Josip Mlakić: Uzroci i posljedice
Kada su došli po njega, rano ujutro, J. K. je sjedio u svojoj kolibi, pored prozora s pogledom na šumu prošaranu prvim jesenjim bojama, i pisao. Pokucali su uljudno na vrata i zatim, tek nakon što je on rekao da je slobodno, ušli unutra. Radilo se o stražarima. Bila su ih dvojica. Jedan od njih bio je gorostas tupa izraza lica, visok preko dva metra, dok je drugi imao blijedo i produhovljeno lice, i bio je glavni među tom dvojicom, sudeći po tome što je cijelo vrijeme jedino on govorio. Zvao se Karlo.
,,Vi ste J. K.? Pisac?“ upitao je.
,,Da.“
,,Ja sam Karlo. Državni stražar. Imam nalog da vas privedem na sud.“
,,Na sud!? Kakav sud? Je li ovo neka šala?“
,,Na žalost, nije. S takvim stvarima se ne treba šaliti. Morate poći s nama.“
,,A što ako ne htjednem?“
,,Privest ćemo vas silom“, rekao je i okrenuo se prema gorostasu koji je potvrdno klimnuo glavom.
,,Zbog čega me privodite?“
,,Ne znam. U našem nalogu to ne piše, ali pretpostavljam da vi znate o čemu se radi?“
,,Ne znam. Ne vidim nikakav razlog za tako nešto.“
,,Varate se. Sud nikoga ne uhićuje bez razloga. Zbog čega bi vi bili iznimka?“
Stavili su mu lisičine na ruke i izveli ga iz kolibe. Tu ih je, desetak metara od ulaza, čekao automobil, visoki sivi terenac bez registracijskih oznaka. Vozio je gorostas, dok su on i Karlo sjeli na stražnja sjedišta.
,,Zbog čega ovo?“ rekao je i podigao ruke, pokazujući lisičine.
,,Takva su pravila“, rekao je Karlo.
Smjestili su ga u usku, klaustrofobičnu ćeliju bez prozora, u nekoj napuštenoj zgradi na rubu grada oko koje je rastao visoko izrasli korov. U ćeliji se nalazio samo niski, rasklimani stol i neudobna drvena stolica.
Tu je ostao gotovo cijeli dan, izgubivši osjećaj za vrijeme. Kada su ga napokon izveli pred sud, vani je padao mrak. Učinilo mu se to čudnim, jer nikada nije ni pomislio da postoji sud koji zasjeda noću. Uveli su ga u tijesnu i neurednu prostoriju u kojoj su uz jedan zid bile poredane metle i nekoliko kanti za čišćenje poda, odmah iza stola za kojim je, sav važan, sjedio sudac, visoki mršavi čovjek s pozlaćenim naočalama. Zurio je u papire pred sobom.
,,J. K.?“ rekao je.
,,Da“, rekao je Karlo.
,,Kakav je ovo sud?“ upitao je on. ,,Nisam napravio nikakav prekršaj.“
,,Jeste li sigurni?“ upitao je sudac neobično oštro.
Nije ništa odgovorio. Sučev ton ga je pokolebao. Panično je razmišljao o razlozima zbog kojih su ga priveli.
,,Jeste li religiozni?“ upitao ga je sudac.
,,Da.“
,,Onda vam je zasigurno poznata činjenica da nije samo kršenje zakona prijestup vrijedan žaljenja? Može se sagriješiti mišlju, riječju djelom i propustom.“
On je šutio i razmišljao o tome je li doveden pred sud zbog neke heretične rečenice iz svojih proza.
,,Je li vam to poznato?“
,,Da.“
,,Ja bih tu dodao i glupost, koja je sama po sebi grijeh. Pogotovo ako je nismo svjesni.“
On je i dalje šutio, a sudac je sačekao jedno vrijeme, pa zatim rekao:
,,Šutite, znači krivi ste?“
,,Ne, samo razmišljam o vašim riječima. Zbunjen sam.“
,,Ne biste trebali biti. Pisac ste. I to loš, rekao bih. Zar ne mislite da je sama ta činjenica dovoljna za osudu? Ovdje, na ovom sudu, sudimo književnicima.“
Nije znao da postoji sličan sud. To ga je zaprepastilo.
,,Sudite književnicima!?“ upitao je. ,,Zar ne bi trebalo biti obratno?“
,,Ne. Ovaj sud u vašem slučaju ima istu onu ulogu koju u literarnom darvinizmu igra vrijeme. Osuđujemo pojedine književnike na vidljivost i nevidljivost. Vi ne znate što će se s vašim djelom dogoditi kada umrete. Ovaj sud pokušava to ispraviti.“
,,Kako to mislite? Vidljivost, nevidljivost… Sve mi je to zamršeno.“
,,Zar to nije jedino važno u vašem svijetu?“
,,To nije stvar s kojom se treba baviti jedan sud. Imam li pravo na odvjetnika?“
Stražari su začuđeno pogledali u njega.
,,Dragi gospodine“, rekao je Karlo, ,,ponašajte se primjereno. Pa vi ste književnik.“
,,Shvaćate li da na taj način priznajete krivicu? Pisac kojemu treba odvjetnik, već je samim tim kriv. Razumijete što želim reći?“ upitao je sudac.
,,Hoćete li mi barem reći po kojim kriterijima sudite, da se pripremim?“
,,Prvo mi odgovorite jeste li razumjeli što sam maloprije rekao?“
,,Da, ali i dalje ne shvaćam smisao ovog suda.“
,,Vremenom ćete shvatiti. Bit ću, koliko god je to u mojoj moći, blag prema vama, sve dok ne shvatite pravu prirodu ovog suda. Ovaj sud zanimaju prvenstveno uzroci i posljedice, odnosno veze između ovo dvoje. Nadam se da vam je jasno da je traženje odvjetnika u vašem slučaju uzaludan posao?“
,,Uzroci i posljedice? Gdje? U knjigama? Jeste li vi književni kritičar?“
,,Ne, zaboga! Vama bi bilo mnogo bolje braniti se šutnjom. Sa svakom izgovorenom rečenicom, sve se dublje ukapate. Je li sramota biti književni kritičar? Vi vrijeđate te vrijedne ljude.“
,,O čemu je, onda, riječ? Uzroci i posljedice? Objasnite mi!“
,,Svaka posljedica mora imati svoj uzrok. U suprotnom, igrate se Boga. Činite čuda. Gradite svoje književne perpetuum mobile, nesvjesni vlastitih ograničenja. To podjednako vrijedi i u životu. Ne postoji pisac koji živi samo u svojim knjigama. Slažete li se?“
,,Da“, rekao je on. ,,To onda znači…“
,,Da. Sudimo i vama, ali i vašim likovima. Vi ste na određeni način odgovorni za njih, za njihove postupke. Vi ste u svakom od svojih likova.“
,,Nisam“, rekao je on. ,,To je glupost!“
Stražari su zaprepašteno zurili u njega.
,,Čemu taj ton?“ upitao je sudac. ,,Pokušajte to sagledati sa strane, iz moje perspektive. Ili iz Karlove. Vi ste i ono što mrzite. Hoćete reći da lice koje vas promatra iz zrcala nije vaše?“
,,Odraz u zrcalu je posljedica, a ne uzrok.“
,,Bravo!“ rekao je sudac. ,,Počinjete razmišljati na pravi način. Dokažite to i ovaj sud će vas osloboditi. Dokažite da ruku Crnog viteza iz vašeg romana, onda kada je sasjekao onog dječaka, nije vodila vaša mržnja.“
Neka dosadna muha uporno je pokušavala izletjeti u toplu ljetnu noć kroz poluotvoreni prozor visoko na zidu iznad sučevih leđa. Čulo se zujanje pa tupi udar o prozorsko staklo, i to se nekoliko puta ponovilo.
,,Riješite ovo“, rekao je sudac stražarima.
Gorostas je uzeo jednu od metli koja je stajala prislonjena uz zid, sačekao da muha sleti uz staklo, a zatim udario metlom po prozoru. Od muhe je ostala samo krvava mrlja na staklu.
,,Hvala“, rekao je sudac, nakon što je nakratko podigao pogled s papira pred sobom i pogledao prema prozoru.
Zatim je pogledao u njega:
,,Jeste li primijetili jednu stvar maloprije?“
,,Ne“, rekao je on.
,,Najprije sam pogledao prema prozoru, pa se tek onda zahvalio stražaru?“
,,To sam vidio.“
,,Ali ne shvaćate?“
,,Ne. Što bih trebao shvatiti?“
,,Da sam se zahvalio uvaženom stražaru, a da nisam ni pogledao prema prozoru, to bi bilo neodgovorno. Slažete li se sa mnom?“
,,Ne. To je nevažna stvar.“
,,Što bi se dogodilo da je stražaru kojim slučajem pobjegla muha ispod metle? A to se događa. Zar ne?“
,,Da, dogodi se katkada“, rekao je zbunjeno, jer nije imao nikakvu ideju na što sudac cilja.
,,Moja zahvala je posljedica, a krvava mrlja na staklu uzrok. Slažete li se?“
,,Da.“
,,Shvaćate sada što želim reći?“
,,Ne.“
,,Da sam se zahvalio stražaru, a da nisam pogledao prema prozoru, a u slučaju da je muha izbjegla metlu, posljedica više nema veze s uzrokom. Može stvari postaviti i na drugačiji način: mrlja na staklu je posljedica stražareva udarca metlom. Što je uzrok?“
,,Vaš zahtjev stražaru, pretpostavljam.“
,,Bravo. Počinjete shvaćati. Postoji li još neka uzročno-posljedična veza u ovom slučaju?“
,,Ne.“
,,Razmislite.“
,,Ne postoji“, rekao je nakon određenog.
,,Ipak postoji. Možda sam ja zamolio stražara da ubije muhu samo iz jednog razloga, da bih vam pojasnio neke stvari. Što je u tom slučaju uzrok, a što posljedica?“
,,Posljedica je ubijena muha, a uzrok vaša namjera, bez obzira što i dalje ništa od ovoga ne razumijem.“
,,U pravu ste. Imam osjećaj da bi ova priča mogla imati sretan završetak. Sad ću vam nešto pročitati.“
Sudac je jedno vrijeme prebirao po svojim papirima.
,,Hvala, rekao je vitez zureći u svoj krvavi mač“, čitao je. ,,Je li vam poznata ova rečenica?“
,,Da. Vi ste čitali moje romane?“ upitao je.
Sudac je iznenađeno podigao glavu s papira.
,,Naravno. Svi dokazi su tamo“, rekao je. ,,Kakav bi ja bio sudac da nisam detaljno upoznat s predmetom? Je li nešto u ovoj rečenici nedostaje?“
,,Ne. Manje je više. Čuli ste za taj izraz?“
,,Da, naravno. U ovom vašem slučaju to pravilo ne vrijedi. Što bi se dogodilo da vitezov prijatelj nije usmrtio neprijateljskog vojnika? Hvala, rekao je vitez, zamišljeno pritom pogledavši beživotno tijelo neprijateljskog vojnika. Meni ovo izgleda bolje. Slažete li se sa mnom?“
,,Da“, rekao je nevoljko. ,,Ali za to nisam odgovoran samo ja, već i moj urednik.“
,,Bravo! Počinjete razmišljati na pravi način. Osim činjenice da ovdje sudimo vama, a ne vašem uredniku. Vi ste, dakle, učinili prijestup djelom, a on propustom. Možete ići.“
,,Sada? Odmah? Je li to znači da sam slobodan.“
,,Ne. Ovo će potrajati. Ne želimo osuditi nevinu osobu.“
,,Doći ćemo po vas, kada za to dođe vrijeme“, rekao je Karlo. ,,Dotada ste slobodan čovjek.“
Došli su po njega deset godina kasnije, točno u dan. Na Karlovu licu, deset godina starijem, vidjele su se duboke bore. Pokušavao se sjetiti je li i tada, deset godina ranije, imao bore. Sada s njim nije bio onaj drugi stražar, već neki mladić, podjednako visok i sa sličnim izrazom lica, kao da se radi o gorostasovu mlađem bratu.
,,Vrijeme je“, rekao je Karlo. ,,Prošlo je deset godina.“
Sud se nalazio u istoj prostoriji. J. K. je instinktivno podigao pogled prema prozoru, očekujući, valjda, da će na staklu i nakon deset godina ugledati krvave tragove zgnječene muhe.
,,Tražite tragove ubijene muhe?“ upitao je sudac.
,,Ne. Instinktivno sam pogledao prema prozoru.“
,,Griješite. Tražili ste tragove muhe, iako ste dobro znali da ih nakon toliko vremena nećete vidjeti. Pitate li se zbog čega se događaju slične stvari? Instinkt nema veze s tim.“
,,Ne znam.“
,,Sve se svodi na uzročno-posljedičnu vezu. Vaš pogled je posljedica, a davna mrlja na staklu je uzrok. Slažete li se?“
,,Da.“
,,Vi ste na neki način vjerovali u čudo, što je pohvalno, ali niste zagrebli ispod površine, da shvatite da čuda ne dolaze sama po sebi.“
Sudac kao da u međuvremenu nije ostario ni dana. Stol pred njim bio je prazan.
,,Pitate se, pretpostavljam, zbog čega je stol preda mnom prazan?“ rekao je sudac.
,,Da“, rekao je on.
,,Zbog toga što se u međuvremenu ništa nije promijenilo. Dali smo vam priliku. Deset godina je dug period. A vi? Što se uradili za ovih deset godina? Ništa.“
- K. je šutio.
,,Niti retka niste napisali otada. Zbog čega? Da lišite ovaj sud novih dokaza? Umjesto da pokažete da ste shvatili naše plemenite namjere od prije desetak godina? To je jako nerazumno od vas.“
Karlo je s odobravanjem potvrdno klimnuo glavom.
,,Ovi stražari imaju djecu. Vi im na taj način uzimate posao. Što bi bilo da nitko u ovih deset godina nije napisao ni retka, kao vi? Koliko bi stražara završilo na ulici? Morate misliti i na druge. Je li vam jasno da vas već sada mogu osuditi, bez grižnje savjesti?“
,,Zašto? Jer mi je ponestalo inspiracije?“
,,Inspiracija je laž. Zašto koristite te potrošene fraze o inspiraciji, o instinktu… Ti pojmovi su zastarjeli. Instinkt je posljedica koja računa na vjerojatni uzrok. To je stvar prošlosti, a ovaj sud postoji zbog budućnosti.“
,,Zbunjen sam. Ne mogu to više pratiti. Kakva je kazna? Priznat ću što god želite, samo da ovo jednom završi.“
,,Smrtna. Ne postoji druga. Radi se o stvarnom i simboličkom pogubljenju. Nećete osjetiti ništa, nikakav bol niti nelagodu. Mi nismo barbari.“
,,Ne razumijem.“
,,Simboličko i stvarno pogubljenje su jedno te isto. Jedno bez drugog ne idu. Inače, nikada ne biste došli pred ovaj sud. To bi značilo da niste pisac. Mi smo vam učinili uslugu.“
,,Hoćete reći da to što ćete me pogubiti shvatim kao neku vrstu priznanja.“
,,Upravo tako. Učinit ću u vašem slučaju i iznimku. Dopustit ću vam da odaberete vlastitog krvnika. Nekog mlađeg pisca, na primjer. To je rijetka privilegija.“
,,Zbog čega to mora biti pisac?“
,,Ne mora. Izbor je na vama. Ja vam, iz svoga bogatog iskustva, predlažem da uzmete najboljeg od njih, jer vam je to u interesu. Nije nebitno tko će vas pogubiti. Ako ništa, bit ćete fusnota u njegovoj biografiji.“
,,Da mu damo još jednu priliku?“ rekao je Karlo. ,,Iako je ne zaslužuje?“
,,Vidite“, rekao je sudac i pokazao prema stražaru, ,,kako je Karlo plemenita osoba. Ne zaslužujete takvog stražara. Poslušat ću ga, ali ne zbog vas, već zbog njega. Dugujete mu život.“
Treći put, dvadeset godina kasnije, osudili su ga na smrt. Nije želio odabrati krvnika.
,,Zašto nas ponižavate?“ upitao ga je isti onaj sudac od ranije.
,,Ja vas ponižavam?!“
,,Da. Ali mi ćemo sa svoje strane učiniti ono što je najbolje za vas.“
Krvnik, kojeg su mu odredili, bio je niski, neugledni mladić čije su oči blago gledale ukriž. Radilo se o mladoj književnoj zvijezdi. Držao je u ruci teški čekić i čekao na Karlov znak.
Doveli su ga na obalu rijeke i rekli mu da klekne u plićak, licem okrenut prema rijeci. Cijelo je vrijeme padala sitna i uporna kiša. J. K. je bio starac i mučili su ga bolovi u kostima, pogotovo u trenutku kada je kleknuo u vodu, na oštri kamen po riječnom dnu.
,,Ne želimo da ostanu bilo kakvi tragovi“, objasnio mu je Karlo. ,,Inače vas ne bi tjerali da u vašim godinama klečite u hladnoj vodi.“
,,Znate li što me je kod vas najviše živciralo sve ovo vrijeme, svih ovih godina koliko ovo traje? I kod vas i kod suca koji me je osudio?“
,,Ne znam.“
,,Ta vaša lažna ljubaznost kojom prikrivate svoju stvarnu prirodu.“
,,Koja je moja stvarna priroda?“
,,Vi ste zvijer! Tko je sljedeći kojega ćete dovesti ovdje!?“ rekao je grubo.
,,Zbog čega takav ton? Žalostite me. To ničim nisam zaslužio. Pogotovo stoga što to ništa ne mijenja.“
,,Oprostite“, rekao je on.
,,Nakon vas odlazim u mirovinu“, rekao je Karlo. ,,Trebao sam već odavno biti u mirovini, pecati s unucima ribe, da nije vašeg slučaja. Pripremite se.“
Osjetio je udarac, ali ne i bol, kao da je bio pod djelovanjem jakog anestetika. U trenucima dok mu se mrak navlačio pred oči, nije osjetio nikakvo žaljenje niti strah, jer je shvatio da je on već davno umro, a da to nije znao, da je smrt ujedno i posljedica i uzrok nečega što se već dogodilo.
Sve je u ovoj priči nepouzdano i podložno različitim interpretacijama. Točno je samo jedno: hladna jesenja kiša pod kojom se odigralo njeno krvavo finale, a koja je prvi put pala nakon što je tjednima vladala suša, i od koje je lokalni skitnica, koji je spavao nešto dalje, uzvodno, ispod mosta koji je svojim lukom presijecao liniju horizonta na tom dijelu, do kože pokisnuo, navukao upalu pluća i nekoliko dana kasnije umro u bolnici. Dakle, apsolutno dokaziva stvar, ovjerena smrtnim listom nesretnog beskućnika, uzrok koji izravno vodi posljedicama, čega u ovoj priči kronično nedostaje.
