Novi ministar
Novog ministra kulture, ukoliko želi da se suoči sa zapuštenim problemima i nikad precizno utvrđenim prioritetima u domenu nacionalne kulturne politike, čeka krajnje ozbiljan i težak zadatak. Navešćemo samo nekoliko najdrastičnijih problema koji ukazuju s koliko se površnosti i improvizacija, u posljednjih petnaest godina otkad je procrnogorska opcija osvojila vlast, pristupalo temeljnim pitanjima afirmacije duhovne i nacionalne posebnosti: Zakon o CANU je ostao mrtvo slovo na papiru; Zakon o Danu crnogorske kulture već godinu dana je zaturen u nekom škafu u Skupštini, i vjerovatno ga čeka sudbina akta kojim se prije osam godina tražilo poništenje odluka Podgoričke skupštine; Zakon o NVO je uništio najkreativnije kulturne organizacije. Istim aktom su dovedene do ruba nestanka strukovne umjetničke organizacije koje su u svim zemljama u okruženju aocijacije od posebnog nacionalnog interesa. Improvizacije, neposvećenosti ili direktne političke destrukcije dovele su do toga da DANU, PEN centar, CDNK i CPC, beznadežno tavore i pitanje je vremena kad će se ugasiti. U skladu sa jednom takvom inercijom imamo i takozvana kulturna ljeta, u Baru, Budvi, Tivtu, gradovima u kojima su na vlasti DPS i SDP, gdje je ponovo prisutan kolonijalni sindrom devedesetih godina, tako da su ovog ljeta na njihovim programima bili neki drugorazredni pisci iz regiona, ali ne i afirmisani domaći književnici, Lompar, Hodžić, Asanović, Nikolaidis, Goranović, Spahić, Radulović, Bečanović, ili mladi autori, Dragana Tripković, Stefan Bošković, Vasko Raičković… Ili, dobitnik prošlogodišnje NIN-ove nagrade bio je gost na tri ljetnja festivala na primorju, dok se dobitnika najprestižnije regionalne nagrade za roman, Meša Selimović, niko nije sjetio. Da je riječ o jednoj moćnoj sinhronizovanoj kulturnoj politici potvrđuje i to da u Podgorici, jedna familija, tačnije jedan čovjek, koji je doskoro javno progonio – sad svoj mračni kleronacionalizam sprovodi perfidno, mimikrijski – nacionalne Crnogorce, ima svojevrsni monopol: pet izdavačkih kuća, osamdeset posto knjižara u glavnom gradu, te dominantno kontroliše sajmove knjiga, prodaju knjiga na kioscima, kao i lektiru za osnovne i srednje škole. Ovu neveselu sliku upotpunjuje činjenica da na sjeveru države ne postoji nijedna kulturna ustanova koja afirmiše crnogorsku kulturnu posebnost.
Kad su u pitanju dosadašnji prioriteti Ministarstva kulture stvari nijesu mnogo bolje. Neproporcionalno se mnogo izdvaja za scenske umjetnosti i festivale u odnosu na ostalu umjetničku produkciju. Navešću nekoliko podataka iz domena koji najbolje poznajem. U nas se manje izdvaja za izdavaštvo i prevođenje nego što Makedonija donira stranim izdavačima za objavljivanje njihovih pisaca u inostranstvu. U CG još nije doprla do svijesti činjenica koju su evropska društva spoznala još u doba romantizma i moderne, da su jezik i književnost u osnovi svakog modernog nacionalnog identitata. Na primjer, u toj maloj i siromašnoj Makedoniji, u kojoj je tek prije osamdeset godina objavljena prva knjiga na makedonskom jeziku, u toku su projekti, Sto knjiga makedonske književnosti i Petsto knjiga svjetske književnosti. S druge strane, u nas za književnost i prevođenje godišnje izdvaja pedeset hiljada eura, koliko košta jedna prosječna pozorišna predstava ili provincijalni muzički festival!?
Naša vladajuća elita očigledno ne razumije značenje razvoja recentne kulture za ukupnu modernizaciju društva, pa i za održivost Crne Gore, jer da su nešto prosvjećeniji, odnosno da imaju više državotnornog kapaciteta i političke kompetentnosti, u svojoj bi pregovaračkoj agendi za rekonstrukciju Vlade, bez obzira na značaj stranih investicija za privredni razvoj, ispred prodaje plaža na primorju, stavili zakone o akademijama i nacionalnom prazniku kulture, zatim pitanja strukovnih umjetničkih udruženja I snaženja organizacija koje će se suprostaviti klero-nacionalizmu koji negira i razara nacionalnu posebnost Crnogoraca i građansko ustrojstvo Crne Gore.
Od novoga ministra u ovoj situaciji nije realno mnogo očekivati, čak i kad bi imao kapacitete Žaka Langa. Jer stupiće na dužnost u predizbornoj godini, s budžetom koji je nedovoljan i pogrešno koncipiran. Ali, bio bi red da se konačno neko skrupulozno I hrabro suoči sa svim naslijeđenim problemima I zabludama, tako što će ih javno imenovati, i pokušati da ih prevrednuje. Mi dosad nijesmo imali održivu kulturnu strategiju jer naši odličnici nijesu spoznali istinske prioritete koji su primjereni Crnoj Gori, kakva ona jest u stvarnosti a ne kakvu zamišljaju. Svaka nacionalna kultura je sui generis, za razliku od recimo ekonomije ili ekologije, koje se mogu umnogome preslikati iz drugih razvijenijih sredina. Nacionalne kulture se temelje na (samo)spoznaji posebnog istorijsko-duhovnog razvoja i kompetentnog uvida u savremene kreativne potencijale koji povezuju nacionalne i univerzalne vrijednosti. Dakle, za početak bi bilo dovoljno da taj novi ministar konačno odbaci dugo stvarani nakaradni manifestaciono-prigodničarski koncept trulih kompromisa i statusa quo, koji utjelovljuje duh udvorištva, osrednjosti, provincijske samodovoljnosti ili kompleksa niže vrijednosti, afirmišući svjetonazor koji će podsticati napredak i afirmaciju talentovanih stvaralaca, kadrovsku obnovu i modernizaciju institucija.
Milorad Popović
(Objavljeno u Pobjedi, 18. 12. 2014.)
