Zlatna misa na Šćitu
Fra Mili Babiću
Na Ramskom, kao na Genezaretskom jezeru
Ponovo Spasitelj hoda uzburkanom vodom
Kuda će poći, u kojem će krenuti smijeru?
Hoće li doći k onima što vape za slobodom?
Predak naš nije bio žandar, već pastir i ratar
Crnim kruhom i vinom štovao božanski nauk
U zemlji koju je čuvao još samo zavjetni fratar
U neverama bratstva, gdje još odzvanja jauk
I čuje se samrtni hropac brata Kainova.
Dok zlatnu misu prati kor čiopa i slavuja
U našoj klonuloj glavi, punoj safirnih snova.
Nad potopljenim svijetom opet bjesni oluja.
Jezero je danas mirno, u svojoj dubini krije
Kule i kotare, zgarišta, voćnjake, groblja i sela
Kao da zvonki život tu nikad pulsirao nije −
Sve što smo gradili i snili voda je odnijela.
Bivši
Jučer sam, u bivšoj ulici Kralja Tomislava
Sreo svoju bivšu ljubav
Pozvao sam je u kafeteriju Bonbon
(bivši restoran Koševo)
Pričala mi je o svom bivšem mužu
Koji ju je napustio i otišao s njenom
bivšom prijateljicom.
Rekla je: prokleti smo mi
Rođeni u bivšoj državi.
Potpuno osiromašeni
U bivšem ratu. Razočarani
U bivše ideale, iznevjereni u
Bivšim snovima.
Navečer sam razmišljao
O mojim bivšim prijateljima
S kojima sam se veselio, opijao, pjevao
U krčmama s bivšim imenima
S kojima sam pisao manifeste
U bivšim redakcijama
Koji danas prolaze pokraj mene
Kao stranci.
I ovi reci što ih pišem, ove uspomene
Kao da više ne pripadaju meni
Nego nekom neznancu
Iz moga bivšeg života.
Džamija u Gradskoj
Iznad drače i smilja skupljaju se meleci
Tavno i davno odzvanja glas mujezina
Sa trošnog minbera čuju se ugasli leleci
Pa potom glas Božiji, glas koji je tišina.
Šapat iz šadrvana, šum vode što je nema
Podivljala loza na zidu sad plete arabeske
Dok svijet pouzdano guta zaborava neman
Njezino slatko zrnje zoblju ptice nebeske.
Penati i lari šapuću iz presahlog bunara
Besjede zapamćene od braće Kainove.
Ranjena, u travu zarasla niska munara
Duše upokojenih na dovu za žive zove.
Rijetki su ovdje gosti sinovi Ibrahimovi
Njihove molitve Bogu ne bjehu uslišane.
U Kristijaniji led je i košmarni su snovi
A noć je, tama polarna, i nikako da svane.
Pseći anđeo
Kad moja duša bude drhtala pred tronom
Okruženim prijestoljima i gospodstvima
Kad planet bude zrnce u jezivom beskraju
Ja neću znati gdje bio je moj dom i zavičaj.
Naći ću se u nedogledu prostora i vremena
Zaslijepljen veličinom tvoje moći i sjaja
Neću vidjeti tvoje lice, niti ćeš ti ugledati
Moje rane, i moju krv koju je upila zemlja
Bit ću kažnjen za sve neizgovorene riječi
Osuđen za sve propuštene ljubavi
Bit ću proklet za sve upropašćene dane
I odgovoran za sve neostvarene snove.
Nikoga sa mnom biti neće pred tobom
Uplašen pred svim nebeskim vojskama.
Iza mene će jedino cviliti duša mog psa
Što me je vjerno pratio na onom svijetu.
Stupnjevi samoće
Velika je samoća pjesnika
Ali je ona upućena publici, čitatelju
Od kojeg se traži samilost
Ili utjeha.
Veća je samoća Jobova
Kada ga Bog iskušava
I on proklinje svoju majku
Što ga je donijela na svijet.
Najveća je samoća Huse Alića
Koji je bio na službenom putu
Kad su Nijemci bombardirali
Banju Luku.
Pala je bomba na
njegovu kuću i usmrtila mu ženu
i sve tri kćeri.
Dok se obavljala dženaza
Naletjeli su opet bombarderi
I sav se svijet razbježao.
Sa smrću što je vrebala iz oblaka
Huso je uzeo lopatu i sam dugo
zatrpavao četiri svoje ljubavi
Do posljednjeg grumena zemlje.
Ljetos
U snu sam se prikrao u Nausikajin vrt
Na obali Elafitskog mora. Spavala je na ležaljci
Okružena grmovima lavande i žalfije.
Vjetar iz Raguze donosio je mirise bora i česmine
Govorio sam joj stihove hrvatskih začinjavaca
Pili smo žilavku iz Brotnja i jeli jegulju s Hutova
Šaputao sam joj da je naša sreća posađena na
Antarktiku. Onda sam je nježno
Uzeo u snu.
Bilo je to prije deset, prije sto godina
A moje ruke još uvijek mirišu
Na njenu bokove i njene grudi.
Godišnjica mature
Poslije pola stoljeća. Djeca težaka
I gastarbajtera – liječnici, profesori,
Juristi, inženjeri. I jedan pisac.
Osamnaest tisuća dvjesto i nešto dana.
Malo. Malo uživanja i puno jada.
Jedva stanemo u istu priču.
Nastavnik – metuzalem vrši prozivku.
Fȁli nas. Jedni su pobjegli od pogroma,
Drugi od sirotinje. Treći više nikada
Neće doći.
A dijelili smo se samo na one
Koji su voljeli Beatlese i one što su
Slušali Stonese. Uvjereni da rifovima
Pokoravamo svijet. Zavodljiva sjeta
Kao kolekcija iskrzanih longplejki.
Pored mene ponovo ona
S nebesnim očima. Čije sam tijelo
Otkrivao kao magični kontinent
I dalje miriše na jasmin i med.
Neprolazno je vrijeme ljubavi.
Večer se troši u čavrljanju i vinu
Priče o karijerama sjenče dijagnoze
Umorne i sijede glave postaju sve ljepše
I dižu se prema stropu.
Naručujem, ali orkestar ne umije –
I can’t get no satisfaction.
