Ljubeta Labović: Cvjetanje i smrt
Možda su život i smrt nešto sasvim
deseto, od onoga što mi mislimo….
Dado Đurić
Pupoljci divlje trešnje cvjetaju pod prozorom
pritiska tiho otvaranje krunica iz trena u tren
rozi cvjetovi žare mi alveole i utrobu,
Nešto hoće u meni da se rasprsne, da izađe vani,
da se oblik promijeni proljećem,
da proklija crno sjeme odavno položeno unutra.
Ovdje se dešava neka turobna smrt,
da bi se cvjetovi rasplamsali.
U nježnim biljkama koje okružuju dvorište
trava vuče ka tijelu energiju zemlje;
vitmenovske vlati nezadrživo probijaju
površinu svih tvari,
kroz plazmu i kosti bujaju kao na Dadovim slikama…
Pomjeraju se mikroni života koji umire,
trava i korijenje nas posljednji ljube
u rastanku od zemlje i sunca,
Šareno cvijeće u mom dvorištu
strijemi ka mojim usnama,
ka poljupcu u kom će nestati
moja lijepa usta,
i latice će nestati po slijedu tvoračkog reda
i sve zbog nečeg drugog što se rađa i ostvaruje…
Cvjetne krunice trešnje vape i privlače me
kao sjećanje davno kad oblije život.
Proljeće, 2025.
Povratak aprila
Prvi pupoljci, hrabri i zlatni,
cvjetaju iz bola, raspaljeni aprilskom tugom.
Vraćaš se svakog proljeća s mirisom zemlje,
kad se razmekšavaju grobovi i staze djetinjstva.
Trava iznova čita tragove tvojih stopa,
dok zeleni, kao da nikad nije venula.
U pupoljcima si koji buđenjem pocrne
u cvjetanju što se približava svom padu.
Mrtvi u porukama cvjetanja nijesu mrtvi.
Njihove ruke su u korijenju što razbija kamen,
njihov dah u vjetru što luduje u drveću,
i volja proljeća što u tišini pritiska srce.
April nosi gorčinu svečanih obećanja,
što zavode pupoljak da vjeruje u trajanje,
dok zrak još grize kosti…
Osjetim ga u toj obmani,
u raskošnoj prevari svijeta,
dok se vraća sa ivice smrti
još jednog cvjetanja.
April, 2024.
Helderlinov posljednji dan u Kuli
Jutro je stiglo tiho,
nije imalo srca da ga probudi.
Svijetlo se lomilo na Nekaru,
vjetar je treperio u lišću starih lipa.
Dolje, u radionici,
Ernst je popravljao stolicu.
U sjenovitoj sobi na spratu Kule
Fridrih je sjedio kraj prozora,
U rukama je držao svesku s nečitkim stihovima,
Na vrhu stranice pisalo je:
An Diotima: u četrnaestoj godini vječnosti.
Nije znao koje je godišnje doba,
vrijeme je u njemu prestalo da teče kao rijeka.
Gledao je kako ptica, mala i siva,
slijeće na ogradu prozora.
Jesam li to ja? – pomislio je.
Ili samo znak da je poezija došla po mene.
Na stolu je ostala posljednja pjesma,
potpisana, kao uvijek, u tim godinama tišine:
Skardaneli, datum pogrješan: 20. mart 1748.
Ernst je, kasnije, rekao
da ga je zatekao nasmijanog,
kao dijete koje je zaspalo
nakon dugog pripovijedanja;
Nebo se otvorilo nad Virtenbergom,
u posljednjem treptaju duše ostao je stih
koji još niko nije pročitao.
(Tibingen, 7. juna 1843.)
Zemlja voli mrtve
Zemlja sve zna i ćuti,
u njenim slojevima spavaju kraljevi i ribe,
isti pepeo prekriva gradove i korijenje trave.
Sve što je sjalo, sad je sjenka u njenim slojevima
Čovjek hoda po vlastitom sjećanju,
a misli da je to kamen, da je to put.
Zemlja jede polako, bez mržnje.
Njene usne su mahovina, njene oči glina.
Ona ne razlikuje tijelo od zdanja, ime od kosti.
Kad god kopamo zemlju čini mi se
da nekoga tražimo,
da ćemo naići na nečije kosti.
Zemlja voli mrtve, ona nas vara
bojama i ljepotom trave i cvijeća,
vraća nam samoću i patnje umrlih.
Njeni opojni mirisi dosežu najdalja sjećanja
tamna, gusta, kao da diše.
Miris gline, krvi i jorgovana
miješa se s dahom godišnjih doba.
Zemlja upija sve tužne trenutke i patnje,
vječne odlaske pretvara u simbole
za daleka čitanja…
Mi smo samo dah što se spusti na nju i nestane,
ona nas prekriva kao majka što uspavljuje dijete,
Snovi se oboje tamom i pepelom
zvjezdano nebo postane zaborav vječnosti
u tihoj i najdužoj rečenici svijeta.
Proljeće, 2025.
Umiranje mora
I more će se ubrzo rasplamsati,
kao vatra.
Paveze
More će nas jednom dozivati svojim umornim šapatom
kao zaboravljena molitva utopljenika u noći,
Valovi će nam pričati legende o izgubljenim brodovima,
a mi, gluvi za taj posljednji zov, zapalićemo obalu.
Vidjeće more plamen gdje je nekad bila njegova pjesma,
Vidjeće dim gdje je nekad rasla koralna utroba.
Ali more neće vrisnuti, neće zaplakati, neće moliti.
Ćutaće kao kad sunce zalazi u njedra beskraja,
Ćutaće dok zadnji delfin ne ugasi svoje srce,
dok se ne sruši i zadnji greben pod težinom pepela.
I kad ostane samo pustoš, samo praznina i sjena,
more će polako umirati, u plavom snu svoje žrtve.
U njegovoj utrobi rasuće se pjesma meduza
i zauvijek će nestati plavetnilo iz naših očiju.
Perast, 2019.
Dječak i grad
1.
U srcu grada gdje se plavetnilo razliva
po poljima prašine, zlatni okviri smiraja su ružni,
jer žega je uzela sve. Ulični pas, umoran i gladan
dahće, samo to i riječi usahle na suncu.
Grad je stari Makondo,
đe nema duše osim njegove…
Dječak luta usamljen među sjenama
koje ne mogu sakriti sparinu. U ruci nosi šaku
šarenih klikera s bojama djetinjstva
poput smijeha s trga,
koji je sad samo popis pustih ulica.
Klikeri se kotrljaju
kao misli što se rasipaju u tišini.
On ide koracima bez traga
na vrelom asvaltu. Srce mu je prazna kutija
sa posvetama iz prošlosti.
prolazi zapuštenim trgom, gdje nijedna ruka
nije pokupila otpad. Grad je umro.
U njemu, samo ponekad, zasvijetli neki dah,
neki pas lutalica, neko pogubljeno oko.
U dječakovoj šaci svijet,
u toj maloj, crnoj krhotini,
neko će naći nadu u boji klikera,
ali on samo ide, prepuštajući zrak
da ga nosi poput besciljnih koraka.
Nema nikog, nikog osim njega,
dok se miris izgorjele zemlje upija
u njegovu blijedu kožu i usne.
Za njim ostaje samo sjena
koja ubrzo nestaje, pokopana pod težinom
ljeta, pod nečim teškim, što ne zna za završetak.
I grad je samo grad, bez riječi,
samo crvene ulice, crne oči,
dok dječak luta, pod sjenama,
niko više nije tu…
Ali, on i dalje kotrlja klikere
kao djevojčica kotur na platnima de Kirika,
kotrlja ih kroz prazne trgove, bez ikog
da ga pogleda. Metalni je točak, u njegovim očima,
pješači bez prestanka, kroz sivilo i prašinu,
koja pada u talasima po njegovoj kosi
kao s planete Melanholija …
2.
Svuda su prazne ulice, ali u srcu sve postoji
sve ono što je nestalo, što je izgubljeno,
zaboravljeno u beskraju, u vremenu
koje više ne nudi ništa, samo tišinu.
Iako su ljudi puni strepnje, umorni od života,
koračaju kroz grad, nesvjesni da on već boluje.
Nedjeljom kroz prozore ječe gusle
grad nije samo mjesto; on je postao težak san,
prepun ruševina, sjenki i starih duša.
Duša, koje hodaju bez imena, bez sna,
svi boluju od nedostajanja, od gubitka
nečega što je bilo, ali se povuklo
s prvim zracima jutra. I nije im jasno
što ostaje kad nestane ono zbog čega dišeš.
u ovom gradu sve je strepnja, sve je praznina.
Na uglu Pogrebnog,
kod starih vrata što ne vode nikud,
čuju se ulični svirači, crni tonovi klize kroz ulice
u kojima je svaki korak pun gubitka.
Svirači sviraju, ali zvukovi se gube,
preplavljuju trg, da bi se pretvorili
u otrovnu maglu koja pokriva sve.
Njihove ruke su umorne, ali ne prestaju,
kao da je ta melodija jedini jezik
kojim govore o svijetu što se raspada.
Dječak zastane za trenutak,
čuje muziku, koja nije muzika,
nego molitva u ritmu nečega zaboravljenog.
Klikeri su mu u šaci, a prsti ih prevrću
kao točak nade što nikad ne staje.
Njegov pogled se izgubi u tim notama,
u tom vrisku koji mu dopire do srca,
a sve izgleda kao ruševna slika
nečega što bi trebalo biti,
nečega što bi se moglo voljeti.
Ali nije.
Nema toga više.
Ni grada, ni ljudi.
Podgorica, jul 2022.
Diotima
Bila si mi riječ, prije jezika.
Došla si kroz sumaglicu beskrajnog mora,
a ja sam te sanjao svake večeri u Kuli,
među knjigama i pogledima
koje niko nije htio razumjeti.
U večernjem satu
osjećam kako dolaziš kroz vazduh.
Govoriš stihove koje nikad nijesam napisao,
koji mi rastvaraju srce kao pupoljak
pod jesenjskim nebom.
“Zar si mislio da sam umrla?” — pitaš me.
Ja ćutim, jer kako da ti kažem
da nikad nijesam vjerovao u smrt,
osim kad te nijesu puštali da me pogledaš na ulici…
Diotima,
vječito prisutna, spasenje od bezumlja
moja zakletva protiv vremena.
Ako sam lud, to je zato što sam te volio.
Ako sam pjesnik, to je zato što nijesi postojala.
Oktobar, 2024.
Rođenje Karkinosa
Rakova obratnica
Žena je plakala od bola i grijeha,
sklupčana ruža s vatrom u laticama.
Duge sjenke su drhtale po bolničkim prozorima,
nijedna molitva nije izgovorena,
nijedan dodir nije narušio nepomičnost sobe.
Kad se otvorio stisak,
kao rastrgnut obruč sudbine;
U ogromnom svjetlosnom krugu vidio sam
procvale žbuke šipuraka na prozoru,
crvene kao presječena utroba neba
u kojoj su ljepotom bogova
zasijale oči među zvijezdama.
Rođenje je došlo rano i nepredviđeno,
uz užasnu riku povukli su se rastuženi lavovi.
U veličanstvenom trenu svemira
zaplesali su svi lunatici svijeta
(21. jun – 22. jul 2025.)
