Uz dobru reklamu sve se može provući kao vrhunski umjetnički domet
Umjetnička scena u Crnoj Gori danas izgleda više kao marketinška scena, na kojoj se uz dobru reklamu, sve se može provući kao vrhunski umjetnički domet. U nedostatku kritike, filmske, pozorišne, književne, u prilici smo da gledamo dešavanja na našoj umjetničkoj sceni koja liče na šetnju klovna koji šepa gradovima Crne Gore, po njemu stalno pada nekakva kiša, šminka mu se razliva, a on se i dalje kezi, i obraća se glupim forama likova iz pojedinih crnogorskih filmova, koje mu je napisao neki crnogorski wannabe pisac.
U promišljanju profila novog ministra ili ministarke kulture, i preporuka njoj ili njemu, pokušaću da budem konkretna. Dakle, u nedostatku kritike, u nerealnom strahu da se kritički govori o diletantskim i poluamaterskim filmskim, pozorišnim i književnim uradcima, crnogorska kulturna stvarnost je postala toliko nebitna da se njom bilo ko bavi, ili da privuče bilo kakavu publiku. Njom se ne želi ništa ni reći, jer se kod nas ništa ne dovodi u pitanje i ništa se ne provjerava, bitno je samo da se izjave u medijima daju često, da se vrti spot, i da facebook puca od fotografija.
U crnogorskoj filmskoj industriji, (ako napravite malu pauzu ovdje shvatićete da ova formulacija izaziva smijeh) vlada opšti haos. Zapravo, vlada najjednostavniji marketing. Kada crnogorski filmadžija, (opet smijeh) dobije neka ridikulozna sredstva na jednom od dva državna konkursa, oko tog projekta se sjati čitava gomila lešinara koji žele da se njime pozabave i očerupaju što se može očerupati. Ti su projekti vrlo često bez bilo kakve umjetničke ideje ili vizije, često na ivici dobrog ukusa, kvalitet je uvijek upitan, bez namjere da se njima bilo šta ozbiljno kaže. U svijetu koji je danas dosegao svoje vrhunce u ovoj oblasti, ovakav crnogorski film je neoprostivo nepotreban! Apsolutno niko se ne bavi ozbiljno filmskom kritikom, niti se obraća pažnja na ismijavanja crnogorskog filma koje nam dolazi iz regiona, pa i iz svijeta, jer se tamo neko ipak bavi kritikom crnogorskog filma. Niko se ne bavi time ko dobija priliku da snima film i po kakvim zaslugama. Niko se ne bavi time kakve su uspjehe naši filmovi i naše filmadžije postigli i što se promijenilo.
Na crnogorskoj pozorišnoj sceni ništa novo… Ovdje je produkcija mnogo veća nego u filmskoj industriji (opet smijeh), ali se, kada je crnogorsko pozorište u pitanju, nikako ne može odgovoriti na najvažnije pitanje koje se u pozorištu postavlja – zašto se baš taj i taj komad postavlja i zašto baš taj i taj reditelj režira baš tog pisca. Mislim, naravno da može, i naravno da svi te odgovore mi u Crnoj Gori odlično znamo, ali ipak… Repertoarska politika je najveće čuđenje crnogorskog teatra. Izuzimajući klasične crnogorske teme, koje će država, odnosno građani logično finansirati, zašto moraju finansirati i ove sve ostale projekte bez umjetničke ambicije, na ivici amaterizma ili duboko u njemu, po cijeni profesionalnog? Svi govore o siromaštvu, svi koji se bavimo ovim poslom i jesmo siromašni i ubogi, ali se jedino u našem teatru siromaštvo uopšte ne vidi. Ruku na srce, naše pozorište jeste siromašno, ali to se ipak više očituje u kulturnoj misiji i programskoj strategiji nego u produkciji.
Većina pisaca koji posjećuju crnogorske književne festivale i sajmove knjiga ne postoji ni na internetu. Za ove anonimuse, čije biografije krase lente sa književnih susreta u malom (ali idiličnom) selu kod Valjeva ili priznanja književne rezidencije sa ostrva Mali Lošinj u Hrvatskoj primorsko-gornaskoj županiji, iz budžeta se izdvajaju nevjerovatne sume. Možda je ovo jedina zemlja u kojoj se potire distinkcija između pojmova Izdavaštvo i Trgovina knjigama. Sudeći po broju crnogorskih knjižara u kojima se može naći „za svakoga po nešto“, izgleda će konačno crnogorski pisci zaraditi milione, kojima neupitno teže u svojim malim sujetnim borbama za mjesto pod crnogorskim izdavačkim suncem.
Interesi jedne države i jedne nacije štite se ne samo dobrom ekonomskom i spoljnom politikom, već i održavanjem tradicije i kulture, uvažavanjem profesionalizma i obraćanjem pažnje na probleme. Neukus i centralizam koji već godinama vlada na crnogorskoj kulturnoj sceni izaziva letargiju i atmosferu besmisla. Biće nesumnjivo veoma teško budućem ministru crnogorske kulture. Ili mu možda bude ipak lako… A o ukidanju ovog ministarstva ne smijem ni da mislim.
Dragana Tripković
(Objavljeno u Pobjedi 20. 12. 2014)
