Gori okupatorsko pismo, izgovorenu na Rijeci Crnojevića prilikom uspostavljanja nove kulturne prakse – plivanja za krstom na Bogojavljenje. Ponovo iščitani ovi su fragmenti sami sebi nametnuli ime, budući da je bestiđe trajna i objedinjujuća kategorija djelatnosti Rista Radovića i ris(o)tonista u Crnoj Gori.

Dežurni mrzitelj

Ako su u osnovi hrišćanskoga pogleda na svijet i dogmata onih deset zapovijesti ispisanih Božjim prstom na kamenim tablicama predatih Mojsiju na Sinajskoj gori, nema nikakve sumnje da mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović nije hrišćanin. I površan uvid pokazaće da je Radović u debelom ogrješenju o makar sedam zapovijesti, što njegovu statistiku grijeha čini zaista zadivljujućom.
Prilagođena učenju istočnoga hrišćanstva, prva zapovijest glasi: „Ja sam Gospod Bog Tvoj; nemoj imati drugih bogova osim mene!“ Duhovni sljedbenik nosioca gvozdenoga krsta opskurnoga srpskog teologa Nikolaja Velimirovića, Amfilohije Radović pripada krugu promotera srpskoga pravoslavlja, takozvanog svetosavlja u čijem je središtu obogotvorena figura Svetoga Save. Fanatična promocija Velimirovićeve koncepcije Srbije „iznad istoka i zapada“ i Svetoga Save kao centralne figure nacionalnoga panteona, Radoviću i njegovoj družini ne samo da je priskrbilo atribut etnofiletizma, već ih je sasvim izvjesno diskvalifikovalo kao hrišćane već kod prve zapovijesti.
Druga zapovijest glasi: „Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti“ i jedna je od onih koje izazivaju brojne polemike oko religijskih praksi. Ako je pravoslavlje, nakon žestokih prijepora, i prihvatilo poštovanje ikona, praksa koju od početka 90-ih u crnogorske vjerske objekte uvodi Amfilohije, čini korak dalje ka potpunoj negaciji ove zapovijesti. Mala i velika metanija, putujuće turneje moštiju svetih, masovna proizvodnja svetaca često od osvjedočenih zločinaca, poput popa Mace, ili miljenika i propagatora fašizma, poput Joanikija Lipovca, i drugi vidovi idolopoklonstva oktroisani Amfilohijevim dolaskom u Crnu Goru, bjelodano to potvrđuju.
Kad smo kod treće zapovijesti, „Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega“, tu bi tek statistika neovlašćene upotrebe imena Gospodnjega iz ustiju Amfilohija Radovića imala zaprepašćujuće razmjere. Pamtimo njegove kletve upućene pripadnicima Crnogorske pravoslavne crkve, pamtimo njegovo proglašavanje islama „lažnom vjerom“, a pripadnika islamske religije „lažnim ljudima“, pamtimo i njegovo zakivanje Dukljana za Vezirov most i njegove dośetke o goveđem jeziku, Đilasovoj kopiladi i piti od …, i sve te formulacije zaogrnute autoritetom Gospoda. Blasfemično da ne može grđe.
Preskočimo li četvrtu i petu zapovijest koje se odnose na poštovanje neđelje (izvorno šabata) i roditelja, što su već intimne pojedinosti koji se ne daju lako provjeriti, dolazimo do šeste zapovijesti: „Ne ubij!“ Na stotine Crnogoraca poslatih u smrt po ratištima bivše Jugoslavije i na desetine hiljada žrtava etničkoga čišćenja u Bosni i Hercegovini, bilans su morbidne popovske kampanje u kojoj je prednjačio, što uz gusle, što uz megafone, upravo mitropolit Amfilohije. Ako i ne postoji dokaz da je nekog zaista fizički usmrtio, broj žrtava Amfilohijevih ratnih pokliča teško da bi se mogao ustanoviti. A kad nakon svega što se desilo taj isti duhovnik na sahrani majke ratnoga zločinca Radovana Karadžića nesretnu ženu proglasi „majkom devet Jugovića“, pokazaće da nema sluha ni za jednu važnu hrišćansku vrlinu – kajanje. Da je smrt njegova trajna fascinacija i da ne može odoljeti pogrebnome skrnavljenju Amfilohije je pokazao više puta – još kao episkop banatski na sahrani Danila Kiša, sina mađarskoga Jevrejina i Crnogorke, održao je opijelo uvjeravajući zgranute Kišove prijatelje da mu se pokojnik na samrti ispovijedio i preobratio u pravoslavca, dok je na sahrani srpskoga premijera Zorana Đinđića iskoristio opijelo za završnu polemiku s jednim od rijetkih reformatora srpskoga društva, znakovitim pokličom: „Ko se mača lati, od mača će i poginuti!“
Za sedmu zapovijest „Ne čini preljube“ naizgled se čini da je jedna od rijetkih o koju se mitropolit Amfilohije, bar koliko je poznato, nije ogriješio. Ako za njegovu preljubu i ne znamo, postoji ipak jedan grijeh strašniji od preljube, a koji valjda usljed njegovih patoloških razmjera ni dobrome Gospodu nije padao na pamet dok je Mojsiju predavao Dekalog na Sinaju. Seksualna zloupotreba maloljetnika od strane visokih dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve u proteklih nekoliko decenija ne samo da nije sankcionisana, već je ukrivana na sve moguće načine. Bez saglasnosti i instrukcija najuticajnijih ljudi SPC, a među njima je jedan od prvih svakako i Amfilohije Radović, ta se mračna rabota nije mogla odvijati.
Kod osme zapovijesti, „Ne kradi!“, stvari su sasvim razvidne. Ne samo da je tokom 90-ih godina sva pravoslavna crkvena imovina u Crnoj Gori na volšeban način prepisana u vlasništvo Srpske pravoslavne crkve, već ta ustanova nikad nije legalno ušla u tokove crnogorskoga pravnoga sistema pa ni dan danas ne plaća nikakve poreze državi u kojoj ubira ogromne prihode. Hajdučko otimanje ostrva na Skadarskome jezeru, samo je jedan u nizu događaja koji ilustriju poharu crnogorske imovine kojom koordinira mitropolit Amfilohije. Kršenjem ove zapovijesti moglo bi se smatrati i prisvajanje i uništavanje izvornoga kulta Sv. Vladimira i obreda vezanoga za iznošenje njegova krsta na vrh Rumije od strane sve tri konfesije podrumijskoga kraja.
Deveta zapovijest: „Ne svjedoči lažno na bližnjega svojega“ u djelovanju Amfilohija Radovića dobila je neke od svojih najraskošnijih negacija. Kako je od agnostika napravio pravoslavca već smo viđeli, pa bi možda bilo zanimljivo viđeti kako je očite laži često uzdizao na nivo apsoluta. Śetimo se samo agresivne promocije osmanske tvrđave Depedogen kao Nemanjinog grada, iako nijedan jedini arheološki dokaz to ne može potvrditi. Podśetimo i na pismo ruskome patrijarhu u kojem traži brisanje Crnogorske mitropolije kao autokefalne iz Diptiha Ruske pravoslavne crkve iz 1850. godine. U svojem najnovijem istupu Radović na oprobani način poziva na rušenje starovaroške džamije izgrađene na temeljima crkve, iako nijedna danas sačuvana podgorička džamija nije izgrađena ni na kakvom crkvenom objektu. U svojim minhauzenskim ispadima Radović je došao i na ideju da metalni krst sa Sahat kule proglasi spomenikom oslobodiocima Podgorice, iako je pravi spomenik oslobodiocima Podgorice zapravo nekoliko stotina metara śevernije, na Trgu nezavisnosti (a Radovićevi sljedbenici uzeli su aktivnoga učešća u pokušaju sprečavanja njegove obnove). Metalna konstrukcija koju Amfilohije proglašava spomenikom, a kojoj svakako nije mjesto na Sahat kuli kao reprezentu orijentalno-islamske kulture Podgorice, nije ništa drugo do relikt vremena klasičnog revanšističkog obilježavanja terena. Kad Crnogorce proglasi „komunističkim nakotom“, „Đilasovom kopiladi“, stavi u istu ravan s volovima, a njihov jezik oglasi goveđim, kad suprotno pravoslavnoj praksi poštovanja svjetovne vlasti crnogorsku vlast naziva izdajničkom, kad negira istorijski dokazano postojanje autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, savremenu evropsku civilizaciju imenuje kugom, a okolne narode, pripadnike LGBT populacije i inovjernike kvalifikuje najpogrdnijim imenima (prizivajući sodomski smrad, satansko śeme, klânja i druge vonjave konstrukcije), onda njegovo preosveštenstvo ide korak dalje. Ne ostaje, naime, samo na propovijedanju očitih laži, već pokazuje notornu mržnju, treba li reći – sasvim nehrišćansku, ali i manjak elementarnoga vaspitanja. Pokazuje i još jedno ogrješenje o temeljne hrišćanske vrijednosti, ne krijući da ga odlikuje jedan od sedam smrtnih grijehova – gordost.
Nije Radović uspio ispoštovati ni posljednju zapovijest: „Ne poželi ništa što je tuđe!“ Da jeste ne bi tako lakomo posegao za imovinom države Crne Gore, niti pod zidinama Dubrovnika sokolio Crnogorce na probijanje pragova nejcrnjega zastiđa u novijoj crnogorskoj istoriji. Uostalom, zar i to što je uzurpirao katedru Svetoga Petra Cetinjskoga, mitropolita autokefalne Crnogorske crkve, čije postojanje Radović nijeka, i političkoga predvodnika Crnogoraca, naroda kojeg Amfilohije poredi s volovima, nije pouzdan dokaz njegove sklonosti da posegne za tuđim!?
I ovaj kratki osvrt na odnos Amfilohija Radovića prema temeljnim postavkama hrišćanskoga učenja, uz izostanak brojnih primjera, više nego jasno dokazuje da nije riječ o čovjeku koji ispovijeda hrišćanstvo. No u istinski sekularnoj zemlji prvosveštenik ovakvoga profila mogao bi biti tek crkveni problem. U Crnoj Gori to, nažalost, nije slučaj. Najnoviji Amfilohijevi pokliči usmjereni ka pripadnicima islama, pokazuju da demonska energija mržnje koju isijava već duže od dvije i po decenije ne jenjava. Ako je za sve ovo vrijeme crnogorska vlast mogla izvući neku pouku iz njegova po građansko ustrojstvo društva razornoga djelovanja, to je fakticitet da s Amfilohijem nema malih kompromisa. Poslovična bolećivost vlasti prema njegovim direktnim izlivima mržnje i još opasnijom mobilizacijom najprimitivnijega populizma (śetimo se hajke na nacrt Zakona o vjerskim zajednicama), uz stalno, makar metaforično zveckanje oružjem, ne da nije donijela nikakvoga dobra društvu, već je pokazala svu nemoć države da istraje na konceptu građanskoga ustrojstva. Poklekne li pred još jednom prijetnjom i dozvoli povratak metalne konstrukcije na Sahat kulu, crnogorska vlast će još jednom demonstrirati nemoć koja iz kompromisa u kompromis vodi totalnome rastakanju crnogorskoga državnog tkiva.

Kučko počivalo i morački Minhauzen

Otkako je prije dvadeset i osam godina po zadatku raspoređen u Crnu Goru mitropolit Srpske pravoslavne crkve Amfilohije Radović utrkuje se sam sa sobom da dokaže koliko o Crnoj Gori ništa ne zna, doli da manirom visprena čobančeta manipuliše njenim mentalitetom. I nikako da se u tome duhovnome rvanju ustanovi što je veće – Amfilohijevo neznanje ili zla namjera. Još manje je racionalno objašnjivo – pa ćemo taj fenomen pripisati njegovu intuitivnu čitanju mentaliteta ovoga naroda – kako mu to uspijeva da što masniju laž formuliše, ona bude bolje primljena. Podśetiću ovđe na neke od njegovih antologijskih laži uzdignutih na nivo kulta, kao i na sasvim aktuelni udar na crnogorsku etnologiju, nakaradnim tumačenjem toponima Počivalo.
Jedna od takvih mudrozvukih laži ponovljena je u potonje gotovo tri decenije toliko puta da je danas i đeca naizust recituju – Crnu Goru je stvorila crkva čiji je eksponent morački Minhauzen više bradom, nego glavom! Za potvrdu te svoje teze on u pomoć redovno prizove sve one silne mitropolite iz svetorodne loze Petrovića, pa vladike iz raznih plemena, što su u romantičarskoj predstavi crnogorske istorije gospodarili državom puna tri i po vijeka. Poruka je jasna – Crnu Goru je stvorila Srpska pravoslavna crkva i njome su gospodarili njezini sveštenici, pa je ne može biti bez Srpske pravoslavne crkve, a aktuelnu istorijsku devijaciju da njome upravljaju svjetovni vladari i ustanove valjalo bi u ime istorije korigovati da na tron Svetoga Petra Cetinjskoga u punome kapacitetu zaśedne aktuelni mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Ono što Minhauzen i njegovi trabanti uporno zaboravljaju da saopšte jeste lako provjerljiva istorijska činjenica da je pravoslavna katedra od njezina institucionalisanja u Crnoj Gori početkom XIII vijeka – uvijek nosila ime države u kojoj se nalazila. Tako je 1219. godine osnovana Zetska episkopija, pa neće biti da su joj ime dali po rijeci Zeti, već po, kako bi to rekao učeni Domentijan, „velikom kraljevstvu otprva“!? Ta je ustanova, dakle, bila mlađa od države jer je po državi dobila ime, a nije bila ni najstarija hrišćanska ustanova na ovim prostorima, jer je Dukljansko-barska nadbiskupija (nasljednica drevne Dukljanske arhiepiskopije) utemeljena još 1089. godine. Kad je državnoga imena Zeta nestalo s istorijske pozornice Zetska se episkopija (u međuvremenu uzdignuta na rang mitropolije) konsekventno promjeni državnoga naziva od Zeta u Crna Gora – prozvala Crnogorskom mitropolijom. Morački Minhauzen, naravno, bar kad je riječ o apostolskom prejemstvu i kontinuitetu, nema baš nikakve veze s tom ustanovom koja je bila vjekovima nosilac pravoslavlja u Crnoj Gori, budući da je vjerska ustanova kojoj on pripada u Crnoj Gori aktivna od 1920. godine, kad je nakon okupacije crnogorske države regent Aleksandar Karađorđević ukinuo Crnogorsku pravoslavnu crkvu. No i taj ostatak kolonijalne politike, u vidu eparhije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, danas nosi naziv Mitropolija crnogorsko-primorska, pa bi moračkome Minhauzenu trebalo postaviti pitanje nosi li njegova eparhija naziv po četinarskoj šumi poznatoj pod imenom „crnogorica“ ili po državi u kojoj djeluje (a koju, doduše, ne priznaje)!?
Ljubitelj pseudoistorijskih analogija, morački Minhauzen već se dobrano umorio poredeći sebe sa Svetim Petrom Cetinjskim, pa u potonje vrijeme sve češće u svojim otrovnim parabolama poseže za jednim drugim Petrovićem, kraljem Nikolom. Ispada tako u njegovoj interpretaciji da se Crna Gora odrekla kralja Nikole koji je osvajao Metohiju, činom priznanja Kosova. Neka ovđe i meni bude dozvoljena jedna povijesna analogija. Istorijska misija i Svetoga Petra Cetinjskoga i kralja Nikole je država Crna Gora. Tu su državu stvarali ne samo na bojnome polju, već i donošenjem zakona, uspostavljanjem organa državne vlasti i sl. Istorijska misija moračkoga Minhauzena je razur države Crne Gore. Najave njezine obnove svojevremeno je poredio s pitom od g…, njezinu vlast optužuje da je izdajnička, autokefalnu crkvu naziva bezbožničkom sektom, a državotvorni narod upoređuje s volovima!? Pri tome, u svome mahnitom istorijskom revizionizmu, povijesnu misiju Svetoga Petra Cetinjskog svodi na kletve, a Nikole I na ekspanzionističku politiku prema Metohiji!? Poigrajmo se onda malo istorijskim analogijama pa pokušajmo zamisliti djelovanje Svetoga Petra Cetinjskog usklađeno sa savremenom misijom moračkoga Minhauzena. Taj Sveti Petar radio bi protiv crnogorske državne samostalnosti i svim silama nastojao da Crna Gora postane provincija najmoćnijeg suśeda (čitaj Osmanskoga Carstva). Taj Sveti Petar Cetinjski smatrao bi Crnogorce nepostojećim narodom, a Crnogorsku crkvu istorijskim falsifikatom, ne bi pisao zakone ni stvarao državne organe, već bi vazdan radio da te države ne bude. Taj Sveti Petar, dakle, ne bi imao kome ni da piše poslanice, niti da bude državni i duhovni autoritet. Taj Sveti Petar Cetinjski, rečeno bez eufemizama, bio bi oglašen državnim neprijateljem. Na svu sreću, misija Svetoga Petra Cetinjskoga dijametralna je misiji moračkoga Minhauzena, pa je i svaka analogija između njih dvojice ne samo povijesni revizionizam, već i svojevrsna nekrofilija.
Kako se već dobro izvještio u prosipanju laži po Crnoj Gori, moračkome Minhauzenu ne smeta ni da zarati s etnologijom. Najnoviji primjer njegova visokoparnog razračuna s crnogorskom tradicijom je promocija Počivala Svetoga Save u Kučima. U poslu sijanja toponima s pomenom najmlađega sina Stefana Nemanje, morački je Minhauzen uspješan gotovo koliko i u poslu sijanja mržnje prema svemu što odbija da korača u stroju. Najnoviji je Savin toponim tako uzdignut na nivo narodnoga predanja u Kučima, na mjestu na kojem je više lebdeći no zemljom hodeći navodno jednom odmorio utemeljivač srpske crkve. I sve bi to bilo lijepo da u Crnoj Gori (a i šire, sve do u Dalmaciju) počivala ne označavaju nešto sasvim drugo od zgodnoga odmorišta za umorna putnika. Naime, toponim Počivalo vezan je za drevni običaj da prilikom nošenja pokojnika povorka zastane, a to se mjesto smatra posljednjim pokojnikovim „odmorištem“ na putu do groblja. Riječ je zapravo o vjerovanju da duša postepeno izlazi iz tijela. A duša grešnoga raba Raška zovom Save Nemanjića iz tijela je izašla u Velikome Trnovu u Bugarskoj đe je prvobitno pokopan, što isključuje svaku mogućnost da su mu ikad zemni ostaci „odmarali“ na kučkim Počivalima. Jedna laž više ili manje ne čini razliku, no iza ove potonje ostaće i spomen ploča da kučkom potomstvu prenese lažibajku o tome da je živi Sava odmarao tamo đe po narodnoj tradiciji odmaraju samo mrtvi!?
Nesretni baron Minhauzen u ovom je tekstu ipak nepravedno oklevetan. Tip jeste uživao u laži, ali to je radio nekako za sebe, dok ovaj njegov morački pandan od laži pravi ideologiju i biznis. Prodornost i moć te ideologije pokazuje, nažalost, da je danas u Crnoj Gori države taman onoliko koliko moračkome Minhauzenu odgovara, u protivnom ne znam kako bi se moglo desiti da vrišteći govor mržnje crnogorsko tužilaštvo oglasi bogougodnom beśedom!

O fašizmu i drugim demonima

Ako je neko ovih vrelih julskih dana i pomislio da je patrijarha srpskoga gospodina Irineja od podgoričke „munje nebeske“ udarila sunčanica pa je iz njega progovorio dnevnički komentar Emila Labudovića iz ljeta gospodnjega 1991. o vaskolikom ugroženom srpstvu, brzo saopštenje iz Patrijaršije odagnalo je svaku sumnju da je srpskoga prvosveštenika u Podgorici omelo bunilo. Potvrđeno je tim saopštenjem da Srpska pravoslavna crkva i njen arhijerarh Crnu Goru danas vide kao fašističku zemlju. Nikako drugačije ne može se protumačiti eksplicitno poređenje s monstruoznom fašističkom tvorevinom utemeljenom na desetinama hiljada ubijenih pripadnika „pogrešnih“ naroda i ideologija. I kao što smo to navikli kad gođ SPC priredi kakav skandal, crnogorski su se zvaničnici oglasili saopštenjima koja nagovještavaju da će jednoga dana neki novi zakoni sankcionisati takvo ponašanje. Kako je u diskursu srpskih vjerskih velikodostojnika fašizam izuzetno frekventan leksem, to bi njihov odnos prema toj ideologiji valjalo pažljivije analizirati.
U glasovitom eseju „Vječni fašizam“ jedan od najznačajnijih svjetskih intelektualaca druge polovine XX i početka XXI vijeka Umberto Eko, pokušao je formulisati popis elemenata koji tvore ono što je on nazvao „vječnim fašizmom“. Poređenjem tih elemenata s djelovanjem i istupima Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i njenoga prvočelnika, dobiće se zanimljiva predstava odnosa te ustanove prema fašizmu.
1. Kao prvi elemenat „vječnoga fašizma“ Eko izdvaja „kult tradicije“. Kako veli Eko, tradicionalizam je svakako stariji od fašizma, a ogleda se i kroz odbacivanje moderne sekularne paradigme kakvu je donijela Francuska revolucija. Pluralizam je smrtni neprijatelj „kulta tradicije“ koji poznaje samo jednu iskonsku istinu. Poslušajmo stoga kako Ekov prvi elemenat fašizma bogugodno propovijeda mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović:„Vlast u Crnoj Gori se očigledno nalazi pod pritiskom evropskih pederskih lobija koji koriste potrebu Crne Gore za evropskim integracijama. S druge strane, ona poznaje agresivnost svoga naroda i njegovu ukorijenjenost u iskonskim moralnim vrijednostima, pa joj nije nimalo lako.“ Naspram „iskonskih moralnih vrijednosti“ naroda nalaze se „evropski pederski lobiji“ koji Crnu Goru ćeraju da se prikloni – temeljnim vrijednostima zapadnoevropske civilizacije!? Da ne ostane nedorečen, evo kako narečeni mitropolit vidi savremene geopolitičke konstelacije odnosa: „Ovo su prelomni momenti: pred novim smo iskušenjima, ali imamo i obnovljenu crkvu, naročito kod slovenskih naroda na čelu s Rusijom. Sada je naša Crkva opet razapeta između Istoka i Zapada. Kako je pisao naš Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, ona je ‘nad Istokom i Zapadom’. Njezina misija je da bude duhovni stub savremenog svijeta u novom sukobu Istoka i Zapada. Na jednoj strani su sve istočne civilizacije, a na drugoj – evroamerička civilizacija koja se temelji na imperijalnoj ideji – na sintezi paganskog Rima koji obogotvoruje imperatora i primata Rimskog episkopa“. Dakle, savremenu „evroameričku civilizaciju“ Amfilohije svodi na imperijalizam zaogrnut pagansko-otpadničkom misijom Vatikana. Osim što ovim svojim iskazima „kult tradicije“ kao izvorne neokaljane suštine naroda sukobljava s tekovinama moderne civilizacije, mitropolit, u sinkretičnoj formi kakvi su svi njegovi retorički ispadi, nagovještava još nekoliko elemenata koje Eko izdvaja kao tipične oblike fašizma – odbacivanje modernizma, iracionalizam, strah od razlike, opsesiju zavjerom i dr. Nije neobično ni to što se Amfilohije poziva na kontroverznoga srpkog episkopa, Nikolaja Velimirovića, koji se može smatrati njegovim duhovnim uzorom, a čiji su otvoreni fašistički i rasistički stavovi danas preporučena literatura u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Osim što je tvorac klasično rasističke ideje o Srbiji „iznad Istoka i Zapada“, pandanu njemačke rasističke teoriju o arijevskoj rasi, Velimirović je poznat po direktnim izlivima vječnoga fašizma, a umjesto detaljnije analize navešću jedan od njegovih glasovitih citata: „Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ Nikolaj Velimirović kanonizovan je od strane Srpske pravoslavne crkve 2003. godine.
2. Drugi elemenat „vječnoga fašizma“ o kojemu Eko piše je „odbacivanje modernizma“ i on se sasvim lijepo nadovezuje na prethodni, pa počujmo kako to izgleda u interpretaciji mitropolita Amfilohija:„Današnja Evropa zasniva se na ubijanju Boga i na čovjekomržnji sebe radi i svojih interesa. Vrijeme je da se Evropa i Balkan vrate ‘pravoj, izvornoj, Božijoj, Hristovoj, Evropi Svetog Petra’“.Sasvim u saglasju sa svojim duhovnim uzorom Nikolajem Velimirovićem, Radović veli: „Evropljani su na tri vjere – okom namiguju, a ni u jedno pravo ne vjeruju. (…) Štite ljudska prava, a bombarduju nas i to nazivaju humanitarnim bombardovanjem. (…) Treba dobro da razmisle naši glavari. Treba da idemo u Evropu, ali u koju i kakvu? Ovakva Evropa – zločinačka, tiranska, koja gazi sirotinju – je li to Evropa koja nam treba.“
3. Treći Ekov element, imenovan kao iracionalizam, zasniva se na odbacivanju tekovina prosvjetiteljstva i raspirivanju sumnje prema svim oblicima kritičkoga mišljenja kao i tekovina moderne kulture, s posebnim podozrenjem prema liberalnoj inteligenciji. I za taj elemenat mitropolit Radović nudi obilje materijala, pa izdvojimo za ovu priliku samo jedan iskaz: „Šta je francuska revolucija i njeno obogotvorenje boginje razuma, ako ne pilatovsko ‘pranje ruku’ u krvi ovog božanskog pravednika? Takozvana evropska prosvećenost, na kojoj se danas zasnivaju i naše škole i obrazovanje, zar ne predstavlja poricanje Hrista kao vječne ‘svjetlosti koja svijetli u tami’ i koja ‘prosvećuje sve i sva’? Nacifašističko obogotvorenje tla i krvi i žrtvovanje miliona ljudi sebi i svojim interesima, u ime nadčovjeka i ‘mrtvoga’ Boga ne predstavlja li takođe smrtnu presudu Hristu Bogu ljubavi i čovjekoljublja?“ Kritika nacifašizma, kao što se vidi, ovđe nije zasnovana na humanističkim kriterijima, već je izrečena s ciljem izjednačavanja tekovina prosvjetiteljstva i fašizma. Treba li podśećati da je i relativizacija vrijednosti čija je svrha nametanje obrasca „apsolutne, neupitne i neporecive istine“ – takođe jedna od metoda vječnoga fašizma.
4. Četvrti element sintetizovan je u sintagmi „Neslaganje kao izdaja“. U monološkome svijetu Amfilohija Radovića ima mjesta samo za jednu istinu, a svako kritičko preispitivanje vodi ka bezbožništvu i izdaji. Evo kako je mitropolit ocijenio priznanje Kosova od strane Crne Gore: „To priznanje jeste odricanje od zajedništva sa Srbijom, ali je prije svega to izdaja Crne Gore. To je izdaja svih velikih žrtava, gaženje po njima, od cara Lazara do naših dana. To je gaženje po žrtvama ovog dijela našeg naroda koji živi u Crnoj Gori.“ Kako se „kult istinske tradicije“ može uspjelo kombinovati s konceptom „neslaganja kao izdaje“ neka posvjedoči ovaj Amfilohijev iskaz: „Baviću se politikom sve dok oni koji vode državu budu izdajnici Crne Gore i svojih predaka. Neka oni počnu da se bave politikom, neka ne budu izdajnici svojih predaka, izdajnici Svetog Petra Cetinjskog, lovćenskog Tajnovica, izdajnici mučeničkih kostiju posijanih ne samo po Crnoj Gori i njenim granicama nego i po Kosovu i Metohiji. Neka oni to ne budu, onda ću ja noge da im ljubim i celivam. Ali kad se oni Boga odriču, ne mogu, jer ako ja zaćutim, kamenje će da progovori.“
5. Peti elemenat fašizma Eko naziva „strahom od razlike“. Govoreći o mitskoj „istrazi poturica“ Radović je svojevremeno iznio svoj stav i o islamu: „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu.“ Da mu je Drugost kost u grlu, a nasilje legitimna kategorija, nije se libio da pokaže ni u beśedi kojom je propratio Paradu ponosa: „Evo, gledali smo kakav je smrad otrovao i zagadio prijestoni grad Beograd, najveći smrad sodomski koji je ova savremena civilizacija uzdigla na pijedestal božanstva. Taj smrad je zagadio Beograd, grad presvete Bogorodice. Beograd je bio njen kroz vjekove, nje čedne i cjelomudrene, i to je njegov smisao. Grad one koja je Hrista Boga rodila, grad hrišćanski. I, eto, u ime nekakvih ljudskih prava, juče je zagađen! I vidite, jedno nasilje, nasilje tih obezboženih i nastranih ljudi, izazvalo je drugo nasilje. Pa se sad pitaju ko je kriv i tu djecu nazivaju huliganima. A ne pitaju se oni koji su dozvolili da se tim smradom zagadi Beograd da nijesu oni doprinijeli time što su dozvolili da ta kuga, ta pošast sodomska zagadi Beograd, kao što je i druge evropske gradove. Bog će znati kad će udariti svojim bičem i opomenom, ali se to već polako priprema. Ne mogu se graditi ljudi, narodi, države i kulture na gadosti, nečistoti, smradu, na bezobraštini!“
6. Šestim elementom vječnoga fašizma Eko smatra „individualnu ili socijalnu frustraciju“ u kojima prepoznaje same izvore fašizma. Izvore Amfilohijeve individualne frustracije vjerovatno treba potražiti još u ranome dobu, kod visprenoga moračkog čobančeta kojega otac protiv njegove volje vodi u Beograd da ga upiše na Bogosloviju, dok se on moli Bogu da ga ne upišu, kako svjedoči njegov intimus Matija Bećković!? Izvor frustracije jasno se očitava i iz njegove izjave kako je svojevremeno, već kao svršen bogoslov s formiranim antikomunističkim svjetonazorom, došao do jugoslovenskoga pasoša: „Jedva sam uspio, i to preko nekih UDBAŠA, mojih rođaka, koji su mi to omogućili“. Koliko li se samo individualne frustracije nataložilo u zakletome antikomunisti koji je iz śećanja pokušao istisnuti kako su mu briđeli dlanovi dok je kao dječak aplaudirao i skandirao: „Tito! Đido! Tito! Đido!“ O neuspjelu pokušaju da postane patrijarh da i ne govorimo. Dok je tipični element istorijskoga fašizma poziv frustriranoj srednjoj klasi, u postrtanzicionoj Crnoj Gori u kojoj je ta klasa praktično nestala, Amfilohije klasičnim manirom socijalne demagogije poziv upućuje obespravljenim širokim masama, njegovoj izvornoj bazi: „Danas u Crnoj Gori imamo šačicu kulaka, bogataša koji su je opljačkali i obogatili se preko noći opljačkavši i otevši ono što nije njihovo. Njihovi oci su ubijali buržoaziju, a oni su sada nova buržoazija. Grade novu budućnost na otimanju, bratoubistvu.“
7. U osnovi fašističke psihologije leži sedmi element vječnoga fašizma – opsesija zavjerom. Još je Nikolaj Velimirović u okviru SPC postavio temelje tumačenja savremene civilizacije kao jevrejske zavjere, a njegovo duhovno čedo, mitropolit Amfilohije, nastavlja da razvija tu teoriju: „Ta zapadna civilizacija je nosilac nove vizije svijeta, novog svjetskog poretka, ne samo državnog i socijalnog, radi se o novoj etici, novom pogledu na svijet, novom načinu života. To je potpuno sekularizirana, Antihrišćanska imperijalistička ideja. Rekao bih da iza takvog oblika antihrišćanstva viri nos Sotone. Sotonizam, koji se javlja sve jasnije i jasnije, koristeći sva savremena sredstva, namećući se čitavom svijetu. Zato nije slučajno da je poslije pada Sovjetskog Saveza ta imperijalistička ideja evro-američkog tipa jurnula u svoj novi napad i prvo što je napravila – bombardovala je jednu pravoslavnu zemlju. Nije slučajno što se sve to dogodilo na prostorima države pravoslavnog naroda. I to je bio samo početak imperijalističke ekspanzije novog svjetskog poretka i pripreme (u što nema nikakve sumnje i to je sasvim jasno po događajima u Ukrajini) za napad na Rusiju. To je kristalno jasno i ne radi se tu o nekoj teoriji svjetske zavjere.“
8. Ośećaj poniženja zbog moći neprijatelja osmi je elemenat vječnoga fašizma koji Eko prepoznaje. Istina, izvor neuspjeha fašističkih vlasti leži i u tome što moć neprijatelja nijesu uspijevali da procijene na adekvatan način, već je u njihovu retoričkome fokusu neprijatelj čas jak, čas slab. Neprijatelj se u tome kontekstu prepoznaje i na nivou nekih temeljnih vrijednosti, poput ljudskih prava. Evo kako Amfilohije tumači evropske integracije: „Možda ću biti grub, ali ću kazati da se gospodin Kacin i njemu srodni ponašaju i govore o našem integrisanju u Evropu kao da kažu: ‹Crnogorci, skinite gaće da biste se integrisali u Evropu›. Ili ono drugo obeznaniti i obesvetiti mrki brk Mandušića Vuka, što znači tvoju moralnost, dostojanstvo i čojstvo i time smatra da ti čini čast.“ Poniženje je nerijetko skopčano i s kultom tradicije, i izdignuto na nivo više žrtve: „Od cara Lazara, preko 1941. godine, sve do danas nismo pristali na ucjenu da pogazimo, ne svoje dostojanstvo, nego pravdu koja drži zemlju i gradove. Nećemo to dozvoliti ni sada i zato ovdje branimo ne svoju čast i obraz, već i dostojanstvo ponižene Evrope.“
9. Deveti element Eko formuliše kao „Život je permanentno ratovanje“. Mračnih devedesetih Amfilohije je ispisao neke od najupečatljivijih rečenica u odbranu ovoga kriterija: „Truli mir (…) upravo i jeste suština cjelokupnog novog svjetskog poretka, savremenog sekularizovanog usmjerenja evroameričke civilizacije. Takav mir u stvari nije mir već privid mira, zasnovan na otuđenju od izvora mira i pravde. Kao takav on će biti uvijek iznova uzrok stravičnih krvoprolića.“ U tom je duhu i ova misao: „Ne može biti mira. Jedno razdoblje biće mira, ali sa vremenom će se spremati novi konflikti, novi rat, nova borba“. Tražeći u nesavršenosti čovjeka opravdanje za neminovnost rata, Amfilohije je došao do pojma „opravdanih ratova“ „protiv opštega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otečestva našega“.
10. Deseti elemenat vječnoga fašizma, određen sintagmom „Prezir prema slabijem“, jedna je od omiljenih Amfilohijevih kategorija. Vječito brvno u oku njegovu jesu pripadnici islamske vjeroispovijesti u Crnoj Gori, pa ne propušta priliku da toj manjinskoj vjerskoj zajednici spočita „praotački grijeh“ koji, posve u maniru fašističke retorike, smatra bolešću: „Prva bolest je poturčenjaštvo. Jedan dio našeg naroda, po onoj Njegoševoj: ‘poturči se plahi i lakomi’ je promijenio vjeru, odrekao se časnoga krsta i vjernosti nemanjićkoj otišao je u muslimane. I danas svako ima pravo da se opredijeli u svom životu, ali kad se opredjeljujemo treba uvijek da biramo ono što je bolje od onog što je gore. Dakle, bolest koja je plahe i lakome, prestravljene, prestrašene, nesposobne da se bore za svoju vjeru, za svoju dušu, za svoj obraz ona ih je povela putem poturčenjaštva.“ Elitnoj zajednici koju promoviše smetaju i ateisti, pa im, baš kao i Crnogorcima, rezerviše ponižavajući status: „Ima dosta Crnogoraca koji misle da su Crnogorci samo zato što su rođeni u Crnoj Gori. Kakvi su to Crnogorci. I zato što imaju slavne pretke. A slavni preci – svi do jednoga bili kršteni i miropomazani (…) Svi su dolazili ovdje da cjelivaju kivot Svetoga Petra Cetinjskoga, da od njega uzmu blagoslov. A ovi misle da su Crnogorci samo zato što su se, kao i volovi, rodili u Crnoj Gori. Nisu to Crnogorci.“
11. Kult heroizma i herojska smrt jedanaesti je elemenat fašizma prema kategorizaciji Umberta Eka. Brojni su primjeri Amfilohijeva isticanja kulta heroizma i herojske smrti, posebno njegovi motivacioni govori s početka 90-ih koji su u smrt ispratili na stotine voljnih i nevoljnih vojnika, no izdvojiću ovđe govor nad odrom majke ratnoga zločinca Radovana Karadžića koju je uporedio s majkom Jugovića i majkom Jevrosimom koje su „svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru“. U skladu je s tim elementom i njegova ocjena djela Slobodana Miloševića: „Vrijeme pokazuje i tek će pokazati da se on, na svoj način, iskreno borio za srpski narod. E, drugo je pitanje da je pristao na ponude i učinio ustupke, ko zna kako bi bilo. Ali njegovo ime će u knjizi vječnih biti upisano neizbrisivim slovima. Njemu su sudili oni kojima je trebalo da se sudi. Nijesu mu presudili, nevin se preselio u Carstvo nebesko. Božiji sud na kraju sve rješava. U imenu Božijem je i sud i pravda.“
12. Nezaobilazni elemenat fašizma je i mačizam. Dižući glas protiv abortusa, evo kako je Amfilohije prozvao savremene Srpkinje: „One u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovdje na Kosovu i Metohiji.“ Baš kao da je pišući o vječnome fašizmu na umu imao ovaj Amfilohijev iskaz, Eko veli: „Kako je čak i seks teška igra, fašistički heroj se radije igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.“
13. Trinaesti elemenat fašizma Eko naziva „selektivnim/kvalitativnim populizmom“. „Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač“, veli Eko. Taj samoproklamovani vođa po pravilu delegitimiše demokratski poredak i njegove ustanove, nastupajući u ime više istance, samoga Naroda. Takvoga vođu lijepo možemo razaznati u ovome Amfilohijevu iskazu o pristupanju Crne Gore NATO paktu: „Bilo bi dobro kada donose tu odluku da priupitaju je li to iz glave cijelog naroda ili je iz glave samo jedne grupe ljudi, i da li ta grupa ljudi ima pravo pred Bogom i Svetim Petrom Cetinjskim i istorijom Crne Gore, da preuzima takvu odgovornost na sebe. Bojim se da oni koriste tu vlast i hoće pošto-poto da donesu jednu takvu odluku, ne pitajući narod na referendumu, kako je to trebalo da bude. Ovo je prvi put da se na takav način donosi presudna odluka. Trebalo bi da se zapitaju kakva je budućnost takve odluke. Da li se time ta grupa ljudi odriče i Svetog Petra Cetinjskog i kralja Nikole, i Petra drugog? Oni sada forsiraju tzv. zapadne vrijednosti. Šta se pod njima podrazumijeva? Vratila se ta Evropa onom načelu zbog kojeg je propala velika rimska imperija hljeba i igara. Tome teže ovi vlastodržci. Njima je lijepo. Kako su se obogatili, to oni znaju. Očevidno je moj stav protiv učlanjenja Crne Gore u NATO dospio do njihovog sjedišta. Ja se ipak nadam da će i sva ova iskušenja koja nosimo proći i da će sazreti svijest i saznanje. Ne može biti svedena odgovornost za budućnost Crne Gore na 40-ak ljudi, koje je vrijeme izbacilo, a da se ignoriše 650.000 Crnogoraca, bez obzira na to kojoj oni vjeri i naciji pripadaju. Svesti rješavanje ključnih pitanja Crne Gore i njene budućnosti na 40-ak ljudi, mislim da toga nikada dosad nije bilo u Crnoj Gori.“ Što o državi Crnoj Gori misli Radović je ponovio mnogo puta, pa ćemo izdvojiti samo jedan paradigmatični iskaz: „Ova Crna Gora (…) rođena je iz Brozovog Jajca. Ovo je avnojevska fildžan država!“
14. Posljednji elemenat vječitoga fašizma po Ekovu mišljenju je novogovor. Karakterističan za istorijski fašizam, novogovor je sredstvo ograničavanja kritičkoga mišljenja, a karakterišu ga svedena leksika, neologizmi i monologizacija diskursa. Možda nije uvijek tvorac pojedinih neologizama, ali će Amfilohije svakako ostati upamćen kao njihov najgromoglasniji promoter, pa evo tek dvije rečenice u kojima imamo tri nove riječi s apokaliptičnim prizvucima – svepomračilišta, čirgilica i brozomor: „Moderna sveučilišta su po mnogo čemu postala svepomračilišta. Upravo zato što gase i odriču se božje sile, odriču se imena Božjeg. Odriču se deset božijih zapovijesti. Prosvetitelji u Crnoj Gori se odriču srpskog bukvara. Na čemu oni vaspitavaju i čime prosvećuju djecu i buduća pokoljenja. Sada imamo nekakvu drugu, ne Ćirilovu azbuku, na kojoj je napisano sve što znamo i što smo znali i umijemo od Svetoga Jovana Vladimira. Danas se to Ćírilovo pismo u Crnoj Gori pretvorilo u čirgilicu. Na toj čirgilici hoćeš da gradiš vječnu Crnu Goru. Možeš kada hoćeš, ali nećeš moći dokle hoćeš.“ „Da nije brozomora zatrovala umove ne bi bilo Parada srama. Ne bi dolazilo do onoga što danas dolazi.“
Ako je vjerovati Umbertu Eku, mitropolit Amfilohije Radović jedan je od najdosljednijih sljedbenika vječnoga fašizma, budući da nema nijednoga elementa te ideologije koji nije afirmisan u njegovim iskazima. Pritom se iz njegovih javnih nastupa razabira izuzetno česta upotreba pojmova krv, tlo, nacizam, fašizam, Hitler, Musolini… Da ne ostanu samo na retoričkoj ravni, Radović i Srpska pravoslavna crkva su se potrudili i u brojnim praktičnim poduhvatima, da navedemo tek njih nekoliko – od parastosa fašističkome kolaborantu Draži Mihailoviću, kanonizacije fašističkih zločinaca popa Šiljka i popa Mace, pa do divinizacije i kanonizacije fašističkih simpatizera Nikolaja Velimirovića i Joanikija Lipovca. Razumije se, Amfilohijeva opredjeljenja mogla bi biti tek privatna stvar da ih praktikuje u kakvoj monaškoj keliji, daleko od „grada i svijeta“. No u zemlji koja se gordi antifašističkim tekovinama, multikulturalizmom i građanskim ustrojstvom, ostaje gorak ukus poniženja i nemoći pred njegovim javnim istupima zadojenim mržnjom i prizivanjem – a koga drugo do najboljeg saborca ideologije kojoj služi – đavola samog!

Lakše, pope, kud si namjerio

Taman kad čovjek pomisli da nakon što je temeljno popljuvao sve zamislive manjine u Crnoj Gori, nakon što je ponizio i onu nesretnu većinu, poredeći je s volovima i raspolutivši je između dva popisa, nakon što je državu i vlast označio najpogrdnijim riječima, uz koje ono „izdajnici“ još zvuči kao eufemizam, nakon što se zagnao da Evropi održi bukvicu o moralu, velim taman kad insan pomisli – ne može dalje od toga, pop Risto Ćirov Radović se postara da pomjeri granice neukusa. Otvoreno pismo crnogorskom premijeru toliko grca od obmana, mržnje i podmetačina, da bi ga trebalo štampati kao apendiks Borhesovoj Univerzalnoj istoriji beščašća!?
Kako bi toliko slijepe mržnje na jednom mjestu bilo nemoguće prokomentarisati u cjelini, pozabaviću se tek „faktima“ kojima barata pop Risto.
Na samome početku, da ne trepne, istovari Risto Ćirov kao gotovu istinu da je crkvu na Rumiji podigao „Sveti Jovan Vladimir“ u 10. vijeku (ili početkom 11. vijeka), a da su je srušili Turci 1571. godine, kad i Prečistu Krajinsku, Svač, Ulcinj, Bar… Na stranu ostavimo što u 10. i početkom 11. vijeka kako je to vidno iz dva primarna istorijska izvora – domaćega Popa Dukljanina i vizantijskoga Jovana Skilice – nije postojao nikakav Jovan Vladimir, već dukljanski vladar čije je ime samo Vladimir, pa razmotrimo postoji li ijedan jedini relevantni istorijski izvor ili materijalni trag crkve na Rumiji do Ristova vakta!? Odgovor je jasan – ne postoji! Pa ako Risto i njegovi ris(o)tonoidi ne vjeruju istorijskim izvorima prvoga reda ni arheološkoj nauci, ajde da ih onda uputimo na jedan „vidljiviji“ izvor. Baš te turobne 1571. godine, kad je Bar iz mletačkih ruku predat Osmanlijama, nastala je mletačka karta grada Bara i okoline i na toj karti, avaj, nema nikakve crkve na Rumiji!? E pa sad, crkvu na Rumiji ne pominje niko od 10. do druge polovine 19. vijeka, ne ucrtavaju je ni pedantni mletački kartografi, ali pop Risto zna da je ona bila tamo i da su je srušili – a ko bi drugi nego Turci!? A da je popu Ristu bilo do istine, mogao je lako sklopiti hronologiju rušenja na ovim prostorima, i kad bi se odmakao od 10. vijeka naovamo, prvi bi rušitelj Svača, Bara i Ulcinja kojeg bi zazreo bio onaj tip što je u crkvenome kalendaru SPC u Crnoj Gori pocrvenio, Stefan Nemanja, narečeni Sveti Simeon Mirotočivi! Mirotočivi, razumije se, nije pocrvenio od stida, već u uvjerenju da je rušenje ove države podvig dostojan jednoga sveca! I ne bi pop Risto u potragu za tim faktom morao ići dalje od Simeonova žitija, čiji je autor njegov sin Stefan Prvovenčani, a u kojemu je o Nemanjinu pohodu ognjem i mačem na Duklju zabilježeno ovo: „Gradove poobara i poruši i preobrati slavu njihovu u obraz zapustenija“! Jedino što je u Ristovu pismu tačno to je da su mošti Svetoga Vladimira iz Prečiste Krajinske odnešene u Albaniju početkom 13. vijeka, no Risto nekako zaboravlja da spomene ko je u to vrijeme vladao Zetom i zašto su svečeve mošti uopšte odnijete iz Prečiste Krajinske. Odgovor je opet jednostavan, a saopštila ga je niko drugi do srpska istoriografija – da bi omogućili širenje kulta svog utemeljitelja, Stefana Nemanje, Nemanjići su iz Zete naprosto eksportovali Svetoga Vladimira, trudeći se svim silama da zatru njegov kult. No ni to im nije pomoglo da ucijepe u narodnu svijest Svetoga Simeona, za kojega u Crnoj Gori nije mario niko, sve do zemana popa Rista, koji danas tvrdi da je taj vajni svetac rođen u Podgorici u 12. vijeku u osmanskoj tvrđavi iz 15. vijeka!?
No vratimo se analizi Ristova pisma premijeru. Neđe pri njegovu kraju pop Risto objašnjava da do vrha Rumije puta nema, da je zbog toga crkva prenijeta helikopterom, jadikuje kako bi put valjalo izgraditi jer su mu noseći kamenje do vrha stradala dva konja i sl. Poslije ovoga lamenta nad Rumijom, valjalo bi se zapitati vjeruje li pop Risto da su građani Crne Gore nalik tim sirotim konjima kad im tovari priču da je neko u 10. vijeku na vrhu Rumije sagradio crkvu onđe đe čak ni pop Risto deset vjekova kasnije sa svim materijalnim i tehničkim snagama nije mogao dospjeti bez vojnoga helikoptera!? Kuđ se đede stara crkva, koju prije druge polovine 19. vijeka niko niđe nije ni vidio ni pomenuo, teško je reći!? No ako pripadate feli ris(o)tonoida suspenzija vlastitoga mišljenja stvar je fabričkog podešavanja, a bespogovorno slijeđenje popa Rista sveta dužnost! No u toj priči, prilika je, nepostojanje crkve na vrhu Rumije najmanje je važno. Važno je utvrditi da su i nju koja nikad nije postojala porušili Turci!? Oni isti Turci za čijega je vakta i čijim je sredstvima podignut Pivski manastir i oni isti Turci koji prilikom predaje Bara 1571. godine, bar koliko je poznato, nijesu rušili ni crkve u Baru, a kamoli na Rumiji!? Katedralna crkva Sv. Đorđa, recimo, nije srušena već pretvorena u džamiju, a stradala je od udara groma tek poslije oslobađanja Bara i to 1881. godine, nakon što su oslobodioci u nju smjestili barut. No kad već Turaka nema ni za lijeka niđe na vidiku, pop Risto pronalazi rezervne krvnike, a kako pri ruci nema više nijednoga čestitoga komuniste, a ko bi mogao biti dežurni krivac do – crnogorske manjine! I zato pop Risto toliko prostora u svojoj poslanici mržnje posvećuje Mehmedu Bardiju. U pristojnoj pravnoj državi, na Ristov vrišteći govor mržnje u kojem jedan u Crnoj Gori autohton narod naziva „poarbanašenim“, neko bi iz tužilaštva reagovao podizanjem tužbe za širenje nacionalne mržnje. Ipak, nijesu se naši tužiloci osvrtali ni kada je pop Risto pripadnike islama nazivao lažnim ljudima, a Crnogorce volovima, već, naprotiv, i to proglašavali bogougodnom beśedom.
Još se u svojoj poslanici pop Risto čudi što kome smeta crkva koja spaja ljude, blagoglagoljivo promovišući pomirenje pod njegovim skutom i podśeća na iznošenje kamena na vrh Rumije kao na tradiciju. Negira pritom da je ta tradicija kulturno dobro i po svaku je cijenu želi prikazati ne onim što ona uistinu jeste, simbol crnogorskoga vjerskoga sklada, već nekakvim privatnim ritualom njegove bratije, kojoj, glasovi s Fanara to navješćuju, u najskorije vrijeme prijeti otpadništvo od pravoslavlja! Postavljanjem skalamerije na vrh Rumije, zna to dobro pop Risto, nije samo uništen kult stariji od hrišćanstva, već i zaboden prst u oko onome što se u podrumijskom kraju zvalo skladnim suživotom različitih vjera. Jer to iznošenje kamena na vrh Rumije i ona gomila koja se na vrhu nalazila prije desanta, a u kojoj su neki u drugoj polovini 19. vijeka prepoznali ostatke nepostojeće crkve, nijesu ništa drugo do prethrišćanski kult – tumul, mogila, i ritual koji je praktikovan mnogo prije Vladimira, a takvih je bilo ne samo na Rumiji, na koji se zapravo Vladimirov kult nadgradio!
I koliko god se trudio da sebi dâ lik kakve glasovite istorijske ličnosti, Petra I, recimo, nema u crnogorskoj istoriji ni literaturi sličnijega lika popu Ristu no što je ona baba iz Gorskoga vijenca! Doprtila, baš kao i on, odnekud da unese zlu krv među Crnogorce, tu babu literarni junaci Njegoševa spjeva lako razobličuju, za razliku od današnjih neliterarnih Crnogoraca koji su protraćili tri decenije, a nijesu se spomenuli misije popa Rista, no mu još i masovno seire!?
Vrhunac Ristove beśede ostavljen je za sami kraj kad poručuje da bi surogat crkva na Rumiji da je kojim slučajem đe u, inače omraženoj, Zapadnoj Evropi, bila prvorazredna turistička atrakcija do koje bi trebalo i uspinjaču sprovesti! I još veli da mu je do obraza!? U toj sve umornijoj Zapadnoj Evropi, tipovi poput popa Rista našli bi mjesta u najboljem slučaju u kakvom reality show-u, đe bi onima niščim duhom vazdan mogli propovijedati svoju neizlječivu mržnju! No umjesto osvijetljene pozornice na kojoj može isijavati svoj duhovni čemer, a da svjetina gladna skandala to doživi kao još jednu jeftinu tačku, pop Risto već skoro tri decenije postepeno Crnu Goru transformiše u taj svoj reality show. Za završni čin te farse trebalo bi mu zaista pomoći da od Rumije napravi atrakciju primjerenu njemu i njegovoj pastvi. No za tu atrakciju ne treba mu do Rumije nikakav put – već mjedeno guvno!

Bogojavljensko plivanje u mutnom

Neđe krajem IX ili početkom X vijeka nastala je prva filološka rasprava na slovenskome jeziku i pismu, glasovito djelo „O pismenima“. Njen autor, sljedbenik slovenskih apostola Ćirila i Metodija, kojega znamo pod pseudonimom Crnorizac Hrabar, na početku svoje rasprave čiji je cilj da dokaže pravo na postojanje slovenskoga pisma, veli: „Pređe Sloveni ne imađahu knjiga, nego po crtama i rezama čitahu i gatahu, budući pagani. Krstivši se, rimskim i grčkim pismenima mučahu se pisati slovensku riječ bez pravila.“ Za učenoga monaha Crnorisca Hrabra, dakle, prihvatanje „rimskih i grčkih pismena“ od strane Slovena bilo je civilizacijski čin, koji je obilježen njihovim prelaskom iz paganizma u hrišćanstvo. No ono što je smjerni slovenski monah prije cijelih jedanaest stoljeća smatrao civilizacijskim iskorakom Risto Ćirov Radović danas proglašava okupacijom! Ako je latinica okupatorsko pismo, kako to u svome zapjenjenom govoru na Rijeci Crnojevića proklamova Radović, a monah Hrabar, svjedok i apologeta nastanka slovenskoga pisma, tvrdi da su je Sloveni počeli koristiti primivši hrišćanstvo, znači li to da je Risto konačno demaskirao svoju poziciju – proglasivši prijem hrišćanstva od strane Slovena okupacijom!? Njegovo nehrišćansko i protivcivilizacijsko djelovanje tom je izjavom dobilo definitivnu potvrdu.
Nije to jedino mimoilaženje Rista Radovića i Crnorisca Hrabra. Godinama već taj se farisej razmeće „poukama“, onako gordo i oholo da pritvrdi užitak u još jednome smrtnom grijehu, o Ćirilovu pismo od 30 slova, koje danas u Crnoj Gori neko hoće da zamijeni „goveđim jezikom“ i nekim izmišljenim pismom „čirgilicom“! A u spisu Crnorisca Hrabra o Ćirilovoj misiji kaže se ovo: „Potom čovjekoljubac Bog, koji upravlja svim i ne ostavlja čovječjega roda bez razuma, nego sve privodi razumu i spasenju, pomilova rod slovenski, posla im Svetoga Konstantina filozofa, nazvana Ćirila, muža pravedna i istinita. I stvori im pismena trideset i osam.“ Hrabar, kako se vidi, veli da je Ćirilovo pismo, odnosno glagoljica, imalo trideset i osam slova, a ne trideset, kako bi to htio Risto Radović, no odavno znamo da njega ne obavezuju činjenice te da je laž ključni ferment njegova učenja.
Osim što na laži gradi Vavilonsku kulu svoje misije, Risto Radović već gotovo tri decenije uporno po Crnoj Gori – razgrađuje. Tako je i o Bogojavljenju Riječanima poručio da bez ćirilice mogu srušiti Obod. Tek što je prispio u Crnu Goru, početkom 90-ih, Radović je pokrenuo inicijativu da se sruši Njegošev mauzolej na Lovćenu. Potom je, s guslama u rukama, kuražio zabluđele Crnogorce da ruše zidine drevnoga Dubrovnika. Blagosiljao je Radović rušenje đe gođ je stigao 90-ih. U Spiču, primjera radi, iz dvooltarskih crkava uklanjao je onaj „suvišni“ oltar. Pred sami referendum srušio je i drevni tumul na vrhu Rumije da na njega nasadi limenu kvazicrkvu. Danas svim sredstvima ruši sve što ima predznak crnogorskog; državu, pak, najupornije! Kad se pažljivije prouči Ristov nauk, ne može a da se ne uoči koliko je u njemu prostora dato rušenju, paljenju, ubistvima te svakovrsnim opačinama. Propovjednik zla, Radović je, zapravo, najkonsekventniji borac protiv hrišćanstva u Crnoj Gori.
Samo se tako može objasniti njegovo kvalifikovanje latinice kao okupatorskoga pisma. A to je pismo koje obilježava kompletnu sakralnu kulturu Crne Gore do XIII vijeka. Na latinskome jeziku i pismu ispisani su prvi ktitorski natpisi na crnogorskim crkvama, od dukljanskoga natpisa s kraja VIII vijeka, preko natpisa Andreacija Saracenisa iz Katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, natpisa na ulcinjskome ciborijumu te natpisa iz crkava na Martinićkoj gradini i Budvi iz IX vijeka, pa sve do natpisa na Crkvi Svetoga Luke u Kotoru iz 1195. godine. To najstarije hrišćansko nasljeđe u Crnoj Gori za Rista je Radovića, kako vidimo, okupatorska prćija. A što tek reći o upotrebi latinice na slovenskome jeziku, dokumentovanoj još u XV vijeku, što nam svjedoči freska u Crkvi Sv. Ane u Kotoru na kojoj se priziva Sveti Martin da se „moli za rabu tvoju Marušu“. Kojem to okupatoru pripada djelo pisano „slovenskim jezikom“ i latinicom Živa Bolice i Andrije Zmajevića iz XVII ili Ivana Antuna Nenadića i Miroslava Zanovića iz XVIII vijeka?! Kojem okupatoru da pripišemo najstarije južnoslovenske zapise usmene poezije, bilježene latinicom u Perastu, još od 1696. godine pa do treće decenije XIX vijeka. Jesu li i koji to okupatori Nikola Burović, Julije Balović, Krsto i Nikola Mazarović, Ivan Kolović, Ivan Antun Nenadić i mnogi drugi peraški patriciji i knjigoljupci što su nam na latinici ostavili dragocjene zapise kako deseteračkih usmenih pjesama o peraškoj prošlosti, tako i stihove o slavnim hajducima i junacima otpora Osmanlijama, potom bisere usmene lirike i druge vrijedne usmenoknjiževne zapise i to, neki od njih, gotovo cijeli vijek prije nego je rođen Vuk Stefanović Karadžić.
Da zabuna bude veća, oglasivši latinicu okupatorskim pismom, Radović je udario i na ono do čega mu je posebno stalo, na Nemanjiće. Osim što je ta srpska srednjovjekovna dinastija imala i dvorsku kancelariju u kojoj su pisana akta na latinskome jeziku i pismu, nijesu se Nemanjići toga nasljeđa odrekli ni kod ktitorskih natpisa na pojedinim sakralnim objektima, kakav je onaj nastao za potrebe obnove Crkve Sv. Srđa i Vakha iz 1190. godine na Bojani, a na kojem se pominje „kraljica Srbije Jelena“ i njeni sinovi „kraljevi Uroš i Stefan“. I dok samog sebe demantuje s pozivom na Nemanjiće, Balšiće, Crnojeviće i Petroviće, iako je poznato da su i Balšići i Crnojevići u svojim dvorskim kancelarijama baštinili i tradiciju latiniteta, a da su Petrovići u službenoj komunikaciji takođe koristili latinicu, Risto gradi nove kulturne prakse, koje u Crnoj Gori nijesu bile poznate, a to je upravo bogojavljenjska plivačka trka za krstom. Nepoznata crnogorskoj tradiciji, na koju se toliko pozivaju upravo iz redova Srpske pravoslavne crkve, ta je manifestacija tek koju godinu otkako je uvedena već dobila dimenzije masovnoga okupljanja, uz pjesme i povike koje s hrišćanstvom nemaju baš nikakve veze, a pripadaju korpusu dnevne politike i reafirmacije najmračnijih djelova naše prošlosti!
U ime tradicije tako Risto Radović vrijedan dio crnogorske kulturne i crkvene baštine otpisuje i obilježava okupatorskim istovremeno importujući prakse nepoznate crnogorskoj tradiciji, čime se zapravo dokazuje da ulogu duhovnoga okupatora danas u Crnoj Gori dosljedno ostvaruju upravo Srpska pravoslavna crkva i njen osioni mitropolit.

Podijeli

Komentari su suspendovani.