Aleksandar Radoman: O fašizmu i drugim demonima

Ako je neko ovih vrelih julskih dana i pomislio da je patrijarha srpskoga gospodina Irineja od podgoričke „munje nebeske “udarila sunčanica pa je iz njega progovorio dnevnički komentar Emila Labudovića iz ljeta gospodnjega 1991. o vaskolikom ugroženom srpstvu, brzo saopštenje iz Patrijaršije odagnalo je svaku sumnju da je srpskoga prvosveštenika u Podgorici omelo bunilo. Potvrđeno je tim saopštenjem da Srpska pravoslavna crkva i njen arhijerarh Crnu Goru danas vide kao fašističku zemlju. Nikako drugačije ne može se protumačiti eksplicitno poređenje s monstruoznom fašističkom tvorevinom utemeljenom na desetinama hiljada ubijenih pripadnika „pogrešnih“ naroda i ideologija. I kao što smo to navikli kad gođ SPC priredi kakav skandal, crnogorski su se zvaničnici oglasili saopštenjima koja nagovještavaju da će jednoga dana neki novi zakoni sankcionisati takvo ponašanje. Kako je u diskursu srpskih vjerskih velikodostojnika fašizam izuzetno frekventan leksem, to bi njihov odnos prema toj ideologijivaljalo pažljivije analizirati.

U glasovitom eseju „Vječni fašizam“ jedan od najznačajnijih svjetskih intelektualaca druge polovine XX i početka XXI vijeka Umberto Eko, pokušao je formulisati popis elemenata koji tvore ono što je on nazvao „vječnim fašizmom“. Poređenjem tih elemenata s djelovanjem i istupima Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori i njenoga prvočelnika, dobiće se zanimljiva predstava odnosa te ustanove prema fašizmu.

 

  1. Kao prvi elemenat „vječnoga fašizma“ Eko izdvaja „kult tradicije“. Kako veli Eko, tradicionalizam je svakako stariji od fašizma, a ogleda se i kroz odbacivanje moderne sekularne paradigme kakvu je donijela Francuska revolucija. Pluralizam je smrtni neprijatelj „kulta tradicije“ koji poznaje samo jednu iskonsku istinu. Poslušajmo stoga kako Ekov prvi elemenat fašizma bogugodno propovijeda mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Amfilohije Radović:„Vlast u Crnoj Gori se očigledno nalazi pod pritiskom evropskih pederskih lobija koji koriste potrebu Crne Gore za evropskim integracijama. S druge strane, ona poznaje agresivnost svoga naroda i njegovu ukorijenjenost u iskonskim moralnim vrijednostima, pa joj nije nimalo lako.“ Naspram „iskonskih moralnih vrijednosti“ naroda nalaze se „evropski pederski lobiji“ koji Crnu Goru ćeraju da se prikloni – temeljnim vrijednostima zapadnoevropske civilizacije!? Da ne ostane nedorečen, evo kako narečeni mitropolit vidi savremene geopolitičke konstelacije odnosa: „Ovo su prelomni momenti: pred novim smo iskušenjima, ali imamo i obnovljenu crkvu, naročito kod slovenskih naroda na čelu s Rusijom. Sada je naša Crkva opet razapeta između Istoka i Zapada. Kako je pisao naš Sveti Nikolaj Ohridski i Žički, ona je ‘nad Istokom i Zapadom’. Njezina misija je da bude duhovni stub savremenog svijeta u novom sukobu Istoka i Zapada. Na jednoj strani su sve istočne civilizacije, a na drugoj – evroamerička civilizacija koja se temelji na imperijalnoj ideji – na sintezi paganskog Rima koji obogotvoruje imperatora i primata Rimskog episkopa“. Dakle, savremenu „evroameričku civilizaciju“ Amfilohije svodi na imperijalizam zaogrnut pagansko-otpadničkom misijom Vatikana. Osim što ovim svojim iskazima „kult tradicije“ kao izvorne neokaljane suštine naroda sukobljava s tekovinama moderne civilizacije, mitropolit, u sinkretičnoj formi kakvi su svi njegovi retorički ispadi, nagovještava još nekoliko elemenata koje Eko izdvaja kao tipične oblike fašizma – odbacivanje modernizma, iracionalizam, strah od razlike, opsesiju zavjerom i dr. Nije neobično ni to što se Amfilohije poziva na kontroverznoga srpkog episkopa, Nikolaja Velimirovića, koji se može smatrati njegovim duhovnim uzorom, a čiji su otvoreni fašistički i rasistički stavovi danas preporučena literatura u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Osim što je tvorac klasično rasističke ideje o Srbiji „iznad Istoka i Zapada“, pandanu njemačke rasističke teoriju o arijevskoj rasi, Velimirović je poznat po direktnim izlivima vječnoga fašizma, a umjesto detaljnije analize navešću jedan od njegovih glasovitih citata: „Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam, i sveopštu revoluciju, i kapitalizam, i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“ Nikolaj Velimirović kanonizovan je od strane Srpske pravoslavne crkve 2003. godine.
  2. Drugi elemenat „vječnoga fašizma“ o kojemu Eko piše je „odbacivanje modernizma“ i on se sasvim lijepo nadovezuje na prethodni, pa počujmo kako to izgleda u interpretaciji mitropolita Amfilohija: „Današnja Evropa zasniva se na ubijanju Boga i na čovjekomržnji sebe radi i svojih interesa. Vrijeme je da se Evropa i Balkan vrate ‘pravoj, izvornoj, Božijoj, Hristovoj, Evropi Svetog Petra’“.Sasvim u saglasju sa svojim duhovnim uzorom Nikolajem Velimirovićem, Radović veli: „Evropljani su na tri vjere – okom namiguju, a ni u jedno pravo ne vjeruju. (…) Štite ljudska prava, a bombarduju nas i to nazivaju humanitarnim bombardovanjem. (…) Treba dobro da razmisle naši glavari. Treba da idemo u Evropu, ali u koju i kakvu? Ovakva Evropa – zločinačka, tiranska, koja gazi sirotinju – je li to Evropa koja nam treba.“
  3. Treći Ekov element, imenovan kao iracionalizam, zasniva se na odbacivanju tekovina prosvjetiteljstva i raspirivanju sumnje prema svim oblicima kritičkoga mišljenja kao i tekovina moderne kulture, s posebnim podozrenjem prema liberalnoj inteligenciji. I za taj elemenat mitropolit Radović nudi obilje materijala, pa izdvojimo za ovu priliku samo jedan iskaz: „Šta je francuska revolucija i njeno obogotvorenje boginje razuma, ako ne pilatovsko ‘pranje ruku’ u krvi ovog božanskog pravednika? Takozvana evropska prosvećenost, na kojoj se danas zasnivaju i naše škole i obrazovanje, zar ne predstavlja poricanje Hrista kao vječne ‘svjetlosti koja svijetli u tami’ i koja ‘prosvećuje sve i sva’? Nacifašističko obogotvorenje tla i krvi i žrtvovanje miliona ljudi sebi i svojim interesima, u ime nadčovjeka i ‘mrtvoga’ Boga ne predstavlja li takođe smrtnu presudu Hristu Bogu ljubavi i čovjekoljublja?“Kritika nacifašizma, kao što se vidi, ovđe nije zasnovana na humanističkim kriterijima, već je izrečena s ciljem izjednačavanja tekovina prosvjetiteljstva i fašizma. Treba li podśećati da je i relativizacija vrijednosti čija je svrha nametanje obrasca „apsolutne, neupitne i neporecive istine“ – takođe jedna od metoda vječnoga fašizma.
  4. Četvrti element sintetizovan je u sintagmi „Neslaganje kao izdaja“. U monološkome svijetu Amfilohija Radovića ima mjesta samo za jednu istinu, a svako kritičko preispitivanje vodi ka bezbožništvu i izdaji. Evo kako je mitropolit ocijenio priznanje Kosova od strane Crne Gore:„To priznanje jeste odricanje od zajedništva sa Srbijom, ali je prije svega to izdaja Crne Gore. To je izdaja svih velikih žrtava, gaženje po njima, od cara Lazara do naših dana. To je gaženje po žrtvama ovog dijela našeg naroda koji živi u Crnoj Gori. “Kako se „kultistinske tradicije“ može uspjelo kombinovati s konceptom „neslaganja kao izdaje“ neka posvjedoči ovaj Amfilohijev iskaz: „Baviću se politikom sve dok oni koji vode državu budu izdajnici Crne Gore i svojih predaka. Neka oni počnu da se bave politikom, neka ne budu izdajnici svojih predaka, izdajnici Svetog Petra Cetinjskog, lovćenskog Tajnovica, izdajnici mučeničkih kostiju posijanih ne samo po Crnoj Gori i njenim granicama nego i po Kosovu i Metohiji. Neka oni to ne budu, onda ću ja noge da im ljubim i celivam. Ali kad se oni Boga odriču, ne mogu, jer ako ja zaćutim, kamenje će da progovori.“
  5. Peti elemenat fašizma Eko naziva „strahom od razlike“. Govoreći o mitskoj „istrazi poturica“ Radović je svojevremeno iznio svoj stav i o islamu: „Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom. Zato je, blagodareći toj žrtvi, vladika Danilo spasio Crnu Goru. Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu.“ Da mu je Drugost kost u grlu, a nasilje legitimna kategorija, nije se libio da pokaže ni u beśedi kojom je propratio Paradu ponosa: „Evo, gledali smo kakav je smrad otrovao i zagadio prijestoni grad Beograd, najveći smrad sodomski koji je ova savremena civilizacija uzdigla na pijedestal božanstva. Taj smrad je zagadio Beograd, grad presvete Bogorodice. Beograd je bio njen kroz vjekove, nje čedne i cjelomudrene, i to je njegov smisao. Grad one koja je Hrista Boga rodila, grad hrišćanski. I, eto, u ime nekakvih ljudskih prava, juče je zagađen! I vidite, jedno nasilje, nasilje tih obezboženih i nastranih ljudi, izazvalo je drugo nasilje. Pa se sad pitaju ko je kriv i tu djecu nazivaju huliganima. A ne pitaju se oni koji su dozvolili da se tim smradom zagadi Beograd da nijesu oni doprinijeli time što su dozvolili da ta kuga, ta pošast sodomska zagadi Beograd, kao što je i druge evropske gradove.Bog će znati kad će udariti svojim bičem i opomenom, ali se to već polako priprema. Ne mogu se graditi ljudi, narodi, države i kulture na gadosti, nečistoti, smradu, na bezobraštini!“
  6. Šestim elementom vječnoga fašizma Eko smatra „individualnu ili socijalnu frustraciju“ u kojima prepoznaje same izvore fašizma.Izvore Amfilohijeve individualne frustracijevjerovatno treba potražiti još u ranome dobu, kod visprenoga moračkog čobančeta kojega otac protiv njegove volje vodi u Beograd da ga upiše na Bogosloviju, dok se on moli Bogu da ga ne upišu, kako svjedoči njegov intimus Matija Bećković!?Izvor frustracije jasno se očitava i iz njegove izjave kako je svojevremeno, već kao svršen bogoslov s formiranim antikomunističkim svjetonazorom, došao do jugoslovenskoga pasoša: „Jedva sam uspio, i to preko nekih UDBAŠA, mojih rođaka, koji su mi to omogućili“.Koliko li se samo individualne frustracije nataložilo u zakletome antikomunisti koji je iz śećanja pokušao istisnuti kako su mu briđeli dlanovi dok je kao dječak aplaudirao i skandirao: „Tito! Đido! Tito! Đido!“ O neuspjelu pokušaju da postane patrijarh da i ne govorimo. Dok je tipični element istorijskoga fašizma poziv frustriranoj srednjoj klasi, u postrtanzicionoj Crnoj Gori u kojoj je ta klasa praktično nestala, Amfilohije klasičnim manirom socijalne demagogije poziv upućuje obespravljenim širokim masama, njegovoj izvornoj bazi: „Danas u Crnoj Gori imamo šačicu kulaka, bogataša koji su je opljačkali i obogatili se preko noći opljačkavši i otevši ono što nije njihovo. Njihovi oci su ubijali buržoaziju, a oni su sada nova buržoazija. Grade novu budućnost na otimanju, bratoubistvu.“
  7. U osnovi fašističke psihologije leži sedmi element vječnoga fašizma – opsesija zavjerom. Još je Nikolaj Velimirović u okviru SPC postavio temelje tumačenja savremene civilizacije kao jevrejske zavjere, a njegovo duhovno čedo, mitropolit Amfilohije, nastavlja da razvija tu teoriju: „Ta zapadna civilizacija je nosilac nove vizije svijeta, novog svjetskog poretka, ne samo državnog i socijalnog, radi se o novoj etici, novom pogledu na svijet, novom načinu života. To je potpuno sekularizirana, Antihrišćanska imperijalistička ideja. Rekao bih da iza takvog oblika antihrišćanstva viri nos Sotone. Sotonizam, koji se javlja sve jasnije i jasnije, koristeći sva savremena sredstva, namećući se čitavom svijetu.Zato nije slučajno da je poslije pada Sovjetskog Saveza ta imperijalistička ideja evro-američkog tipa jurnula u svoj novi napad i prvo što je napravila – bombardovala je jednu pravoslavnu zemlju. Nije slučajno što se sve to dogodilo na prostorima države pravoslavnog naroda. I to je bio samo početak imperijalističke ekspanzije novog svjetskog poretka i pripreme (u što nema nikakve sumnje i to je sasvim jasno po događajima u Ukrajini) za napad na Rusiju. To je kristalno jasno i ne radi se tu o nekoj teoriji svjetske zavjere.“
  8. Ośećaj poniženja zbog moći neprijatelja osmi je elemenat vječnoga fašizma koji Eko prepoznaje. Istina, izvor neuspjeha fašističkih vlasti leži i u tome što moć neprijatelja nijesu uspijevali da procijene na adekvatan način, već je u njihovu retoričkome fokusu neprijatelj čas jak, čas slab. Neprijatelj se u tome kontekstu prepoznaje i na nivou nekih temeljnih vrijednosti, poput ljudskih prava. Evo kako Amfilohije tumači evropske integracije: „Možda ću biti grub, ali ću kazati da se gospodin Kacin i njemu srodni ponašaju i govore o našem integrisanju u Evropu kao da kažu: ‘Crnogorci, skinite gaće da biste se integrisali u Evropu’. Ili ono drugo obeznaniti i obesvetiti mrki brk Mandušića Vuka, što znači tvoju moralnost, dostojanstvo i čojstvo i time smatra da ti čini čast.“ Poniženje je nerijetko skopčano i s kultom tradicije, i izdignuto na nivo više žrtve: „Od cara Lazara, preko 1941. godine, sve do danas nismo pristali na ucjenu da pogazimo, ne svoje dostojanstvo, nego pravdu koja drži zemlju i gradove. Nećemo to dozvoliti ni sada i zato ovdje branimo ne svoju čast i obraz, već i dostojanstvo ponižene Evrope.“
  9. Deveti element Eko formuliše kao „Život je permanentno ratovanje“. Mračnih devedesetih Amfilohije je ispisao neke od najupečatljivijih rečenica u odbranu ovoga kriterija: „Truli mir (…) upravo i jeste suština cjelokupnog novog svjetskog poretka, savremenog sekularizovanog usmjerenja evroameričke civilizacije. Takav mir u stvari nije mir već privid mira, zasnovan na otuđenju od izvora mira i pravde. Kao takav on će biti uvijek iznova uzrok stravičnih krvoprolića.“U tom je duhui ova misao: „Ne može biti mira. Jedno razdoblje biće mira, ali sa vremenom će se spremati novi konflikti, novi rat, nova borba“. Tražeći u nesavršenosti čovjeka opravdanje za neminovnost rata, Amfilohije je došao do pojma „opravdanih ratova“ „protiv opštega neprijatelja vjere i zakona i slobode i otečestva našega“.
  10. Deseti elemenat vječnoga fašizma, određen sintagmom „Prezir prema slabijem“, jedna je od omiljenih Amfilohijevih kategorija. Vječito brvno u oku njegovu jesu pripadnici islamske vjeroispovijesti u Crnoj Gori, pa ne propušta priliku da toj manjinskoj vjerskoj zajednici spočita „praotački grijeh“ koji, posve u maniru fašističke retorike, smatra bolešću: „Prva bolest je poturčenjaštvo. Jedan dio našeg naroda, po onoj Njegoševoj: ‘poturči se plahi i lakomi’ je promijenio vjeru, odrekao se časnoga krsta i vjernosti nemanjićkoj otišao je u muslimane. I danas svako ima pravo da se opredijeli u svom životu, ali kad se opredjeljujemo treba uvijek da biramo ono što je bolje od onog što je gore. Dakle, bolest koja je plahe i lakome, prestravljene, prestrašene, nesposobne da se bore za svoju vjeru, za svoju dušu, za svoj obraz ona ih je povela putem poturčenjaštva.“ Elitnoj zajednici koju promoviše smetaju i ateisti, pa im, baš kao i Crnogorcima, rezerviše ponižavajući status: „Ima dosta Crnogoraca koji misle da su Crnogorci samo zato što su rođeni u Crnoj Gori. Kakvi su to Crnogorci. I zato što imaju slavne pretke. A slavni preci – svi do jednoga bili kršteni i miropomazani (…) Svi su dolazili ovdje da cjelivaju kivot Svetoga Petra Cetinjskoga, da od njega uzmu blagoslov. A ovi misle da su Crnogorci samo zato što su se, kao i volovi, rodili u Crnoj Gori. Nisu to Crnogorci.“
  11. Kult heroizma i herojska smrt jedanaesti je elemenat fašizma prema kategorizaciji Umberta Eka. Brojni su primjeri Amfilohijeva isticanja kulta heroizma i herojske smrti, posebno njegovi motivacioni govoris početka 90-ih koji su u smrt ispratili na stotine voljnih i nevoljnih vojnika, no izdvojiću ovđe govor nad odrom majke ratnoga zločinca Radovana Karadžića koju je uporedio s majkom Jugovića i majkom Jevrosimom koje su „svoj porod vaspitavale da na svetim načelima hrišćanske etike žive i umiru“. U skladu je s tim elementom i njegova ocjena djela Slobodana Miloševića: „Vrijeme pokazuje i tek će pokazati da se on, na svoj način, iskreno borio za srpski narod. E, drugo je pitanje da je pristao na ponude i učinio ustupke, ko zna kako bi bilo. Ali njegovo ime će u knjizi vječnih biti upisano neizbrisivim slovima. Njemu su sudili oni kojima je trebalo da se sudi. Nijesu mu presudili, nevin se preselio u Carstvo nebesko. Božiji sud na kraju sve rješava. U imenu Božijem je i sud i pravda.“
  12. Nezaobilazni elemenat fašizma je i mačizam. Dižući glas protiv abortusa, evo kako je Amfilohije prozvao savremene Srpkinje: „One u svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovdje na Kosovu i Metohiji.“ Baš kao da je pišući o vječnome fašizmu na umu imao ovaj Amfilohijev iskaz, Eko veli: „Kako je čak i seks teška igra, fašistički heroj se radije igra oružjem, što je surogat falusnog prakticiranja.“
  13. Trinaesti elemenat fašizma Eko naziva „selektivnim/kvalitativnim populizmom“. „Narod se poima kao kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava Zajedničku Volju. Kako niti jedna velika količina ljudskih bića ne može imati zajedničku volju, Vođa se nadaje kao njihov tumač“, veli Eko. Taj samoproklamovani vođa po pravilu delegitimiše demokratski poredak i njegove ustanove, nastupajući u ime više istance, samoga Naroda. Takvoga vođu lijepo možemo razaznati u ovome Amfilohijevu iskazu o pristupanju Crne Gore NATO paktu: „Bilo bi dobro kada donose tu odluku da priupitaju je li to iz glave cijelog naroda ili je iz glave samo jedne grupe ljudi, i da li ta grupa ljudi ima pravo pred Bogom i Svetim Petrom Cetinjskim i istorijom Crne Gore, da preuzima takvu odgovornost na sebe. Bojim se da oni koriste tu vlast i hoće pošto-poto da donesu jednu takvu odluku, ne pitajući narod na referendumu, kako je to trebalo da bude. Ovo je prvi put da se na takav način donosi presudna odluka. Trebalo bi da se zapitaju kakva je budućnost takve odluke. Da li se time ta grupa ljudi odriče i Svetog Petra Cetinjskog i kralja Nikole, i Petra drugog? Oni sada forsiraju tzv. zapadne vrijednosti. Šta se pod njima podrazumijeva? Vratila se ta Evropa onom načelu zbog kojeg je propala velika rimska imperija hljeba i igara. Tome teže ovi vlastodržci. Njima je lijepo. Kako su se obogatili, to oni znaju.Očevidno je moj stav protiv učlanjenja Crne Gore u NATO dospio do njihovog sjedišta. Ja se ipak nadam da će i sva ova iskušenja koja nosimo proći i da će sazreti svijest i saznanje. Ne može biti svedena odgovornost za budućnost Crne Gore na 40-ak ljudi, koje je vrijeme izbacilo, a da se ignoriše 650.000 Crnogoraca, bez obzira na to kojoj oni vjeri i naciji pripadaju. Svesti rješavanje ključnih pitanja Crne Gore i njene budućnosti na 40-ak ljudi, mislim da toga nikada dosad nije bilo u Crnoj Gori.“ Što o državi Crnoj Gori misli Radović je ponovio mnogo puta, pa ćemo izdvojiti samo jedan paradigmatični iskaz: „Ova Crna Gora (…) rođena je iz Brozovog Jajca. Ovo je avnojevska fildžan država!“
  14. Posljednji elemenat vječitoga fašizma po Ekovu mišljenju je novogovor. Karakterističan za istorijski fašizam, novogovor je sredstvo ograničavanja kritičkoga mišljenja, a karakterišu ga svedena leksika, neologizmi i monologizacija diskursa. Možda nije uvijek tvorac pojedinih neologizama, aliće Amfilohije svakako ostati upamćen kao njihov najgromoglasniji promoter, pa evo tek dvije rečenice u kojima imamo tri nove riječi s apokaliptičnim prizvucima – svepomračilišta, čirgilica i brozomor: „Moderna sveučilišta su po mnogo čemu postala svepomračilišta. Upravo zato što gase i odriču se božje sile, odriču se imena Božjeg. Odriču se deset božijih zapovijesti. Prosvetitelji u Crnoj Gori se odriču srpskog bukvara. Na čemu oni vaspitavaju i čime prosvećuju djecu i buduća pokoljenja. Sada imamo nekakvu drugu, ne Ćirilovu azbuku, na kojoj je napisano sve što znamo i što smo znali i umijemo od Svetoga Jovana Vladimira. Danas se to Ćírilovo pismo u Crnoj Gori pretvorilo u čirgilicu. Na toj čirgilici hoćeš da gradiš vječnu Crnu Goru. Možeš kada hoćeš, ali nećeš moći dokle hoćeš.“„Da nije brozomora zatrovala umove ne bi bilo Parada srama. Ne bi dolazilo do onoga što danas dolazi.“

Ako je vjerovati Umbertu Eku, mitropolit Amfilohije Radović jedan je od najdosljednijih sljedbenika vječnoga fašizma, budući da nema nijednoga elementa te ideologije koji nije afirmisan u njegovim iskazima. Pritom se iz njegovih javnih nastupa razabira izuzetno česta upotreba pojmova krv, tlo, nacizam, fašizam, Hitler, Musolini… Da ne ostanu samo na retoričkoj ravni, Radović i Srpska pravoslavna crkvasu se potrudili i u brojnim praktičnim poduhvatima, da navedemo tek njih nekoliko – od parastosa fašističkome kolaborantu Draži Mihailoviću, kanonizacije fašističkih zločinaca popa Šiljka i popa Mace, pa do divinizacije i kanonizacije fašističkih simpatizera Nikolaja Velimirovića i Joanikija Lipovca. Razumije se, Amfilohijeva opredjeljenja mogla bi biti tek privatna stvar da ih praktikuje u kakvoj monaškoj keliji, daleko od „grada i svijeta“. No u zemlji koja se gordi antifašističkim tekovinama, multikulturalizmom i građanskim ustrojstvom, ostaje gorak ukus poniženja i nemoći pred njegovim javnim istupima zadojenim mržnjom i prizivanjem – a koga drugo do najboljeg saborca ideologije kojoj služi – đavola samog!

Podijeli

Komentari su suspendovani.