Milorad Popović: UTEMELJITELJ I DOBRI DUH ARSA
Mladena Lompara sam upoznao početkom osamdesetih godina minulog vijeka. On je slovio za talentovanog i zapaženog pjesnika i istoričara umjetnosti, a ja sam stihove tajno pisao, dvostruko strijepeći: hoće li moje bavljenje poezijom izazvati čaršijski podsmijeh i podrugivanje, jer je milje radništva, ulice i sporta, u kojemu sam odrastao, na pjesnike i umjetnike gledalo kao na smušenjake i čudake. Još više sam se bojao da je to što pišem naivno i pretenciozno, poput mnogih umišljenih, razbarušenih “genija” u našim provincijama koji su sebe ubijedili – a i još ponekog lokalnog “pacijenta” – da stvaraju grandiozna djela koja će zasjeniti klasike. Napokon, ohrabrilo me saznanje da je jedna moja pjesma na anonimnom konkursu Književne omladine Cetinja, za mlade jugoslovenske pjesnike, dobila najvišu ocjenu, i da je lokalni žiri pošto su shvatili da je njen autor “bokser”, upravo iz straha od čaršijskih reakcija, dao nagradu jednom beogradskom pjesniku. Kada sam skupio hrabrosti odnio sam Mladenu – otipkanih na pisaćoj mašini – tridesetak pjesničkih uradaka. (Prije toga smo se tek nekoliko puta umimogred sreli: možete i u tako malom gradu kao što je Cetinje živjeti paralelne živote i pripadati različitim svjetovima, koji se nikad neće dodirnuti). Izabrao sam Lompara za prvog čitaoca, zbog toga što je njegova melanholična poezija imala jednu autentičnu, sofisticiranu patinu cetinjskih i mediteranskii kolorita, lišenu zavičajne patetike i epskih natruha koji su još prevladavali u njegovoj generaciji.
Imao sam dobru intuiciju u odabiru prvog čitaoca. Mladen nije imao namješten gard, onu vrstu oholosti kojom stariji pjesnici obično dočekuju početnike, niti je pokazivao zazor zbog moje “bokserske” biografije i radničkog bekgraunda. Poslije par dana pozvao me je, vratio mi stihove s izvjesnim primjedbama, napisao preporuku, i ohrabrio da publikujem zbirku pjesama: “Ti ćeš nas sve zajebat”. Nijesam odmah shvatio je li to kazao podrugljivo, tek kurtoazno ili su mu se zaista dopali moji stihovi. Kasnije mi je trebalo dosta vremena da uhvatim sve nijanse njegove ironije i humora: “crnog” cetinjskog humora s tipičnom lomparevskom blagošću i autoironijom. I u vrijeme svojih teških bolovanja, pa i onda kad su mu umirali najbliži, znao se našaliti, ispričati neku smiješnu anegdotu. Nepun mjesec dana prije nego što je Mladen umro, Lilja Dirjan – naša divna prijateljica, makedonska pjesnikinja, koja je preminula 13. decembra 2017., takođe od gušenja – i ja posjetili smo ga u bolnici Danilo Prvi. On je disao uz pomoć respiratora, i kad nas je vidio malo je odmakao od usta spravu sa kiseonikom, i rekao: “Bježte u kurac. Nijeste mi ništa donijeli”. Lilji je u času bilo neprijatno: pomislila je da se naljutio jer nijesmo kupili uobičajene “ponude” za bolesnika, sokove, narandže i slično. Tek nakon što se nastavio šaliti shvatila je da je to njegova cetinjska (auto)ironija, kojom pokazuje bliskost i nježnost.
S Mladenom sam se zapravo zbližio tri-četiri godine nakon našeg prvog susreta: u vrijeme propasti jedne epohe i najave rađanja drugog neponovljivo dramatičnog vremena koje će se još dugo poslije našeg trajanja bilježiti kao vrijeme sveopštog rasapa: društvenog, kulturnog i ekonomskog nazadovanja, najgoreg klerofašizma i ksenofobije, krvavog raspada Jugoslavije, obnavljanja starih i stvaranja novih država; koncetracionih logora, masovnih pokolja, etničkih čišćenja, ekstremnog siromaštva i pljačke društvene imovine, prvobitne akumulacije kapitala i primitivne ekonomske i političke elite… U međuvremenu bio sam objavio još jednu knjigu poezije, So Jude, i upoznao se s krugom mlađih cetinjskih literata, novinara, kunstistoričara, kulturtregera. Srijetali smo se pretežno u lokalnim kafanama i stanu Vukašina Perovića, tačnije u sobi njegovog sina Slavka, koja je bila svojevrsni salon gdje se debatovalo, najviše o kulturi i politici. Mladen i ja smo se nekako istovremeno priključili ovom društvu, i počeli planirati osnivanje književnog časopisa, koji će dizajnom i koncepcijom biti drugačiji, otvoreniji za moderne poetike od postojećih publikacija. Lompara smo jednodušno predložili za glavnog urednika Arsa jer je imao najviše književnog iskustva, a i kao član redakcije lista “Student” – u studentskim demonstracijama 1968. na Beogradskom univerzitetu milicija ga je brutalno pretukla – bio je ispekao urednički zanat. On je uz to, bio najstariji od utemeljitelja Arsa, i Književne opštine Cetinja (KOC), koja je bila izdavač časopisa i knjiga i producent književnog festivala, rezidencija pisaca, filmskih priojekcija, likovnih izložbi. Prvobitna ideja je bila da oživimo kulturnu scenu Cetinja, koje je nakon seljenja državne administracije polovinom pedesetih godina bilo marginalizovano, pogotovo u kulturnom pogledu. Pozorište Zetski dom je bilo zatvoreno već dvije decenije, najstariji izdavač Obod je tavorio uglavnom štampajući strane rječnike, ostale institucije kulture koje su ostale na Cetinju bile su nekreativne, u nekoj vrsti hibernacije. Mi smo zadojeni prevratničkim idejama, s tipičnom mladalačkom energijom i samopouzdanjem drznuli se da probudimo, prodrmamo lokalnu kulturnu scenu koja je samozadovoljno tlapila o slavnoj prošlosti, starim vladarima i poznatim ljudima, domaćim i izvanjcima, koji su ostavili trag u kulturnoj i političkoj istoriji nekadašnje prijestonice. Energija i koncepcijska inovativnost Arsa i KOC-a nije ostala nezapažena i izvan Cetinja, pa i ondašnje socijalističke republike. Saradnici časopisa i gosti KOC-a bili su najreferentniji jugoslovenski pisci, Šalamun, Jančar, Đuzel, Raičković, Stevanović, Sidran, Albahari, Davičo, Mihalić… Nijesu naše ambicije bile isključivo književne i kulturološke, jer osjećao se zamor i zastarjelost ovještale titoističke ideologije koja se poslije odlaska “najvećeg sina naših naroda i narodnosti” rastakala, grčevito branila status quo parolom “Poslije Tita Tito”. Alternativni kulturni i politički pokreti u gotovo svim republičkim centrima bivše Jugoslavije, pogotovo u Beogradu i Ljubljani, prvi put poslije četrdeset godina, javno su kritički preispitivali već sklerotične ideološke konstrukte koji su decenijama bili neupitni partijski kanoni. Ove refleksije dolazile su i do Crne Gore: iza reformske i demokratske retorike budili su se stari demoni kriptočetništva, staljinizma, centralizma i unitarizma, i mi smo ukazivali na te opasnosti, kao i na intelektualnu i reformsku potkapacitiranost režima, te neodrživost njihove kulturne i nacionalne politike. Tako smo na neki način anticipirali slom titoizma i tzv. Antibirokratsku revoluciju, koja je pod plaštom demokratskih promjena napravila velikosrpski prevrat. Dakle, ideja obnavljanja nezavisne Crne Gore nije emanirala iz ideologije i akcije domaćih nacionalista već je stvorena kao reakcija na velikosrpsko negiranje crnogorske nacije, jer kult Jugoslavije, centralističke ili federalističke, monarhističke ili republikanske, demokratske ili komunističke, nigdje nije bio tako moćan kao u Crnoj Gori. I stoga, jeretička ideja separatne Crne Gore, u to vrijeme jedino se mogla začeti u krugu mladih ljudi, i na Cetinju: među aktivistima Književne opštine Cetinja, koja će postati formativi krug crnogorskih indipendista, svojevrsni spiritus agens Liberalnog saveza, Crnogorskog PEN centra, Crnogorskog društva nezavisnih književnika…
U svakom društvu okupljenom oko izvjesnih ideja nametnu se, i samu organizaciju profilišu osobe sa liderskim, integrativnim i ideološkim sposobnostima. Od samog osnivanja KOC-a Slavko Perović je bio frontmen ove kulturne organizacije. On je bio politički najaktivniji – član Opštinskog komiteta SK Cetinja – imao je jedinstvenu, pomalo egzibicionističku strast za javnim nastupima, govornički talenat i jednu vrstu energije koja je gotovo erotski djelovala na publiku. Mladen je, pak, bio nepretenciozan, nesklon dociranju i javnim nastupima, ali njegova ležernost i šarm blagotvorno su i pomirljivo djelovali u miljeu naših egocentrizama, nerealnih ambicija i histeričnih temperamenata. Još jedna osobina koja je naizgled ambivalentna njegovom boemskom habitusu očitovaće će se kasnije u velikim ličnim lomovima i političkim previranjima koja će se dogoditi krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Nakon prvih optužbi funkcionera Partije da je Književna opština Cetinja zastranila u “liberalizam i nacionalizam”(!) kampanja je svoj krešendo imala na zajedničkom zasijedanju Predsjedništva SR Crne Gore i Presjedništva CK SK Crne Gore 1988., na kojemu je, između ostalih, Radovan Radonjić, glavni ideolog Partije, zaprijetio da će “isušiti bare i barice nacionalizma”. Ubrzo su sprovedeni disciplinski postupci protiv članova Saveza komunista iz KOC-a. Slavko Perović je isključen iz Opštinskog komiteta SK Cetinja, a ostali članovi Partije dobili su kazne pred isključenjem, tzv. opomene, ukore, itd. Već u prvim političkim diferenciranjima, nakon prijetnji partijskim kaznama ali i profesionalnim i egzistencijalnim sankcijama, mogle su se nazrijeti određene karakterne osobine “prvoboraca” za kulturna i nacionalna prava: neki su se odmah samokritikovali, drugi su nešto kasnije, poslije AB revolucije, odustali od javnog angažmana ili su s bezbjedne udaljenosti kibicovali, treći su se zbog sujete, naivnosti ili lakomosti, odmetnuli u tabor koji javno ili mimikrijski zagovara velikosrpsku politiku, i to nakon što su se nominalno ostvarile političke ideje izvornih indipendista.
Da je neko u samom početku političkih i kulturtregerskih aktivnosti KOC-a, na osnovu boemskih navika, ležernosti i fizičkog izgleda procjenjivao ko će prvi odustati i bačiti koplje u trnje, sigurno bi na Lompara upro prstom. Ali, on je ostao među dvojicom-trojicom koji nikad nijesu odstupili od prethodnog dogovora, iznevjerili i izdali prvobitne dogovore, mladalačke ideje časti i prijateljstva. K tome, sva iskušenja i porodične nesreće podnosio je stoički, bez prenemaganja. Kako su godine prolazile i umnožavale se bolesti i smrti bližnjih, sve je bilo očiglednije da se iza ovog nonšalantnog, krhkog i nadasve šarmantnog habitusa skrivala nesalomljiva volja za životom i postojanost u zadatim uvjerenjima. Pritom, njegova gospodstvena pojava toliko se razlikovala od nas, ostalih montanjara, koji ponekad nijesmo umjeli sakriti grubost i nedelikatnost, u gestovima i izražavanju.
Ovo spominjem i zbog toga što su neki takozvani prvoborci, u samohvalama, lažljivim memoarima i novinskim razmetanjima, pripisivali sebi više zasluga nego što im pripada u stvaranju tog jezgra pokreta otpora. Mladenov doprinos u pokretanju antiratnih medija, alternativne kulturne scene i esnafskih organizacija bio je dragocjen, pogotovo je nemjerljiv njegov rad u vizuelnom i koncepcijskom profilisanju Arsa. Njegovo iskustvo, obrazovanje, taktilnost i estetska rafiniranost bile su presudne da časopis zadrži visok profesionalni nivo i da jezgro redakcije ostane na okupu. Ovo se naročito očitovalo u obnovljenoj seriji Arsa – pokrenutoj 1999. godine – u kojoj su većina članova redakcije bili pisci rođeni sedamdesetih godina. Iako je Lompar od novih članova redakcije bio stariji u prosjeku tridesetak godina njegov odnos s mladim piscima bio je lišen patetike i distance koju, pogotovo u našim sredinama, stvara generacijski jaz: jedna vrsta gerontološkog kulta prema kojemu su starci tobož mudriji i pravičniji.
I u Lomparevom slučaju se potvrdilo da idealisti sanjaju nove i bolje svjetove – katkad i učestvuju u njihovom stvaranju – ali i to da se njihovim idejama okoriste drugi, s manje imaginacije i više smisla za sitne i krupne trgovine, podmetanja, manipulacije koje se u balkanskom svijetu još zovu i realpolitika. U noći nakon pobjede na referendumu za državnu nezavisnost napisao sam jednu kratku pjesmu, i posvetio je Mladenu:
22. MAJ 2006.
Mladenu
Ovu bitku smo počeli
nas nekolicina
beznadno
s viškom častoljublja.
Pobjednici su sinoć
slavili u Vladi:
mi smo pili sa svjetinom
ogrnuti baskijskom zastavom.
Danas smo prespavali
a sjutra ćemo biti pali borci
premda još živi.
(Rasko je jedini ubijen).
Opet su pobijedili oni
koji su nas progonili –
s našom idejom
ovoga puta.
Nas nekolicina nigdje
nijesmo mogli pobijediti.
Ni same sebe.
Kamoli njih.
i njihove još moćnije neprijatelje.
Još su se oko ponoći između 21.i 22. maja ulicama Podgorice valjale mase euforičnog svijeta, i ja sam bez naročite znatiželje – kao da sam prizore slavlja odnekud pamtio – ni sjetan ni euforičan, neprimjetno skrenuo s bulevara, ušunjao se u moju mansardu i otvorio bocu votke. Osjećao sam da će naše malo bratstvo, koje je u političke borbe ušlo s viškom očekivanja, bez realnih političkih ciljeva i jasnih ličnih ambicija, uskoro postati balast političarima, koji nemaju dovoljno obrazovanja, senzibiliteta i imaginacije, ni da zamisle, kamoli da izgrađuju novo društvo i državu, koje ne bi ličilo na jedan veliki supermarket.
Lompar je doista teško podnosio spoznaju da se, upravo poslije referenduma, u godinama kad se očekivalo da će proces ukupne društvene i nacionalne emancipacije biti nesumnjiv i nezustavljiv, zbog nedoraslosti, površnosti ili nevoljnosti vlasti događa stagnacija ili odumiranje institucija i asocijacija koje su imale presudnu ulogu u buđenju nacionalne svijesti i građanskog otpora devedesetih godina prošlog vijeka. No, više od nesposobnosti vlasti mučilo ga je konvertitstvo i renegatstvo nekih svojih sapatnika iz ranih devedesetih godina koji su, zarad ljutnje na mali ili krivi dio, sujete, pohlepe ili bolesnog vlastoljublja, ušli u kolo velikosrpske i moskovske agenture koja je u oktobru 2015. i 2016. spremala krvavi puč u Crnoj Gori. Iskusan u trpljenju, s izvjesnim fatalizmom, lakše je podnosio porodične nesreće i mnogobrojne bolesti od suočavanja s pohlepom i prevrtljivošću bliskih ljudi. U jednom od posljednjih razgovora gorko me podsjetio na kredo Huana Ramona Himenesa: “Manjina, zauvijek”, i onda smo se tješili da su istinski pjesnici po prirodi stvari solipsisti, i da je u našoj narodnoj književnosti poslije opisa junaštva najčešći motiv izdaja: to jest da bi nakon istorije junaštva najdeblja crnogorska knjiga bila istorija izdajstva.
Lomparova prirođena osjetljivost, gospodstveni osjećaj mjere i jedinstveni estetički dar, i s druge strane tvrdoglavost u odbrani izgubljenih bitaka, različito su se odražavali na njegov duh i tijelo. Pjesnička inventivnost i slojevitost njegovih versi duboko je osjenčena i produbljena porodičnim nesrećama. Mladena je od mladih dana – liječenja tuberkuloze u sanatorijumu Brezovik – pratila zla pjesnička kob: pored hrvanja sa mnogobrojnim bolestima suočavao se sa smrću svojih najbližih. Prvo je otišao mladi sinovac Tomo, potom je tragično preminula njegova prva supruga Dragica, onda su jedan za drugim umirala braća, Neđeljko, Pero i Pavle. Životna iskušenja, lične tragedije, bolesti, zablude, duhovna lutanja dvojako se odraze na umjetnički talenat: uruše ga ili ga oplemene i profine. Zavisno od njegove snage i profilacije. Istinskom daru sve ide u prilog: čak i očigledna ograničenja, zapreke i nepodudarnosti. Zato je talenat neutralan u odnosu na porijeklo, socijalni stalež, formalno obrazovanje, moralna i politička načela. Da su Mladenovi talenti bili posebnog kova najbolje svjedoči poezija koju je pisao posljednjih godina života: T. S. Eliot je tvrdio da samo veliki pjesnici svoja najbolja djela stvaraju u zrelom životnom dobu.
Ipak, Mladenovo tijelo je popuštalo, urušavalo se, kopnilo, i u potonjih dvadeset i šest godina slijedile su jedna za drugom hospitalizacije, operacije bubrega, srca, grla i stomaka: brojna zračenja, hemoterapije, kontrole… Ljekari su ga više puta otpisivali, ali on je svaki put demantovao medicinske nalaze i prognoze. Nakon što su ga zbog opšteg zdravstvenog stanja odbili operisati hirurzi u Beogradu, Zagrebu, Gracu, nepuna dva mjeseca prije smrti uspješno je operisao aneurizam u podgoričkoj bolnici. Koliko je njegova volja za životom – i vjera u poeziju – bila neuništiva svjedoči i to da me je neposredno poslije zadnje operacije pozvao i rekao da će dogovorenu knjigu pjesama završiti na vrijeme, prije kalendarskog kraja godine.
Ergo, Mladen ne bi tako dugo i junački odolijevao smrti da nije pisao poeziju. Jer, stihovi su mu, kolikogod to patetično zvučalo, bili poput zraka za koji su se očajnički borila njegova astmatična i tuberkulozna pluća. Pisanje mu je prije svega značilo opiranje prolaznosti: prkos ništavilu iz kojeg izvire novi život. Stvarajući novu i neponovljivu kreativnost.
Lomparevo književno djelo je dragocjeno i apartno u našoj književnosti. Pjesnik tišine, melanoličnih versi, refleksivne i nostalgične vizije Cetinja i Mediterana, u crnogorsku poeziju unio je dotad nepoznat rafiniranost i otmjenost crpeći svoje inspiracije iz stare dukljanske baštine, Crnojevića štamparije, legendi o gospođama Jakvinti i Darinki… Bez afektiranja, hiperbola, estradnog sazvučja, leksičke ornamentike, njegov jezik prebogat asocijacijama, vremenom je ujenčavao, brusio kako je sazrijevao i oslobađao se prvobitnih uticaja velikih pjesnika mediteranskog svijeta, Sen Džon Persa, Euđenija Montalea, Jorgosa Seferisa. Lomparovu poetiku obogatilo je i njegovo likovno obrazovanje, pa se podtekstu pjesničkih slika i refleksija mogu naći i motivi iz Dadovih, Milunovićevih ili Dimitrijinih slika i grafika. S druge strane, Lomparov doprinos crnogorskoj istoriji umjetnosti još nije dobio zasluženu recepciju i priznanje. On je u svojim monografijama i esejima pjesničkom senzibilnošću i erudicijom proširio značenja i razumijevanje glavnih tokova crnogorske likovne scene. I u Lomparevom slučaju potvrđuje se, kao što je to slučaj, na primjer, sa Otom Tolnaiem, Tonkom Marojevićem, Alenom Boskeom ili Anri Mišoom, da su izvorni pjesnici najsuptilniji poznavaoci likovne umjetnosti.
Velika je praznina nakon odlaska Mladena Lompara. Ne samo u malom redakcijskom krugu Arsa. Ovakvi stvaraoci svojom ukupnošću, brojnim talentima i šarmom, blagošću i otmjenošću, a s druge strane dosljednošću i smjelošću neponovljivi su i dragocjeni, i za kudikamo veće sredine. Naš časopis će – nadam se da nas neće još jednom zaustaviti – i zbog sjećanja na Mladena Lompara, nastaviti prvobitnu misiju promovisanja nove književnosti, pogotovo mladih autora. Lomparev višedecenijski rad u izgradnji moderne crnogorske kulture, pogotovo njegovo pjesničko djelo, kao i rad u domenu istorije likovne umjetnosti, trajaće odmaknuti od dnevnog, efemernog, prolaznog. I ukoliko crnogorska kultura opstane u budućim vremenima, nesumnjivo je da će Mladen Lompar biti jedan od njenih trajnih stubova.
