Ljubeta Labović: IZGUBLJENI
/ Lost /
Dovoljno ćemo se odmarati u smrti
M. Mc. Luri
Tražim te svijetom koji nema vrijeme,
brate moj izgubljeni, što rodio si se u meni;
Tražim tvoj osmijeh, tvoju uzdignutu glavu jelena,
lutanje tvoje odisejsko i starinski mač…
Tražim te u sebi, u budućoj vatri svijeta,
u crvenom saću sprženih pluća;
Tebe, koji si Ja i koji si niko u ljudskim
pustinjama,
na putu ka drugoj Zemlji, ka drugim morima
tonem u tvoje zanose zasićene zemljom…
Tražim te u virusima i klinikama,
izgubljenog u genomima i plazmi;
Tražim u pećinama Gerionovim,
u sumporu i ognju budućeg pakla
i svijetu bez milosti.
Tražim te u tamnoj tišini, gdje niko ništa
ne nalazi,
u noćima lutajućih zvijezda i ledu svemira,
u teškim lavirintima ljudske sobe,
u pomrčini što pokriva sunce,
u zatvorenom kavezi i zaboravu…
Tražim te u prostoru okruženom beskrajem
u pješčanim satovima što rasipaju vrijeme…
BOLESNO PROLJEĆE
Bio sam najluđi fan svirepih aprila
Eliotovih jorgovana što mirišu
na duše mrtvih
Proljeća su puna lažnih ljubavi
smrti i cvjetanja…
Sjećaš se sunca kroz okno stacionara
bilo je proljeće, bujao je dan…
Her Gotfrid Ben je operisao pluća
iz trulih alveola vadio hrizanteme…
Poljupci su širili nježnost i zarazu.
Odlazeći,
rekla si da se kroz prozor vidi Toskana,
more i naš mali brod kraj nekog ostrva,
Ali ja više ne mogu naći nijedan trag
u tom proljeću koje sam
zavolio zbog tebe.
GOSPOĐI M.
San je pokloniti bijele ruže
natopljene kišom
Kiša…….. Rak……poezija,
narandža za tebe na Prometejskoj listri
grudva zemlje napunjena suncem
rasprsnuta u poeziju
Sanjao sam tvoju ruku
na vlastitim plućima
dok sam gorio, znam tu vatru u grudima
čula se gitara u noći, neki akordi
i kad si volio duboko kao da si pisao po ženi
valcer u Strazburu,
Voljena balerina plesala je u svim snovima,
iza vlastitog odraza u ogledalu
i tvoje sjećanje: cetinjske lipe
sudbinska ljepota Montenegra…
Svi blefiraju u svim partijama
lica maske prolaze balkanskim gradovima
komični kraljevi i ibijevski parovi.
u beskrajnim zrncima pješčanika;
Jednog je oktobra neko na vratima Mansarde
napisao – kabina (crna u baroknoj kući…)
ponesem perunike i obiđem je subotom
kao da idem nekome na grob,
ili bolnicu…
(U takvom paviljonu umrla je i moja Ester…)
Jedan je dječak tapkao loptu na stepeništu
pisao prstom po prašini na starom klaviru…
kao po prozoru tvoje nepostojeće kuće
ostavljao crteže po koricama knjiga.
15. X 19…
RASUTA PISMA – /Viva epistula/
Sada ne znamo da li nas okružuje lavirint,
tajnoviti kozmos, ili pak slučajni haos…
Borhes
Gledao je po staroj hartiji slova ispisana crnom tintom, sadržaj, raspored i vizuelni izgled linija, koje iskazuju svojim oblicima svakojake tragove ljudskih duša složene kao notni zapisi u kajdankama. Strpljivo je pratio slova pogledom, pretraživao po sjećanju i po tragovima starog rukopisa.
Nikad do sada nije se usudio da u to pogleda. Sve je stajalo spakovano u staroj škrinji, te pohranjene uspomene, zatočeni duhovi prošlosti. Bilo je to neko kultno mjesto u njegovom životnom prostoru, neka vrsta ljubavne relikvije koja ga je ispunjavala nejasnom nadom da dok god to postoji treperi u njegovoj duši žižak emocija, kao spasenje od konačnosti, zaborava i smrti. Kutija je bila izrađena od tamnog drveta, ukrašena tankim srebrenim linijama koje su formirale apstraktne šare, poput izgubljenih tragova neke drevne civilizacije. Njeni metalni okovi bili su prekriveni patinom vremena, bilo je kao da je kutija čekala nekog ko će je otvoriti poslije mnogo godina.
Dok je otvarao kutiju, zadah daleke prošlosti je prostrujao kroz sobu, donoseći sa sobom miris prašine i memle, nešto što je bilo poznato, a opet daleko. Prsti su mu zadrhtali dok je razmotavao prvo pismo, a zatim je počeo da čita. Kako je čitao dalje, riječi su ga uvodile u davno zaboravljene trenutke života. Svako pismo bilo je poput ključa koji otključava neku pojedinačnu uspomenu. Sjetio se mirisa njenih parfema i tijela, glasa i smijeha, koji je bio nalik muzici koju više nikada nije čuo. Pred njegovim očima su se ređale slike koje su godinama ležale zakopane duboko u njegovom umu. Pisma su bila ispisana ljubavlju, strahom i nadom. Bilo je tu, naravno, i tuge, svako je nosilo dio njene duše namijenjen samo njemu.
Prelazio je pogledom po slovima, osjećao u jagodicama prstiju taktilnost skoro neprimjetnih izbočina slova, činilo mu se da tako dio značenja i sadržine oživljavaju i ulaze iznova u njega, razlivaju se i ispunjavaju njegovu unutrašnjost. Prepoznavao je u tim pismima ženstvenost, mirisala su na ruke, na tjelesnost žene i on je sve jasnije osjećao strast kad su nastajala. Mirisala su na njenu nježnost, na duge godine prošlosti, nizale su se u njegovim vizijama bezbrojne slike o svemu što je u njima pisalo, sve je to povezivao i dograđivao svojim sjećanjima, kao da montira neki davno zaboravljeni i rasuti film. U redovima slova svakako je bilo izvjesnih nepravilnosti i drhtanja ruke koja je pod uticajem uzbuđenja sama išla po redovima gladna sadržine koju treba napisati i saopštiti. Slika koja mu se najčešće pojavljivala i u mislima i snovima bio je dan njenog odlaska, dan kad su oboje bili zaneseni i raspeti mnogobrojnim strastima koja su potresala njihova bića.
Svašta je tu rasuto, teret gorčine i uspomena.
Bukovski je pakirao stvari i pisma za tuđe duše,
a ovo su sve dodiri i riječi u poštanskim paketima,
bez adresa
i knjige i prepiske u dvorištu…
Na proljećnim kišama tokom selidbi…
zabilješke, papiri stare riječi s mirisima sjećanja
svaka je sitnica natopljena starim snom
teret se taj rasipa okolo, a u duši se skuplja
i slaže i razliva sve to bitno a kao da nije ništa
ta izložba lična, crteži, filmovi zabilješke i stara pisma
ti teški simboli neke mrtve, nezaboravljene prošlosti…
Prepoznavao je u svakom retku, interpunkcijskom znaku, čak i među redovima gdje je dugo stajanje napravilo neke čudne tačkice, osjećao je njen duh. Bila je u svemu tome živo prisutna njena inkarnacija. Razmišljao je da bi mogao od tih pisama rekonstruisati oblike i slike, oživjeti sve to iznova kao što se neki prastari organizam rekonstruiše u cjelini od tek jednog pronađenog dijela.
Na čudesan način se sada, u jednom slučajnom trenu stvarnosti počelo spajati njegovo osjećanje za to vrijeme, emocije i događaje, sa svim što je ona iznosila u pismima. Uticaj teksta iz pisama bio je neminovan i čudesan. Pisanje (L’ecriture), tekst, imali su uticaj koji se može simbolički porediti sa prvim, običnim okom nevidljivim kretanjima i nastajanjem ćelija živih organizama. To je kao neka tajna nastanka života koja se sada otkriva kroz zapis i tekst nekog nekadašnjeg naizgled nestalog stanja duša. Kao da je govorila, ta, sada daleka i gotovo nepostojeća žena, o svim mojim i njenim nedostižnim snovima i propuštenim ispunjenjima. Odavno ti ih želim saopštiti, pisalo je u jednom od pisama kao bezglasan njen govor u bešumnom i dalekom snu, ali sve, sve se moglo jasno naslutiti kao upućivanje na daleka stanja i trenutke stvarnog i živog postojanja.
Sjetio se u jednom trenutku, čitajući jedno pismo na obojenoj hartiji, da je neizmjerno voljela Jejtsovu poeziju. Čitala je pasionirano i gotovo izgubljeno njegove stihove, maštala o jezeru Inisfri… Govorila je da će jednog dana naučiti galski i da će mu pisati pisma tim zanimljivim, starinskim grafemama. Iz pisama se osjećalo oživljavanje njenog spiritualnog povezivanja s pjesnikinjom i Jejtsovom prijateljicom Ketrin Tajnan i na koncu sa samom Mod Gon i njenim druitskim i keltskim ritualima. Na neki čudesan način osjećalo se iz ovih sada već gotovo živih pisama okultno djejstvo njene ljubavi i pasije za okultizam i keltsku magiju. U jednom je pismu govorila o zanosima prema vjerovanjima da je pisanje najveći ljudski ritual i da se u njemu kriju tajne vječite mladosti i simboli najvećih duhova, proročišta i sudbine.
Onda se čuo let čudesne ptice iznad krovova
Hjuzov soko, šumske vile i neka draga kiša
keltska muzika u srcu šume i šapat vjetra
krenuo sam na prvu lekciju o ljubavi s Bogom
koji nikad nije izgovorio tu riječ ni u Tedovoj pjesmi
jutro je prekrivao sjenovitim krilima
Ja lutam i tražim naše izgubljene tragove …
kao sad u ovim pismima što vidim linije tvoje duše
ili raspeće o ljubavi i besmrtnosti
što strahom muče vjekovima ljudski rod…
Iza svake riječi i svakog teksta pojavljuje se neka lična ili kolektivna tradicija. Tako je i sad njemu, njegova lična tradicija jedne daleke ljubavi sačuvane u tekstovima pisama imala karakter žive i neizbježne sablasti. Sva ona mjesta koja je pročitao u pismima, koja su imala otiske nekog dubokog nekadašnjeg bola, patnje, griže savjesti, ili neke pogreške sada su u njegovoj duši ostavljala najdublji trag i oživljavala u njemu neizmjernu tugu, stvarajući iznova sve one dileme koje su ga nekad, ili čitavog života raspinjale. Dok je čitao najduže se zadržavao upravo na tim mjestima koja su opisivala i raspravljala neku nesreću, rastajanje. Sa svakim novim čitanjem bolno stanje u njemu je postajalo intenzivnije, a ona mjesta koja su opisivala trenutke sreće, radosti, putovanja i dr. preskakao je kao da se to podrazumijeva u svakom životu. Valjda pod uticajem tih unutarnjih sila u njemu izazvanih čitanjem, pisma su počela lagano dobijati obrise neke tvari koja se tu pojavila poput klice stanja nepodnošljivog nemira. Dok je čitao nestajali su pojedini djelovi pisama, papir se rastavljao po nekim linijama nepravilno i asimetrično. Zajedno s papirom rasipala su se slova i raspadale su se rečenice, prsti su mu bili umrljani crnom tintom… U jednom trenutku pomislio je da je u pitanju neki borhesovski trik, ili ritual, neka duhovna igra. Užurbano je počeo sastavljati pisma, pratio je prekinute linije i pokušavao sve iznova uklapati kao neke tajanstvene pazle. Bio je bez ikakve sheme, sklapao je po nekom unutarnjem diktatu, po nekoj intuiciji, slično trenucima kad se piše neka poezija, priča, ili roman, ili kao slijepi koji naslućuju put kuda da idu, iako ne vide.
I zaista, u jednom trenutku se osjetio kao lik iz Sabatovog Izvještaja o slijepima, nije imao nikakav putokaz, osim intuicije. Vidio je da su se sva pisma pod uticajem neke tajanstvene sile, ili starosti materijala rasula i osjetio je paničnu želju da ih sve ponovo sastavi, slova, riječi i rečenice, tačno, precizno poput prepisivača Tore, da oživi sva stanja, likove i događaje iz pisama koja su ranije postojala. Osjećao je da taj sklopljeni sadržaj može biti važan, ne samo njemu kome su pisma bila lična stvar, nego kao metoda, ili postupak mogu biti važna uopšte za bilo koga. Napokon je pronašao prva slova, počeo je sklapati riječi i rečenice.Vrijeme i sve ostalo mu je postalo nevažno, jer sve što je sklapao od materijala teksta počelo je dobijati boju, svojstva i precizne sadržaje. Jer, znao je da se u Pismu krije svaki živi trenutak, sve naizgled nestalo iz života, skriveno je u Pismu. Onog dana, kad čovjek na zemlji bude naučio i spoznao sebe i suštinu umjetnosti da može rekonstruisati i naći nestale i žive stvari u Pismu, on će dostići vrhunac sebe i postaće besmrtan.
MIRIS ZEMLJE
Kad god kopamo zemlju
meni se čini da nekoga tražimo
da ćemo naići na nečije kosti
Zemlja voli mrtve ona nas vara
bojama i ljepotom trave i cvijeća
vraća nam samoću i patnju umrlih.
Nigdje tako opojno ne miriše zermlja
Kao u Barama Kraljskim
Sahrane su tamo kopanje
Zemlja uvijek miriše na neke tajne
na prolivenu krv i jorgovane
Nad zemljom je najviše tužnih trenutaka
i praznine među tijelima
koja odlaze…
IZGUBLJENI KRAJOLIK
Niko me ne može prepoznati po nekom kraju svijeta
po staroj kući koju volim izdaleka
kao da je samo moje što izmiče i zauvijek nestaje
i svemir klizi pored prozora sa svim što sam izgubio
osim ovih riječi što grade i kuće i snove i krajolike…
Volim te riječi od kojih se prave dragi prostori i imetak
lagano u njima kao da teče san u kom se spojiš
sa svim dragim što imaš
i odjednom svaki detalj ti postaje voljen i tvoj je
i svi darovi dobijeni od bogova spoje se i ne prolaze
i što nije vidiš da je najvažnije na svijetu
i nikad tačno ne znaš šta gubiš i šta imaš
NAJTIŠE RIJEČI
poslije ljubavi ostaju stvari
kao iza oplakanog mrtvaca
na grobovima se suši ostavljeno cvijeće
nestaju stvari pune nekadašnje ljepote
i simboli neke uklete vječnosti
u ormarima i fiokama ostanu detalji
notesi i olovke za buduće zapise
za posvečenost bogovima samoće u tišini
lica se raspadnu u vazduhu
sa crnih peteljki oduvani su maslačci
poslije ljubavi ostanu najtiše riječi
nevidljivi koraci u tragovima bivših ulica
pogledi u plamenim krošnjama poslije otišlih očiju
ostane jedan osušeni kesten koji se zatvori
u tvrdoj ljušturi kao mrtvi fetus
poslije ljubavi ostane nešto manje na svijetu
osjeća se u zraku praznina sobe i svih predjela
sve se umiri kao uspavani grad u gluhoj noći
crni otisci nestalih slika
miris cvijeća u uglovima zajedničkih soba
otisci tijela u krevetima pansiona
i velikih gradskih parkova
sve se umiri u nekoj usamljenosti
kao sidro potonulog broda
na okeanu
TRI SNA O SMRTI
Nalazio sam se u ležaju Gregora Samse
kad se iznenada iz tame sna pojavio
pisac Mirko Kovač u crnom odijelu
doimao se kao Jesenjinov Crni čovjek
u očima je imao dalek i nestvaran pogled
počeli smo govoriti drugim jezikom…
Tražio sam mu knjigu s pričom
Grob u snijegu, da mi napiše posvetu,
onda sam ga pitao: a gdje ti sad živiš, Mirko?
Onda se začuo neki glas iz Univerzuma
tih i dalek a ipak u neposrednoj blizini
ne pitaj ga to, on ne voli više
da govori gdje živi!
U drugoj slici pojavio se Mladen Lompar
bio je agent za nekretnine,
prodavao mi je neki rustični stan
na Cetinju, ukrašen ćilibarom i zlatnim figurama…
Sad ja ovdje stanujem, rekao je.
Bio je okružemn beskrajnom bibliotekom
poput nekog dukljanskog Kalimaha.
Uzeo sam jednu knjigu iz kamene police i otvorio
u njoj nije bilo teksta,
sve stranice su bile bijele
Na stolu pred njim bio je mali molitvenik
Opata Dolčina i starinski gramofon na feder
iz velike crvene trube čula se tiho
Mahlerova deveta simfonija…
Treća je slika bila u nepoznatom gradu
u starinskoj, egzotičnoj ulici
Venecija, Florian, Korijentes, ili možda Tokio?
Iz starog kafea izašli su zagrljeni
Borhes i Marija Kodama –
On je rekao kao u pohvali tami:
Mjesec u noći nije Mjesec Marija Kodama…
I prije susreta već smo se nekako opraštali,
svako je otišao na svoju stranu.
Tako se u snovima uvijek s nekim
opraštam i odlazim,
ne znam kuda, u neke nikad viđene krajolike.
Sve staze su spremne da me odvedu bilo kuda
i svi mi uvijek mašu rukama i govore
Zbogom…
20. maja 2023.
