Priznanje “Bosanski stećak” koje je ove godine dodijeljeno crnogorskom književniku Miloradu Popoviću, biće uručeno 12. oktobra 2019. u okviru glavnog programa Sarajevskih dana poezije, jedne od najvažnijih književnih manifestacija u regionu. Crnogorska književnost je  fokusu ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije, pa će u okviru programa biti predstavljeni brojni crnogorski pjesnici među kojima su Pavle Goranović, Dragana Tripković, Sreten Vujović, Dino Burdžović, Ivana Vujović, Rebeka Čilović, Tijana Rakočević, Faiz Softić… Sarajevski dani poezije okupiće pjesnike iz BiH i više evropskih zemalja, kako je nedavno najavio predsjednik Društva pisaca BiH Hadžem Hajdarević. Ovogodišnja manifestacija, osim pjesnika iz BiH, okupiće i mnoge autore poezije iz Austrije, Crne Gore, Hrvatske, Luksemburga, Makedonije, Njemačke, Srbije. Svečano otvaranje manifestacije je u četvrtak 10. oktobra.

“Poezija opstaje uprkos svim povijesnim i sociopolitičkim nevoljama, izazovima, nepravdama i trajno zabrinjavajućim naciokratskim rasputicama na ovim prostorima”, a “pjesnici u Bosni i na Balkanu uspijevali su opstati u središtu zbivanja, kao živi i nepotkupljivi svjedoci vremena u kojemu žive”, zapisao je povodom festivala Sarajevski dani poezije Hadžem Hajdarević. Vođen tom idejom opstanka poezije u doba oskudice, najstariji književni festival u regiji, potekao u vrijeme kada festivali uglavnom nisu bili okosnica kulturnog života, kao što su to danas, ovih dana započinje 58. izdanje. Sarajevski dani poezije su “tradicija koju nikako ne smijemo zanemariti”, smatra pjesnik Mile Stojić, predsjednik Programskog savjeta ove manifestacije. On je na konferenciji povodom početka manifestacije predstavio i zemlju gosta 58. izdanja, Crnu Goru, te njene pisce svih generacija koji će u sklopu festivala boraviti u Sarajevu. I festivalsku nagradu Bosanski stećak Sarajevski dani poezije dodijelit će Miloradu Miju Popoviću, crnogorskom pjesniku, romanopiscu i publicisti.

Popović je objavio nekoliko nagrađivanih knjiga pjesama i knjiga eseja, njegov roman “Karnera” ovjenčan je priznanjem “Meša Selimović” u Tuzli, dok je za roman “Čovjek bez lica” dobio Njegoševu nagradu.

Popović je najznačajnija pojava u crnogorskoj književnosti i kulturi danas. Pored toga što je sjajan pjesnik i romansijer, on je i izvrstan publicist, čovjek koji se bori za elementarne državne principe Crne Gore i njene kulture, ali i veliki prijatelj BiH koji je učinio mnogo na afirmaciji naših autora u Crnoj Gori. Naša tradicija je i da objavimo knjigu dobitnika nagrade Bosanski stećak, pa će tako Društvo pisaca objaviti knjigu Milorada Popovića “U centru svijeta”, jer kad fešta prođe, ostaje knjiga, i to je možda i najvrednije, kazao je Stojić.

Među programima koji se ove godine izdvajaju su svakako posjete pjesnika sarajevskim srednjim i osnovnim školama, Kratki rezovi – razgovori pjesnika, prevodilačke radionice u saradnji sa Društvom prevodilaca, te promocija najznačajnijih pjesničkih ostvarenja iz ove godine. Program Sarajevskih dana poezije traje od 10. do 13. oktobra.

 

BESJEDA NA DODJELI NAGRADE „BOSANSKI STEĆAK“

U svečanim prigodama očekuje se  kurtoazno, nostalgično i pomirljivo pjesničko slovo: o potopljenim  svjetovima, poetskom sazvježđu koje povezuju rasute slike života i smrti, to jest, o identifikaciji jezika sa apsolutnim i otvaranju poezije prema beskonačnom. Na drugim mjestima držao sam se tog običaja, ali u hramu knjige i memorije Bosne i Hercegovine, koji je spalio pjesnik-diletant, „mali durmitorski Neron“, nakon što ga je Sarajevo primilo, školovalo, začojčilo, učinilo uticajnim građaninom, važno je spomenuti se trajne (ne)podudarnosti, napetosti i kontroverze, između istorije i poezije, društva i pjesnika, te pjesnika i poezije. Jer, pjesnik, za razliku od filozofa, ne tumači zbiljski svijet: on sebe zamišlja kao „krilato biće“, koje je na zemlji tragično, ranjivo, neuklopljivo.

„ Sve veliko stoji u vihoru“, podučava nas Platon, pa i velike ludosti  nadahnute zlatnim vremenom koje je prethodilo istoriji, starim Grcima ili budućnosti koja nikad neće doći .  Marks i Hajdeger, na primjer, u traganju za zemaljskim eudemonizmom i bitkom, nijesu zagovarali jednopartijski i policijski teror,  rasne zakone i antisemitizam, ali su njihovi politički kanoni, rektorski govori, katedre, bili agens ideoloških i svjetonazorskih opskurnosti iz kojih će emanirati nepodnošljivi teror banalnosti i jednoumlja.

Uzvišenost, eteričnost, bizarnost  ideologija poduprtih velikim intelektualnim autoritetma,  pogoduju stvaranju kulta ličnosti, što filistre i mediokritete oslobađa kritičkog mišljenja, lične odgovornosti, pa i elementarne ljudske solidarnosti. Mi stariji smo svjedoci propasti  socijalističke i jugoslovenske ideologije: svjedočimo i o propasti njihovih svetih kanona i tabua, bratstva-jedinstva, radničkih prava, Titovog kulta, koje su njihovi najodaniji čuvari preko noći odbacili i ujedinili se s kleronacionalistima i lažnim liberalima, u potrazi za mitskim precima. Partijski i policijski kerberi, s istom strašću i besćutnošću s kojom su nekad gonili nacionaliste i klerikalce, učestvovali su u ponovnom oživljavanju Boga i u novom pronalasku Nacije, kao drugog apsoluta. U reinterpretiranju ovih tribalnih, ognjištarskih, ksenofobnih tlapnji, posebnu ulogu imao je i dio književnog esnafa, zajedno s vjeroučiteljima, tajnim agentima, novinarima-propagandistima, i ostalim psima rata koji su pripremali javno mnjenje na dolazeća etnička čišćenja, masovne likvidacije civilnog stanovništva, uništavanje duhovne i kulturne baštine. Opijeni masovnom histerijom koju su sami proizvodili, kao nekrofilna čudovišta koja proždiru svoj okot, tankoćutni lirici i naratori porodičnih i nacionalnih saga izgubili su osjećaj normalne ljudske solidarnosti – elementarne ljudskosti – i nemilosrdno huškali na jednojezične, jednorodne, inovjerne susjede i komšije.

Bosna i Hercegovina je krajem dvadesetog stoljeća preživjela brutalnu agresiju i razorni unutrašnji rat koji je, kako kaže Ivan Lovrenović, dubinski destruirao njenu kulturnu i moralnu matricu. Ipak, to varvarstvo u čijoj je ideološkoj potki bilo  satiranje istorijsko-kulturnih entiteta sa svim njihovim izukrštanim lokalnim i religijskim identitetima i raznorodnim civilizacijskim uticajima, nije uništio hiljadugodišnju bosanskohercegovačku vertikalu, koja katkad ponire, ali i dalje pretrajava. I u  potonjem ratu, iz ponora užasa, neljudskosti i svakovrsne bijede, emanirala je jedna velika književnost koja je nadrasla Bosnu i Hercegovinu, i postala najmoćnija u savremenom južnoslovenskom kontekstu. U tom smislu dogodilo se nešto, komparativno gledano, neuporedivo s ostalim ratnim vremenima u kojima su sukobljene nacije zajedničke prošlosti, bliskog porijekla, jezičke srodnosti. Svi relevantni pisci u Bosni i Hercegovini, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, s prezirom su odbacili jezik mržnje i stali u odbranu razuma i ljudskosti. Pomenuću imena Lovrenovića, Sidrana, Vešovića, Horozovića,  Karahasana, Stojića, Blagojevića, Tontića, Feridu Duraković, Hajdarevića, Mlakića, Veličkovića, Samardžića, Ovčinu, Jergovića, Mehmedinovića, Hemona, Burića, Đikića, Šehića, Imamovića,Tanju Stupar…

Ova činjenica će, kako vrijeme bude proticalo, sve više dobijati na značenju, jer su jezik i književnost, u potonja dva stoljeća, imali presudnu ulogu za formiranje i opstojnost modernih kulturno-političkih entiteta. S druge strane, propagandisti etnonacionalizma i klerikalizma, negatori Bosne i Hercegovine, u svojim kreativnim ratnim radionicama, uprkos silnoj logistici akademija nauka, udruženja književnika, raznih instituta – podilazeći najnižim instinktima neemancipovane, neprosvijećene, beslovesne mase – konstruisanjem novih prostačkih petparačkih mitova i recikliranjem starih legendi, nijesu uspjeli stvoriti nijedno životvorno djelo,  niti jedan roman, pjesmu, esej, koji će preživjeti njegovog autora.

Ipak, trodecenijsko urušavanje i unižavanje elementarne civilizacijske normalnosti i perspektive, stvorilo je privid, kod dijela savremenika, da su sile zla i destrukcije nadjačale, i presjekle naše veze s budućnošću. Na rubnim prostorima  civilizacija apokaliptična osjećanja su češća i dramatičnija nego u njihovim centrima, bez obzira što je svijet, u malom i u velikom, krhka i nestabilna ravnoteža koja lebdi nad beskrajem. No, svi povijesni diskontinuiteti i formativni krugovi, svaka epoha, uprkos svemu, stvorila je nešto trajno i dragocjeno: i u toj dijalektici, ni u jednoj vremenskoj tački, nije moguće presjeći veze s prošlim i budućim. Njegoš bi kazao: “Vječna zublja vječne pomrčine/ nit dogori nit svjetlosti gubi”.

Potvrda neuništivosti i svevremenosti bosanskohercegovačkog multikulturnog bića, opstojnosti i smisla Bosne i Hercegovine, nalazi se i u znamenju vjekovnog  Kamenog Spavača, čiji su dobitnici prije mene bili veliki pjesnici, Tadeuš Ružević, Lars Gustafson, Mahmud Derviš, Čarls Simić, Kristofer Meril, Oto Tolnai, Bogumil Đuzel, Abdulah Sidran, Boris A. Novak, Petar Gudelj, Stevan Tontić I drugi. Stoga, nagrada Bosanski stećak,  koju dodjeljuje Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, čini mi posebnu čast.

Sarajevo, 12. oktobar 2019.


 

 

Više na linku

Podijeli

Komentari su suspendovani.