Mile Stojić: Naš bog je krv
Fragmenti, proljeće 2020 – ljeto 2021.
Proteklo je proljeće u izolaciji i strahu, a i ljeto se bliži kraju. Ukrali su nam sve, kaže moj susjed, pa evo ukradoše nam i ljeto. Gledam kroz otvoren prozor: kasno ljeto, taj najljepši dio godine zasipa nas mirisom plodova, idilom zelenih krošanja. U mome vrtu sazrele su kruške, grane se savijaju na krhkom stablu, hoće da se polome. Kasno je ljeto odvajkada omiljena inspiracija pjesnika, čiji elegični stihovi lepršaju iz sjećanja, kao lišće na vjetru.
Ove godine, zbog prinudnog zatočeništva, neće ostati naše stope na plažama, ali sjete imamo napretek. „Kasno l(j)eto“, iste naslove nose knjige Stevana Raičkovića i Danijela Dragojevića, pjesnika koje smatraju najznačajnijim u suvremenom obzoru srpskog i hrvatskoga jezika. Ja se, pak, sjećam Rilkeove Uspavanke, na koju sam napisao vlastitu varijaciju, prije desetak godina, a koja govori o davnoj jeseni, punoj epifanije i muzike. O jeseni života.
Kada izgubim te ja, da li ćeš bez mene moći da spiš: bez lipe što u noći šumori povrh tvoga sna? Bez mene, da te najzad tu ostavim s tobom sasvim samu, kao vrt kroz čiju struji tamu miris plodova koji zru.
Zloguka bolest pritiska svijet, zatočeni smo u stanovima kao osuđenici u zatvorskim ćelijama, koji ne znaju jesu li osuđeni na doživotnu robiju, ili okrutnu smrtnu kaznu. Liječnici i eksperti, stožeri i štabovi, svakodnevno daju izvještaje o nepoznatoj i opakoj bolesti, a jedino u čemu se slažu jesu apeli da ne izlazimo iz kuća, da peremo ruke i nosimo krpe na nosu. I dok se pridržavamo svih tih nametnutih mjera, šefica sarajevskog kriznog štaba putuje na odmor u Tursku, a ministar zdravstva podnosi ostavku. Mjere su nelogične i fleksibilne – književne večeri ne mogu, a nargila barovi mogu raditi. Pa mi pade mi na um jedan davni naslov iz beogradskog tiska: čuma puši na čibuče. Političari, pak, u sjenci pandemije smišljaju nove prevare i krađe, misleći, valjda, da će njih smrt zaobići. Za to vrijeme teoretičari zavjere trljaju ruke, strojevi opsjenara rade punom parom.
Uporedo s tim trijumfom opskurantizma odvija se drama izbjeglica. Ovi nesretnici se organizirano s područja Srbije prebacuju u Republiku Srpsku, pa otud u Federaciju. Ovu drsku manipulaciju Dodik „pravda“ vjerskim razlozima, ko biva nek muslimani idu k muslimanima. Nakon što je njegov entitet ognjem i mačem očišćen od vlastitih građana islamske vjeroispovijedi, sad ga čisti i od migranata, jer im ne odgovara njihova konfesija. U Federaciji, pak, te nesretnike također dočekuju nevoljko, jučerašnje izbjeglice ne mogu pomoći današnjima. A ljudi spavaju po kukuruzištima, bez hrane, vode, sanjana Evropa okružila se jakim policijskim snagama i ogradom od žilet žice, mladići umiru pred našim očima od studeni, prljavštine i gladi.
U Varšavi je koncem prošloga mjeseca od infekcije covidom 19 umro pjesnik i prevoditelj Grzegorz Latuszynski. Umro je mjesec dana nakon što je sahranio svoju suprugu Mariju Siwkovsku, također oboljelu od pošasti. U Bosni, zemlji gdje se sve više cijeni nego ljudski životi, a gdje novine smrde kao poljski nužnici, kako bi rekao Krleža, vijest o njihovoj smrti nije objavio nitko. A i zašto bi, kad je ono što se zove vlast uništilo kulturu i odagnalo od nas sve naše prijatelje, žive i mrtve i tom njihovu herostratizmu i štetočinstvu ne vidi se kraja.
Grzegorz Latuszynski preveo je i u Poljskoj objavio knjige Derviša Sušića, Anđelka Vuletića, Veselka Koromana, Abdulaha Sidrana… Godinama je posjećivao i volio našu zemlju, prateći njezine književne dosege i rezultate, prenoseći ih u poljski, jezik velikih pisaca i mirnih rijeka. Nije prevodio samo bosanskohercegovačke, nego i druge južnoslavenske autore, kao što su Mihalić, Crnjanski, Kovač, Raičković.
Porijeklom Bjelorus, Latuszynski je nakon završenog fakulteta u Poljskoj studirao u Beogradu i Zagrebu. Bio je dopisnik tad uglednog lista Życie Warszawy, a jedno vrijeme radio je kao kulturni ataše Poljske ambasade u Beogradu. Upoznali smo se početkom osamdesetih u redakciji Odjeka, koju je vodio vrijedni i plemeniti Čedo Kisić. S Grzegorzom je tad iz Poljske stigao i Zygmunt Trziska, prozni pisac, urednik časopisa Miesięcznik Literacki, te znameniti pjesnik Zbigniew Bienkowski, tad već preveden i popularan kod nas. Pili smo pivo jedne večeri u tadašnjem Klubu kulturnih radnika, a nakon fajronta Grzegorz nas je pozvao u svoju hotelsku sobu, gdje smo nastavili s vodkom.
Naše prijateljsko druženje produženo je u Varšavi, gdje sam, koncem osamdesetih, bio gost tad uglednog festivala „Varšavska pjesnička jesen“. U Grzegorzevu stanu tad smo se ponovno sreli, gdje nam je njegova supruga Marylka, kako ju je on zvao, pripremila ukusne poljske specijalitete. Bilo je sivo vrijeme, eksplozija pokreta Solidarność, a Poljskom je tad vladao general Jaruzelski. Razmijenio sam tad na crno stotinu njemačkih maraka i dobio za to denjak zlota, pa sam poljske kolege pozvao na vino. Malo sam znao tad o Poljskoj, pa sam Gzegorza upitao gdje se proizvodi najbolje poljsko vino, na što mi je šeretski odgovorio: „U Bugarskoj!“
Zadnji put smo se sreli u Varšavi prije petnaest godina u Nacionalnoj biblioteci Poljske, gdje je bila prezentirana moja druga knjiga u njegovu prijevodu. Pjesme je govorila njegova supruga i divno ju je bilo slušati. Hrvatski stihovi na poljskom zvučali su kao šuštanje lišća. Bila je to neka druga Poljska, socijalističko sivilo preplavile su radnje sa zapadnom robom, a novi zloti nisu se više mogli mijenjati na crno. „Bienkowski je umro u siromaštvu i zahvalan je bio kad sam mu poklonio televizor“, pričao mi je tad Grzegorz, „a Trziska je izvršio samoubojstvo, nije mogao živjeti novo vrijeme, nije se mogao prilagoditi“. Spremao je Grzegorz veliku antologiju bosanskohercegovačke poezije, koja je trebala izići iduće godine, ali okrutna corona bila je brža. Ako ikada više odem u Varšavu, posjetit ću groblje na kome počivaju Grzegorz i Marylka. Do widzenia, drodzy przyjaciele!
Dječja graja, ta čudesna muzika rujna, ovih dana ponovno odzvanja niz moju ulicu, udaljenu pedesetak metara od škole. Unatoč pošasti, vlasti su odlučile pustiti malene u učionice, naredivši im stroge mjere izolacije. Razmišljam tko uopće može prvašiće suočiti s ozbiljnošću trenutka, presjeći im igru strogim naredbama o nošenju maske, socijalnoj distanci, pranju ruku? Znači li to da će im strogost uništiti dječju radost, da će škole postati dječja mučilišta. I dalje: što ako maleni zaraze svoje roditelje i pošalju ih u smrt, hoće li im se tako na nejaka pleća natovariti balast doživotne krivnje. Ali, trijumf egoizma već je upropastio budućnost ove zemlje, koju masovno napušta naše nesretno potomstvo.
Zbitije u Crnoj Gori ispunjavaju nas nespokojem. Rušiti vlast Mila Đukanovića zbog korupcije, a zazivati Srbiju i Rusiju, najkorumpiranije zemlje u Evropi, kao spas, podsjeća nas samo na devedesete, kad se rušila Jugoslavija, pod egidom događanja naroda. U tim glavama ništa se nije promijenilo: „Ko je drugi, ja sam prvi, da pijemo turske krvi“, odzvanjali su tim mitinzima kanibalski stihovi srpskih pjesnika, kao i usklici „Hoćemo Ruse!“. „Pobjeda“ se i danas slavi uz demoliranje bošnjačkih radnji u Pljevljima, kao da je malo „turske“ (bošnjačke) krvi proliveno u tom „događanju naroda“. Sve je isto – tu su procesija s moštima, tu su srpske zastave, a tu je i novi Sejdo Bajramović – Abazović… Druže Slobo, hrabri borče, Srbine i Crnogorče, hoće li to biti nova tragedija, ili ipak samo farsa? Slušamo i strepimo.
I tako… u topla ljetna jutra za tren napuštam majmunske zidove, kako bi to rekao Sever, i vozim se do Trebevića. Šetam uskom šumskom stazom pored nekadašnjih olimpijskih borilišta, udišem ozon i tamjan crnogorice. Na platou pored nekadašnje bob staze srećem krdo divljih konja, kojima idem u susret. I oni, kao i ja, izbjegavaju ljude. Dugo ih posmatram, prepuštene same sebi u ovoj divljini i pomislim: oni su moja istinska rodbina.
—-
Budi s njim na distanci! Tako je glasilo upozorenje mog oca da nekog ne primaš s apsolutnim povjerenjem, da mu ne vjeruješ do kraja. Ja nikad nisam znao ni umio držati to rastojanje, tu distancu, uvijek sam nesebično vjerovao ljudima i sto puta bio prevaren. U nebrojeno slučajeva povjerovao sam riječima licemjera i bivao razočaran ocjenama drznika, očekujući da će se i u njihovim srcima pojaviti tračak ljudskosti i kajanja, ali to se vrlo rijetko događalo. Pažljivo sam promatrao lica najokrutnijih ratnih zločinaca u Haškoj sudnici, ali osim par izuzetaka, na njihovim licima nisam vidio trag ganutosti, niti sjenku kajanja, ali o tome ću nešto kasnije.
Toliko puta sam častio laskavce pićem i gostoprimstvom u domu, jer su hvalili moje pjesme, da bih na kraju shvatio da ni jednu nisu pročitali. I kad god bih pokušavao uspostaviti tu distancu, nešto u meni se opiralo – dosta sam vremena posvetio varalicama i huljama, koji su me prvo nazivali novim Ujevićem, da bi me kasnije zbog mojih riječi koje nisu godile njihovim moćnim mecenama, uspoređivali s najvećim monstrumima. Nisam poslušao očev savjet u nadi da su ljudi plemenitiji nego što stvarno jesu. I dalje vjerujem da je bolje vjerovati u ljudsku riječ, nego prihvatiti cinični svjetonazor, jer je cinizam jedino oružje očajnika.
Ali, ta distanca danas je postala zakon, modus vivendi, ako želiš uopće ostarjeti i doživjeti prirodnu smrt. Ljudi koji ju ne umiju uspostaviti povlače se, kako bi to rekao Octavio Paz, u labirint samoće i to je možda najprecizniji odgovor na pitanje zašto intelektualci danas šute. Veliki njemački pjesnik Paul Celan, koji je kao dječak preživio iskustvo holokausta, kaže da postoje i „pjesme s onu stranu ljudi“, ali je svoj život okončao samoubojstvom. Slične su sudbine i Waltera Benjamina, Jeana Améryja, Prima Levija, Stefana Zweiga, da spomenem samo neke, koji su se svojim svjedočenjima suprotstavljali ljudskom zlu i na kraju digli ruku na sebe. O tom su napisani tomovi studija, a mi ćemo danas reći nekoliko razmišljanja o fizičkoj distanci među nama, koju je uzrokovala svjetska pošast pod kodnim imenom covid 19.
Ne izlaziti iz kuće i održavati socijalnu distancu, jedna je od glavnih preporuka liječnika, obavezna među svim društvenim skupinama, kako bi se spriječilo širenje opake bolesti. To znači da su svi ljudski kontakti svedeni na minimum, a i kad su neizbježni određeni su rastojanjem od dva metra, te su sva grupna okupljanja po mogućnosti otkazana. Svijet, ionako podijeljen po svim vodoravnim i okomitim osama, sad se dijeli na još jednu – oni koji poštuju i oni koji ne poštuju navedene mjere. Degutantne su mi izjave intelektualaca da je sloboda važnija od zdravlja, jer iz njih progovara oholost zdrava čovjeka. Još čudniji su prosvjedi protiv „ograničavanja ljudskih sloboda“ po evropskim gradovima, kao da je krajnji domet ljudske slobode mahnito hrliti u bolest i smrt. Prošlo je vrijeme druženja, dušo moja.
No, vratimo se socijalnoj distanci. Potreba za druženjem jedna je od bitnih odrednica čovjeka kao socijalnog bića. Živjeti mjesecima između četiri zida, slušati bez prestanka izvještaje o broju zaraženih i umrlih, ne izlaziti na javne skupove, ne popiti piće u omiljenoj kavani, znači prepustiti se čahuri samoće, omotane strahom. Izbjegavati dodire s drugim ljudskim bićima, umjesto stiska ruku kucati se laktovima, sve to postaje zamorno i baca nas u tešku depresiju. Pristati na realnost da su nam oduzeti zagrljaji i poljupci, znači pristati na činjenicu da postajemo emotivni bogalji, lišeni najdublje intimne komunikacije. Jer, zagrljaj dvaju ljudskih bića govori više nego tisuću riječi, a poljubac voljenih više od svih Shakespeareovih soneta. Spoj dvaju sluznica, dva epiderma vrhunac je ljudske milošte, ali on je zabranjen. Jedini dodiri koje štedro prakticiramo nose engleski naziv touch i odnose se na zaslone i tipkovnice računala.
O intimnim odnosima ne treba ni govoriti. Oni su naročito opasni, pa stog strogo zabranjeni, jer pogoduju širenju virusa. Što je onda rješenje za problem intimnog života u eri corone, pita se ekspert u beogradskomu listu Danas, te odgovara: „Masturbacija jer ste sami sebi najsigurniji partner. Samostalnom masturbacijom sprječava se širenje virusa. U slučaju da masturbirate sa partnerom socijalna distanca umanjuje šanse zaraze“.
Ali tu je i pomoć vrhunske tehnologije: „Virtualni seks koji podrazumijeva video sastanke, telefonske razgovore, seksting, online grupe za dopisivanje ili video pozive je siguran način za seksualnu aktivnost, jer nikako ne utječu na širenje zaraze.“ Itd. Eto, na što se svodi složeni psihološki i fiziološki mehanizam ljubavi u doba kuge, točnije reći: u doba straha od ljubavi.
Terase, vikendice, gdje smo roštiljali i pjevali postale su opasna mjesta, a nikomu, ruku na srce, i nije do pjesme. Gase se polako i naši nesvodivi rituali, vjenčanja i sprovodi. Vjenčanja nisu poželjna, jer se pokazalo da su žarišta infekcije, a zbog istog razloga ne preporučuje se ni posjet pogrebima i dženazama. Zbog svega tog izbjegavam pogrebe, ali nisam mogao zaobići jedan, o kojem ću napisati nekoliko rečenica.
Prošloga tjedna na groblju Bare u Sarajevu pokopan je dr Mehmed Gribajčević, jedan od najomiljenijih sarajevskih liječnika. I pored opasnosti od covida 19, na posljednji ispraćaj stigao je velik broj ljudi. Meša je bio pouzdan i omiljen internist, ali je naširoko poznat i kao sjajan glazbenik. Bijaše gospodin čovjek, aristokrat koji se nikad nije nametao, a u svim situacijama zračio je otmjenošću i mudrošću. Pored medicinskih pohađao je i glazbene škole. Vitkim prstima otkrivao je bolna mjesta na našim umornim tijelima, a poslije napornog rada tim prefinjenim dodirima budio je glazbu na više instrumenata. Svirao je violinu, gitaru, klavir, a najdraže glazbalo bio mu je saz. Pratio je na sazu velike majstore sevdaha, a rado je kucao i na našim prijeratnim i poslijeratnim druženjima na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima.
Nikad više onog života, gdje smo do ranih jutarnjih sati ostajali uz vino i sevdalinku, a Meša je i tu bio neumoran. (Zanimljiva je činjenica da su tri velika majstora sevdalinke po profesiji bili liječnici – Himzo Polovina, Hašim Muharemović i Meša, svaki je na svoj način dao veliki doprinos interpretaciji, tih naših čarobnih pjesama o tužnoj ljubavi). Meša je bio gromada od čovjeka, volio je život i ljude, zatočnik onog lijepog Sarajeva, čiji posljednji predstavnici u tišini odlaze od nas, ostavljajući nas same u ovoj pustinji koja raste, kako bi to rekao Nietzsche. Mnoga draga i nepoznata lica na pogrebu oblile su suze.
Navečer čujem da je u Banjoj Luci od infekcije covidom 19 umro ratni zločinac Momčilo Krajišnik. Odrobijao je svoju kaznu, a nakon zatvora nastavio je svoju priču bez zeru krivnje, bez trunka kajanja. Ovaj ratni lord na svojoj je duši nosio tisuće nevinih života… Emmanuel Swedenborg piše kako duše zlikovaca ne idu u pakao, one se nakon smrti raspu u ništavilo. (Bio sam napisao još nekoliko rečenica osude, ali sam ih izbrisao, jer ovu smrt svi moramo dočekati bez komentara i s prezirom.) On, koji je ugasio živote tolikih, ugasio se u zasluženom ništavilu.
—
Početak siječnja mjeseca bio je blag, donio je nekoliko sunčanih dana. Odlučio sam konačno prošetati gradom, mjesecima pritisnutim maglom i otrovanim zrakom. Na sarajevskoj promenadnoj ulici Ferhadija srećem rijeku ljudi, koje je, kao i mene, zimsko sunce izmamilo iz dugotrajne corona osame. Većinom ti umorni šetači paze na distancu i gotovo svi nose maske na licu, tako da grad podsjeća na kakvu divovsku karantenu, u kojoj se život otima nevidljivom a sveprisutnom zagrljaju smrti. Neki maskirani ljudi mašu mi na pozdrav i čestitaju Novu godinu, neke poznajem po glasu, a neke i ne prepoznajem jer su im lica sakrivena tim raznobojnim krpama. Promenada se pretvorila u reviju maski, kao na kakvu krabuljnom plesu. Odgovaram na čestitke, ali kako prenijeti emociju ljudima kojima ne vidiš lice?
U jednom zapisu Andrić kaže da se zvjezdanog neba i ljudskog lica čovjek nikad ne može nagledati, ali naša su lica skrivena i mi ne znamo koliko će trajati taj bezlični svijet. Prekrivamo svoja lica da bismo se obranili od nevidljive pošasti, koja nas, kako veli Slavoj Žižek, uvode u jezivu posthumanu eru, vrijeme u kome se naša ljudskost, naslonjena na medicinske i računalne parametre, pretvorila u strah, a strah u depresiju. Sada se čovječanstvo mora upustiti u izuzetno težak i bolan proces donošenja odluke o tome kako će izgledati naša „nova normalnost“, pita se on. Hoće li te normalnosti uopće biti, jer okom nevidljive čestice iz temelja su uzdrmale sve dosad viđeno i ostvareno, sve što je čovjek snivao i gradio. Ušli smo u neki đavolski bal pod maskama, kome se ne vidi kraja.
Smrt se preselila u matematiku, u apstraktne znamenke. Zdravstveni bilteni sliče na ratne izvještaje: toliko ranjenih (zaraženih), toliko mrtvih… Liječnici se predano bore s nevidljivim neprijateljem i valja nam s njim živjeti. No uvijek se kosnemo kad čujemo na tim spiskovima imena poznatih, dragih, koje zbog nametnutih mjera ne možemo ni zadnji put pozdraviti.
***
U carstvu corone dogodila se i serija snažnih potresa, koji su razorili dobar dio Hrvatske, uključivši i bijeli grad Zagreb. No najviše su stradale Banija i Kordun, središnji dijelovi te države, gradovi Glina, Petrinja i Sisak temeljito su uzdrmani i razoreni. Više puta sam posjećivao Baniju, s kojom sam vezan nekim neraskidivim nitima i velikim prijateljstvom mog života, stoga njezinu tragediju doživljavam izravno i duboko. Za jednog od tih posjeta gradu Sisku zapisao sam i sljedeće retke.
Boraveći u Sisku, a u povodu prezentacije moje nove knjige, imao sam namjeru posjetiti Željezaru, ali mi to njena trenutačna uprava nije dozvolila. Pomislio sam gorko kako to nije fer, ta ja sam ipak nositelj počasne tvorničke legitimacije tog slavnog metalurškog kombinata, isprave koju sam dobio prije tridesetak godina kao laureat Književne nagrade Željezarine! No, to nisam ni spominjao nadležnima, jer svaku priču o lanjskim snjegovima oni bi, vjerojatno, shvatili kao neslanu šalu, a vrijeme za šalu i maškaru ovdje je odavno isteklo.
Željezara Sisak danas je već stvar prošlosti, simbol mrskog socijalizma, mada je ona osnovana mnogo prije nego što je socijalistička država i postojala. (Sjećate li se onih Titovih mladalačkih snimaka za glodalicom, snimljenih upravo u slavnoj Sisciji?) No, ne želeći skidati potkovice s mrtvih kobila prošlosti, kažimo samo toliko da je Kombinat Željezare Sisak upošljavao preko četrnaest tisuća ljudi. Danas praznina huji njegovim praznim aulama. Bože, kao da su od tada prošla tri stoljeća…
Kad je započeo rat, u radionicama Kombinata izgrađene su prve granične rampe samostalne Hrvatske, robusne platforme, načinjene od mreža sisačkih bešavnih cijevi. I, taman kad su dužinu hrvatske kopnene granice načičkali tim cjevastim platformama, Željezara je morala prestati s radom, jer nisu više pristizale sirovine preko tih granica, iz Bosne i Crne Gore. Nakon rata, tranzicije, pljačke, pogrešne politike, zločina, razmjene stanovništva, u Kombinatu je početkom milenija ostala svega desetina zaposlenih. Izdišuća tvrtka bila je prodana ruskom tajkunskom poduzeću Mečelj, ali se i ono povuklo nakon godinu dana, ostavivši ljude i pogone u totalnome rasulu i koroziji.
Divovski dimnjaci što su hranili cijelu jednu regiju danas su tek fosilni ostaci, iskopine koje govore o vremenima ponosa i pregalaštva, vremenima kad smo vjerovali da je život na Balkanu imao više perspektive nego što to vjerujemo danas. Nakon desetljeća, dakle, i pol, sjedim ponovo u sisačkome hotelu Panonija s dragim prijateljem Đurom Tadićem, čovjekom koji je sjedio u odboru Željezarine nagrade za književnost, i uz čašicu vina prisjećamo se lica što su obasjavala to utopijsko vrijeme, kad se vjerovalo u „sintezu kulture i udruženog rada”. Nagrada Željezare dodjeljivala se od 1976. do 1990, svake godine trojici autora, osim 1978., kad je predsjednik žirija vehementni Davičo odlučio da se sve tri nagrade (za poeziju, prozu i esej) dodijele Miroslavu Krleži.
***
Sjećam se Daviča, njegove lavovske grive kako leprša hodnicima Panonije, njegova blagog lica iza kojeg su se uvijek skrivale bure i oluje. Potom sjetnih silhueta u dugom špaliru sisačkih laureata, na čijem se repu nalazim i sam: Mirko Božić, Vasko Popa, Marko Ristić, Milivoj Solar, Aleksandar Vučo, Midhat Begić, Čedo Kisić, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Tomaž Šalamun, Goran Babić, Anđelko Vuletić, Rajko Đurić, Marija Čudina, Ivan Lovrenović, Slavko Janevski, Aleksandar Tišma, Dževad Karahasan, Dragutin Tadijanović, Radomir Konstantinović, Borislav Radović…
Sjećam se Popinih stihova iz nagrađene zbirke „Rez“, stihova posvećenih „drugu radniku“, koji govori: „Drugovi pesnici, kad bih vam ja ustihovao sav svoj život, hartija bi odmah pocrvenela. A zatim se zapalila.” Evo još jednog karakterističnog razmišljanja o kulturi i udruženom radu, metalurgiji i poeziji, iz pera jednog od dobitnika Sisačke nagrade, Gorana Babića: „Gledao sam ovaj čelik, ovu grubu realnost jednog proleterskog života. I uspoređivao to, i nehotice, s krhkošću nekog susreta, s melodijom, s čudesnim postignućem nekog slikara. Kako je odijeljen i kako je jedinstven ljudski život i rad. Jer, kad stane ova visoka peć, stat će i ruka onog koji crta po hartiji.“
Pečat ne samo ovoj nagradi nego ukupnom sisačkom kulturnom životu dao je pjesnik Jure Kaštelan, koji je nagradu dobio 1977., a potom je bio izabran za predsjednika žirija, koju je dužnost obavljao gotovo cijelu jednu deceniju. Omiški partizan, profesor klasičnih jezika, urednik hrvatskog prijevoda Biblije i pjesnik „Tifusara” svojom je mudrošću i stilom ovjeravao svaku svoju odluku. Bio je lijepo i toplo prihvaćen ne samo od uprave Željezare, nego i od svih radnika i cijelog grada, prisjeća se Đuro. On koji je u onomatopeji biokovskog kamenja čuo jauke: „Ne dajte mi oči koje gledaju zločin!“, kao da je već tad nazirao zlo koje će doći:
„Tu je jedini rušilac pod suncem: rat. Sve što je razoreno, sve što je nestalo on je uništio/ Tu je nad razvalinom pamćenja: rat. Sve što je Hirošima, sve što je ugljen on je sažgao/ Tu je bez prošlosti bez budućnosti sveprisutni: rat. Neće biti neba, neće biti zemlje, neće biti čovjeka neće biti vremena on je pomor svake svjetlosti/ On sa zastavom u ruci. On iznad svega“ („Otvorena pjesma“)
Tako sam nad tim heraklitovskim Jurinim riječima snatrio s prijateljem u sisačkome hotelu Panonija, dozivao sjene, dok je siva zimska noć padala na panonsku nizinu. Nedavno mi je jedan hercegovački poznanik tumačio kako su ljudi koji obnašaju dužnosti u novim demokratskim tijelima vlasti tih godina osporavali komuniste. „Nacionci su stalno sumnjičili komuniste, navodeći kao primjer njihove loše vladavine Obrovac, jednu promašenu tvornicu. A kada su nacionci preuzeli vlast, cijelu su zemlju i sve njene tvornice pretvorili u jedan veliki Obrovac.“
Prošlo je svega trideset godina, kažem, a izgleda kao da su prohujala tri stoljeća. Brojna draga lica zamakla su u carstvo sjena, neka su nestala s izbjegličkim kolonama, neka se utopila u tminu. Socijalizam je prošao, umukle su tvorničke sirene, stale visoke peći, ali se još nije zaustavila slabašna ruka što „crta po hartiji“.
Nemoćni smo i sami i u novom, neimenovanom užasu.
—
Štampoman, tako sebe naziva sjajni slikar, moj dragi prijatelj Halil Tikveša. Ta neobična kovanica vrlo dobro opisuje veliku slikarevu strast, praćenje svih vrsta tiskovina što se mogu naći na kioscima u regiji. Tokom rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu, on je izrezivao naslove ratnohuškačkih tekstova, posebice iz beogradskog tiska, i slagao ih u kolaže, praveći tako dokumentarna angažirana djela, svojevrsna likovna svjedočanstva o vremenu laži, mržnje i zločina. Ti Tikvešini kolaži i asamblaži, koje je tokom rata izlagao u Beogradu, bili su umjetnikov otpor tom vremenu, ali i dokument koliko je štampa sudjelovala u masovnoj produkciji zločina. U njemačkom jeziku postoji termin Schreibtischtäter, koji označava naci(onali)stičke propagandiste, ubojice za pisaćim stolom, a takvi su i devedesetih na Balkanu punili stranice tiska svojim mračnim tekstovima, navodeći ljude na mržnju i zlo.
I ja sam nekada, u onoj državi, bio štampoman, teški ovisnik o poroznom rotopapiru; dnevno sam kupovao najmanje dvoje novine, a subotom bih pokupio sve što bih našao na kiosku. Istina o kompliciranoj i turbulentnoj zbilji te države sklapala se iz tri uporedna medijska izvora. Različito o istim stvarima izvještavali su sarajevsko Oslobođenje, beogradska Politika i zagrebački Vjesnik. U pitanju su, dakako, bile nijanse, sitni detalji, a te male razlike koje su se nazirale ispod plašta uobičajene socijalističke retorike, ponekad su govorile više od ispraznih referata o tekovinama revolucije, nesalomivosti bratstva i jedinstva i radničkog samoupravljanja. Prve stranice tih izdanja bile su gotovo identične: pored protokola o kretanju i aktivnostima predsjednika Tita, koji je uvijek objavljivan u vrhu stranice, tu su obično najavljivane teme o uspjesima socijalističke privrede, izvještaji s raznoraznih partijskih foruma, te vijesti iz sportskog života, poglavito one o pobjedama naših u svijetu.
Sivilo prvih stranica, međutim, razbijao je drugi dio lista, posvećen reportažama, umjetničkoj kritici, masovnoj kulturi. Socijalistička štampa puno je prostora posvećivala kulturi i umjetnosti, zapošljavala i okupljala umjetnike i kritičare. Danas zvuči nevjerojatnim podsjećanje da je list Oslobođenje imao stalno zaposlene kritičare filma, književnosti, pa čak i ozbiljne glazbe. U socijalističkoj Gutenbergovoj galaksiji naročito se izdvajao koncern zagrebačkog Vjesnika, koji je bio velika tvornica tiska i čiji su pogoni pokrivali gotovo cijelo područje socijalističke države. U okrilju Vjesnika nikli su i prvi news magazini, kakav je bio VUS (Vjesnik u srijedu), te Danas, edicije koje su imale nakladu i do tristo tisuća prodanih primjeraka. Tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina Vjesnik je pokrenuo magazin Start, koji je, uz ponešto erotskih sadržaja objavljivao serijske reportaže, intervjue i umjetničke analize, koje su predstavljale vrhunac novinske i intelektualne produkcije tog doba.
Vjesnik je afirmirao i okupljao neke najzanimljivije i najpronicljivije autore u tadašnjem jugoslavenskom prostoru, od kojih se izdvajaju dva imena – Šibenčanin Igor Mandić i Hercegovac Veselko Tenžera. Mandić se afirmirao sedamdesetih, ponajviše svojom rubrikom (neispravno bi bilo reći kolumnom, jer anglizam kolumna u naš je jezik stigao znatno kasnije) koja se zvala Notes, a u kojoj je on u bezlično novinarstvo osebujnim matoševskim jezikom iznosio personalne i često vrlo polemične stavove. Mandić je vremenom postao svojevrsna polemička institucija, čovjek koji piše „uz dlaku“ (kako se zove jedna njegova knjiga), a njegov iskričavi stil i osebujni pristup temama izvršio je ogromni intelektualni utjecaj na novinarstvo pa i suvremenu književnost modernog vremena. Izreku da „novine žive samo jedan dan“ demantirali su rijetki autori, poput Mandića, koji su te svoje tekstove derivirali u knjige, ostavljajući pokoljenjima u nasljedstvo ne samo kronike, nego i vrsnu književnost, književnost „nastalu na brzu ruku“, kako bi to rekao jedan filozof.
Za razliku od Mandića, nešto mlađi Tenžera, nije svoje tekstove uspio (a možda nije ni htio) sabirati u knjige. To su učinili njegovi prijatelji nakon njegove prerane smrti. Uzbudljivo se sjećati tog vremena, kad su u Vjesniku obojica objavljivala recenzije književne produkcije – Mandić je ocjenjivao prozne a Tenžera poetske knjige. I ta novinska kritika za mene je bila i ostala jedina relevantna kritika. Knjige su prezentirane jasnim i pristupačnim jezikom, lišenim teorijskih i filozofskih kalambura, sa jasnim vrijednosnim sudom na kraju. Pisci su drhtali, očekujući njihove kritike. (Malo samohvale: i Mandić i Tenžera izuzetno afirmativno su u Vjesniku pisali o mojim knjigama, Mandić o feljtonima, a Tenžera o dvije moje pjesničke zbirke.) No, vratimo se Veselku. Ove godine navršilo se 35 godina od njegove prerane smrti i tim povodom Hrvatska je radiotelevizija objavila dokumentarni film Tenžera, podstanar u novinama autorice Branke Kamenski, koja nam otkriva neke nepoznate i zanimljive detalje iz života ovog samozatajnog i karizmatičnog autora.
Iz ovog filma doznajemo da je Tenžera bio ratno siroče, nakon što su mu partizani ubili oca u Prozoru, djetinjstvo je proveo u domu velikog bosanskohercegovačkog pisca Isaka Samokovlije. Njegovi suvremenici i prijatelji govore kako je bio jako introvertan, ali pomalo i boem. Ljudi su se divili njegovim kavanskim analizama, a Igor Mandić tvrdi da je u vrijeme nemilosti potpisivao njegove tekstove svojim imenom. Najveći mu je uzor bio A. B. Šimić, ne samo u literaturi, nego i u životu. Bio je kao i Šimić svojoj Tatjani, cijeli život odan svojoj supruzi Ivani, kojoj je za vrijeme odsluženja vojnog roka pisao nadahnuta pisma, objavljena posmrtno u jednoj knjizi. Bio je ljubitelj ozbiljne glazbe, ali je analizirao i fenomene masovne kulture, od rock glazbe do nogometa. Umro je prilikom kirurškog zahvata na srcu 20. veljače 1985. godine i pokopan je na židovskom odjelu zagrebačkog groblja Mirogoj, jer je u to vrijeme jedino tu bilo slobodnog mjesta. Kakva simbolika: djetinjstvo u židovskoj kući, sahrana u židovskom groblju! Nikad ga nisam sreo, a povodom njegove smrti, koja me šokirala, objavio sam u Oslobođenju 21. veljače 1985. godine kratki in memoriam, koji ovdje prenosim.
„Bogat i razuđen spisateljski opus Veselka Tenžere (Prozor, 1942- Zagreb, 1985) pripada novinama, ergo rasut je u tisuće listina, nedostupan, zaboravljen. Ako je Matoš novine nazivao ‘grobnicom talenata’, Tenžera, kao vrijedni i daroviti njegov nasljednik, pokazao je da žurnalisti mogu premostiti te granice: djelujući u novinama cijeli svoj intelektualni vijek, on je direktno ušao u književnu historiju. Jer malo je jugoslavenskih i novinara i književnika čiji su tekstovi tako zdušno prihvaćani od najširih slojeva čitalaca. Oštar analitičar svakodnevice, blistav esejist i pouzdan književni kritičar, Tenžera je dao snažan pečat planetama Gutenbergove galaksije u ovim našim prostorima. Njegov kratki život bi se, možda njemu nesvojstvenom metaforom, mogao predstaviti likom mladosti provedene među štamparskim valjcima. Pisac koji je bio zaokupljen neposrednim pitanjima sadašnjosti, naše intimne i socijalne egzistencije, nije se libio jetkog komentara ni cinične replike.
Dijagnostičar fenomena modernog vremena u morinovskom značenju te sintagme, Tenžera je nepoštedno izvrgavao ruglu malograđanske svijesti u kulturi, u javnoj djelatnosti, u književnom mišljenju, ispisujući svojevrsnu filozofiju palanke i obranu modernog, nedogmatskog mišljenja na našem tlu. Ovaj Hercegovac lucidna duha i precizne riječi naročito je blizak čitateljima, koji su često novine počinjali čitati od stranice na kojoj je bila objavljena njegova rubrika. U času kad odlazi nekoliko veterana jugoslavenskog modernog žurnalizma, osjećaj praznine donosi smrt Veselka Tenžere. Na sivim, olovnim plohama njegovi će tekstovi ostati kao bujne oaze jezika i mišljenja. Otišao je prerano, u najboljim stvaralačkim godinama, a novinarstvo i književnost uspio je obogati velikim autorskim ostvarenjima. Od danas, prostor njegovih stalnih rubrika ispunjavat će komentari bjeline.“
Prošla su od tad tri i pol desetljeća i ja danas nisam više štampoman. Rijetko kupujem tisak, jer pisci u današnje novine vrlo rijetko svraćaju, kritičari nikako. Djelo Veselka Tenžere, srećom, dostupno nam je u knjigama, kao podsjetnik na dane i vremena kad je novinarstvo bilo istinski poligon i medij književnosti, kulture i duha.
—
Od obnovljene zgrade sarajevskog Porodilišta, koje se nekad zvalo po partizanki Zehri Muidović (ime joj ukinuše, što li Bože?), spušta se moderna šetnica i trim staza, s kultiviranim putom, atletskim napravama i klupama za odmor. Predio nosi ime Betanija, po biblijskom toponimu na kome je Krist uskrsnuo mrtvog Lazara, a tako se zvao starački dom časnih sestara, utemeljen od austrougarske vlasti i aktivan sve do kraja Drugog svjetskog rata. Tog doma više nema, ali ostalo je ime, jer jezik pamti. Prilikom opsade grada devedesetih tu je bila crta razdvajanja i tu su se vodile teške bitke. Danas na rat podsjećaju samo dvije stvari: divovsko gradsko groblje s južne i neukusne raskošne vile političara i domaćih nouveau riche, načičkane sa sjeverne strane u naselju Poljine.
Često se spuštam niz tu stazu, bježeći iz kućnog covid-lazareta, pokušavajući uhvatiti malo čistog zraka i razbistriti glavu od turobnih vijesti, što zuje kao stršljeni s televizije i društvenih mreža. Ovo je vrijeme smrti, kako bi to rekao jedan srpski nacist, ali smrt nas opsjeda ravnopravno, ne birajući klasu, naciju ni vjeru i možda u tome ima neke pravde. Sa svojim malenim psom gazim opalo lišće i uživam u ljepoti krajolika, čije je zelenilo već nagrizla korozija jeseni. Nalazim se između rodilišta i groblja, koje dijeli samo ova strma padina, razmišljajući koliko straha, muke i opasnosti treba da se prođe taj metaforički put. Jedan mladi par sjedi na klupi, zagrljen i ni ne primijećuje ni mene ni mog malog Sancha Pansu, koji trčkara uvijek mimo staze.
Gazim hrpice opalih listova, prisjećajući se sjajnih stihova Ingeborg Bachmann, koja je jesen doživljavala kao metaforu ljubavi i smrti. „Opadni, ti lišće, sa hladnih grana. Opadni, srce, sa stabla vremena“ (Fall ab Herz). Ova je pjesnikinja biografsku činjenicu da joj je otac bio nacist, opisivala kantilenom kajanja. Pada mi na um jedan drugi austrijski pjesnik, aktualni nobelovac, također sin njemačkog nacista, što se u krvavom raspadu Jugoslavije opredijelio na stranu onih kojima je ideološki pripadao njegov otac. Tek što sam sjeo na klupu, prilazi mi jedna dotjerana gospođa, u stvari, prilazi mome psu, obraćajući mu se komplimentima i dječjim onomatopejama. Šušorila je tako nekoliko trenutaka sa cukom, mene nije ni pogledala.
U jednom od svojih zagasitih zapisa Andrić pripovijeda kako je razgovarao s opalim lišćem i tom njegovu opadanju on vidi trijumf života. „Razgovaram sa lišćem, koje me zasipa sa visina“, piše on i nastavlja „postoji samo život, smrti nema, a svako umiranje prividno je. (Priroda umire kao glumac na pozornici.) I taj vaš pad sa rodnog stabla samo je optička varka, jer vas zemlja kojoj idete u susret prima kao da se vi to uspinjete do nje“… Na to mu jedan opali list odgovara: „Jeste da je tako. Mi ti verujemo. Ali tužno je, čiko…“. A lirski subjekt kaže: „Tugovati znači takođe živeti“. I dalje: „Izgubljen među lišćem na zemlji opali list ne odgovara ništa. Odlazim dalje, a u sebi nosim njegovo ćutanje. Ono me tišti i zbunjuje, ali ja se trudim da i tom ćutanju nađem mesta u životu“.
Tako je pričao Andrić s jednim opalim listom, poantirajući da i tugovanje znači život. Ali naš je život postao sušto tugovanje, jer depresija izvana prerasta u neku praiskonku tugu, umiru daleki i blizi i svatko od nas se pita nije li on sutra na redu. Psiholozi upozoravaju da zatvorenost u kuću, strah i loše vijesti uzrokuju pad tjelesnog imuniteta. Za to vrijeme traje zvjerska borba za vlast, vlast u sjenci smrti. Američki predsjednik, koji vjeruje da se u životu sve može kupiti, nekretnine, zlato, žene, iskusio je da se ne može ničim platiti pilula protiv nevidljivog virusa. No, taj zloćko i dalje širi podozrenje među ljudima i narodima, želeći i ovako bolestan i star ostati na tronu i odlučivati o sudbinama milijuna, o sudbini Planeta. A ne zna da je on rex coronae, cezar jednoga bolesnoga svijeta, svijeta koji nestaje.
Krležina „Jesenja samoća“, napisana prije gotovo sto godina, kao da otčitava naše vrijeme. „Možda je Krleža živio u težim vremenima, ali sam siguran da mi živimo u podmuklijim vremenima“, piše moj prijatelj László Végel, podsjećajući se rečenice velikog mađarskog pisca Andre Adyja – sve što je bilo cijelo razbilo se. Mi vučemo za sobom leš naše prošlosti i nikako da ga sahranimo, kaže Végel, čovjek koji živi na granici dva nacionalistička režima, Orbanova i Vučićeva. Ljudi poput Végela vraćaju nam nadu u riječ u ovoj, kako bi on rekao, podmuklosti vremena. Samo, nismo ni mi više cijeli, napukli smo ili razbijeni. I svatko od nas korača svojom betanijom, trnovitom i opasnom ulicom između porodilišta i groblja. A slaba je nada da će doći Mesija i uskrsnuti Lazara, pružiti riječi pomirenja i utjehe.
Najednom hladan vjetar, koji dolazi odnekud iz pravca Nahorevskih sela, snažno povija grane, vitlajući rojevima opalog lišća, najavljujući hladnu sarajevsku zimu. „S jeseni, kada počnu vetrovi, lišće divljeg kestena pada strmoglavce, s peteljkom naniže. Onda se čuje zvuk: kao da je ptica udarila kljunom o zemlju. A divlji kesten pada bez i najmanjeg vetra, sam od sebe, kao što padaju zvezde – vrtoglavo“, pisao je Kiš. To lišće u mom slučaju lišće je ovih platana i breza, koje se povijaju i odoljevaju nedaćama bolje nego krhka ljudska stabla. A balkanski fluid opet se opasno biba, ponovo se u glavama luđaka, u ime nekakvih velikodržavnih fantazmagorija kuju kainovski planovi. Hrvatski predsjednik nam predlaže da trošimo sapun, a srpski priča o „srpskome svetu“. Što će biti s nama među ovim besprizornim ljudima, moj mali psu?
U Hercegovini traje berba grožđa, a vinograd moga oca sad trgaju neki drugi ljudi. Hoće li i njima biti slatko to vino, kao što je nekad bilo slatko i opojno tebi? Na povratku iz šetnje, na ulazu u Pionirsku dolinu jedan tamnoputi emigrant prodaje papirne ubruse. Ne nosi masku na licu, prepunom neke neopisive tuge i miluje moga psa. Dajem mu neki sitniš a maramice odbijam uzeti. „Prodaj ih nekom drugom“, kažem, a on mi se smjerno klanja i zahvaljuje na engleskom. Djeca iz osnovne škole, uprćena teškim torbama, u grupicama galame i hitaju kućama sa maskama spuštenim na bradu. U susjednom restoranu graja i harmonika, ljudi slave neko slavlje, kao očajnički otpor vremenu vladavine laži, straha i bolesti. Dok se približavam kući, u sjećanje naviru stihovi zavičajnog pjesnika, koje glasno izgovaram: „Mirjano, momo Mirjano, teško mi kasa umoran konj, k’o poslije mučnoga boja. Jesen je, jesen. Guču kumrije. Jesen, o tugo moja.“ Dok tako pričam sam sa sobom, moj pas zastane, zbunjeno me gleda i maše repom.
—
Mjesec listopad, sve do ove godine, bijaše mjesec knjige i knjižnih sajmova. Knjizi i čitanju posvećen je samo jedan od dvanaest mjeseci u godini, ali i on je ove godine „preskočen“ zbog pošasti. Otkazan je Leipzig, otkazan Frankfurt, otkazan Beogradski sajam, otkazan zagrebački Interliber, mjesta na koja smo sve do jučer hrlili, mi, koji smo odgajani u uvjerenju da su knjiga i znanje, kako veli jedan bradati filozof, najveći pokloni koje je čovjek sam sebi darovao. Ali, danas se druge pjesme pjevaju, pa se više nitko i ne osvrće na te sajmove, gdje su nekad defilirali pisci kao socijalni bardovi. Knjiga je definitivno postala roba, pa se, tako, književnost danas trudi da obrađuje socijalne i političke teme, postajući sve više sluškinja puke trgovine i novca.
I što se manje čita, sve više se piše, pa tako nastaje paradoks – da danas imamo više pisaca nego čitatelja. I sve više tiskarsku boju zamjenjuju elektronski impulsi, pa neki suvremenici tvrde da je vrijeme knjige prošlo, jer je riječi mudrosti zamijenila epidemija brbljanja na društvenim mrežama. Nekad je bilo lakše napisati knjigu, nego ju objaviti, jer su postojali strogi kriteriji, bdjeli su nad rukopisima strogi urednici, kompetentna uredništva, nepotkupljivi recenzenti. Objavljivanjem knjiga bavili su se tad cijeli timovi, sastavljeni od lektora, grafičara, korektora, metera, pa je književna produkcija bila dostupna samo odabranima i upornima, a knjiga je bila stvar koja se dugo pripremala, a njezinu objavu pratili su kritičari u dnevnim novinama i časopisima, valorizirajući njezine domete i značaj.
Danas toga ničeg nema, a digitalni tisak omogućio je da rukopis odnesete u tiskaru i knjigu dobijete za jedan dan, pa je jedino možete poklanjati rodbini i prijateljima, jer nema više književnih časopisa ni listova, nema književnih kritičara, pa ni uglednih književnih nagrada. A i te nagrade što postoje, manje više su materijalno neznatne i socijalno irelevantne. Beogradski pisac Predrag Čudić izbrojao je da u Srbiji danas postoji 387 književnih nagrada, pa se istinski nagrađenim osjeća onaj tko nije dobio niti jednu. Knjižari i trgovci upozoravaju da se poezija ne može utržiti, te su brojni dobri pjesnici počeli objavljivati loše romane, jer je roman, novela, književni format liberalnog kapitalizma i tržišnog gospodarstva. Ali u liliputanskim tržištima, kakva su naša, već se i naklada od tisuću primjeraka smatra bestselerom, tako da i čuveni romanopisci ostaju bez pare i dinara.
No, prisjetimo se tih književnih sajmova, bez kojih smo ove godine ostali. Svake godine polovicom listopada u Frankfurtu bi bio otvoren čuveni Buchmesse, jedan od najvećih knjižnih sajmova na planetu. Divovske sajamske hale na rijeci Meini ispunjene su knjigama iz cijelog svijeta. Sajam je star gotovo pola tisućljeća, a u modernoj formi održava se od 1949. godine. U okviru sajma, u Crkvi sv. Pavla u Frankfurtu, dodijeljuje se i Deutscher Buchpreis, za najbolju knjigu na njemačkom jeziku, koju je prošle godine dobio bosanski autor Saša Stanišić. Bivša država tamo je imala veliki štand, a nakon njenog rasula nazočnost južnoslavenskih književnosti tamo je simbolična, pa i zanemariva. Hrlili smo u Frankfurt, kao na kakvo hodočašće, opskrbljeni tankim dnevnicama i uvjerenjem da ćemo i mi jednog dana tamo biti zapaženi, a vraćali smo se nujni i umorni, s fotografijama iz Goetheove rodne kuće, ponešto ukradenih knjiga, bocama Ballantinesa i štekama Marlbora, koje smo nosili kao poklone najdražima. Nikad nismo bili na centralnom mjestu, kao druge države. Ove godine zemlja-gost trebala je biti Kanada, ali je njeno gostovanje odgođeno za neka bolja vremena.
Beogradski sajam, pak, bio je arena jugoslavenskih izdavača, gdje su dominirali beogradski nakladnici Nolit i Prosveta, potom zagrebačka Mladost i sarajevska Svjetlost. Tu su se mogle naći knjige najznačajnijih naših autora, ali i prijevodi svega onog što je tad bilo relevantno u svijetu literature i duha. Ni jednog od tih velikih jugoslavenskih izdavača više nema, uništio ih je bič privatizacije i nemilosrdni udar tranzicije. Po prostranim halama beogradskog Sajmišta banili su se tad veliki pisci, Kiš, Bulatović, Kovač, Vidosav, Filip David, Igor Mandić, Matvejević, Pavle Ugrinov, Konstantinović, Čedo Kisić, Goran Babić, a na glavnom ulazu su bili poredani štandovi odakle se dimio miris ćevapa i pljeskavica. To je bio jelovnik za nas, sitnu buraniju, a ondašnja književna elita sajamske dane završavala je u čuvenom klubu Francuska 7 uz pikantno kulinarstvo legendarnih Bude i Ive, te hektolitre alkohola.
U kućnoj opsadi corone, ređaju se uspomene: večeri na Skadarliji sa mojim bivšim i sadašnjim prijateljima, Aćinom, Zivlakom, Srbom Ignjatovićem, Cvetićaninom, Savom Dautovićem, riječi koje smo tad govorili pale su u ponore, ili smo svi lagali. Ja vjerujem da nisam. Naš svijet, kako bi to rekao Davičo, najveći od svih nas, „voda je odnela“. Sjećam se, jednom sam doputovao kasnim vlakom iz Sarajeva i nisam mogao naći smještaj, jer su svi hoteli bili bukirani. Pozvao me tad Petar Gudelj da spavam u njegovoj kući na Dedinju, sjećam se toplog gostoprimstva njega i njegove supruge Borke… Gudelj je već tri desetljeća napustio Beograd, napisavši o njemu neke veličanstvene stihove: „Srbiji, za djevojke i jabuke. Osula te jabukama i djevojkama. Obasjala freskama. Za lipu što je prva listala i cvjetala na Terazijama. Pod kojom si me čekala.“
Ja sam u Beogradu bio nekoliko puta poslije rata, anonimno, nisam se nikome od starih prijatelja javljao, jer se nisu svih ovih godina ni oni javljali meni. Prvi put prije deset godina, hodao sam Knez Mihailovom, kao stranac. U svoj noćni notes zapisao sam tad sljedeće retke:
Ista slika u ramu hotelskog prozora
Užurbani poslovni ljudi, gradski zgubidani
Ozelenjela stabla, koja prvi put primjećuješ
Miris rijeke diže se sokakom poput dima
Mlade žene koje te ranjavaju ljepotom.
Sve je isto u jutrima, samo si ti apsolutni
stranac u vlastitome jeziku, što motri u daljinu
Odakle su jurodivi spremali paklene odrede
Gdje se začinjala tvoja smrt kao cika ciganske
violine, uz šutnju i nezainteresiranost onih
Što su te nekad zvali bratom pjesnikom.
Dunav je ovdje mirniji nego na Kagranu
Gdje si šetao deset godina uzvodno, užasnut
Sad koračaš prema Ušću, tek nešto zamišljen
Kao čovjek kome su kirurškim putem
odstranili sposobnost da se čudi i da uživa
u svijetu, koji ga još mami na grijeh.
Dunav što razdvaja bratske narode, Donau
U antikvarijatu listaš jednu ranu knjižicu
Crnjanskog, iz koje munja osvijetli tvoju
nekadašnju čistu peticu iz srpskohrvatskog:
Nemamo ničeg, ni boga ni gospodara.
Naš bog je krv.
—
Knjigu eseja Jesmo li čudovišta sjajnog beogradskog pisca Filipa Davida (Kragujevac, 1940) ponovno sam čitao ovih dana, osupnut valovima mržnje i zla koji nas zapljuskuju iz sfera našega javnog života. Naslov knjige David je posudio iz rečenice talijanskoga autora Prima Levija (1919-1987), koja glasi: „Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.
Židov, kao i David, Levi je proživio užas Auschwitza, o čemu je napisao brojne knjige i pjesme, u kojima se pita o korijenima i uzrocima zla u svijetu, da bi, ne našavši odgovora, svoj život kao i Celan, kao i Zweig, završio samoubojstvom. Levi se pita kako je moguće da čovjek, kao nezaštićeno i smrtno biće, toliko mrzi, ništi i ubija sve oko sebe. Kako se, pojedinačno i kolektivno, pretvaramo u čudovišta, nakaze neosjetljive na stradalništvo i ljudsku patnju.
David u ovoj knjizi istražuje uzroke mržnje i krvoprolića na Balkanu, poglavito u vrijeme srpskih osvajačkih ratova devedesetih godina, koji, nakon tri desetljeća, još nisu prestali u usijanim glavama. On te uzroke prije svega vidi u našem nečinjenju i oportunizmu, u našoj sebičnosti i kukavičluku, pa citira narodnu izreku: „Nasilja ima otkad je sveta i veka, a i nepravda je od Boga“, te nastavlja:
„Majušno čudovište rođeno iz ove tobožnje mudrosti, koja je zapravo istovremeno i kukavičluk i konformizam, raste kako rastu nasilje, nepravda i mržnja u okruženju: u svakodnevnom životu, u ideologiji, politici, dok na kraju, iz tog filozofskog stava stoj, gledaj i ne mešaj se, ne naraste pravo čudovište, koje proguta čitavog čoveka. Strah se ugrađuje u mržnju. Strah od drugoga i drugačijeg plodna je podloga za različite vrste predrasuda. Strah izobličuje ljudsku prirodu. Rat je najveći proizvođač straha. Iza opsesije smrću, iza fascinacije smrću, otkriva se trgovina smrću.“
Ove Davidove rečenice podvlačio sam ovih dana crvenim flomasterom, slušajući kako predsjedavajući jedne međunarodno priznate (moje) države, poput levijevske pokvarene svinje, hini svoju jednu sunarodnjakinju, oduzimajući joj kompetencije i nacionalno dostojanstvo zbog toga što je „bila udana za muslimana“. Ona nije više prava Srpkinja, jer je živjela u ljubavi sa Bošnjakom!
Nije li ovaj atak na ljudsku intimu proizišao direktno iz gebelsovkog Zakona o zaštiti krvi, ali malo se zbog toga tko brine, jer smo već navikli i na gore stvari. Godinama se u nas vodi potmula hajka na „mješovite brakove“ (kakva odvratna sintagma!), jer oni kvare tobožnju nacionalnu (rasnu) čistotu, što je još veći apsurd, budući da je riječ o narodima iste rase, iste kulture i iste krvi.
Ljubav između pripadnika različitih nacija ovdje je zabranjena. A nisu li upravo ti „mješoviti“ eklatantan dokaz da ljudi ove zemlje mogu živjeti u ljubavi i slozi? I da je ova država jedino na tom principu moguća. Ali, zbog ljubavi prema drugom u nas se, navikli smo, uvijek strada. Sjajna hrvatska glumica Mira Furlan (Zagreb, 1955-Los Angeles, 2021) zbog svoje ljubavi doživjela je da je nazivaju „srpskom kurvom“ i „nacionalnom izdajicom“ samo zbog toga što je bila udana za Srbina.
I tu svoju ljubav, praćenu javnim linčom i svakovrsnim šikanama, platila je gubitkom posla, progonstvom iz domovine i smrću u egzilu. Neumjereni hvalospjevi i krokodilske suze koje se ovih dana kotrljaju sa stranica hrvatskoga tiska, teško će moći sprati sramotu i nepravdu koju su joj ta ista izdanja za života nanijela. Živimo, kako bi to rekao papa Wojtyla, u kulturi smrti i ljudi su nam jedino dobri onda kada ih više nema.
Potvrdu da smo doista postali čudovišta svjedoči nam i ono što se događa oko ljudske drame, koju je prouzročio razarajući potres na Baniji. Sve do početka devedesetih Banija i Kordun bili su naseljeni pretežno srpskim življem. Taj kraj bijaše vojni pojas (fr. cordon militaire), koji je dao glasovite autrougarske vojskovođe, Borojevića i Preradovića (od kojih je drugi i proslavljen hrvatski pjesnik), u Drugom svjetskom ratu bio je žrtvom hrvatskih fašističkih slugu, objektom strašnih jasenovačkih krvnika. Nakon vojne operacije Oluja Banija je ostala potpuno pusta, a u srpske kuće naseljavani su hrvatske izbjeglice iz Bosne. I onda se desio razarajući potres, koji nagovještava potpuno iseljavanje preostalog stanovništva.
I u cijelom tome jadu, dok se ljudi smrzavaju i umiru pored razrušenih domova, hrvatski političari i „znanstvenici“ vode lingvističku raspravu – je li Banija ili Banovina? Banija im zvuči nekako „srpski“, a Banovina nije baš precizan naslov. Sve te banovine i županije, sav taj srednjevjekovni vokabular, smislio je um jednog nadripovjesničara, jer kakva je to banovina bez bana, a u Hercegovini županija bez župana. Ovoj pećinskoj raspravi pridružuje se sisački biskup Košić koji se na misnoj propovjedi vajka: „Potres je teško predvidiv, ne možemo se protiv njega boriti kao protiv Turaka, komunista ili Srba“. I dok se on zdvojno češka po biskupskoj kapici zbog Turaka i Srba, upravo iz Srbije i Turske stižu konvoji pomoći, vrijedni milijune eura. Banija postaje provincia deserta, a jedino što pruža utjehu svakako je gigantski akt solidarnosti zakrvljenih susjeda, koji potvrđuje da su nam sreće posebne, a nesreća zajednička.
Da smo zaista prava čudovišta svjedoče i slučajevi seksualnog zlostavljanja omladine na visokoškolskim institucijama u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu. Iskazi silovanih, međutim, malo će toga promijeniti u kulturi u kojoj se još uvijek slave srednjevjekovne bitke i gdje je žena, da parafraziram velikog Nietzschea, tek „odmor ratniku“. Nisu li ova silovanja tek nastavak stravičnih silovanja u proteklim ratovima, jer isti kulturni model ratničkog mentaliteta dominantan je i danas u našem javnom i političkom diskursu. Balkanski Godzilla još uvijek uništava svaki pojam civilizacije, kulture i sve nas više udaljava od modernoga svijeta. Jer, „žena je nešto za jednu noć, a ako se pokaže dobro za još jednu“, ironizirao je taj ratno-fašistički mentalitet veliki Benn.
Ovaj tekst mora ostati bez poante. Jer teško je staviti ruku na srce i priznati da smo doista postali čudovišta, ona koja „stoje i gledaju“ divljanje pokvarenih svinja, što desetljećima svojim prljavim njuškama (t)ruju naše živote i živote ljudi oko nas.
—
Rat je otac svemu, svemu kralj: jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je učinio robovima, a druge slobodnima.
Ove vječne apoftegme grčkog filozofa Heraklita Efežanina Mračnog (živio u 5. stoljeću pr. Kr.), sjetim se često u ožujku mjesecu. Jer mart je mjesec rata, a za nas u Bosni to je jedini mjesec u godini. Prisutnost prošlog rata, strah od budućeg, a u sadašnjosti rat s kobnom pošasti, protiv koje, opet, jedino mi u Evropi nemamo nikakva oružja, niti lijeka. A oni koji su iz prošlog rata izišli kao bogovi, nemaju baš ni malo suosjećanja s onima koji su postali robovi. Oni se cijepe tajnim kanalima, kao suci Ustavnog suda, koji su poduzetno o državnom trošku vakcinirani u drugoj državi, jer kažu „sud mora raditi“, pravna država mora funkcionirati. Eto. Mi smo roblje koje vesla i osuđeno da skapa u galijama njihove vlasti, ergo bahatosti i beščašća. Bijeda je naša pobjeda, kaže jedan aforističar, a kako stvari stoje, uskoro bismo mogli zaratiti i s – Rusijom.
Veleposlanik te svjetske velesile u BiH, Igor Kalabuhov, ovih dana nam prijeti: „Ako BiH poduzme korake prema članstvu u NATO-u, mi ćemo reagirati, to je neprijateljski čin“. Hoće li, u slučaju našeg prijema u NATO, Putin u Banju Luku poslati borbene MIG-ove i rakete zemlja-zemlja? Kako će polovica Bosne odgovoriti na tu reakciju vojne velesile? Ostalo je, doduše, skriveno pod strehama nešto tandžara i kalašnjikova, koji se još nisu ni ohladili, da se u zlu nađe.
Je li, nakon, ovakvih prijetnji, ruski ambasador zloupotrijebio gostoprimstvo zemlje, u čiju se unutarnju politiku drsko i bahato miješa? Baćuška, međutim, zna da se obraća masi koja, prema riječima jednog ovdašnjeg filmskog genija, „više voli rusko govno, nego američku pitu“. Nema više Tita da kaže historijsko njet, dok polagano postajemo ruska gubernija? Ovo su samo žalosna pitanja što se roje nad meandarima naše stvarnosti, koja se svakim danom sve više i više pretvara u divovski košmar. Mi živimo u epohi diktatorskih režima, koji su diskriminaciju i genocid pretvorili u generalni princip vladavine, piše madžarski nobelovac Imre Kertész, te dodaje „kad se politika razvede od kulture, oslobađa se neograničeni despotizam kroz čistu moć“. Tko vam je dao pravo da prljate naš jezik?, pitao je političare hrvatski kazališni redatelj Tomislav Durbešić (1928-2001), navodeći kako riječi kao što su „loža“, „scena“, „komedija“, „predstava“, „protagonist“, „kulisa“, „rola“, „režija“, „gluma“ pripadaju veličanstvenoj umjetnosti taetra, a političari ih, s kojim pravom?, svakodnevno zlorabe i tako čine profanima.
Novinski naslovi, kao: „Primitivizam u režiji SDA“, „Korupcija na sceni“, „Iza kulisa politike“, „Protagonisti pljačke“, preuzeti nasumično s Googlea, zorno potvrđuju to prljanje uzvišenog jezika, o kojemu govori Durbešić. Jedna od tih obeščašćenih riječi svakako je i riječ „gluma“.
Naziv za skup glumačkih vještina s pomoću kojih umjetnik oblikuje lik u nekom scenskom djelu postao je u javnom diskursu izraz za neiskrenost, pokvarenost i licemjerje. „Da smo htjeli glumiti državu, vakcine smo mogli nabaviti još u decembru“, kaže federalni premijer ministar Novalić, nesvjestan da je upravo zlorabio riječ „gluma“. Jer da je svom puku priskrbio cjepivo, bio bi istinski državnik, a ovako je samo protagonist u stvarnoj tragediji naših života.
No, da nastavimo s persiflažom kazališnog jezika. Iz Međugorja se javio Zdravko Mamić, koji je pobjegao iz Hrvatske u svoju, kako on kaže, „prvu domovinu“ iz koje je pobjegao pred pravosudnim institucijama, koje su ga osudile zbog milijunske pljačke u nogometnom klubu Dinamo. (Uzgred, zanimljiva je ta bosansko-hrvatska razmjena ljudskih resursa – mi njima ratne zločince, Kordića i Blaškića, oni nama osuđene kriminalce Kutlu i Mamića!). Mamićeva javna ispovijed samo potvrđuje činjenicu da su političke oligarhije tranzicijskih zemalja legla kriminalaca; mjesta gdje se miješaju politika, sport, pravosuđe i mafija povezani čvrstim vezama grabeža i plijena.
Mamić je princ tranzicije, čovjek koji je izvojevao mnoge sportske pobjede, ali je izgubio meč u tom kliminalnom kartelu, pa otkriva zakonitosti na kojima on funkcionira. Stotine tisuća eura mita sucima, skupocjeni satovi, inozemna putovanja, dnevnice u desetinama tisuća, elementi su za portret tranzicijske države, zapravo ljudi s koca i konopca, hulja koje važe za uzorne domoljube. On to, svakako, najbolje zna jer je godinama bio meštar toga svijeta, čovjek koji je pio i bančio s ministrima, kurvama, predsjednicima i sucima na dvorskim bakanalijama, dok se narod gušio u bijedi i krvi. I sad, nakon svega izgleda da je Mamić tu nekako najmanje kriv, jer je dokazani meš(e)tar sporta, žrec modernoga svijeta slave i moći, u kojemu je noga važnija od glave, a novac iznad svih moralnih načela. I čini se da je Maminjo i „Alijin Hrvat“ jer kaže „da voli Bosnu i svakog njenog čovjeka“. To će mu teže biti oprošteno, nego inkriminirajući milijuni.
Da „Alijinim Hrvatima i (Hrvaticama)“ nije lako svjedoči i nezapamćena hajka na Ivanu Marić, političku analitičarku, koja godinama nastupa u medijima i svojim britkim analizama i komentarima vivisecira našu političku zbilju. Kad je kritizirala HDZ u čaršiji bijaše omiljena. Megjutoa… Nakon što ju je Naša stranka predložila za dogradonačelnicu Sarajeva, digla se na ovu rođenu Sarajku kozmopolitske orijentacije kuka i motika od zatočnika multikulturalnog Sarajeva – te da je u nekakvom intervju uvrijedila Bošnjake, te da je branila Praljka, što su sve teško dokazive kvalifikacije. Tužno je bilo gledati kako je Peđa Kojović, ovu mladu i inteligentnu ženu prepustio nacionalističkoj čaršiji, a onda je se bez riječi odrekao. Još tužnije slušati Ivanu, kako se nešto ispričava oko svoje nacionalne pripadnosti, kao da je sramno biti pripadnik naroda Kranjčevića, Šopa i Branka Mikulića? Pogotovu, ako imamo na umu da funkcija dogradonačelnika nema nikakve stvarne moći (a nema ju ni funkcija gradonačelnika)!
U povodu ovog mračnog političkog igrokaza (oprosti, Tome Durbešiću!) javila se slikarica Amra Zulfikarpašić, ugledna članica Naše stranke, čije riječi prenosimo ovdje umjesto poante: „Šokirana sam da je stranka čiji sam član popustila pritiscima prljave kampanje koju je pokrenula SDA, a koju su njeni botovi pretvorili u blato kroz koje provlače izvanrednu kandidatkinju za dogradonačelnicu Sarajeva Ivanu Marić. Ne znam zašto je Naša stranka popustila onima koji su od naše države i društva napravili najjadniju zajednicu u Evropi, mrežu porodično-stranačkih latifundija u kojima vladaju nepotizam, nekompetentnost, kriminal i korupcija“.
Došlo je, eto, proljeće, ali to nitko već i ne primijećuje zbog vala hladnoće i novog snijega, a još više zbog pandemije, koja je vać napunila bolnice i groblja. Pada mi na um tek naslov jedne davno pročitane knjige – Samrtno proljeće, mađarskog pisca Lajosa Zilahyja. Daaavno sam je čitao, sjećam se tek naslova, a o čemu je govorila, valjda opet o nekom ratu, ili o ljubavi? Ne znam. Ne znam. Ne znam.
—
Dotakli smo dno? Ova kratka rečenica već godinama izlazi iz usta i tekstova komentatora i društvenih kroničara, kao retorsko pitanje ili poziv za spas i izbavljenje iz atmosfere kaosa, straha i beznađa, u kome se našlo naše društvo i naša država. Dno je ovdje metafora konca našeg pada u ambis. Ali, ima i niže: dno dna. U tako nazvanoj posljednjoj pjesmi veliki pjesnik i kantautor Đorđe Balašević (1955-2021) naznačuje i uzrok tog posrnuća, pa kaže: „Otkad je sveta i veka u nas, najveće protuve prigrabe vlast“, te nastavlja: „bratija proglasi grabež za krstaški rat.“
Najnoviji slučaj te supstitucije u kojoj se grabež proglašava krstaškim ratom izvire iz retorike Milorada Dodika, koji ponovno prijeti raspadom države, na čijem se čelu (O tempora! O mores!) trenutačno nalazi. Dodik se u znoju lica svog razbacuje povijesnim „faktima“, od vladavine Turaka, do Austrougara, od ustaša do Visokog predstavnika, od Vidovdana do „prenosa nadležnosti“, tvrdeći kako njegov napaćeni nacion ne može opstati u bosanskohercegovačkoj državi, najavljujući njegovo odcjepljenje, dok mladi i vehementni gradonačelnik Banje Luke Stanivuković obznanjuje:
„Kada smo krenuli da hvatamo nelegalne bilborde, došli smo do Dodikovog sestrića. Kada smo češljali nelegalne objekte došli smo do Dodikovog kuma. Kada smo krenuli da češljamo nelegalne tendere, uhvatili smo do Dodikovog sina. U svim izvještajima je porodica Dodik.“
Sipa nepotizma i korupcije zarila je svoje pipke u svaku poru društva i, da nam to prikrije, danonoćno nas zasipa crnilom nacionalne netrpeljivosti, povijesnog revizionizma i hohštaplerske drskosti. „Banja Luka nikada nije bila šeher“, herostratski demantira on i stoljetne sevdalinke.
A koalicijski partner Čović, hrvatski čovik, predratni aviomehaničar u industriji vojnih zrakoplova, neprestance mantra o izbornome zakonu, koji bi osigurao vječnu prisutnost njega i njegove stranke na vlasti, dok mu sunarodnjaci danonoćno cure iz županija, kao pijesak iz klepsidre. U vremenu njegove „povijesne“ vladavine na doboš je otišla tvornica Aluminij, jedini relevantan proizvodni pogon u Hercegovini, bez posla je ostalo tisuću radnika. Ali, to njega mnogo ne brine, jer mora nadgledati završne radove nasred rijeke Radobolje, gdje podiže velebnu hacijendu, na kojoj bi mu pozavidio i jedan Pablo Escobar. I svim se sredstvima boriti za novi izborni zakon, koji će teško izvojevati u konstelaciji složenih političkih odnosa u ovoj banana-državi.
U Sarajevu, pak, potomci Mladih muslimana zaposjeli su dvije državne bolnice i publikum se podijelio: tko će pobijediti. Gavrankapetanović, vrsni liječnik i specijalist, ili Izetbegovićeva snaha, koja je dotičnome dala šupkartu čim je, zahvaljujući utjecaju svog supruga, prvog u Bošnjaka, zasjela na mjesto upravnice Kliničkog centra? (Fenomen medicinara u politici, posebna je tema za istraživače patologije našeg društvenog života – umjesto da spašavaju ljudske živote, oni bi da spašavaju nacije, pa tako od dobrih liječnika nastaju loši političari, što je velika šteta ne samo za medicinsku struku, ali o tome drugom prilikom.)
Na pitanje: jesmo li dotakli dno? dovoljan je odgovor da se sve gore pobrojano događa u jeku planetarne epidemije (ili velepošasti, kako glasi novi hrvatski neologizam koji mi se, moram priznati, dopada). Mi smo jedina zemlja u Europi koja nije osigurala cjepivo za opasnu bolest, od koje dnevno umiru dvoznamenkasti brojevi nesretnika. Nesretnici pod temperaturom satima čekaju u redovima ispred ambulanta i bolničkih kapija da bi se testirali, bolnice su pretrpane, bolesnici spavaju u hodnicima, medicinari su pred kolapsom, a političari razgovaraju o izbornim zakonima i prevarama. Na pitanje tko je kriv za nedostatak cjepiva, oni okrivljuju državu, kao da oni nisu ta država.
Navikli na milostinju, oni čekaju donaciju od Covaxa, koja nikako ne stiže i opet je kriva međunarodna zajednica. Kad je jučer državu posjećivao ruski ministar vanjskih poslova, sakrili su se u mišju rupu, umjesto da ga dostojanstveno i gospodski prime i izlože mu svoja politička stajališta i neslaganja. Da su ga primili, možda bismo danas imali rusko cjepivo, koje je dobio Dodik, iako mu je ruski ministar hitro vratio poklon od te lopovske države – ukradenu ukrajinsku ikonu. Na kraju je srbijanski predsjednik, koji je svojoj naciji osigurao cjepiva za bacanje, odigrao mangupski potez. Sletio je nenadano u sarajevsku zračnu luku i našim političkim pigmejcima uručio paket medicinske milostinje, kao čin njegove velikodušnosti prema bosanskoj fukari, koju su (milostinju) oni ponizno primili i skrušeno se zahvalili.
Veliki šejtan je taj srbijanski predsjednik. Na novinarsko pitanje je li pucao po Sarajevu, ogovorio je odrečno. Jest da je bio na Palama, ali tu je pošteno obavljao svoj posao, ne navodeći o kakvom je poslu riječ. Uzgred, s reputacijom velikog enologa-amatera pokudio je istarsku malvaziju, pa se naknadno ispričao hrvatskim vinarima, ali isprika za „paljanski posao“ izostala je. Ima stotinu načina da se čovjek ubije i sto jedan da se ponizi, glasi stara arapska izreka. Ljudi Bosne i Hercegovine prvo su pobijeni, pa potom još stostruko poniženi. Ali tome poniženju i ponižavanju ne nazire se kraja. Fenomenologija dna sve više prelazi u entomologiju dna.
Ljudi se glože i uništavaju kao insekti. Kafkin junak sanja da se preobrazio u insekta, a mi već jedan drugog udaramo rilcima. U medijima i na društvenim mrežama caruje crnilo, beznađe, mržnja i zavist, nigdje lijepe vijesti. Svaki dan otkrije se neka nova prevara i pljačka garnirana borbom za nacionalnu stvar, jer, kako veli pokojni Balašević, bratija je grabež proglasila za križarski rat. A naglo i neosjetno odlaze nam ljudi. Guše se od najezde opake bolesti, bez vakcina, bez respiratora, posljednje stranice novina pune su dragih i zauvijek izgubljenih lica. Strepimo da sutra tu neće osvanuti i naše vlastito. Ne smijemo ići na sprovode i dženaze dragih, jer je naš strah jači od naše ljubavi.
Jesmo li dotakli dno? pitamo se u nevjerici i krhkoj nadi svakog novog jutra, a Walter Benjamin (1892-1940), u eseju Jednosmjerna ulica kaže: „Oni koji se još nadaju, jer to više ne može tako, naučit će jednoga dana da za patnju pojedinaca, kao i ljudskih zajednica, postoji samo jedna granica preko koje se dalje ne može više ići: uništenje“.
—
Travanj je najokrutniji mjesec koji rađa jorgovane iz mrtve zemlje, i miješa sjećanje i želju, uznemiruje zamrlo korijenje proljetnom kišom.“ Ovi često citirani stihovi američko-engleskog nobelovca T. S. Eliota (1888-1965) više nego ikad u potpunosti opisuju našu sadašnjost, okrutnu kroniku dana u kojima živimo. Već je nastupilo proljeće, u prirodi se osjeća njegov dah, ali naše duše su zgrčene, okovane ledom i svakodnevnim strahom od smrti.
Slobodan čovjek malo razmišlja o smrti, veli Spinoza, a fenomen svjetske pošasti u Sarajevu riše se najcrnjim bojama. Generacija s pečatom genocidnog rata u srcu dočekala je da i danas bude ostavljena i prepuštena sama sebi, što se naročito zorno vidi u Sarajevu, u kojem dnevno umire više ljudi nego u danima četverogodišnje opsade. „Zima nas je grijala, pokrivajući zemlju snijegom zaborava, hranila je suhima gomoljima iskricu života“, pjeva dalje Eliot, a ta iskrica se danas, u ovom političkom proljeću, polagano gasi, jer smo i sad kao i u ratu, ostavljeni i sami na svijetu.
Sarajevo je u ratu bilo opsjednuto izvana, a sad je opsjednuto iznutra, kaže nestor našeg modernog pjesništva Marko Vešović. I zaista, oni izvana su ga ubijali topovima i granatama, a ovi iznutra ga ubijaju neodgovornošću, gramzivošću i eskapizmom. Svi se zaklinju u državu, a svojski rade da državu destruiraju. Političari, koji nisu u stanju nabaviti cjepivo za građane, prijesno lažu u televizijskim debatama, prebacujući odgovornost jedan na drugoga, i sve tako ukrug.
Liječnici očajavaju u nedostatku ne samo cjepiva, već i kisika i osnovnog medicinskog materijala, obamrlu javnost potresaju afere o javašluku i kaosu u glavnoj državnoj bolnici, a njezina upraviteljica, umjesto da kaže ljudi pomagajte, nismo se u stanju nositi sa opakom pošasti – grdi novinare i plasira neistine kako je u toj „nedodirljivoj tvrđavi“ sve u najboljem redu. Ovaj trijumf bahatosti najbolji je pokazatelj koliko samoprozvani zaštitnici naroda preziru taj isti narod u koji se zaklinju.
Napokon se završila bljutava politička ujdurma oko izbora sarajevskog gradonačelnika, u kojoj se nastojalo uprljati ime Bogića Bogićevića, jednog od rijetkih preostalih iz plejade onih koji su svoj život ugradili u fundamente ove države i ovog društva. Ja se čudim drugu moje mladosti, Bogiju, što je uopće pristao da bude upleten u to društvo prevaranata i seoskih šibicara, koji ga prvo ponize, a onda jednoglasno potvrde.
Svojim krajnjim nepristajanjem na taj politički klošmerl, Bogićević je očitao lekciju svima nama, pokazujući da politika nije samo palež i grabež (ili i jedno i drugo istodobno), već da ona može i treba biti moralna i principijelna djelatnost. Zar su ovi politički trolovi mogli i pomisliti da će čovjek koji je jednom Miloševiću rekao ne prihvatiti njihove neprincipijelne igre. I nakon što su ga odbacili, sad ga jednoglasno hvale, jer da su ga izabrali, znajući kakav je, morali bi strepiti za sudbinu svojih prljavih igara. U zemlji gdje član njenog predsjedništva na posao dolazi zrakoplovom, Bogićević je htio prodati službeni automobil, pa gdje to ima.
Okrutnosti travnja ređaju se jedna za drugom. Dežurni katastrofičari i teoretičari urote danima nas plaše štetnošću vakcina, kojih nemamo, dok smo peta zemlja na svijetu po smrtnosti od covida. Član državnog predsjedništva nas uvjerava kako u cijepljenu ne zaostajemo za drugima u regiji, dok ostavljeno i sebi prepušteno građanstvo spas pokušava naći u susjednim državama.
Studenti se smrzavaju u domovima, gladni i ostavljeni, sanjajući dan kad će napustiti ovu čemernu državu, ostaviti je zauvijek. „Tako sam polomljena zadnjih dana, mjeseci… u takvoj truleži živimo… toliko je meni dragih ljudi umrlo… Ima li kraja ovoj noćnoj mori? Ima li još mudrosti? Vrijedi li više od pišljiva boba?“, pita se moja draga prijateljica, a ja ne znam što bih joj odgovorio. Možda jednom davnom Bennovom utjehom – da utjehe ovdje nema.
Svaki dan nemoćni i skvrčeni u svojim ćelijama u mislima ispraćamo drage. Napustio nas je i legendarni Jovan Divjak, koji nas nije napuštao u odsudnim vremenima, kad su nas bili svi napustili. Poput Bogićevića, i on bijaše zatočnik nekog boljeg vremena, kako bi to rekao Kovač, vremena koje se udaljava. Ovaj rođeni Beograđanin, oficir, časnik, potvrdio je svojim životom i djelom smisao te hrvatske riječi. Čovjek časti.
U vremenima Karadžićeve opsade grada nije htio otići „svojima“, držeći se one drevne talmudske da je bolje biti na strani progonjenih nego na strani progonitelja. Građani Sarajeva su ga obožavali, iako je vratio generalski čin, jer nije mogao podnijeti zločine nad civilima što su ih učinile jedinice koje su na kapi nosile isti znak kao i on.
Njegova smrt građane Sarajeva podsjetila je na dane kad je, kao školovani oficir, Srbin, stao u zaštitu slabijih i divljački napadnutih. Nije mogao posjetiti grad svog rođenja, jer je tamošnja vlast za njim raspisala tjeralicu, a vijest o njegovoj smrti beogradske Novosti objavile su pod naslovom IZDAO JNA, PA UBIJAO VOJNIKE: General tzv. Armije BiH Jovan Divjak nije izveden pred lice pravde.
Za jedne heroj, za druge izdajica. Nešto se mislim da su „izdajice“ u današnjim nacionalističkim državama jedini ljudi vrijedni spomena. Nakon rata osnovao je Divjak fondaciju Obrazovanje gradi BiH, koja je pomagala djecu čiji su roditelji poginuli u ratu. U nedavnom televizijskom intervjuu rekao je: „Nema danas države za koju sam se borio“.
Okrutnosti travnja stižu jedna za drugom, uz nesnosnu buku iz medija i halabuku s društvenih mreža. Ulazimo u epohu planetarnog brbljanja, u kojoj političari pričaju o tajnama medicine, kolumnisti razglabaju o sojevima virusa i teologiji, kriminalci trućaju o svetim knjigama, a popovi o historiji. Sve to stvara konzumentima tog praznoslovlja nesnosnu buku u glavi i struganje po nervima. A travanj, taj okrutni mjesec, vrijeme je buđenja nade, latica bijelog voćnog cvijeta. U ime te nade, ovaj zapis završit ću jednom čudesnom pjesmom Petra Gudelja, koja nosi naslov Govorila ti u travnju:
Nemoj me tako. Budi nježan. / Ja sam jabuka. // Govorila ti u travnju./ ( Ti južni vjetar. / Grizeš je. / Kršiš joj ruke.) // Budi strpljiv. Procvjetat ću / i prolistati. / Bit će mi puna njedra jabuka. / Dođi u listopadu. U moja njedra / zavuci ruku.
Svu jesen i svu zimu / mirisat će ti ruka.
