Novica Vujović: Najtemeljnija sinteza znanja o usmenoj književnosti Boke do 1833.
(Aleksandar Radoman, Usmena književnost Boke Kotorske do 1833. godine,
FCJK i Crnogorski PEN centar, Cetinje, 2023)
Filolog Aleksandar Radoman nedavno je objavio sintezu višegodišnjih ispitivanja jednog dragocjenog korpusa crnogorske i južnoslovenske usmene književnosti. Monografiju je naslovio Usmena književnost Boke Kotorske do 1833. godine, a njezini su izdavači Fakultet za crnogorski jezik i književnost i Crnogorski PEN centar.
Dosadašnji rezultati u književnoj montenegristici Aleksandra Radomana u krupnim tačkama sagledani ovako izgledaju: autor je knjiga Studije o starijoj crnogorskoj književnosti (Matica crnogorska, Podgorica, 2015) i Savremena književna montenegristika: utemeljivači (Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2018); autor je više od 100 naučnih radova i rasprava; urednik znatnoga broja izdanja u domenu književne, kulturne i jezikoslovne montenegristike domaćih i inostranih naučnika; priređivač ranonovovjekovnih rukopisa, kao i studija drugih autora; pokretač i član međunarodne redakcije časopisa Lingua Montenegrina; organizator više međunarodnih naučnih skupova; jedan je od utemeljivača Instituta za crnogorski jezik i književnost a potom i Fakulteta za crnogorski jezik i književnost te za sve ovo vrijeme jeste jedan od najreprezentativnijih profesora toga fakulteta. I savremeno književno stvaralaštvo ne prati samo kao usputni čitalac, već se uključuje kao pouzdan sudionik: neka je djela potpisao kao urednik a neka kao recenzent, u više navrata bivao selektor ili član žirija međunarodnih književnih nagrada, dok ima naslova kojima je analizom dokazao nepostojanje umjetničke vrijednosti demistifikujući tako mjesto u našem kulturnom i medijskom životu nekolicine „kolumnista“ i „pisaca kratke priče“. Nema, dakle, sumnje da se o svakome od segmenata filološkoga djelovanja Aleksandra Radomana može opširno govoriti ne samo po postignućima u koja unosi sva svoja znanja, već i po činjenici da sa za naše prilike netipičnom skromnošću ta znanja stavlja na raspolaganje svojim kolegama i saradnicima kadgod imaju kakvu stručnu i naučnu dilemu.
Monografija koju predstavljamo nastala je na temelju autorova pedantnog praćenja literature i arhivske građe, a do sadržaja koji je u njezinim koricama autor je išao postepeno: nijedan problem bilo usmenoknjiževne prirode bilo iz domena ispitivanja drugih naših poznosrednjovjekovnih spomenika Aleksandar Radoman nije opisivao a da ga pritom nije situirao i s aspekta cjelovitog mozaika crnogorske književnosti i kulturnoistorijskoga konteksta. Takođe, na mnoga tzv. tamna mjesta u ovom segmentu montenegristike, a ona se prije svega tiču periodizacije i imenovanja razvojnih etapa naše stare književnosti, osobito maglovitog „prednjegoševska književnost“ za sve što je u nas nastajalo krajem srednjega i početkom novoga vijeka, te raščlanjenja autentičnoga korpusa, falsifikovanja ili otimanja toga korpusa − odgovarao je nudeći precizna i na činjenicama temeljena rješenja.
Ova je monografija došla kao prerađena doktorska disertacija koju je Radoman odbranio na Filozofskome fakultetu Sveučilišta „Josipa Jurja Strossmajera“ u Osijeku 2022. Njegov je mentor bio Davor Dukić, a Dukić će uz Novaka Kilibardu i Jakova Sabljića ovu monografiju potpisati kao recenzent. Urednik knjige je Adnan Čirgić.
Sažeto i najpreciznije struktura monografije Usmena književnost Boke Kotorske do 1833. godine dala bi se predstaviti riječima Davora Dukića, koji u recenziji, pored ostaloga, veli: „Kompozicija knjige Aleksandra Radomana u skladu je s logikom filološkog istraživačkog rada koji najprije pretpostavlja utvrđivanje istraživačkog korpusa, zatim sintetiziranje prethodnih istraživačkih rezultata, a tek onda i rekonstrukciju političko-društveno-kulturnog konteksta da bi se potom pristupilo središnjoj zadaći: poetološkoj analizi građe, koja uključuje njezinu klasifikaciju te deskripciju i interpretaciju formalnih i tematoloških aspekata.“ Svaki od tih segmenata, međutim, čitaoca vodi kroz mnoštvo informacija, literature i izvora te komentara zaključaka prethodnika za koje autor drži da su ili netačni ili nijesu dokraja precizni.
U uvodnim napomenama autor nas obavještava o motivima njegova ulaska u proučavanje ovih problema, prikupljanju literature i obilasku arhivskih odjeljenja u potrazi za rukopisima. Ovđe su naznačeni metodologija i ciljevi same knjige.
Osnova je, dakle, ove knjige traganje za starim rukopisima, osobito tekstovima o kojima se dosad nije pisalo ili se tek uzgred nešto bilježilo, a za kojima je Radoman godinama tragao po brojnim kutijama arhivskih odjeljenja u Nadžupskome arhivu u Perastu, Naučnome arhivu Muzeja i zbirke Baltazara Bogišića HAZU u Cavtatu i u Arhivu HAZU u Zagrebu. Autoru pomoćnik u ovome poslu nijesu bili samo radovi naučnika koji su se ranije bavili južnoslovenskom usmenom književnošću uopšte a bokokotorskim književnim nasljeđem specifično, već je na ovome putu raščitavanja rukopisa, otklanjanja dilema u vezi s grafijom, vremenom nastanka i sl. imao dragocjenog konsultanta − filologa Adnana Čirgića.
Korpus ove monografije čini 18 pjesmarica nastalih u Perastu od kraja XVII do sredine XIX vijeka. Riječ je o ovim rukopisima: 1. Pjesmarica Nikole Burovića (1696); 2. Pjesmarica Julija Balovića (kraj XVII – početak XVIII v.); 3. Pjesmarica Krsta Mazarovića (oko 1710); 4. Rukopisni zbornik IV. a. 30 Arhiva HAZU; 5. Rukopisni zbornik I. b. 80 Arhiva HAZU; 6. Rukopisni zbornik I. a. 27 Arhiva HAZU; 7. Pjesmarica Nikole Mazarovića (1775); 8. Zbirka počašnica iz Nadžupskoga arhiva u Perastu (kraj XVIII ili početak XIX vijeka); 9. Zbirka počašnica iz Nadžupskoga arhiva u Perastu II (početak XIX vijeka); 10. Pjesmarica Andrije Balovića (kraj XVIII ili početak XIX vijeka); 11. Pjesmarica Ivana Kolovića (1805); 12. Zbirka deseteračkih pjesama Joza Šilopija (početak XIX vijeka); 13. Zbirka počašnica Joza Šilopija I (početak XIX vijeka); 14. Zbirka počašnica Joza Šilopija II (početak XIX vijeka); 15. Pjesmarica Tripa Smeće (početak XIX vijeka); 16. Pjesmarica Krsta Balovića I (1833); 17. Pjesmarica Krsta Balovića II (vjerovatno 1833); 18. Tzv. Drugi Zmajevićev rukopis (vjerovatno kraj XVIII v.).
U vezi s korpusom je, razumije se, i zasnovanost vremenskog okvira uzetog za naslov monografije: 1696. nastala je najstarija zbirka koju Radoman analizira, a 1833. godina nalazi se na najmlađem rukopisu iz korpusa. Neki od pobrojanih rukopisa imaju veliku starinu, pa značaj te pojedinosti autor sagledava u kontekstu činjenice da su nastali i 120 godina prije otpočinjanja rada na ovome polju Vuka Stefanovića Karadžića. Karadžić je za južnoslovenski kulturni prostor od velikoga značaja, prvorazredno na planu predstavljanja usmenoknjiževnog nasljeđa evropskim kulturnim sredinama, ali u slučaju korpusa ove monografije nalazimo da čak i najmlađi tekstovi nastaju prije no što je Karadžić došao u Perast, a došao je da bilježi građu 1834.
Značajnu cjelinu monografije Usmena književnost Boke Kotorske do 1833. godine čini istorijat proučavanja bokokotorskih usmenoknjiževnih tekstova. Autor s mnogo detalja u pogledu hronologije i preciznog isticanja zasluga pojedinih autora objektivno današnjeg čitaoca upućuje u ovo pitanje. Izdvaja, kako se da viđeti, dvije faze proučavanja peraških pjesmarica – deskriptivnu i interpretativnu – a kao markantne njihove tačke navodi Srećka Vulovića, Valtazara Bogišića i Miroslava Pantića.
Budući da se razumijevanje pjesmarica iz ovoga korpusa ne može imati u punoj i autentičnoj mjeri ako se nema u vidu činjenica da su svi ti tekstovi dominantno oblikovani u sociokulturnome ambijentu Perasta od kraja XVII do sredine XIX vijeka, razumljiva je potreba uvođenja u strukturu monografije poglavlja o istorijskim, kulturnim i društvenodogađajnim prilikama te sredine. Informacije o razvijenome zanatstvu, brodogradnji, trgovcima te o peraškim kazadama (stare plemićke familije), razvitku građanstva, jeziku i idiomima stanovništva okolnih područja s kojima su u stalnome kontaktu vrijedan su dio ove cjeline. Njima su dodati kratki osvrti na značajnije pisce toga vremena, poput Andrije Zmajevića, Nikole Burovića, Ivana Antuna Nenadića, kao i više drugih među kojima ima i onih za čije se radove zna ali nijesu sačuvani. Vrijedno je spomenuti i crkvena prikazanja i činjenicu da su bokokotorska prikazanja s aspekta forme vrlo razuđena (od dijaloških do složenijih oblika), te da su ti tekstovi pisani osmeračkim distisima. Najbogatiji dio ove cjeline predstavlja osvrt na tradicijsku kulturu i njezin sadržaj u vidu svetkovina, vjerovanja u natprirodna bića itd.
Centralno i najobimnije poglavlje ove monografije naslovljeno je „Genološke i tematološke osobine korpusa“. Na samome početku autor ističe: „prilagođavajući se terminima i klasifikacijama koje su ustaljene u nauci o južnoslovenskoj usmenoj poeziji, peraške usmene pjesme analizirati u okviru tri cjeline. Prva cjelina biće posvećena bugaršticama, a potom slijede cjeline o epskoj deseteračkoj te o lirskoj usmenoj poeziji u peraškim pjesmaricama od kojih je najstarija ona datirana u 1696. godinu, a najmlađa je zapisana 1833. godine.“ Bugaršticama je pristupljeno prvo s aspekta terminološkoga određenja, odnosno ukazivanja na terminološke nedosljednosti u literaturi. Sagledavajući stanje u peraškom koprusu pjesmarica, autor ističe „da je na terenu na kojem su te pjesme živjele i zapisivane tokom ranoga novovjekovlja njihov naziv bio – bugarke. Onaj usamljeni primjer ʼpjesni bugarskeʻ naspram pet utvrđenih pomena ʼbugarkiʻ ne dovodi u pitanje naš zaključak, budući da su bugarke doista mogle biti razumijevane i kao ʼpjesni bugarskeʻ, u značenju pjesama koje se bugare.“ Cjelovit uvid, međutim, u etimološka razmatranja termina bugarštice i uopšte nastanka samih tekstova koji se tako imenuju, kao i jezika na kojemu su ispisivane, autora je ove monografije doveo do zaključka: „Potraga za porijeklom bugarštica u srpskim, makedonskim ili bugarskim krajevima ili u Sremu đe nije zasvjedočen niti jedan jedini stih koji bi upućivao na njihovo prisustvo, a na osnovu tematike jednog broja bugarštica, čini se uzaludnim poslom. Činjenica da je najveći broj bugarštica zabilježen u Dubrovniku i Boki Kotorskoj, uz još nekoliko zapisa iz Dalmacije i jedan koji bi takođe mogao poticati iz tih krajeva, po našem mišljenju upućuje na zaključak da je taj prostor i oblasti koje mu gravitiraju zapravo mogao biti areal njihova izvornog rasprostiranja.“
Posebna je pažnja posvećena motivima rata, granice, identiteta i drugosti u njima. Jedno od inspirativnijih iz ovoga segmenta za autora je bilo pitanje bugarštice o Kosovskome boju, zapravo namjerio se da ukaže na nedoumice o zapisivaču, nepreciznim napomenama uz tekst i još netačnijim objašnjenjima koja su vremenom nastajala. Neistine o posvjedočenosti tzv. kosovske tradicije u ondašnjoj našoj duhovnosti i narodnom životu Radoman ovako opovrgava: „Da do Njegoša kosovske tradicije u Crnoj Gori nije bilo, pokazuje i to što ni Vuk Stefanović Karadžić, ni Simo Milutinović Sarajlija na tome terenu nijesu zabilježili ni jednu jedinu pjesmu o Kosovskome boju, o čemu je uvjerljivo pisao Svetozar Matić. Dodajmo tome i podatak da se za razliku od Priče o boju kosovskome koji je zasvjedočen u brojnim prijepisima, peraška drama o Kosovskoj bici i bugarštica iste tematike sačuvala u jednom jedinom rukopisu te da u drugim brojnim rukopisima peraškim toga doba nema nikakvoga traga da su ti tekstovi bili prepisivani ili popularizovani. Da je Priča o boju kosovskom mogla poslužiti kao građa za peraški rukopis, a ne obratno, smatrao je, na osnovu ubjedljive argumentacije i Miroslav Pantić.“
U korpusu peraških bugarštica autor izdvaja dva repertoara: prvi u kojemu dominiraju srednjovjekovne teme i koji je formom bliži baladama te drugi (lokalni) hroničarski, epski, koji se bavi istorijom Perasta u XVII i XVIII vijeku.
Deseteračka epika i usmena lirika obrađene su u završnom segmentu ovoga poglavlja. U korpusu deseteračke epike u kojemu se prepoznaje nasljeđivanje repertoara bugarštica, kao i inovativnost kad je o sadržaju riječ − autor monografije prepoznaje dvije cjeline: prvu koja nije tipična samo za peraške pjesme već i za širi štokavski prostor („pjesme ugrofilske provenijencije i manji krug pjesama koje pripadaju muslimanskoj epici, uz ostatke viteške epske poezije“) i drugu s istorijskim temama XVII i XVIII vijeka. Prikazu Vlaha koji su dolazili iz unutrašnjosti, kao i isticanju njihova neviteštva u deseteračkim epskim pjesmama Perasta autor se posebno posvetio.
Od 18 zbirki usmene lirske pjesme nalaze se u njih 10, a među njima su najprisutnije počašnice. S obzirom na njihovu zastupljenost u korpusu, autor će se njima detaljnije i baviti, a imajući u vidu metriku, jezičko-stilska obilježja i motive, na kraju će ovoga razmatranja za počašnice reći da „prodornije od drugih pjesama, epskih ili lirskih, reprezentuje perašku svakodnevicu ranoga novovjekovlja, peraške običaje, tragove drevnih obreda, vjerovanja i društvene norme koje su oblikovale tu osobenu društvenu zajednicu“.
Izvan počašnica ostale usmene lirske pjesme Perasta analizirane su za svaku zbirku zasebno, a izdvajaju se ljubavne, svadbene, mitološke i šaljive. One se, kako ova monografija pokazuje, uz prepoznatljivu tendenciju lokalnog oblikovanja po najbitnijim svojim crtama uklapaju u korpus takvih tekstova na južnoslovenskom prostoru.
Najnovija knjiga Aleksandra Radomana u pogledu upućenosti u problem o kojemu piše, u pogledu potpunoga predstavljanja istorije pitanja kojima se bavi, spremnosti da doprinose prethodnika ne prećuti – prirodni je kontinuitet u radu toga našeg montenegriste. U monografiji Usmena književnost Boke Kotorske do 1833. godine Aleksandar Radoman identifikuje, analizira i kontekstualizuje dragocjenu usmenoknjiževnu baštinu dijela Boke Kotorske krećući se kroza sve nivoe tekstova i izvanknjiževnu stvarnost koja je na njih uticala s punom sviješću o tome da on prvi u toj grani filologije ovaj bogati korpus sagledava kao cjelinu. Jasno je i to da rezultati njegove monografije u mnogom pogledu mogu pomoći rješavanje književnih i književnoistorijskih pitanja i znatno izvan montenegristike. Sveukupno, Aleksandar je Radoman cilju koji je pred ovo istraživanje postavio odgovorio uspješno i s autoritetom vrhunskoga poznavaoca crnogorske i književnosti južnoslovenskoga prostora.
