MEDIJSKI BRLOG I NOVA PRIKLJUČENIJA
Cijelih dvadeset i pet godina – od AB revolucije do danas – javni mediji u nas prevashodno služe u propagandne svrhe. Nije pretjerano kazati da većina pisanih medija više liči na ratne biltene nego na novine čija je svrha da objektivno i pravovremeno informišu. Među ovim novinama- monstrumima, posebno se u posljednje vrijeme ističu tabloid Vijesti i nedjeljnik Monitor, nekad napredna glasila, koja su poslije razlaza s aktuelnim režimom, zbog nerealizovanih poslovnih ili političkih ambicija njihovih vlasnika, napravili moćan savez i akciono jedinstvo s najreakcionarnijim dijelom medijsko-političke scene iz vremena Slobodana Miloševića. Nekadašnji neprijatelji – jedne je podnjivio Milošević a druge Đukanović – udruženi u moćnu i bezobzirnu propagandnu industriju stvorili su atmosferu javnog linča, čija žrtva može biti svako, od najviših dužnosnika do sasvim marginalnih ljudi, ukoliko preko njihove kompromitacije mogu ostvariti neki prizemni cilj. Vijesti i Monitor već nekoliko godina, najbrutalnijim metodama specijalnog rata, atakuju na mene. Kampanja se posebno intezivirala nakon što je OKF objavio jednu polemičku knjigu, koja analizira metode manipulacija i nezakonitosti vlasnika Vijesti i Monitora. Napadima, po ustaljenoj praksi crne propagande, namjeravaju da me moralno i profesionalno diskredituju, i egzistencijalno unište, kao egzemplar da se ne bi ko drugi u budućnosti slučajno drznuo da publikuje nešto što nije po volji ovih medijskih moćnika. Neposredni povod za ovo javljanje su insinuacije, dvojice neobičnih saveznika – indipendiste-konvertita i četničkog vojvode – koji zorno očituju svu svjetonazorsku i moralnu bijedu našeg medijsko-političkog miljea.
U Vijestima, od 4. i 16. jula 2014., Miodrag Perović, medijski i finansijski mogul, i Andrija Mandić, predsjednik Nove srpske demokratije, insinuiraju – istina metonimijski, umjesto mog imena navode bokser-pjesnik – da su politički stavovi koje javno iznosim motivisani niskim pobudama, to jest da sam plaćenik crnogorskog režima i tajne policije. U nekom drugom socijalnom I političkom kontekstu na ovako slaboumne klevete ne bih se obazirao, jer oni koji izgovaraju takve optužbe bez dokaza nedostojni su javne polemike. Ali, u crnogorskom podijeljenom društvu, koje nema demokratsku tradiciju, medijske denuncijacije imaju zloćudne posljedice, jer direktno utiču na sudbine ljudi. Riječ je o veoma opasnoj društvenoj pojavi, jer nasilje u medijima neminovno proizvodi osvetničko nasilje od strane oklevetanih, koji nemaju mogućnost da svoju čast ili golu egzistenciju zakonski zaštite. ( U Crnoj Gori je postojala izreka: Riječ iz usta, kam iz ruka). Konačno, podsjetimo se da je etiketiranje političkih protivnika kao špijuna i plaćenika bio metod nacifašističke i staljinističke propagande. Opakost ovdašnjih denuncijanata djelimično je i u tome što uglavnom dolaze od osoba koje su stasavale u familijama gdje je glava kuće bio policajac, zatvorski čuvar, agent-provokator ili sitni kafanski špijun. Među ovim živopisnim likovima ima i slučajeva dvostrukog konvertitstva, iz takozvanih kvislinških familija, u kojima su, da bi se otresli stigme narodnih izdajnika, stasavali rigidni titoisti i rankovićevci , koji su se poslije AB revolucije vratili izvornom četništvu. Ovakvi likovi, iz svojih mišjih perspektiva, ne mogu pojmiti da postoji slobodna volja, i da nije svako političko mišljenje posljedica teorije zavjere, naredbe ili ucjene nekog skrivenog ili javnog centra moći. U konkretnom slučaju Perović – Mandić & comp. sugerišu da su svi ljudi koji nešto javno promišljaju nečije marionete. (Čak i onakva nemrčipuška kao M. Perović voli da kaže moji vojnici). Ovakve ljudske kreature, skromnih sposobnosti i neutaživih ambicija, literarno su veoma inspirativni, ali ovoga puta ću se samo ovlaš baviti njihovim likom i djelom, jer priroda stvari oko kojih se sporimo, i zbog kojih me tako sramotno insinuiraju, imaju mnogo veće značenje za pravce razvoja i budućnost ovog društva.
M. Perović i A. Mandić su inače živopisan duet: narod bi rekao, neka đe ih bog dade nego što ih sastavi. Jedan je propali intelektualac, provincijski profesor matematike – čiji je jedini parametar intelektualnosti fakultetska diploma, tako da on sebe smatra gromadom u odnosu na Njegoša, Krležu, Borhesa ili Tomasa Mana – profiter, politički konvertit i kandidat za renegata. Drugi je mladočetnik – zavojvodio se šezdeset godina poslije pogubljenja Draže Mihailovića – čija stranka baštini najmračniju ideologiju u modernoj istoriji srpskog naroda, koja je uzrokovala moralni i politički sunovrat Srbije na kraju dvadesetog vijeka, sukob sa svim južnoslovenskim nacijama, većinom zemalja Zapadnog svijeta, i konačno gubitak Kosova. Ali, Andrija Mandić zaslužuje manje prezira od M. Perovića, jer on se nikad nije odrekao glavnih ideoloških postavki četničkog pokreta koji je vojno krilo velikosrpske ideologije, dok je M. Perović bacio pod noge napredna politička uvjerenja za koja se javno zalagao krajem prošlog stoljeća. M. Perović nije izdržao na tom istorijskom pravcu zbog neutažive pohlepe: prvo je u ime viših ciljeva potkradao svoje saradnike, onda je s režimom M. Đukanovića napravio poslovno-politički savez i postao multimilioner, da bi na kraju okrenuo ćurak naopako, jer je procijenio da može bolje s Mandićem i Milićem uvećati svoju finansijsku i političku moć, i onda je sve svoje bivše prijatelje iz pokreta za nezavisnost, koji ga nijesu slijedili u naumu da s mladočetnicima “demokratizuje” Crnu Goru, proglasio slugama i plaćenicima istog onog režima koji je od njega napravio bogatuna koji se hvali svojim plemenicima iz Morače da može kupiti pola Crne Gore.
Perovićevi mediji, Monitor i Vijesti, o političkim protivnicima i poslovnoj konkurenciji, u kontinuitetu pišu isključivo negativno, kombinujući laži i poluistine, sve dok ne procijene da su ih eliminisali ili marginalizovali. Kad sam ja u pitanju, pored četničkog vojvode često u mobu zovu i jednu ostarjelu moralnu nakazu – i njegova sina narkomana – koja je špijala svoje prijatelje pisce i slala ih u Rankovićeve kazamate. Stepen njihove mržnje prema meni može se mjeriti samo s glupošću njihovih insinuacija. Andriji Mandiću su, u izjavi od 16. jula, u Vijestima, servirali da sam, bokser-pjesnik, bivši taksista a sada navodno vlasnik najvećih hotela. Vjerovatno su bili ubjedljivi u tom imbecilnom podmetanju, jer iako je Mandić skromnog obrazovanja i ne djeluje previše inteligentno, čudno da je bio toliko naivan da u pet riječi izgovori dvije nebulozne, lako provjerljive laži. Jer, nikad nijesam imao ni vozačku dozvolu kamoli taksi, a što se tiče vlasništva nekretnina, jedino što sam priskrbio u mojih pedeset sedam godina je jedan stan u potkrovlju s pedesetak kvadrata korisne površine. Dakle, ja sam, u socijalnom pogledu, puka sirotinja, ne samo za M. Perovića i A. Mandića, nego i za sve urednike takozvanih nezavisnih medija i sve funkcionere Nove srpske demokratije
Oni tako masno i glupo lažu, jer ih svrbi nešto drugo. Dakako, nijesam im poslovna konkurencija, niti je moj politički uticaj značajan, ali, ne mogu podnijeti moja književna priznanja koja sam dobio, kao i uspjehe u izdavačkom poslu, i na međunarodnoj afirmaciji nove crnogorske književne scene. Moram naglasiti da prije mog izbora za predsjednika CDNK i osnivanja OKF, ovdašnji pisci koji nijesu bili pod Uljarevićevom kapom, nijesu imali gdje objaviti knjigu. Većina izdanja bili su samizdati, bez mogućnosti lokalne promocije, kamoli inostrane prezentacije. Ali, nišči duhom, čija je nesposobnost sinonimna umišljenosti o sopstvenoj veličini, da bi postali lavovi – nacionalni bardovi – moraju prije toga napraviti pustinju.
No, kad me ova družina insinuira da Ranka Krivokapića “napadam” po nalogu DPS-a, onda računajući na kratko pamćenje ili neobaviještenost velikog dijela čitalaca, implicitino sugerišući da sam i ranije obavljao slične prljave poslove. Naravno, da su imali nešto konkretno zasigurno bi to dosad potkrijepili s velikim slovima na naslovnici njihovih tabloida i fanzina. Na primjer, da im je neko dojavio kako sam denuncirao i poslao u zatvor, Vjenceslava Čižeka, Borisa Jovančevića, Branka Banjevića; ili, kako sam preko recepcije hotela Crne Gore, od Udbe, u žutom kovertu, s novcem dobijao kompromitujući materijal za političke protivnike režima; ili, kako sam se petnaestak godina u policijskim autima vozikao s tjelohranitelja i kako sam tragičnu smrt jednoga od tih nesretnika koristio za reklamiranje najavljenog romana; ili, kako sam nekog novinara u svom stanu privodio na isleđivanje šefu Udbe; ili, kako mi je Udba uredila kupatilo i instalirala telefon u tuš kabini; ili, kako sam iz sivih fondova Vlade dobio 250.000 DM, za enciklopediju koja nikad neće izaći; ili, kako mi je u vili Gorica uručen novac za osnivanje dnevnog lista, i omogućeno besplatno štampanje novina za cijelu godinu; ili, kako sam potkradao svoje saradnike i falsifikovao vlasničke udjele u firmi; ili, kako sam u vrijeme Milovog režima po sopstvenom priznanju trideset – a stvarno trista puta – uvećao svoj prvobitni imetak … No, s obzirom da polemišem s ljudima bez časti, koji ne razlikuju istinu od laži, kojima laž i istina imaju istu vrijednost, a moral je retorička figura koja ništa ne obavezuje, ne sumnjam da će oni i dalje lagati o meni, iako neće naći nijednog čovjeka koji će vjerodostojno kazati da sam mu učinio nešto neljudsko. Koliko god žbira angažuju neće naći insana koji je zbog mene stradao, bivšeg prijatelja koga sam iznevjerio, špijao, manipulisao, izložio opasnosti, kao što nema nijedne stranke, vlade, “sluzbe” za koju sam radio ijedan nečasni posao.
Takođe, u mojim javnim istupima, tekstovima, knjigama, neće naći nijednu kontradikciju, udvorištvo, čak ni dvosmislicu, koja bi dovela u sumnju moju dosljednost u političkim stremljenjima. Ja sam, naime, u politički život ušao s viškom idealizma, s otkrivalačkom strašću kakva je prirođena mladim pokretima za nacionalnu emancipaciju. Smatrao sam, i još uvijek u tome istrajavam, da se vrijedi boriti za prava jednog ugroženog narodnog i državnog entiteta, čije je postojanje bilo ukinuto silom i nepravdom. Moje neiskustvo s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, i nepoznavanje mentaliteta političkih ljudi, relativno me dugo, do kraja devedeset druge godine, držalo u uvjerenju da su svi ondašnji akteri na strani indipendista – beznadežne manjine – bili isključivo motivisani altruističkim i idejnim, a ne lukrativnim motivima. Bolno sam se trijeznio od mladenačkih zabluda kad sam vidio da je novac i tehnika od inostranih donatora, u čijem sam lobiranju i transferu učestvovao , završavala na privatnim računima i za formiranje privatnih firmi.
Možda bih ranije shvatio ove prljavštine, jer su u pitanju ipak bili skromni, neugledni provincijalci, premda pritvorni i ljigavi, da mi je samo u jednom trenu palo na um da od crnogorskog patriotizma pravim biznis. Ja sam bio u potpuno drugom filmu, i ponešen romantičarskim zanosom žrtvovao sam ono što mi je u tom vremenu bilo najvažnije. Moju pjesničku karijeru. Neki stariji savremenici pamte da sam osamdeset šeste godine, u Književnoj reči, polemisao, o Podgoričkoj skupštini i Božićnom ustanku, s Batrićem Jovanovićem, Mićom Danojlićem i Novicom Rakočevićem. Poslije tog serijala bila su mi zatvorena sva vrata književnih glasila i izdavača, iako sam prije toga bio favorizovan u beogradskom književnom miljeu, ne samo kad su u pitanju mladi pjesnici iz Crne Gore, nego i sa čitavog štokavskog govornog prostora. (Između 1990. i 2005. pisao sam samo tekstove o nacionalnom pitanju).
Ipak, još u predratnim danima imao sam jednu sposobnost – tačan osjećaj za prepoznavanje glavnih tokova istorijskog procesa – koja se ne može steći nikakvim iskustvom niti naučiti u visokim školama. Tako sam, sa samo još trojicom istomišljenika, u jesen 1988. javno podržavao titoističko rukovodstvo u Titogradu, koje je bez otpora predalo vlast liderima masovnog pokreta, iako je Predsjedništvo CK SK Crne Gore, samo godinu dana prije AB revolucje, nas nekolicinu iz Književne opštine Cetinja, javno osudilo kao nacionaliste i liberale . Svakome ko je imao tri čiste bilo je jasno da će komunistička ideologija i avnojevska država nestati, ali smatrao sam važnim da se makar neko javno pobuni protiv pokreta koji je u sebi nosio razarajuću destruktivnu energiju, koja će kasnije srušiti zemlju i gradove, uakazujući na velikosrpsko prisvajanje Crne Gore.
Ove autobiografske napomene ne ističem zbog samohvale, već zato što me prljavi mediji tjeraju da se branim od bijednih insinuacija. Njihovi vlasnici ne prepoznaju ništa što ne nalikuje na njih. Oni koji nikad nijesu imali fizičke hrabrosti, smisla za rizik i spremnost da se žrtvuju za viši cilj, da stanu ispred prijatelja, da pomognu čovjeku u nevolji, nijesu u stanju spoznati duhove čiji glavni pokretači nijesu vlast i srebroljublje. Oni što su sa mnom u životu pojeli malo hljeba i soli, znaju da nema tih para niti takvih prijetnji zbog kojih bih nekoga javno kritikovao, a da nijesam ubijeđen u valjanost mojih argumenata. Ja sam SDP podržavao od samog njenog nastanka. Doskora i Ranka Krivokapića . Konačno, on je jedini političar koji se sjetio da me predloži na neku javnu funkciju, u bord direktora Pobjede. Ali, pitanja oko kojih se sporimo daleko su važnija od naših ličnih odnosa, afiniteta, konjuktura . (Početkom devedesetih razišao sam se i sa Slavkom Perovićem, s kojim sam bio jedno vrijeme, dok smo stvarali Književnu opštinu, bio pravi prijatelj, jer sam predvidio da će njegova tek probuđena autoritarnost i nestabilnost u mišljenju dovesti državotvorni pokret u ćorsokak, i zbog toga sam jedno vrijeme bio bojkotovan bezmalo od svih cetinjskih liberala).
Konačno, dolazimo do merituma problema. Što je to Demokratski front? Kakvo je nacionalno pomirenje moguće u Crnoj Gori? Može li SDP zajedno s Frontom i Perovićevim medijima ubrzati demokratske procese i održati političku stabilnost? Odgovori na ova pitanja ne mogu biti jednoznačni, jer nema ozbiljne analize bez cjelovitog uvida i uzimanja u obzir svih relevantnih elemenata koji utiču na crnogorsko-srpske kontroverze i nedoumice.
Demokratski front je heterogena koalicija, koja je ad hok stvorena za rušenje aktuelne vlasti.Ovakvi savezi, sa velikim unutrašnjim, ideološkim, u ovom slučaju i nacionalnim razlikama, stvaraju se u vanrednim situacijama ratnog stanja ili zbog smjene dugotrajnih autoritarnih režima. U Crnoj Gori bila je jedna slična inicijativa, kada su Krsto Popović i Blažo Đukanović, formirali 1942. Crnogorski nacionalni odbor – zvali su ga još i Crnogorski patriotski front – koji je od samog početka bio ispunjen međusobnim nepovjerenjem: zelenaši su opanjakvali četnike kod Italijana da su engleske marionete, dok su četnici optuživali separatiste da sarađuju s partizanima, da bi već godinu dana kasnije okrenuli oružje jedni protiv drugih. Kad su u pitanju slični savezi u evropskom kontekstu, u novije doba takve grupacije su se javljale prilikom rušenja komunističkih režima krajem osamdesetih godina, u rušenju Slobodana Miloševića u Srbiji, i u brojnim arapskim zemljama gdje su sekularne despote zamijenili vjerski fanatici. Rezultati ovakvih promjena su različiti, zavisno od demokratske tradicije i sposobnosti lidera prevrata, ali su i one najuspješnije prevratničke vlasti izvjesno vrijeme bile nestabilne, sve dok se među njima nije izdvojio snažan lider koji će uspjeti pomiriti naizgled nespojive razlike.
Kod Demokratskog fronta ključne političke premise koje trebaju da odrede unutrašnju i vanjsku politiku su nejasne. I samo ime pokreta je contradictio in adjecto, jer, on ukazuje na militantnost (u doslovnom smislu front označava prednju stranu velike vojne formacije ili bojište), i posebno je simptomatično što je predsjednik najsnažnijeg subjekta Fronta novoproglašeni četnički vojvoda.(Nova srpska demokratija svjetonazorski je bliskija francuskom Nacionalnom frontu nego strankama demohrišćanske provinijencije). Ukoliko čelnici Fronta ozbiljno pretenduju na vlast, da bi makar unekoliko razbili opravdane sumnje u njihov demokratski kapacitet, odnosno ukoliko hoće da pokažu kako su se odrekli velikosrpskog nacionalizma, morali bi se očitovati o kulturnoj i prosvjetnoj politici, statusu osporavanih institucija, prije svega CPC, i nedvosmisleno se odrediti se o spoljnopolitičkim prioritetima, evroatlanskim integracijama i regionalnoj politici.
Prevazilaženje pretpolitičkih podjela unutar jedne male etničke zajednice traži političku zrelost protagonista i približno izjednačen odnos snaga među sukobljenim opcijama. Ovakvu ravnotežu nije lako uspostaviti, posebno kad imate u vidu da je pripadnika srpske nacije na Balkanu oko dvadeset pet puta više nego nacionalnih Crnogoraca. Trajni saporazum među etničkim Crnogorcima nije jednostavno uspostaviti i zbog toga što, bez obzira na trenutno prijateljske odnose između vlada u Podgorici i Beogradu, sve tradicionalne srpske institucije, kao i savremeni obrazovni sistem u Srbiji, Crnogorce smatraju integralnim dijelom srpstva. Uz to, u Crnoj Gori postoji moćna pansrpska institucija, SPC, čiji je glavni zadatak da svim sredstvima radi na nacionalnoj asimilaciji Crnogoraca. Prijedlog deklaracije Miodraga Perovića i grupe njegovih istomišljenika – čudi me što je u toj družini Žarko Rakčević, za kojega sam vjerovao da ima integritet i politički talenat – o nacionalnom pomirenju, u kojoj će srpskoj nacionalnoj zajednici biti uslišeni svi zahtjevi u pogledu, jezika, zastave, himne, a zauzvrat neće zahtijevati ništa, za nacionalne Crnogorce, protivno je nacionalnim interesima i dugoročno dovode u pitanje održivost naše države. Sam tekst M. Perovića & comp. sugeriše da su odustali od nacionalne politike kojom je izborena državna nezavisnost. Ovaj revizionizam već relativno dugo pripremaju Perovićevi mediji, polako preuzimajući kulturnu politiku Nove srpske demokratije, njenih ideologa Gorana Danilovića i Radomira Uljarevića, tako što medijski marginalizuju Crnogorsku pravoslavnu crkvu u odnosu na SPC, i što sistematski demonizuju ili ignorišu autore i projekte koji afirmišu crnogorsku kulturnu i nacionalnu posebnost.
U tom velikom zaokretu ono što je nekad bilo crno sad je bijelo, i obratno. Tako, Duško Jovanović više nije agent KOS-a nego paradigma slobodnog novinarstva; A. Mandić nije mladočetnik nego demokratska uzdanica; pisci oko PEN centra, CDNK, DANU, časopisa ARS, nijesu napredni i demokratski opredijeljeni djelatnici, nego su sluge, špijuni, plaćenici, kao i nekadašnji novinari Monitora, koji su protiv saradnje s Frontom; svako ko pomene očigledne nasrtaje na crnogorsku kulturnu baštinu prišiju mu da je retardiran ili je plaćenik režima. Medijski manipulatori računaju na kokošje pamćenje čitalaca: danas ohrabruju Ranka Krivokapića da učini politićki zaokret koji su u slučaju Slavka Perovića nazivali nacionalnom izdajom. I kad je u pitanju njihov odnos prema režimu ne trude se da objasne sopstvene različite aršine. Kad su M. Perović i još neki članovi Foruma 2010 išli na konsultacije kod Đukanovića i Krivokapića, to je bio dokaz odgovornog odnosa intelektualaca, ali, kad to rade drugi bez njihove saglasnosti to su samo Milovi i Rankovi seizi.
Na početku je kazano, da u kontekstu etiketiranja takozvanih režimskih, privilegovanih intelektualaca, posebno omiljena meta Perovića i njegovih vojnika sam ja, organizacije i projekti koje vodim. Ovaj ideološki stav garniran je najgorim oblicima patološke mržnje. Vijesti i Monitor, ne samo što ne objavljuju relevantne informacije vezane za moj književni rad, CDNK, OKF, ARS, nego i drsko falsifikuju činjenice i brišu moje ime iz autorizovanih tekstova. Navešću dva primjera koja su se dogodila u posljednjih mjesec i po. U tekstu u Vijestima o nagradi Meša Selimović, čiji sam aktuelni dobitnik za 2013., piše da je Ognjen Spahić jedini dobitnik ovog književnog priznanja iz Crne Gore. Dvadesetak dana kasnije zove me bosanska glumica, Hasija Borić, supruga mog prijatelja, pjesnika Mila Stojića, i usplahireno kaže da me je pomenula u intervjuu u Vijestima, kao jednog od ljudi zbog kojih voli doći u Podgoricu, i da su urednici iz teksta izbacili samo moje ime! Neka ostane zapisano kao mali prilog za istoriju ovdašnjeg beščašća i to, da sam uredniku Vijesti, koji me je stavio na čelu spiska zabranjenih imena – tačnije imena koja se smiju objavljivati samo u negativnom kontekstu – bio izdavač jedine njegove knjige koja je imala neki odjek u profesionalnim krugovima, i da sam bio predsjednik žirija kad je dobio jedinu književnu nagradu u životu. (Ne znam je li ovakav nesojluk uzrokovan mentalnim devijacijama koje su posljedica višedecenijske narkomanske zavisnosti ili je u pitanju samo karakterna osobina).
Ovi mediji namjeravaju da unište izdavačku djelatnost OKF i časopis ARS, u čijoj je redakciji jedno vrijeme bio i urednik kulture Vijesti, plasiranjem bestidnih laži da sam privilegovan kod Ministarstva kulture, ne bi li prestrašili članove komisija koji na konkursima određuju podršku izdavačkoj djelatnosti. Brutalnom cekaelovskim metodom treba zastrašiti one koji odlučuju kako bi nam uskratili novčanu potporu, bez obzira što rukopisi OKF, brojnošću i kvalitetom, umnogome odskaču od svega što se prijavi za podršku izdavaštvu. (Još jedna imbecilna laž prijepotopskog Špijuna, koji više od šezdeset godina opsesivno progoni pisce, da ministar kulture odlućuje o grantovima. Istina, Špijun možda i ne zna što su to konkursi, jer je cijelog života dobijao pare na ruke za svoje kupusare, kao protivuslugu za denuncijacije i klevete). Progoneći mene žele da unište jedinog relevantnog izdavača i jedini časopis koji u kontinuitetu, u zemlji i inostranstvu, afirmiše novu crnogorsku književnost. One koji to ne znaju treba podsjetiti da su bezmalo svi naši relevantni savremeni pisci objavljivali u OKF, CDNK, ARS-u. Između ostalih, Sreten Asanović, Mladen Lompar, Zuvdija Hodžić, Sreten Perović, Vojislav Vulanović, Marko Vešović, Ljubo Đurković, Andrej Nikolaidis, Pavle Goranović, Ognjen Spahić, Aleksandar Bečanović, Vladimir Đurišić, Jovanka Uljarević, Dragana Tripković, Lena Ruth Stefanović, Bogić Rakočević, Dragana Kršenković Brković, Vujica Ognjenović, Vladimir Vojinović… Takođe, objavili smo i najznačajnije savremene postjugoslovenske pisce, Tomaža Šalamuna, Miljenka Jergovića, Draga Jančara, Istoka Osojnika, Ivicu Prtenjaču, Ivana Lovrenovića, Mila Stojića, Hadžema Hajdarevića, Ahmeta Burića, Vidosava Stevanovića, Sretena Ugričića, Bogomila Đuzela, Jordana Plevneša, Liljanu Dirjan… antologije poezije svih južnoslovenskih zemalja, brojne prevedene knjige i tekstove s glavnih svjetskih jezika… Za ovih petnaest godina, otkad sam se vratio u Crnu Goru, objavili smo oko trista knjiga i devedeset tri broja ARS-a. Naši autori su dobitnici naznačajnijih domaćih i internacionalnih nagrada za književnost, časopis ARS je na prošlogodišnjem Sarajevskom sajmu knjiga proglašen za najbolji časopis u regionu, CDNK je prvi od svih udruženja književnika sa Zapadnog Balkana postao član Evropskog savjeta pisaca, koji je jedno od tijela Evropske komisije, i zahvaljujući tom uspjehu u prilici smo da 2014. godine, po drugi put, jednom crnogorskom autoru dodijelimo Evropsku nagradu za književnost. Ukratko, ovo je moj doprinos crnogorskoj kulturi. A što su oni učinili? Štampali samo sebe, obilato trošeći pare poznatih literarnih mecena, G. Šuška i V. Maraša, čašćavali jedan drugoga epitetima, najveći pjesnik i vodeći postmodernista. Tata sinu vojvodo, sin tati serdare. Ovakav neukus i nesojluk nije zabilježen još od doba Gospodara Ivana Crnojevića.
Moram još kazati da produkcija OKF prevashodno zbog našeg trodecenijskog iskustva i povjerenja autora – najpoznatiji južnoslovenski pisci, zbog prijateljstva i povjerenja, koja smo sticali još od osnivanja ARS-a 1986, odriču se autorskih honorara – kao i zbog toga što većinu poslova oko pripreme knjiga i časopisa sam radim. Dakle, svako elementarno znaven i objektivan, ukoliko uporedi grantove koje smo dobili od Ministarstva kulture, i rezultate koje smo postigli u domenu afirmacije nove crnogorske književnosti, shvatiće da su od svih relevantnih projekata ovo najjeftiniji kulturni proizvodi. S druge strane, u Perovićevim medijima nećete pročitati nijednu kritičku riječ što se crnogorska književnost zapostavlja i marginalizuje. Na izlozima podgoričkih knjižara , i na kioscima za prodaju štampe, nema knjiga crnogorskih autora, niti se na ljetnje festivale, na Crnogorskom primorju, pozivaju najbolji crnogorski pisci. Na izlozima knjižara su isključivo komercijalne knjige ili djela velikosrpskih pisaca, Matije Bećkovića, Moma Kapora, Brane Crnčevića, Nikolaja Velimirovića, mitropolita Amfilohija. Na dva ovogodišnja ljetnja festivala pozvan je dobitnik NIN- ove nagrade, ali nije i dobitnik najvažnije regionalne nagrade, Meša Selimović, koji živi u Crnoj Gori. Na festivalima od Bara do Herceg Novoga, nema autorskih večeri, Lompara, Hodžića, Nikolaidisa, Goranovića, Spahića, Tripkovićeve… Pametnome je ovo dovoljno da shvati da je riječ o najavi nove-stare kulturne politike, koja je, mutatis mutandis, slična onoj s početka devedesetih godina.
Crnogorsko-srpski identitetski spor je suviše kompleksan da bi ga dugoročno mogli riješiti trgovci, manipulanti, kao i zagrženi nacionalisti. Obije strane u mogućim razgovorima moraju uzeti u obzir cjelovitost problema, i tražiti racionalne odgovore za budućnost, jer su pogledi unatrag previše međusobno udaljeni, uglavnom nepomirljivi. Drugi važan uslov da se takvi pregovori uspješno okončaju je nedostatak izrazite političke dominacije jedne od strana u sporu. Stoga, zastupnici crnogorskih nacionalnih prava, s obzirom na velike populacijske, institucionalne i kulturološke deficite u odnosu na predstavnike crnogorskih Srba, koji su i integralni dio jedne velike balkanske nacije, moraju u trenutku pregovora imati opipljivu snagu u strukturi vlasti, kao i stratešku saglasnost među najvažnijim kulturnim i političkim subjektima ove opcije. (Kad bi neko ko ne zna ništa o odnosu političkih snaga u Crnoj Gori i na Balkanu, čuo M. Perovića kako je zabrinut za našom braćom crnogorskim Srbima, pomislio bi da Srba na Balkanu ima trista hiljada a Crnogoraca osam miliona, i da su Montenegrini cijeli dvadeseti vijek držali u potčinjenosti pola Balkana. No, on brine o Srbima tek toliko dok ne instalira svoje ministra kako bi popunio bisage i trezore, na isti način kao što je lamentirao za ugroženim Crnogorcima dok je beskrupulozno zavukovao ruku u džepove novinarske sirotinje i reketirao nove tajkune). Trajno nacionalno pomirenje može se ostvariti jedino ukoliko obije strane u sporu zadovolje svoje najvažnije zahtjeve. U identitetskom pogledu to su jezik i religija. Crnogorci su nezadovoljni statusom CPC, a Srbi položajem srpskog jezika. Stoga, moje mišljenje je da Crnogorska pravoslavna crkva treba dobiti položaj koji je imala prije 1920., samim tim bi se ostvarila vjerska prava Crnogoraca i crkvena imovina bi se vratila u državno vlasništvo, a srpskom jeziku dati status drugog službenog jezika, što ne bio presedan, jer imamo više bilinglavnih država, pa i onih sa tri i više službenih jezika.
Koja je pozicija SDP-a u ovom zamešeteljstvu? Može li SDP biti motor demokratskih promjena? Kakva bi bila budućnost SDP-a u jednoj velikoj koaliciji s Frontom, SNP-om, Grupom 2010 i Pozitivnom Crnom Gorom? Ova pitanja nijesu relevantna samo za članove simpatizere SDP-a. Najprije, treba priznati da je SDP dao veliki doprinos demokratskom i nacionalnom sazrijevanju Crne Gore. Oni su pozitivno, ponekad i presudno, uticali da crnogorski državni brod, bez obzira na Scile I Haridbe, nekako drži kurs, i kreće se relativno mirnim vodama. Dakako, nije im bilo lako, s obzirom na disproporciju u snazi u odnosu na koalicionog partnera, na unutrašnju ideološku razuđenost DPS-a, kao i na recidive ove stranke iz vremena savezništva sa Slobodanom Miloševićem. S velikim pouzdanjem se može kazati da su bili u pravu kad je u pitanju kandidatura Filipa Vujanovića, za predsjednika države, ali politika je, kako je neko kazao, vještina mogućeg. Pitanje je da li je Đukanović, s obzirom na odnos snaga u DPS-u, imao alternativu, i ono što je sad važnije: ima li SDP prostor za realni otklon od svog dugogodišnjeg partnera, a da ne ugrozi strateške interese Crne Gore. Jer, političke snage koje podržavaju državotvorni blok još uvijek nijesu dominantne, niti su ideološki koherentne. Zato zreli crnogorski političari trebaju imati u vidu tri strateška prioriteta, bez kojih nema stabilne države: dovršetak izgradnje institucija koje su neophodne za održivost crnogorske nacije; daljnja izgradnja građanskog društva i multinacionalnog povjerenja; i pristupanje NATO savezu.
Ono što je postignuto u Crnoj Gori, od razlaza Đukanovićevog DPS-a sa Miloševićem, važna je tekovina, ne samo zbog državne nezavisnosti nego i zato što je od 1918. do 1997. crnogorska opcija na svim izborima uvijek bila u manjini, pa svaka nagla, nepromišljena promjena stranačke arhitekture može dovesti na vlast snage koji crnogorsku naciju smatraju oktroisanom od Kominterne, kulturno inferiornom i neodrživom, i pritom su doktrinarni protivnici evroatlanskih integracija. Za ovih sedamnaest godina, od 1997. do 2014., Đukanović je uz sve mane, napravio nešto što nije niko prije njega: dobio je sve izbore s platformom prosuverenističke građanske provinijencije. Naravno, svemu dolazi kraj, pa će i Đukanovićevoj vlasti, koja je svakako prešla svoj zenit, ali za jednu državotvornu stranku, poput SDP-a, koji ima između pet i deset posto podrške birača, ulazak u nekakav politički dil sa grupacijom u kojoj bi pristalice NSD i SNP činile između sedamdeset i osamdeset odsto nove koalicije, bio bi suicidan. SDP bi već na sljedećim izborima doživio sudbinu Liberalnog saveza, a DPS, kao stranka bez koherentne nacionalne ideologije, čije se jedinstvo temelji na dva stuba, vlasti i harizmi Đukanovića, teško bi mogao zadržati sadašnji uticaj, i uslovili bi da Crna Gora postane jedna nestabilna, nesuverena država, nalik Ukrajini u vrijeme Viktora Janukoviča. I još gore od Ukrajine, jer je crnogorska nacija, ideološki i statistički, neuporedivo slabija i nemoćnija od ukrajinske. Stoga, političke promjene treba planirati postupno, sinonimno sa jačanjem nacionalne svijesti i kulturno-duhovnih institucija. SDP je u identitetskoj politici pokazao najmanje umješnosti, pa i suštinske zainteresovanosti. U pitanju je bio više markentički pristup, davanje zvučnih izjava i slikanje s predstavnicima institucija nego seriozan strateški pristup problemima, kao što su, na primjer, uvođenje SPC u pravni sistem Crne Gore. Uzurpacija crnogorskog kulturno-istorijskog blaga od strane jedne crkve čije je sjedište izvan Crne Gore, i rješavanje ponižavajućeg statusa CPC, trebao je – zbog unutrašnjih ideoloških kontroverzi DPS-a – u podjeli koalicionih poslova prioritetno biti zadatak Krivokapićeve stranke. Crkveni problem je težak i ozbiljan, ali mu je vrh SDP-a pristupao s mnogo manje energičnosti nego kad je pitanje, na primjer, plaćanja poreza Elektroprivrede ili (ne)stranačkog gradonačelnika Podgorice. Gubitak suštinskog interesovanja za ove probleme posebno je naglašeno od eskaliranja krize u vladajućoj koaliciji, i Krivokapićevog približavanja Miodragu Peroviću. Možda ništa tako rječito ne govori o dubini problema u kojoj se nalazi SDP i njen lider koliko činjenica da od Rajka Todorovića i mene Krivokapića brani Andrija Mandić.
Da zaključimo, glavni problem aktuelne koalicije je, što među političkim prvacima, pogotovo u SDP-u, koji je trebao biti pokretač ukupne nacionalne emancipacije, nema uticajnih dužnosnika, koji su na osnovu cjelovitog uvida u kulturni i politički proces, sposobni donositi odluke strateškog značenja. Kad bi postojao takav intelektualni kapacitet, strasti i sujete bi se lakše smirile i relativizovale.
P. S. Dugo sam, možda i predugo, izbjegavao ulazak u disput u kojemu dominira laž, neukus, prostota, u brlog u kojemu sukob mišljenja zamjenjuju denuncijacije, ali, odsad ih čekam na biljegu, imajući na umu jednu rečenicu Marka Miljanova:
S čovjekom čojski, s fukarom fukarski.
Milorad Popović
