Milorad Popović: Likvidacija Arsa

 

Crna Gora je u potonja dva stoljeća u mnogo čemu kasnila i zaostajala, prevashodno u mučnom i nikad dovršenom procesu modernizacije. Recedivi tribalne svijesti, česta mijena ideologija, državnih oblika, sistematska provincijalizacija i nacionalna asimilacija te nedostatak demokratske tradicije, uslovili su da i u crnogorskoj kulturi ništa dugo ne traje. U prilog ovome najzornije svjedoče časopisi za književnost, kulturu, nauku, društvena pitanja: Njegoševa Grlica izlazila je samo dvije godine, Crnogorka tek godinu dana, Luča pet godina, Vuksanovi Zapisi četrnaest, revija Ovdje manje od dvije decenije. Izuzetak je Stvaranje, koje se redovno publikovalo od 1946. do Antibirokratske revolucije: i dalje se povremeno publikuje, ali nakon odlaska urednika Sretena Asanovića, više je nalik sadržaju poštanskog sandučeta nego književnog glasila s izvjesnim kriterijumima i koncepcijom.

Časopis Ars je, iako je nastao kao svojevrsni incident, contradictio in adiecto, umnogome će dijeliti sudbinu prethodnih književno-kuturnih publikacija. Od prvog broja 1986. godine, grafičkom formom, koncepcijom i sadržajem, uznemirio je mnoge duhove naše uparložene književne i kulturne scene, doveo u pitanje naslijeđene stereotipe i pozicije određenih kulturnih ideologa i književnih bardova. No, ambicija mladih cetinjskih pisaca i intelektualaca, na čelu s urednikom Mladenom Lomparom, da stvori moderan časopis prepoznata je u eminentnim jugoslovenskim književnim krugovima. Ubrzo su saradnici Arsa postali najpoznatiji pisci onoga vremena, među kojima su Borislav Pekić, Oskar Davičo, David Albahari, Mirko Kovač, Vlado Gotovac, Slavko Mihalić, Drago Jančar, Tomaž Šalamun, Aleš Debeljak, Bogomil Đuzel, Radovan Pavlovski, Ali Podrimja, Vojislav Despotov, Raša Livada… S druge strane, redakcija časopisa i njegov izdavač Književna opština Cetinja, bili su otvoreni za kritičku raspravu, ne samo u književnim nego i u relevantnim pitanjima demokratizacije jednopartijskog društva. Ovo je doživljeno kao udar na najviše tekovine titoizma i Jugoslavije, i nepune dvije godine nakon pokretanja časopisa, poslije partijske i medijske hajke smijenjena je redakcija časopisa, imenovani novi urednici koji su publikovali još jedan ili dva broja, u drugom formatu i s drugačijom koncepcijom.

Ars se nije publikovao deset godina, od 1988–1998, i prvi moj zadatak nakon što sam se vratio iz emigracije bio je da, zajedno s Mladenom Lomparom, obnovimo časopis Ars, prevashodno zbog toga što je u to vrijeme na scenu stupila jedna nova književna generacija, sa modernijim senzibilitetom, lišena notornih provincijskih kompleksa, od kojih je decenijama patila crnogorska književna scena. Tako su pored pisaca srednje geneacije, Lompara, Ljuba Đurkovića i mene, u uredništvu bili pisci mahom rođeni sedamdesetih godina prošlog stoljeća – najdarovitija književna generacia od vremena Kiša, Kovača. Pekića, Novice Tadića – Pavle Goranović, Ognjen Spahić, Andrej Nikolaidis, Balša Brković, Aleksandar Bečanović. Neki članovi redakcije vremenom su odustajali – Mladen Lompar je umro 2017. godine – dolazili su drugi, Božo Koprivica, Ljiljana Dufgran Boričić, Aleksandra Nikčević Batrićević, Jelena Vujović… do Dragane Tripković, Vaska Raičevića, Ethema Mandića, pisaca najmlađe generacije.

Koliko god se mijenjalo uredništvo, za dvadeset pet godina druge serije Arsa, časopis nije odustao od prvobitne koncepcije i estetskih standarda. Ars prepoznaje i podržava nove i darovite pisce iz Crna Gore, prati glavne tokove u književnostima južnoslovenskog kulturnog kruga, i otvara prostor prevodilaštvu, pogotovo sa velikih književnih jezika. U odabiru tekstova i autora držali smo se literarnih kriterijuma, i zbog toga smo pored starih stekli i dosta novih osporavatelja: ne samo među političkim oponentima i kulturtregerima koji crnogorsku književnost i kulturu smatraju provincijskim varijetetom srpske književnosti i kulture, nego i među piscima koji su s članovima redakcije dijelili slične svjetonazorske stavove.

Lokalne intrige nijesu mogle uticati da se Ars afirmiše u mnogo širem književnom miljeu: na Sarajevskom sajmu knjiga 2018. proglašen za najbolji časopis na prostoru ex Jugoslavije, i jedina je književna publikacija s prostora Zapadnog Balkana koja je uvrštena u srednjoevropsku mrežu časopisa Revija u reviji. U ovom višegodišnjem projektu participirali su najpoznatiji časopisi od baltičkih zemalja, Poljske, Češke, Slovačke, Švajcarske, Mađarske, Njemačke, Austrije, Slovenije i Hrvatske. 

Dakle, renomeu druge serije Arsa i njegovog izdavača OKF nijesu u profesionalnom smislu mogle štetiti razne ideološko-političke insinuacije; i svakom dobronamjernom laiku bila je očigledna slaboumnost optužbi o našem tobožnjem antisrpstvu. Jer ponajbolji savremeni srpski pisci, Svetislav Basara, Jovica Aćin, Sreten Ugričić, Stevan Tontić, kao i referentne spisateljice srpskog jezika, Bosiljka Pušić i Dragana Kršenković Brković, koje žive u Crnoj Gore, saradnice su našeg časopisa i izdavačke kuće.

Nesnošljivost velikosrpskih političkih struktura prema Arsu i OKF-u, kulminirala je nakon političke promjene na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. godine. Novoj vlasti koja je emanirala iz klerofašističke „Moleban revolucije“, prioritet je bio i ostao da onemogući, ili barem marginalizuje sve savremene kulturne subjekte i pojave koji afirmišu crnogorsku književnost i kulturu. Prvi na udaru državne politike našli su se Ars i OKF, o čemu smo govorili i u jednom od prošlih brojeva. S obzirom da u zemljama veličine Crne Gore – a i višestruko većim od nje – nije moguće publikovati lijepu književnost, pogotovo književne časopise, bez pomoći države, velikosrpski režim je pronašao efikasan način da onemoguće daljnje izlaženje Arsa, koji bi već bio prošlost, da nijesmo dobili jednokratne pomoći, prvo od jednog privatnog donatora, au posljednje dvije godine od sekretarijata za kulturu Podgorice i Cetinja.

Nova – i konačna – likvidacija najvažnijeg crnogorskog časopisa unekoliko je slična likvidaciji prve serije Arsa 1988. godine, kad je opštinsko rukovodstvo Socijalističkog saveza radnog naroda Cetinja – transmisije SKJ i DB – u kojemu je Književna opština Cetinja formalno participirala kao udruženje građana, smijenilo redakciju, promijenilo grafičko rješenje časopisa, i postavilo novo uredništvo od cetinjskih lokalnih pisaca, na čelu sa pjesnikomm i astronomom V. G. Ipak, treba priznati da je recentna odluka u režiji Ministarstva kulture Crne Gore – trideset pet godinas kasnije – 2023. godine, bizarnija i domišljatija od procedure nekadašnjih komunističkih komesara. Jer, Ministarstvo je sudbinu časopisa formalno prepustilo tročlanoj Komisiji, u kojoj su glavnu riječ imali Ognjen Spahić i Aleksandar Bečanović, bivši članovi redakcije Arsa. Naime, Spahić i Bečanović su – uz asistenciju tzv. Fokalizatora – bez vidljive nelagode i javnog očitovanja, procijenili da ne postoji kulturni interes za daljnje publikovanje ovog književnog časopisa. Elem, Komisija je opredijelila 2.000 eura, za godišnje troškove: štampe, dizajna, komjuterske obrade, lekture, korekture, uređivanja elekronskog izdanja, autorske honorare, redakcijske troškove i distribuciju, šest brojeva časopisa?!

Dakle, pred vama je posljednji broj Arsa.

U ime redakcije časopisa Ars, zahvaljujem se saradnicima, čitaocima i prijateljima, na saradnji i podršci.

 

Cetinje, 5. septembar 2023. godine

Podijeli.

Komentari su suspendovani.