Mile Stojić: Scardanelli
Živio je 36 godina u gradskoj kuli
Umno poremećen, tako su govorili
prijatelji što su ga napustili.
Majka mu je svaki dan donosila
sirotinjsku krumpir čorbu. Nije izlazio.
Jedino njoj čitao je svoje zapise
koje nije razumjela, ali ipak uvjerena
da je to što njen sin zbori
nekakva istina.
Pisao je duge himne, ode i elegije
Kroz puškarnicu bedema gledao mutnu Rajnu
Modro nebo nad Tübingenom
Opjevavao je Empedokla i Ivana s Patmosa.
Mjesecima se nije kupao, smrdio je.
Noću je lupao o zid i ispuštao jezive krikove
Izgubljen za svijet, za koji više nije mario
U magli Nibelunga progonili su ga sablasti historije
zlata i krvi.
Pjesme su mu postale poznatim pola stoljeća
nakon što je otišao. Raspisali se profesori,
filozofi, filolozi, nazivajući ga sjevernim Orfejom.
Romantični stih: “Za tebe, draga, ni jedan uzaludno
nije pao”, Šegrt Đavolov uklesao je na divovsku portu
Olimpijskog stadiona u Berlinu, sto godina nakon
Njegove smrti.
Taj luđak, koji je umro u prnjama, iskovao je
na stotine zlatnika njemačkog jezika,
koji blistaju astralnim sjajem
sve do današnjih dana.
Neka je sveto ime tvoje tamno kraljevstvo tvoje
Scardanelli.
Nenadana ruža
U mome vrtu, u dubokoj sjeni
Procvjetala nenadana ruža
Da ruža, kad cvate, zna gdje cvate
Ne bi cvala.
—
Zrakoplovac bio bih u Seattleu
U Kölnu zvonar, princ u Elsinoru
U Tasmaniji izronjivač bisera
U Naroni
Čovjek koji te ljubi.
—
Tvoj sam, a tvoj nisam
Nisam tvoj, a tvoj sam.
—
Veliki i Mali Medvjed nad Kočerinom
Sjajna zvijezda nad Sarajem
I jedna treperava, najsjajnija
Među tvojim sisama.
—
Ti se igraš
Vatrenim piljcima, jedan od njih pada
Na Prenj, drugi u Neretvu
Planina gori i cvili
Neretva neće da je ugasi.
—
Ali znaj,
Da ruža, kad cvate, zna gdje cvate
Ne bi cvala.
Ubili ste nas poljupcima
Ubili ste nas poljupcima.
Bratskim zagrljajima od kojih pucaju kosti
Rumenim jutrima, bez
Izlaska sunca. Zelenim proplancima, na kojima se
još dugo neće igrati djeca.
Ubili ste nas pjesmama
U kojima sklopljene oči predaka
sijevaju mačevima. Jezivim vokalima
Što odzvanjaju u pomrčini. Serenadama
pod prozorima usnulih djevojaka
Čije je lice, čas kasnije,
raznio kuršum.
O, proklete jeseni trubadurskih zanosa
O, prokleti vjetri što su barušili
Zlatne kose.
Opljačkali ste naše sirotinjske kuće,
Divljački nasrnuli na zlaćane nevjeste
Pljunuli ste u naše skromne večere
I urinirali po našim uspomenama.
Ubili ste nas crvenim
sarajevskim ružama
Očima u kojima nema
Više sjaja.
U blato ste bacili
sve naše muze i erinije
I sad opet želite doći
s topovima i dugim cijevima
Na brda, na groblja,
na zvonike i krovove
I sad nas opet želite ubijati,
ali ne možete
Jer mi smo već ubijeni.
Mjesto
Staklari su žurno obnovili prozore
Moleri okrečili fasade. Rupe od metaka
Zakrpili cementom i vapnom. Krovopokrivači
Stavili novi crijep, što se presijava na suncu.
Kirurzi su pokrpali rane, ulicama su hodali
Pseći anđeli. Ulice su ponovo bile pune
Na historijskim iskopinama nikli su blještavi
Oblakoderi. Kolporteri su opet izvikivali
Vijesti o užasima, koje nikog više nisu zanimale.
I sve je opet bilo na svom mjestu.
Samo što mjesta više nije bilo.
Kćeri
Kćeri
Kasna je ura a jedan prozor još gori.
Nisam vam mogao puno dati
A dao sam više no što sam mogao.
Kćeri
U Brotnju sad još jedan prozor gori
I netko pjeva „Zelen lišće goru kiti“
Vani je mjesečina i zlato listopada, a potom
Mrzlo jutro. Jedan se čovjek
sprema na put.
Težak je njegov kofer
Njegova poputbina huk sove
I smijeh što se zamrznuo na licu
Dalek je, a kroz vaše vene
Bubnja njegova krv.
Njihao vas je u kosama
Žalosne vrbe, u ljiljanovoj čaški. Sad se
Sprema na put.
Kćeri.
Pseći anđeo, Majakovski
Volođu čitajte, žreci domaćeg Lourdesa
Da ništa nema osim kanaanskog udesa
Prošlo je vrijeme bajki, vrijeme čudesa
Vaša je sudbina slična sudbini Kurda.
Jer on u duši nema nijedne sijede vlasi
Božanstvena tijela tu se suše il trunu
I Sve pređe u ispraznost, baš kao da si
Na glavu Trajanovu stavio zlatnu krunu.
Na trgu pseći anđeo plače, žaluje Krista
U sredokraći smisla i hodajućih skeleta
Pjesnik uzaludno ore Saharu bijela lista
a puk pjeva aleluje u čast zlatnog teleta.
Doći će srpski vitez sa glavom u čarapi
Da dovrši polako ovu ljubav bez kraja
Lupajuć u bubnjeve pohode nas Arapi
Rascvjetavši nad čelom krilo papagaja.
Apoftegme
Mt 5,44
Lako je mrzjeti one koji vole
Teže je voljeti one koji mrze.
Iz Homera
Ljudi su božja pljuvačka
Šo se cijedi po hridima Olimpa.
Razlikovni rječnik
Na srpskome se „jasen“ kaže
„srebro“.
Izbjeglica
Svoj križ
Nosi u zavežljaju.
Casanovin trag
Vodio je ljubav sa stotinu žena
A volio jedino operu.
Andreju Nikolaidisu
Srebrenica je lakmus papir
Naše ljudskosti.
Nježne duše
Hitler je slikao, Staljin pisao pjesme.
Previše metafizike za dvadeseti vijek.
Iz samoposluživanja
Hvala, ne treba mi račun.
Onaj kome sam polagala račune
davno je umro.
U Varešu
J. L. Borges, Zlato tigrova
U Varešu, po okolnim stranama
Englezi traže zlato. I naći će ono
Što nisu izgubili.
Ja sam svoje zlato bio našao
Pa ga izgubio. I više ga nikad
neću naći.
U Varešu.
