Sonja Tomović-Šundić: Njegošev doživljaj ljepote

 

Bibliografija o Njegošu (monografije, studije, naučni radovi) Sonje Tomović-Šundić iz godine u godinu je sve bogatija. Opsesivan upliv u njegošologiju, autorka nadograđuje odvažno ulazeći u nova istraživanja, šireći nam vidokruge i mogućnosti razumijevanja djela velikog pisca. No, o čemu god da raspravlja, ona prvenstveno posmatra Njegoša kao pjesnika – u svoj složenosti tog pojma. Proniknuće u njegovu slojevitu ličnost istovremeno je jedinstveni način dolaska do pjesničke i filozofske koncepcije pisca „Gorskog vijenca“, čiji je otvoreni duh, kako tvrdi Tomović – Šundić, prijemčiv za razne uticaje, ali i autentičan u sažimanju umjetničkih, metafizičkih i drugih iskustava.

Koristeći metodološku praksu estetike kao temeljne filozofske discipline, autorka analizira cjelokupan opus Njegošev u kome su estetski pojmovi i estetski stavovi dati razuđeno. Takođe, „Bilježnica“ je jedan od osnovnih izvora za definisanje poimanja ljepote budući da ona sadrži mnoga gledišta kojima je Njegoš neposredno uobličavao svoja estetska gledišta. Pri tome, Tomović-Šundić naglašava ulogu Mediterana ne samo na Njegoševo stvaralaštvo u različitim fazama, nego i na njegovo upoznavanje s mnoštvom iskazivanja Lijepog. Zato je u pravu kada tvrdi: „Ne postoji ništa što je toliko privlačilo Njegoševu pažnju kao ljepota.“

No, tajna ljepote kojoj se povjeravao, kod pjesnika je i dodir božanstva. Autorka pri tome upozorava na misao da je pjesnik „Tvorac mali najbliži božestvu“.  Uz to, Njegoš je strastveni čitalac i posmatrač, vođen erosom spoznaje više nego težnjom da stekne određenu filozofsku poziciju. Epohe i umjetničke izraze on sagledava u jedinstvu misli i osjećaja, ne mareći za definicije i ne skrivajući oduševljenje stvaralaštvom koje podražava i emituje Ljepotu. „Njegoš ne razvija svoju misao tako da bismo mogli da tvrdimo da je uspio teorijski da zaokruži cjelovitiju estetičku teoriju. Pa ipak, u njegovom književnom djelu uočavamo bavljenje svim važnim pitanjima estetike.“ Put do nauke o lijepom nije ovdje bio uobičajen, ali jeste duboko promišljen i proživljen.

Sonja Tomović-Šundić, umješno upotrebljavajući informacije o ključnim estetičkim teorijama i primjenjući ih na Njegoševo djelo, dospijeva do mnogih interesantnih teza. Tako, na primjer, smatra da Njegoš razlikuje tri vrste ljepote. „U hijerarhijskom smislu, prvi stepen ljepote čine fizički predmeti koje je načinila priroda. Drugi stepen ljepote predstavlja stvaralačka ljepota u umjetničkim djelima. I najzad, vrhovna ljepota je duhovno vrelo, božanstveni izvor odakle izvor izvire sva ljepota.“ Ljepota se razumijeva u objedinjavanju duhovne ravni i čulnih iskustava, čime se dostiže vjera u moć ljepote kao izvora stvaralaštva. Svakako da njegova opčinjenost književnim opisima, pozorišnim predstavama, remek djelima likovnih umjetnika koje je na putovanjima vidio, čini jedinstven pogled na Lijepo. Estetika je u svakom slučaju, intenzivno u službi kreacije, njena plodotvornost potkrijepljena je snagom i sintezom uma i osjećaja.

Dalje tvrdi autorka: „Pjesnik nabraja različite vrste lijepog, koje se razlikuju po stepenu svoje prosvijetljenosti božanskim logosom. I u pitanju ljepote Njegoš je nastojao da objedini antičku i hrišćansku misao.“ Ljepota podrazumijeva stvaranje (poiesis), i zato je Bog umjetnik, a otud je i pjesniku omogućeno stvaranje. Time pjesnikova imaginacija dobija nove oblike. Na osnovu Pjesnikovog rafiniranog estetskog ukusa, autorka dospijeva do mnogih slojeva njegove ličnosti. Sonja Tomović–Šundić smatra da su Njegoševa estetička stanovišta neodvojiva od njegove filozofske i religiozne misli, utemeljena na grčkim poimanjima ljepote, kao i nužnom jedinstvu lijepog i dobrog.

Štaviše, u jednoj ravni predmet estetike jeste isto što i predmet ontologije. U pohvali ljepoti, proklamuje se da biće lišeno estetskih zadovoljstava odlazi u nepostojanje. Za Njegoša je pojam ljepote, srodno dakle antičkom poimanju – harmonija, sklad oblika, ali i duhovni pokretač, povod književnog stvaranja. A to je svakako i put do saznanja, pa je i estetičko-religiozni cilj jedan, što Sonja Tomović – Šundić obrazlaže brojnim primjerima i citatima. Drugim riječima, „Ideja estetskog djelovanja našla je kod njega plodno tlo kao zamisao da je čin kreacije u osnovi estetska aktivnost pa, shodno tome, njegovo djelovanje na dušu posmatrača nužno sadrži estetsko svojstvo. Pri tome, može da služi kao podsticaj pokretanja duhovne aktivnosti ljudske svijesti. Dodjeljujući estetskom iskustvu ontološku dimenziju, Njegoš je kompleksno shvatio sinergiju uma i osjećanja u procesu stvaranja i estetskog doživljaja.“ Jedinstvena je to emotivna i intelektualna avantura, koja se odvija kroz dramu čovjeka – pustinožitelja koji predosjeća kratko trajanje.

Svoja tumačenja autorka, dakle, potkrepljuje znanjem o estetskim teorijama – od drevnog do današnjeg doba. Tu je posebno važna Hartmanova misao koja suštinu „pronalazi u klasičnom shvatanju estetskog iskustva kao proizvoda stvaralačke aktivnosti.“ Istovremeno je to i težnja za slobodom. Autorka se poziva na brojna umjetnička djela koja su u vladici probudila interesovanje i opijenost i koja su prouzrokovala njegova djela ili bar neka poglavlja. Njegoša su zanimale različite vrste umjetnosti, ljepota u totalitetu, ljepota kao „savršenstvo u kome su sjedinjeni um i istina.“ Duhovne užitke koje donosi s putovanja (likovnost, muzika) nastoji prenijeti u svoje djelo, ali i u duh svoje samotne zemlje. Pred svakom ljepotom on zastane i zamisli se, kao da dodiruje natčulno i nadvremeno; kao da nam saopštava: „Ljepota je podsjetnik na besmrtnost.“

Njegoš je razvijao dar za estetsko prosuđivanje, stalno putujući, čitajući, upoznavajući druge kulture. Njegoševa putovanja, kojima je posvećen značajan dio ovog naučnog rada, djeluju kao potraga za Lijepim. „U osnovi Njegoševog shvatanja ljepote ne stoji samo filozofski interes, već prije svega opčinjenost ljepotom jednog istinskog umjetnika i pjesnika.“- ističe autorka. Stoga, ona u poglavlju „Estetički doživljaj italijanske kulture“ posebno naglašava značaj i uticaj putovanja po Apeninima na Njegoševo stvaranje, a posebno na formiranje njegovih estetskih stanovišta. Italijanska kultura kao „rezultat sinteze antičkog nasljeđa i hrišćanske civilizacije, renesansne obnove kao integrišućeg faktora u izgradnji kulturnog identiteta“ idealno je područje za Njegoševo mišljenje i pjevanje. Na takvim putovanjima, misli autorka, Njegoš dostiže intelektualnu zrelost i izoštrava svoje talente. Zato se ističe da Njegoš na više mjesta poistovjećuje postojanje i putovanje. Putovanja rasplamsavaju pjesničku energiju, šire nam prostranstva, pa se i njegova „ljuboptinost“ posebno razvija u mjestima koje su podstakle njegove estetske sudove, ushićene, ali i skladne. Nije li sve to prizivanje slobode kojoj je težio. „Filozofija slobode uslovila je njegovu percepciju svijeta, baš kao što mu je misterija ljepote bila nadahnuće za poeziju.“ – poentira autorka.

Kod Njegoša je pojam ljepote višeznačan: „Od njenog fizičkog ili pojavnog oblika do spiritualnih formi ljepote.“Sve to je označeno traganjem za vanvremenom ljepotom. A ljepota je uvijek vezana za kosmičko i uvijek je simbol savršenstva. Uvijek je i svjetlost, luča. Stoga je i „Njegošev doživljaj ljepote“ vrijedan doprinos Enciklopediji Njegoš, ali i Istoriji ljepote.

Share.

Comments are closed.