Novica Vujović: O prvorazrednoj knjizi Aleksandra Radomana
(Aleksandar Radoman, Savremena književna montenegristika – utemeljivači, Fakultet za crnogorski jezik i kniževnost, Cetinje, 2018)
Jedan je iz prethodnih vremena filolog konstatovao da je „mnogo takvih radova koji predstavljaju prilog nauci, a daleko je manje radova koji predstavljaju ne samo prilog nego i događaj u nauci“. Knjiga Savremena književna montenegristika – utemeljivači autora Aleksandra Radomana otkako je njezin sadržaj uvezan logom Fakulteta za crnogorski jezik i književnost – Cetinje jeste, bez prećerivanja, i prilog i događaj u nauci!
Knjiga Savremena književna montenegristika – utemeljivači objavljena je u biblioteci Montenegrina Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, i to kao 23. knjiga te biblioteke. Knjigu su recenzirali Adnan Čirgić i Jakov Sabljić, a kao urednik potpisuje je Novica Vujović.
Iz bogatstva naučnih i drugih radova, uređivačkoga poziva, tribina, javnih oglašavanja o važnih temama crnogorskoga društva itd. autora ove knjige − a kao posebnu vrijednost za montenegristiku − spominjem godinu 2015. kad Radoman u Matici crnogorskoj objavljuje knjigu Studije o starijoj crnogorskoj književnosti, kao i to da je Radoman član redakcije međunarodnoga časopisa Lingua Montenegrina i predśednik Crnogorskoga filološkog društva. Aleksandar je Radoman član Izdavačkoga savjeta FCJK a nedvosmisleno je potvrđeno da za to u nas nema pozvanijega ni za koncept u tim pitanjima sposobnijega.
Knjigom koju predstavljam na 430 stranica analizom su obuhvaćena djela ovih autora: Radovana Zogovića (str. 13−42), Ratka Đurovića (str. 43−58), Radoja Radojevića (str. 59−74), Milorada Stojovića (str. 75−100), Krsta Pižurice (str. 101−132), Radoslava Rotkovića (str. 133−164), Slobodana Tomovića (str. 165−186), Slobodana Vujačića (str. 187−210), Sretena Perovića (str. 211−232), Danila Radojevića (str. 233−256), Novaka Kilibarde (str. 257−286), Vojislava P. Nikčevića (str. 287−316), Vojislava Minića (str. 317−336), Milorada Nikčevića (str. 337−356) i Božidara Pejovića (str. 357−381). Nije djelo ovoga dugog niza autora Aleksandru Radomanu bilo samo lektira, uputstvo za fusnotu ili tačka u bibliografiji; s nekima je bivao različitim povodima u društvu a s nekima u iskrenome prijateljstvu i do posljednjega dana njihova zemaljskog života. S Kilibardom, Perovićem i Miloradom Nikčevićem sarađuje i danas. Prije svega drugoga cilj je autora ove knjige, a i inače, da istakne, predano afirmiše i ugradi u tok ukupne crnogorske kulture najvrednija djela predstavnika književne montenegristike.
Knjigu otvara Predgovor (7−12) u kojemu je autor razriješio sve dileme u pogledu metodologije i kriterijuma, vremena nastajanja pojedinih portreta, kao i neke terminološke probleme što opterećuju današnju montenegristiku. Opredijelio se za naziv književna montenegristika objašnjavajući zbog čega je taj termin izabran te što pod njim podrazumijeva – dakle: „onaj segment nauke o književnosti koji je posvećen, u prvome redu, dijahronijskome proučavanju crnogorske književnosti“. „Za taj smo se termin‟ – razjašnjava Radoman – „opredijelili iz dva razloga. Prvi je taj što se terminom montenegristika jasno definiše da je riječ o naučnoj disciplini usmjerenoj na proučavanje crnogorskoga jezika, književnosti i kulture, pa bi uža određenja književnonaučna ili književnoistorijska mogla zvučati pleonastički. Drugi razlog vezan je za upotrebu u našoj literaturi već odomaćene sintagme književna istoriografija (a ne književnonaučna istoriografija), pa nam se činilo da bi po analogiji s tim ustaljenim terminom najprimjereniji naziv za proučavanje crnogorske književnosti u njenome istorijskome slijedu bio književna montenegristika. S tim u vezi termin crnogorska književna istoriografija funkcionisao bi kao uži pojam u odnosu na pojam književna montenegristika, budući da bi obuhvatao samo proučavanje crnogorske književnosti od strane crnogorskih autora, dok bi u sastav književne montenegristike ulazilo ukupno proučavanje crnogorske književnosti, kako domaćih tako i inostranih autora‟ (Predgovor, str. 7−8).
Proučavanje crnogorske književnosti ima dugu tradiciju (dva vijeka, navodi autor knjige), a koliko je Radoman upućen u tu problematiku vidi se opet iz njegove analize tri razvojna perioda koja on tu prepoznaje: prvi period od početka XIX vijeka do 1918, drugi od 1918. do 1968. te treći razvojni period montenegristike koji traje od 1968. do naših dana. U vezi s tim periodima autor je kao naučnik pouzdano kontekstualizovao djela najznačajnijih predstavnika pojedinih perioda, nakon čega je uslijedila kao nužna činjenica (ili „kruna“, kako autor veli) trotomna Istorija crnogorske književnosti iz 2012. autora Novaka Kilibarde, Radoslava Rotkovića i Milorada Nikčevića. Treba napomenuti da su u knjigu uvršteni samo oni autori za koje pisac knjige dokazuje da su utemeljivači savremene književne montenegristike a koji su „svoj naučni doprinos fundiranju te discipline dali osobito tokom sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka“, istaknuto je u Predgovoru. Raspored portreta nije načinjen prema doprinosu ili kakvome rangiranju značaja autora, već prema godinama njihova rođenja.
U knjizi je uz indeks imena data bibliografija na punih 27 stranica. Knjiga je inače rezultat projekta Filolozi i Crna Gora koji se već punu deceniju realizuje pod rukovodstvom Adnana Čirgića.
Aleksandar Radoman knjigom Savremena književna montenegristika − utemeljivači potvrdio se kao objektivan i po mjeri svojega znanja i obaviještenosti dosljedan ispitivač – ko pročita portrete 15 montenegrista ovako metodološki uvezane uvjeriće se, siguran sam, u tačnost ovoga zapažanja. Prije ove knjige potvrdio se i kao književni kritičar, i to – opet suprotno ustaljenoj praksi u nas – kao autor koji ide za kriterijumima. Pred njegovim su perom, kako to vole reći neki kritičari, potamnjeli mnogi bogovi (pogledati utemeljene Radomanove osvrte na romane Balše Brkovića, Đura Radosavovića i dr.). Spomena je vrijedno Radomanovo opovrgavanje brojnih tamnih mjesta u našoj poznosrednjovjekovnoj i ranonovovjekovnoj kulturi i tradiciji, a što su ih nekvalifikovani ili predstavnici tradicionalističkoga pristupa u istorijskoj nauci i filologiji prenosili do naših dana (upućujem čitaoce na njegovo kritičko čitanje radova Gojka Čelebića). Ne treba zaobići Radomanov napor da doprinese što preciznijoj periodizaciji crnogorske književnosti te da, na primjer, uspješno ispravi neutemeljeno obilježavanje jednoga dugog razdoblja naše književnosti neadekvatnim „prednjegoševsko doba“.
Kad se sagledaju ukupne prilike raznim cepusima i erazmusima uspavane akademske zajednice − viđeće se da jedan od izuzetaka što štrče iz takve atmosfere jeste i montenegrista Aleksandar Radoman. Na korist i nauke i kulture taj istraživač manirom uglednih prethodnika drži do obilaska arhiva (Perast, Kotor, Skoplje, Cavtat, Zagreb, Split − samo su neka od arhivskih odjeljenja iz kojih Radoman koristi građu), publikovanja starih pjesmarica (u koautorstvu s Adnanom Čirgićem) i drugih rukopisa te priređivanja djela značajnih a nepravedno zapostavljenih naučnika starijih generacija i tako redom. Zanimljiva je a njegovim kolegama i mlađe i starije generacije bez razlike vrlo korisna Radomanova dobra obaviještenost i iz naučnih oblasti koje nijesu srodne najužim temama njegova rada te srdačna otvorenost pri svakome posvećivanju naučnim dilemama i neriješenim pitanjima svojih kolega.
Na kraju, dočitavanjem knjige Savremena književna montenegristika − utemeljivači autora Aleksandra Radomana jasno je da nije Radoman ni prvi a ni jedini što na ovaj način pristupa crnogorskome književnom nasljeđu – on to, razumije se, i sam navodi − ali jeste prvi koji je kroz adekvatan metodološki okvir književnu montenegristiku učvrstio kao poredak zasnovan na sistemu što su ga izgrađivali montenegristi decenijama zaključno s njegovim radovima. Uzeti pojedinačno ili sagledani kao cjelina u kontekstu Radomanovih zaključaka ovi će portreti montenegrista budućim generacijama istraživača biti dragocjeno nasljeđe, a studentima filologije nezaobilazna literatura. Ako se snagom neobaviještenosti i različitih manipulacija još đe i može naići na proturenu sumnju u postojanje crnogorske književnosti i književne montenegristike, novom je knjigom Aleksandra Radomana zanavijek metnuta tačka na to pitanje.
