Odabrani tekstovi o Lesu Ivanoviću, kritika
Aleksandar Leso Ivanović
OKF Cetinje, 2011
Kada se govori o Lesu Ivanoviću, kritičari i čitaoci postižu rijetku saglasnost – tihi, dostojanstveni lirik, rođeni pjesnik po svim karakteristikama, pjesnik čiji se stihovi znaju i pamte. Potpuno saglasje je i oko žala što je pjesnik tako malo stihova ostavio. Jedinstven je opet i utisak da crnogorska kultura duguje Lesu i njegovom djelu. Njegovi stihovi su, čini se, slijedili put samog autora: u gromoglasju i samodopadljivosti kojima je obilovala naša književna scena, oni su trajali tiho i nekako skrajnuto. Takav je bio i tvorac “Čapura u kršu” – na neki način potpuno izdvojen iz tokova crnogorske poezije, a opet u njoj tako sigurno utemeljen i prepoznatljiv. Danas se crnogorska lirika ne može zamisliti bez onoga koji je među našim pjesnicima bio najviše skroman i najmanje nametljiv. I u vremenima nenaklonjenim poeziji, poetskom svijetu Lesa Ivanovića neprestano su prilazili novi posvećenici…
Pavle Goranović, Svako nosi sobom svoju jesen
Sto godina rođenja Aleksandra Lesa IvanovićaAleksandar Ivanović je bio slikar, čijih likovnih ostvarenja nema. Ili, da budem precizniji, ja ih nijesam vidio. Međutim, vizuelnosti je puna njegova poezija. Ne slučajno, u jednom eseju iz 1984. godine, koji je pratio izložbu Cetinje i likovna umjetnost između ostalog, zapisao sam: “…stvaraoce na ovim prostorima nije mimoilazilo usamljeničko ogorčenje. Neki su, bježeći od površnosti sredine, utonuli u sopstvene košmare ili konačnost. Znali su bespovratno zalagati svoje mogućnosti, štoviše, trpjeti haranje stvarnosti da bi riješili golu egzistenciju. Za ovo nema ljepšeg primjera od predsmrtnog pisma Aleksandra Ivanovića: „Dolazi jesen, pa zima… sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja… Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo… cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu zagonetku: kako na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvijek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni…”
Mladen Lompar, Likovnost stihova Aleksandara Lesa Ivanovića
Lirika Aleksandra Ivanovića po svemu je samosvojna pojava u književnosti Crne Gore. Nepoznat stazama poete doctusa, ovaj pjesnik je hodio samotno i nesigurno, onemogućavan i spolja i iznutra, osuđen na sputane žudnje i nepoznate širine, učauren u jednu veliku, simboličku jesen. Ta jesen je njegova kuća, na toj kući su prozori, u oknima su odrazi, a odražavaju čapur i lokvu, gole grane i pusto polje, komad puta i tužno treperenje jasike. Između trenutka kada se „meko zabijelje jedna ruka“ otvarajući okna, i trenutka kada ga druga kamenom takne, bez nade da se „skrhano komađe spoji“, malo je bilo prostora za sreću, ali ipak dovoljno za poeziju. Pa iako Aleksandar Ivanović nije ostavio impozantni poetski opus, njegovo neveliko djelo zavređuje visoku kritičku ocjenu. Ponavljamo stoga stav Gotfrida Bena da je dovoljno ako pjesnik za sobom ostavi dvije pjesme koje zrače, ali i onu Popovićevu misao da nema dobrih zbirki, već samo dobrih pjesama. Najboljim svojim pjesmama i nizom poetskih slika, Ivanović je obezbijedio sebi mjesto u ovom jeziku i književnosti, iako je neostvarena ostala mogućnost da sazda jedan univerzalniji i homogeniji poetski sistem. U tim pjesmama bogatstvo unutrašnjeg života uvijek uzdiže pjesnikovu spoznaju svijeta opažajem do najvišeg oblika egzistencije – do umjetnosti poetske slike…
Božena Jelušić, Pjesnik odraza i ogledala
Pjevajući o bolu, sa vječito prisutnom sumnjom u bolje i svoju snagu, u samog sebe, pun tuge i umora, ali i gordosti ljudske, Aleksandar-Leso Ivanović i njegovo stvaralaštvo, mada ne obimno, ostaje u našoj književnosti kao dragulj. To je onaj pravi slučaj kada poeziju piše život. A taj život, iako pun gorčine, nalazio je izliva u samo rijetkim, možda najtežim, trenucima. Pjesnik je mnogo više nosio u sebi nego što je saopštio čitaocu, priznao sebi, svom prijatelju ili porodičnom krugu. Kao što je bio skučen u svom bolu u zadnjim svojim trenucima, uvijek nježan i tih, i kao što je moleru govorio: „Kuhinju možeš okrečiti svježijom bojom, jer dosta je duša okrečena sivo“, tako je sa malo riječi, rijetko, ali snažno i kristalno jasno istakao najljepše stranice savremene crnogorske poezije…
Pavle Đonović, Aleksandar Ivanović:10 godina od smrti pjesnika
odlomak:
JUTRA JUGOVA
Skriše se u oku modri bregovi,
skuči se vidik u krug najuži;
cestama kruže lišća zbjegovi
i navriješe kiše – zajuži.
Pogledaš – puti lišćem zasuti.
U sjetnu želju misli potonu:
svi srcu dragi blizu da su ti
kao da čekaš uru potonju.
Slomi te neka tuga prastara
što je i predak ćutke tugova
uz mukli zveket starih lastara
u davna neka jutra jugova.
ČAPUR U KRŠU
Vama sam čežnje i dio srca dao,
na rodnom kršu ostao prepolovljen,
ko suhi čapur u kamen urastao,
koprivom ljutom i dračom zakorovljen.
Na mamite me zvijezdom vrh planine,
ne zovite me kad sunce rodno sija:
očima ovim bolne ste, o daljine,
al’ zavičaj je daljina najbolnija.
KARI ŠABANOVI
Sjećanje me lakom tugom ovi
…veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
– s puta idu kari Šabanovi.
Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima…
…Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari Šabanovi.
