Ljubomir Mudreša
DODIR TIŠINE
Nove i izabrane pjesme
Knjiga “Dodir tišine” nove i izabrane pjesme crnogorskog pjesnika Ljubomira Mudreše, objavljena je u izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač knjige je Milorad Popović, urednica izdanja Dragana Tripković, a knjigu je likovo opremila Sonja Pajić. Ilustracija na korici je rad Slobodana Pura Đurića.
– Nema glasnijega govora od tišine – potvrđuje to i novi pjesnički rukopis Ljubomira Mudreše. Tišinom najrječitije zbore pjesnici, A „Pjesnik ne smije da ćuti“ niti prećuti, zato Mudreša „dodiruje tišinom“ i šapatom prošlost i trajanje. Jer, „Što je čovjek u iskri beskraja/već nemoćnik u đerdan vremena.“ Zato pjesnik biva moćnik Riječi i Tišine, jer kroz tišinu Riječ najbolje dolazi u budućnost. Sretanje Tišine i Riječi, zna pjesnik, ovjekovječuje stih i daje mu oči, a one uvijek: „Pitaju godine: /Bili me đe?“ Pjesnika Mudreše je bilo i biće. Pažljivi je svjedok vremena i mudri čitač naše istorije. Zato je i njegova poezija u ovom rukopisu pjesnička šetnja sjećanjem bez kojeg nema trajanja. Pa, „Ako poezija nestane/Nema ljepote“. Stoga poezija i ljepota idu „ruku pod ruku“, osnažuju jedna drugu i šalju poruke koje okrepljuju. Među tim porukama ima onih skrivenih, samo pjesniku znanih, i onih zbog kojih poezija i istorija traju – zapisao je Draško Došlaj pored ostalog, u predgovoru knjige.
Ljubomir Ljubo Mudreša rođen je 1940. godine u Bokovu, nadomak Cetinja. Diplomirao je na Pravnom fakultetu i završio na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo – novinarsku školu u Beogradu. Od ukupno 44 godina radnog staža, 38 godina je proveo u novinarstvu.
U radnom angažmanu bio je zaposlen: u Redakciji beogradske „Borbe“ na mjestu starijeg saradnika i komentatora 30 godina, u Redakciji RTV Makedonije na Radiju Makedonije – Skopje, na mjestu analitičara za Balkan tri godine, u RTV Crne Gore na Radiju Crne Gore na mjestu urednika – komentatora pet godina. Godinama je sarađivao u medijima: Studio B, „Svet“, „Večernje novosti“, „Monitor“ (pseudonim Bato Cetinjski), „Publika“, „Pobjeda“, „Lučindan“, „Onogošt“, „Antena M“, „Večer“,„Dnevnik“ i druge.
Na Cetinju je 23. januara 1990. godine (Dan crnogorskih novinara) zbog ratno-huškačke uređivačke politike u medijima, i otvorenom podgrijavanju međunacionalne mržnje i huškanja na građanski rat, javno istupio iz Saveza novinara Jugoslavije i sa desetak novinara potpisao pristupnicu u Ministrastvo pravde Crne Gore, kada je formirano Profesionalno udruženje novinara Crne Gore. Nekolike godine poslije toga, takođe sa deset novinara, u Ministarstvu pravde potpisao je inicijativu za formiranje Društva crnogorskih novinara, i bio prvi sekretar. Član je Matice crnogorske, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Crnogorskog PEN-a, Književne zajednice „Vladimir Mijušković“ u Nikšiću, Društva crnogorskih novinara i Crnogorsko-hrvatskog društva „Ivan Mažuranić“, Cetinje.
ČOVJEK
Što je čovjek u igri svjetlosti
nego atom ognja žeženoga
U rukohvat beskrajne pučine
igraju se maniti vjetrovi
da ugase ognjene varnice
U tajnama bezbroja svjetova
sve je jedno a svi su posebno
sve opstaje u vječnome nizu
Vječna tajna smrti i rađanja
svete tajne nebeskog stvaranja
tajne duša i naših sudbina
svega živog što živi na Zemlji
sve dolazi na sud Vječnosti
Što je čovjek u iskri beskaja
već nemoćnik u đerdan vremena
što tumara dok čeka Presudu
da izgori ili da svjetluca
CRNA GORA
Zavijena u kamenu
umivena u ljepoti
surovošću zakićena
voljom Tvorca otesana,
ureza se u pamćenju.
Ispisana u śećanju
izoštrena u beskraju,
ljepotom si odbranjena
nebesima okićena.
Medaljama opjevana
naricanjem uzdignuta
slovima si omeđena
suzama si zalivena.
U Tebe su sve tri vjere
mukotrpno upretene.
Morske pjene
ljute stijene
Konačišta
Pretvoriše se u staništa.
Životima
vjekovi se povezaše
u kamene naćvi naše
i sve osta u ulište.
Sve litice
i poljane,
sunovrati i divljine
pretvoriše se
u ljepotu
neviđenu.
Moja zemlja,
Crna Gora.
(…)
Rumija, Duklja i Kraljevska kruna,
Bodin, Ratac, Prečista Krajina,
Krstac, Vladimir, Ljubav i Kosara.
Gramata Grgura – Pečat Iskona,
Jakvinta, ženska ljepoto – žrtva slobode,
Bizanti (…) Vizantija – golgota,
Spas u krvi Tuđemila.
Čun, Volat, Guvno, Kosijer i Uba.
Lanci i Sloboda!
Paprati, Bar, Sveti Srđ i Vlah, Ulcinj, sinje more i moćna Bojano,
Samograd, Medun i Duklja.
Martinićka gradino.
Hranilico
U
Nemirnom Blatu.
Svete tajne u Nebesa napisane.
Kolijevko
Prijestola stare Krune.
Nikad ne šće tuđinske
Okove.
Žabljak, Obod, Slovo,
Stavor, Bandijera i Cetinje.
Pirun, valcer, perper i umnine.
Barok, Renesansa,
Moral, Venecija i Svetinje.
(Bože, sačuvaj nas muka
Svetog Petra Cetinjskoga!)
Sve od gora, mora i Kotora,
Pilitora, Visitora, vrha Vojnika, Durmitora,
Onogošta i Ostroga,
Prokletija i Komova –
Vučjeg dola i Grahovca,
Sveta Zemljo.
Verige. Ognjište. Prag. Šljeme. Čun.
Klavir. Bilijar. Berlin.
Pirun. Lencun.
Krv. Korota, Zora, Glad.
Svila kraljeva.
Crna Gora!
MORAČKOM KANJONU
Osta netaknut od Boga i čeljadi,
da u čuđenju lebde – stijene; ljepote, straha,
gizdave plahte iskonskog mira i sunovrata.
Moračkom kanjonu se sada – sudi.
(A on – prkosi Nebu i čeka presudu nekih ljudi.)
U Moračkim liticama zapisana su sva naša imena,
iz njih teče matica zemaljskih stvorenja.
U njegovom bilu čuje se Ilijin kosički dah (!)
„Što će ostati netaknuto više?
Ima li mjesta đe se slobodno diše?
Živimo u sudbini: pivskog Oka, Oboda, Žabljaka i drevne Duklje,
Kapina Polja, plodne doline Lima, Rataca, Svača i bogate Župe.“
„Što će mi: zlato, biseri, opal i ljepota (?)
Što će mi śećanje na muža – kralja Argona (?)
Kome bijah vjerna
do njegovog poslednjeg zemaljskog putovanja,
kada
nemam slobodu,
za mene i moju zemlju“,
tiho je pričala Teuta – posljednja kraljica
zemlje
Ilirije,
mirno stojeći iznad ambisa
Orjenskih klisura
i vodenog bespuća,
kojima će pokloniti sebe
i sve što ima.
„Argone – mužu i gospodaru,
nebo i more su me izabrali
da tvoj put otpora Rimu – nastavim
i bila sam vjerna tvojoj zakletvi,
sve dok dušmani nijesu Rizonitu – osvojili
grad i srce Ilirije,
svjetske luke
i zlatne kovanice,
mjesto raskoši,
pomorske moći,
i srce naše ljubavi.
Umjesto da uživam u slasti svoje ljepote,
zagrljaju i muževnosti gospara,
kraljevskoj taštini, gusarskoj moći i ljubavnoj slasti,
pobjedama na moru: oko Krfa i vrata
Otranta,
ludovanju gusarskih lađa,
u širini i nemiru Jadrana,
Ovaj čas darovaću sebe
utrobi zemlje.“
Ostade da tužnu priču posljednje
Ilirske kraljice,
Teute,
pričaju oleandri – koje nazvaše slojesine,
živi śedoći Teutine
ljepote i moći.
„Tamo đe je Teutina ženska ljepota,
tu je i njeno nebrojeno blago,
sakriveno
u dubini
mora i crnoj zemlji“,
Pričaju priču otrovani oleandri:
„Kada nestanemo,
kraljičino
blago
čuvaće – pepeljasti poskoci“.
U jednoj zori,
U lijepoj Prespi,
U bijeloj palati
Carica rodi
Kosaru,
Princezu.
Radovaše se
Dinast, vlastela i zazvoniše
Sva manstirska zvona.
(Pjevane su molitve!)
Ugledni diplomati
Laskali su carici
O princezinoj ljepoti.
Uvrže se mladost u godine rasta,
Ljepota preli vitkost stasa,
Mudrost napoji ośećaj duha.
Izvaja Nebo visinu i stas
I darova slavuja glas.
Carevo bogatstvo okiti
Posve novi
Opal u carevoj kruni!
Mnogo godina princeza
Raspiri pogled u pogledima
Dvorskih družbenica.
Muška nesanica,
Ugnjije žudnju u srca.
Znala je ona
Da je miljenica
Majke i oca.
