Sonja Tomović Šundić: Njegoš i Danteova aura
Njegoševo književno djelo nastalo tokom XIX vijeka, jedan je od temeljnih uzora nacionalnih književnosti južnoslovenskog juga. No, da li je sam pjesnik imao književne inspiracije, plodonosne uticaje koji su dolazili sa druge strane jadranske obale, iz srca Mediterana? Više puta smo istakli da život na Mediteranu i njegovom zaleđu nosi sobom osobenu razmjenu kultura i civilizacija, njihov unutrašnji dodir, premrežavanje ideja i simbola, karakterističnih za mediteranski mentalitet, od antičke Grčke do razvijene zapadnoevropske civilizacije. Putovanja, razmjena ideja u ovom podneblju tople klime i cvjetanja umjetnosti, italijanska odiseja Njegoševa, ostavila je dubok trag na formiranje njegovog intelektualnog profila i poetskog stvaralaštva. Ipak, ne treba prenebregnuti činjenicu da je riječ o autentičnom stvaraocu sa poetskim darom kakav se rijetko gdje u svijetu sreće, niti isključiti moguće uticaje koji su u književnom smislu trasirali njegovo poetsko stvaralaštvo. Književno formiranje pjesnika podlovćenske Crne Gore, nastajalo je između ostalog, pod okriljem visoko razvijene italijanske književnosti kao zemlje u kojoj se rađaju svi važni evropski književni stilovi, u prvom redu renesansa i barok, Njegoševa poezija sa intencijom vječnog traganja za apsolutom, našla je u poeziji Danteovoj, duhovno srodstvo, grandiozni podsticaj da bi on mogao da formuliše samosvojan poetski iskaz,stvori svoje remek–djelo Luču mikrokozma, koja se nalazi u samom vrhu pjesničkog stvaralaštva južnoslovenske književnosti.
Tokom cjelokupne istorije književnosti razvijaju se na italijanskom tlu, takvi književni autoriteti koji čine samu osnovu evropske kulture. U XIV vijeku dolazi do procvata književnost na narodnom jeziku što predstavlja podsticaj za stvaranje osobenog pjesničkog izraza: Sa Petrarkom se rađa novi tip intelektualca, odgojen na kultu antičkog i okrenut nemirnom unutrašnjem preispitivanju, koji će postati uzor za period humanizma. U potrazi za klasičnim savršenstvom i simbolima će se izroditi ljubavna poezija, koja je vjekovima služila za osnovu poetskog jezika u evropskoj književnosti. Između dvorske i firentinske gradske kulture, Bokačo stvara književnost kojoj su cilj zabava i zadovoljstvo, Dekameron, predstavlja jedno od najvećih uzora evropske narativne književnosti, u kome zadovoljstvo pripovjedanja sa jasnom i kontrolisanom uravnoteženošću, poseduje predstavu koja prelazi iz klasičnog u tragično, iz stvarnosti u maštu, od prirodnih potreba do idejnih stremljenja junaka. Ovi novi pisci italijanskog humanizma i renesansnog buđenja svijesti, Bokačo, Petrarka i Dante Aligijeri, otvaraju zapravo novo poglavlje evropske književnosti. Nadahnuti kultom antike, prevazilaze stroge uzuse religiozno–srednjovjekovne estetike i svojom poletnom imaginacijom daju nova stremljenja poetskom i stvaralačkom impulsu. Zbog toga je moguće govoriti o vidljivim tragovima uticaja italijanskih majstora pisane riječi na Njegoševo djelo, na njegov specifičan doživljaj književnosti kao forme u kojoj se traga za smislom postojanja.
Sudeći po dominantnoj temi Danteove Božanstvene komedije, u kojoj se pripovijeda o pjesničkom putovanju u zagrobni život duše može se smatrati da je Njegošev koncept u Luči tematski potpuno različit. Pa ipak, način na koji Dante, opisuje Raj, kad ga konačno nakon Vergiljeve pratnje kroz pakao i čistilište, vodi sama Beatriče do uzvišenog svjetlosnog jezgra i samog Boga, u nekim aspektima podudaraju se sa religioznim idejama Luče mikrokozma: Pridev božanstveni prvi je upotrebio Bokačo u Danteovoj biografiji, ali je postao dio naslova dela tek u šesnaestom veku. Prvobitni naslov bio je jedinstvena komedija u najstarijem obliku Comedia, a u samoj poemi pominje se dva puta u Paklu, dok se u Raju govori o svetoj poemi ili o posvećenoj poemi.
Nesumnjivo, Njegoš kao i prije njega Dante, čvrsto vjeruju u onostrani život koji slijedi kao epilog ovozemaljskom životu. U vremenskom toku, opterećen patnjom i stradanjem, čovjek se uzdiže do najsavršenijeg oblika postojanja. S pravom možemo smatrati da se doktrinarna religioznost hrišćanskog smjera prepliće kod obojice autora, sa snažnim individualnim stavom koji nije samo alegorijsko – simbolički, već se izvodi iz neposrednijeg ličnog iskustva. Taj lični plan, poput starih proroka Biblije je duhovna kopča između dva pjesnika, način da izraze svoje najintimnije filozofsko – religiozne predstave.
U idejnom smislu, obadvojica pjesnika i Njegoš i Dante, slijede filozofske ideje antike: Danteovo poimanje sveta zasniva se na Aristotelovoj filozofiji, ili bolje rečeno, na njenom tumačenju koje su dali sholastičari XIII veka … Dante takođe vodi računa i o tradiciji Platonovog učenja, na kojoj se nadovezuje preko Boecija i svetog Avgustina. Aristotelovom racionalizmu, Dante tako dodaje i mističnu perspektivu, i stavlja naglasak na potrebu duše da se uzdigne ka Bogu. Njegoševu Luču takođe možemo čitati u aristotelovskom ključu, jer on usvaja stavove o vrijednosti racionalne spoznaje filozofa iz Stagire, pisca čuvene Metafizike i Organona ljudskog mišljenja ali i platonističku žudnju duše za uzdizanjem do Boga. On polazi od pretpostavke sa kojom je tijesno vezana Danteova poezija, da je opipljiva stvarnost prolazna, dok se istinska realnost nalazi samo u idealnom svijetu. Sa identičnim povjerenjem u božanstvenu prirodu koja je čista ljubav, pravda i istina, Njegoš kaže: Svjetilniče pravdom okrunjena, ili: Ti si svjetlost i izvor pravde misleći svakako na Gospoda. Osim toga, i Njegoš kao i Dante u Božanstvenoj komediji, na čvrstim temeljima postavlja čovjekovu slobodu: Čovjek volje ostaje svobodne / kâ svi drugi besmrtni duhovi. Iz moralne odgovornosti proizilazi i duhovni status u eshatološkoj ravni. Međutim, dok Dante procjenjuje živote slavnih istorijskih ličnosti, političara i državnika, pjesnika i filozofa, prema njihovim ovozemaljskim zaslugama, Njegoš se više bavi pitanjem pret–postojanja i razlogom čovjekovog pada u egzistenciju. On ratmatra zemaljski život kao kaznu ili iskupljenje za prethodno učinjeni prestup. U tom smislu Dante dosljednije slijedi hrišćansku dogmu uspostavljajući svoju nebesku hijerarhiju, naročito u vizijama pakla i raja.
Ipak, možemo izvesti osnovan zaključak da Njegoš, nalazi podsticaje u pjesničkom jeziku Božanstvene komedije, prevashodno u onom dijelu u kome italijanski pjesnik govori o Raju. Mislimo na danteovsko shvatanje svjetlosti nedostižne za smrtnike i mjesta najfinijih oblika, prelivanja zraka i blistavog sjaja, datim u opisu rajskog blaženstva. U okviru njegoševske vizije imamo rajsko blaženstvo, takođe okean svjetlosti i valovi tihe, beskonačne svjetlosti, koji predstavljaju oslonu tačku njegovog koncepta blaženog života.
U Danteovom spjevu Božanstvena komedija završnica pjesnikovog putovanja odvija se pod rukovodstvom voljene Beatriče, jer u tom času stiže do zemaljskog raja. Pritom, dok je Njegošev put uvijek na gore prema nebeskom prostranstvu, kosmosu, univerzumu, Danteovo putovanje je na dole, u središte zemlje gdje je prostorno locirao posthumnu realnost, sa mogućnošću da Raj, predstavlja devet neba koja okružuju Zemlju: Na vrhuncu uspinjanja pesnik stiže do Zemaljskog raja. Ovde se javlja Beatriče (dok Vergilije iznenadno nestaje) završnica ovog dela poeme, koja obuhvata i sažima književne, alegorijske, polemičke, političke elemente, odvija se u veličanstvenom simfonijskom i horskom krešendu. Izlazak u transcendentnu realnost kod pjesnika Luče, prati osjećaj božanstvene melodije: Čujem glase besmrtne muzike / i nebesnu njenu armoniju /, sa naglaskom da taj božanstveni zvuk nebeskih horova budi u duši posmatrača nepojamni doživljaj duše koja: božestvenim streca elektrizmom.
Danteov opis predstavlja detaljnu analizu Raja, precizan opis konkretnih ličnosti koje u njemu borave, dok Njegoševu viziju čini više njegov lični opit, meditativni stav sa pozivanjem na istinu i pravdu, iskustvo neuporedivo sa bilo čim na ovom svijetu. Italijanski pjesnik kao apologeta srednjovjekovnog religioznog stanovišta zastupa postulate originalnog hrišćanskog učenja. Njegoš je u mreži pjesničkih simbola izražavao svoj najprisniji odnos sa Gospodom, zasnovan na ličnom otkrovenju. Pa ipak, obojica pjesnika ostaju dosljedni u pogledu shvatanja ograničenosti ljudskog saznanja i nedokučivosti Božjeg bića, za domete ljudskog uma. Naravno, ključna je razlika između savršenstva vječnosti i nesavršenog postojanja čovjekovog u vremenu. Ciljna tačka stvaranja kojom su nadahnute religiozno – poetske predstave jeste uspinjanje duše od vremenskog prema nadvremenom ili od konačnog prema beskonačnosti. Pri tome, oba pjesnika vjeruju u snagu poezije, književna riječ je kadra da ukaže na vjeru u jedan pravičniji svijet. Na obzorjima poetskog jezika rađa se nada koja pripada svim monoteističkim religijama, utoliko što izvan granica ljudskog svijeta postoji poredak koji je apsolutno pravedan.
Da sažmemo, Dante predstavlja u književnom smislu za Italiju ono što i Njegoš za Crnu Goru. Dejstvo njihove poetske riječi, širi se u vremenu, dobijajući sve veći značaj, a moralna strana, tako naglašena čini da njihova poezija u svijesti čitaoca ima katarzički učinak. No, kod Dantea, kako vidimo u njegovoj izgrađenoj viziji Pakla, postoji hijerarhija grehova i stepenovanje krivice prema učinjenom zlodjelu. Kod pjesnika Luče mikrokozma, postoji jedinstvena krivnja Adamova u pretpostojanju, i on je cijeli ljudski rod osudio na tragičnost i smrtnost. No, u oba slučaja radi se o neumornom istraživanju razloga za buntovanje protiv moralnog zakona i pravde kao ontološke kategorije. Danteova misija je da upozna ljude sa Rajem i Paklom, kog Njegoša u prvi plan spada otkriće zašto je čovjeku propisana tako paklena sudbina. Takođe, lično viđenje Boga koga pjesnik vidi za trenutak, postaje neoborivi dokaz o postojanju uređenosti onostranog svijeta.
Danteova definicija grijeha iz Pakla: To su oni koji su podredili razum žudnji odgovara Njegoševom shvatanju da smo: strastima zemlji privezani i da je naša razumna volja data na krilima nepostojanosti, kako bi slijepim nagonima bila zavedena na pogrešne odluke. Od samilosti (pieta), pjesnik Božanstvene komedije se onesvijestio, gledajući one koji stradaju od požude tijela, osjećajući sažaljenje prema činjenici da se najplemenitije ljudsko osjećanje ljubavi pokatkad pretvara u grijeh. Njegoš, pak, govori o ljubavi kao kosmičkoj sili, što takođe možemo pronaći u Danteovoj slici Raja. Osim toga, uticaj inferna (pakla), neprekidno pulsira u ljudskoj istoriji kroz izopačenost i zlo. I najzad Bog s ljubavlju vlada i upravlja, kao što tvrdi Njegoš, ili ljubavlju pokreće zvijezde, planete i galaksije u Danteovoj Božanstvenoj komediji.
Polazna tačka, našeg istraživana, je ideja da prilikom proučavanja Njegoševog djela, trebamo pronalaziti šta on duguje velikim evropskim umovima. On je nadahnut evropskim pjesnicima: Danteom i Miltonom, Puškinom i La Martinom, bez obzira na njegovo pjesničko iskustvo koje izvire iz originalnog pjesničkog dara cetinjskog pustinjaka, onog dara koji se začinje u kamenim predjelima lovćenskog vidokruga sa kojeg se u daljini slute mediteranska obzorja i civilizacijski svjetovi sredozemlja. U Njegoševoj poeziji vibriraju kulturološki simboli evropske i mediteranske civilizacije, drevna Atina i Rim, mitovi, simboli i pojmovi preuzeti iz najdubljih slojeva evropske kulture. Takođe, pjesnik je poznavalac pjesničkih veličina evropskog tla, djela iz kojih je mogao preuzimati svoje glavne tematske preokupacije. U tom smislu uticaj Dantea, koji nije do sada dovoljno istražen u djelima naših poznatih njegošologa, predstavlja značajnu književnu matricu koja je mogla biti nadahnuće za pjesnikov koncept Luče mikrokozma.
Njegoš je boravio u Italiji u više navrata, a njegovi savremenici svjedoče da je naročito pred kraj života tečno govorio italijanski jezik. Italijanska kultura i umjetnost, ljepota njenih renesansnih i baroknih gradova, raskošna arhitektura sakralnih i svjetovnih građevina, slikarska djela velikih majstora oduševljavali su mladog pjesnika, plijenili pažnju njegovog osjetljivog duševnog senzibiliteta. Uticaj italijanske književnosti je često pominjan u vezi sa Njegoševim religiozno–filozofskim spjevom Luča mikrokozma. Iako među knjigama Njegoševe biblioteke nije pronađena Danteova Božanstvena komedija, već samo komentari Antonija Čezarija pod naslovom: Ljepote komedije Dantea Aligijerija, osnovano je pretpostaviti da je postojao znatan uticaj velikog italijanskog pjesnika na poeziju Petra II Petrovića Njegoša. O učinku Miltonovog spjeva Izgubljeni raj na Njegoša prvi su pisali Pavle Popović i Jovan Skerlić, dok su Nikolaj Velimirović i Milan Rešetar pronalazili refleks danteovskog pjesničkog jezika. Dilemu će razriješiti Alojz Šmaus idejom da je prvi dio Luče, napravljen po uzoru na Dantea, dok je sam koncept rata Boga i Satane, nastao pod uticajem Miltonovog pjesništva.
U osnovi, argumentovano se može dokazati teza da je Njegoš slijedio više različitih književnih obrazaca, preuzetih od antičkih i romantičarskih pjesnika, poeziju Homera i Dantea, Miltona, La Martina i Puškina, usvajajući više ili manje njihove ideje i pjesnički jezik. Danteov uticaj na Njegoša možemo osnovano pokazati ako uporedimo Luču, i remek–djelo klasične književnosti Božanstvenu komediju, prema njihovim jezičkim i idejnim i tematskim sadržajima. Smatramo da je Danteov spjev imao vidan uticaj na poetsko stvaralaštvo Luče, njen jezik, stilska obilježja, ideje kojima se pjesnik služio u opisu idealnog svijeta. U tom smislu može se reći da ima nečeg duboko danteovskog u njegoševskoj poeziji. Pri tome, treba imati na umu temeljnu razliku između osnovnog koncepta Luče i Božanstvene komedije. Dante Aligijeri, u tri pjevanja opisuje status čovjeka u posthumnoj egzistenciji, slijedeći osnove hrišćanskog učenja o Paklu, Čistilištu i Raju. Na svom duhovnom putovanju gdje su mu vodič pjesnik Vergilije i voljena Beatreče, Dante sagledava strahote Pakla, pročišćenje duše u Čistilištu i, najzad, u trećem pjevanju dato je blaženstvo rajskog života. Prevashodno, njegova namjera je da vidljivom učini razliku između dobra i zla, sudbinu grešnika i pravednika u pogledu njihove eshatološke budućnosti.
Njegošev spjev Luča u osnovi je potpuno drugačiji u idejnom i pojmovnom smislu, težeći da što vjernije objasni razloge zemaljske sudbine čovjekove. Bitne komponente za svoj antropološki koncept on izvodi iz prijeegzistencije, a ne post – egzistencije, opisujući do tančina nebeski sukob između dobra i zla. Velika tema Luče desila se u prijeegzistenciji kroz pobunu i ratni metež u kome je Adam kao praroditelj čovjekov privremeno izgubio pravo na duhovni svijet. Njegoš se bavi više pitanjem pretpostojanja, što je saglasnije sa jednim platonizirajućim shvatanjem svijeta, dok se Dante više zanima za život duše nakon smrti, njenu posthumanu egzistenciju. Iako su razlike sasvim evidentne, mi vidimo da pjesnik nije napisao Luču ugledajući se na temeljni koncept Danteovog spjeva, može se reći da, bez obzira na ovu razliku, postoji unutrašnji poetski uticaj koji se ne može prenebregnuti. Upoređivanjem stihova Božanstvene komedije sa stihovima Luče, možemo suditi o neposrednijem jezičkom i pjesničkom djelovanju jednog od najznačajnijih pjesnika ne samo italijanske, već i cjelokupne svjetske književnosti.
Danteov opis pakla mogao je biti nadahnuće za Njegošev kratki opis paklenih muka u crnokrakom prebivalištu ada, namijenjenom za pobunjene legije, na kraju šestog pjevanja. Zatim Danteova slika rajskog života sadrži brojne termine koji se mogu pronaći u Njegoševoj Luči. Iskazi o svjetlosnoj harmoniji, krasoti rajskog blaženstva, (pre)krasnosti biljnog i mineralnog carstva uz poetizvanu upotrebu zefira, bisera i alema, rubina i smaragda, duboko asociraju na njegoševski jezik:
I nebo lijepo s mnogo svjetla živa
od veljeg uma što mu daje maha
dobivši sliku pečatom ljubavi.
(Raj, 2. pjevanje 130 – 132 )
Svjetlost ima dominirajjuću poziciju u Luči, sa njenim spiritualnim dejstvima, poveznicom sa božanskim principom. Danteov opis nebeske harmonije, svjetlosti, anđeoskih horova u kojima se zrcali najviše dobro, savršenstvo i sjaj, zatim termin tajanstvena porfira, često se koriste u Njegoševoj Luči. Osim toga, danteovski smaragdno – rubinski kosmički centar ima pandan u njegoševskim pjesničkim opservacijama:
O, vječno svjetlo što traješ sred sreće
i sebe poznaš i poznajući ljubiš
i osjećaš se kao dobro najveće.
(Raj, 33. pjevanje 124 – 126)
Ako želimo da razumijemo ideje koje Njegoš upotrebljava kada pjeva o natčulnoj harmoniji u Luči mikrokozma, možemo uočiti paralelu sa slikom Raja kod italijanskog pjesnika. Ideja o vječnom svijetu koje objedinjuje estetsku i etičku komponentu, bliska je danteovskom pjesničkom konceptu. Bog u Luči je zamišljen kao izvor najčistije svjetlosti, kako bi njegova stvaralačka aktivnost postala sinonim za rad na prosvjetljenju mračnog haosa. Prikaz božjeg bića je specifičan po tome što se Tvorac uzima kao svjetlost i izvor svjetlosti. On sadrži mnogoizlivajuće zrake kojima se u stvaralačkom zanosu obasjava tamna vasiona, takva svjetlost identična je fenomenologiji božanske ljubavi:
A sad će ljubav iz njene nutrine
Božanske zrake s kim sam okružena
proniču zrake što mi oklop čine.
(Dante, Raj, 21. pjevanje 82 – 83)
U Njegoševoj Luči mikrokozma na svakom od tih lica andeoskih: sovršenstvo blistava stvoritelja, dok veliki italijanski poeta to saopštava sledećim stihom:
Već nam stvorenje prilazaše krasno,
s licem k’o kad ističe
Danica zorom trepereći jasno.
(Dante, Čistilište, XII pjevanje 88 – 91)
Osim toga, razmatranjem putovanja duševne luče u drugom i trećem pjevanju Luče, uočava se da postoji nepremostiva jezička i misaona granica, jer su čovjekove saznajne sposobnosti limitirane: Svjetlošću mi vid očih poražen. Prevashodno, stihovi izražavaju ideju da je pjesnikova duša zbunjena intenzitetom kosmičke svjetlosti. Sličnu ideju Dante izražava sljedećim stihom:
I ko što biva kad nam žestoka
sunčeva svjetlost naglo oči zgodi
ja ostah čas ko slijep na oba oka.
(Dante, Raj, XXXII pjevanje 10 – 13)
U novozavjetnom svjedočanstvu, Apostol Pavle na putu za Damask u kontekstu hrišćanskog iskustva, obnevidio je od sjaja božansake svjetlosti, dok Dante u XV pjevanju Čistilišta kaže:
Kad osjetih da oči blješte moje
od sjaja mnogo većeg nego prije.
Očito, postoji podudarnost u pogledu slojevitog značenja svjetlosti u Luči i Božanstvenoj komediji. Osim toga, Njegoš usvaja danteovski pojmovnik u poimanju sinergije između božanske i ljudske volje, jer samo pod dejstvom božanskog nadahnuća čovjek može da se uzdigne do vječne harmonije. O tome iskazuje misao: Bi li smjela zabunjena duša pretrć’okov smrtne tjelesine / bez sveštene volje stvoritelja. Pjesnik podvlači da božja milost omogućava smrtniku da sagleda prijestol mirosijateljni, centar u kome je začeta vasiona. U tom središtu vid oka je poražen – nad naravnom svjetlošću. U sličnom značenju Dante ispisuje stihove:
I kad je milost od Boga mi dala
da dvor mu vidim, premda takve zgode
u novo doba stvar su nepoznate.
(Dante, Čistilište, XVI 40 – 43)
Prema ovome, duhovna bića, pored toga što imaju svjetlosnu prirodu posjeduju slobodnu volju. Crnogorski poeta kaže: Čovjek volje ostaje svobodne kâ svi drugi slobodni duhovi. U temelju hrišćanskog učenja nalazi se ideja o slobodnoj volji, tako da su zlo i grijeh posljedica slobodnog izbora. Čovjek može dobrovoljno da se opredjeljuje. O tome nas izvještava Dante u V pjevanju Božanstvene komedije :
Najviše čim nas blagi Bog obdari
bješe sloboda volje koju dade
i daje umnim stvorovima svim
i samo njima, razumjećeš sade.
(Dante, Raj, V pjevanje 19 – 22)
Svjetlost za dobro i zlo vam je dana
I s njome volja slobodna.
(Dante, Čistilište, pjevanje XVI, 73)
Za glavni argument o pjesničkom uticaju Danteovom na Njegoša mogu da nam služe njegovi vanredni opisi kosmičkog poredka. Sasvim detaljan opis sveštenog reda koji caruje u kosmosu, uvjerenje da cijeli ovi besporeci po poretku nekome šljeduju, u Luči asocira na Danteove stihove date u I pjevanju Raja:
Sve stvari neki red otkriva
međusobni i on je oblik tako
po kojoj svemir Bogu sličan biva
. . . . . . . . .
tom redu svaka priroda je sklona.
(Dante, Raj, I pjevanje 103 – 106)
U Božanstvenoj komediji, Raj XVIII, 45–49, čitamo stihove:
Stvorovi niži sud su malen stoga
najvišem Dobru koje nema kraja
a mjera j’mjeri savršenstva svoga.
Njegoš, nas na sličan način upućuje da postoji savršenstvo umnog uzroka: Um je samo jedan bez granice, svi su drugi kratkovidi umi. Ovo je temeljni stav Luče mikrokozma u pogledu stepenovanja duhovnog savršenstva. Iz prvobitnog savršenstva u kome su sjedinjeni umnost, ljepota i dobrota, stvoren je logički poredak univerzuma, a pošto je njegov uzrok umnost najvišeg reda nastali svijet nosi pečat uzvišene – stvaralačke energije.
Pjesnik Luče, kao i pjesnik Božanstvene komedije razdvaja zemaljski i nebeski plan, ukazujući na nedostatke ljudske sudbine ophrvane prolaznim, materijalnim stvarima, smrtnošću i konačnošću. U Posveti Luče mikrokozma, neposredno se utvrđuje da je sreća nedostižna za čovjeka u njegovom kratkotrajnom zemaljsakom životu. Istovremeno, prekomjerna ambicija i pohlepa za slavom predstavljaju uzaludni napor: Što se više k vrhu slave penje to je veći sreće neprijatelj. U Božanstvenoj komediji, Dante slično pjeva o taštoj potrebi ljudskoj za zemaljskom slavom:
Ah tašta slavo vještina u ljudi
kratko li ti se vrhovi zelene
ne dođe l’zatim vrh surovih ćudi
. . . . . . . .
svjetska je slava ka vjetri što huje.
(Dante, Čistilište, XI pjevanje 91 – 94)
Uočavamo uticaj Danteovog shvatanja o prolaznosti ljudske slave na stihove u Posveti Luče mikrokozma. Vidimo, koliko pjesnici potenciraju uvjerenje o ograničnost duhovnih moći u našem intelektualnom otkrivanju tajne šifre svemira. Njegoš kaže: Ovoga su u grobu ključevi, pa u žarkom ljubopitstvu, svoje ogromne duhovne radoznalosti kaže: Skini meni s očiju mojijeh neprozirnu smrtnosti zavjesu. Između ostalog, uočavamo da pjesnik Božanstvene komedije na sličan način rezonuje:
Štioče motri istinu sad jasno
jer koprena je ovdje tanka tako.
(Dante, Čistilište, XXXII 106 – 108)
I pored toga što je svjetlost vodilja pjesnikova na putu do raja, granica racionalnog saznanja istaknuta je u prvom planu. U dva različita spjeva, preklapa se misao o otkrivalačkoj strani pjesničkog umijeća, dok je ontologiju stvaranja nemoguće pojmiti nesavršenim ljudskim razumom:
To što ti pitaš u bezdnu se krije
naredbe vječne i vid ma kog stvora
ne može to da nikako otkrije.
(Dantge, Raj, XXI pjevanje 94 – 97)
Uvjerenje o besmrtnosti duše kod crnogorskog i italijanskog pjesnika, ima inspiraciju u hrišćanskom učenju, ali i drevnim filozofskim školama antike. Pjesnici su u potpunosti saglasni u pogledu u besmrtnosti čovjekovog duhovnog sklopa. No, dok Dante ispisuje u hrišćanskom kontekstu realni položaj istaknutih ličnosti prema njihovim moralnim zaslugama, istražujući njihovo mjesto u Paklu, Čistilištu ili Raju, Njegoš u prvi plan stavlja buduću harmoniju u kojoj svjetlosna luča pronalazi svoje izgubljeno duhovno odredište. Takođe, on iskazuje snažnu osudu prema materijalističkim filozofskim učenjima zbog njihovog razaranja ideje o besmrtnosti duše. On opovrgava učenja Epikura i Pitagore, smatrajući da su oni zli tirjani duše besamrtne, dok istovjetno stanovište zastupa Dante u X pjevanju Pakla:
Na ovoj strani svih mrtvih dvora
leži Epikur s družbom koji veli
da duša s tijelom umrijeti mora.
Njegoša posebno zanima problem besmrtnosti duše, ali i lestvice čovjekovog intelektualnog sazrijevanja. Na tom putu on razlikuje istine razuma i istine otkrovenja, dobijene posredstvom pjesničkog extasisa. Koliko je na intelektualnom putu saznanja čovjek ograničen, toliko on stremi da preko pojedinačnih stvari i empirijskog iskustva pređe granicu do razumijevanja suštine bića, smisla univerzuma. Postoji temeljna razlika, među duhovnim disciplinama na čijem se pijedestalu nalazi moć pjesničke riječi. Ljudski um je inferioran u odnosu na božansku mudrost. Samo poezijom dolazimo do shvatanja božje personalnosti uzroka kretanja i uzroka svih stvari, jer Bog predstavlja oličenje savršenstva i kao pokretač svega omogućava prelaz od mogućnosti u djelotvornost. Bog je početak i kraj – svrha kosmosa i njegova ciljna tačka kretanja. Njegoš naglašava ideju da je materija pasivnost dok je duhovni oblik aktivnost, materijalnost je ograničenost, forma savršenstvo. No, stvaralac ex nihilo, samo je Bog – pjesnik.
U Njegoševoj antropologiji čovjek posjeduje fizičku i duševnu dvojnost, pritom duša je nematerijalna i besmrtna. Čovjek je biće čije je lice podobno angelskome, zbog čega samo on u prirodi ima svijest o svojoj bogo – likosti, i može da doživi najviši stepen radosti, koje uključuje razum i emocije.
Zaključujući ovaj kratki ogled o mogućem uticaju Danteove Božanstvene komedije na Njegošev spjev Luču mikrokozma, nastojali smo da utvrdimo pojmovne, jezičke i terminološke sličnosti. U pvom redu solarna simbolika, zatim koncept rajskog blaženstva, shvatanje slobodne volje kao izvora zla, granice ljudske spoznaje se zasnivaju na srodnom repertoaru pojmova. Univerzum je prožet ljepotom i pravdom, svjedočanstvo je djelatnog umnog uzroka koji uslovljava njegov unutrašnji poredak. U tome su uglavnom saglasni pjesnik blagoslovene italske zemlje i pjesnik proistekao iz oštrih planinskih vijenaca Crne Gore. Osim toga, četiri kardinalne vrline antičkog nasljeđa: pravednost, umjerenost, hrabrost i mudrost Njegoš je prirodno uklopio s trima temeljnim hrišćanskim vrijednostima oličenim u vjeri, nadi i ljubavi. Time se još jednom pokazuje da je Njegošev genije mogao preuzimati srodne ideje od velikana ljudskog duha koristeći u svom spjevu Luča mikrokozma antičko i hrišćansko nasljeđe, transponovati ga u svoj pjesnički obrazac. Iz toga proističe da je Njegoš primijenio najbolju tradiciju evropske kulture i njeno pjesništvo, u prvom redu Dantea, uklapajući njegove misaone i jezičke sintagme u svoje književno djelo.
