Josip Mlakić: Rekvijem
(Odlomak iz romana Rekvijem)
10.
Preko noći je zabijelio snijeg i fra Stjepan je odmah ujutro, čim se probudio, naložio peć u samostanskom dnevnom boravku i premjestio fra Petra iz hladne ćelije u grijanu sobu. Prije toga namjestio mu je postelju, odmah do svoje, a zatim ga donio na rukama i pažljivo spustio na postelju. Fra Petar je nekad bio visok i jak, a sada je izgledalo kao da se nekako skupio i smanjio, a uz to je, kako se razbolio, vidno smršavio i oslabio. Prije nego što ga je podigao s kreveta, pomišljao je da pozove Luku Lovrića, seljaka za kojega je znao da je ostao u selu, da mu pomogne, ali je onda, kada je pokušao podignuti fra Petra, ustanovio da može i sam.
Fra Nikola nije želio nikuda iz svoje sobe, jer se po njoj koliko-toliko slobodno kretao, i zbog toga mu je fra Stjepan, kada se vatra u peći razgorila, odnio u bakrenoj mangali nešto žara, da barem malo ugrije ozeble ruke.
Fra Stjepan je svoj ležaj namjestio tako da je što bliže ulaznim vratima, da može čuti ako eventualno netko pokuca. Strah je pojačao sva njegova osjetila i jasno je registrirao svaki zvuk koji je dopirao izvana, pogotovo noću. Suspregnuo bi dah i osluškivao, sve dok ne postane siguran da zna o čemu je riječ. Kada bi vani zapuhao vjetar, začulo bi se šuštanje požutjelog lišća topole koja je rasla uz samostan, i taj zvuk, koji je bio i hladan i topao istovremeno, kod fra Stjepana je prizivao u sjećanje dane kada je prvi put došao u Kraljevu Sutjesku: bila je rana jesen, čist i sunčan dan, kada je pukao pred njim visoki crkveni toranj i komadić nebaprošaran snježnim, perjastim oblacima, dok su se, nešto dalje, vidjele mrke linije brdâ u pozadini.
Fra Stjepan je nahranio fra Petra, pa sačekao da zaspe, stojeći cijelo vrijeme uz njegov ležaj. Fra Petrove prazne i beživotne oči podsjećale su na životinjske, i fra Stjepan se u jednom trenutku nehotice stresao od tog sablasnog prizora. Zatim je ubacio dvije cjepanice u peć, pa stojeći uz nju sačekao da se cjepanice razgore držeći ispružene dlanove iznad peći, a zatim se obukao i izišao vani. Ponio je sa sobom, za svaki slučaj, i sjekiru koju je držao uz uzglavlje, da mu je uvijek nadohvat ruke. Imao je neodoljivu potrebu prohodati po čistom, netaknutom snijegu, što se kod njega, s godinama, pretvorilo u svojevrsni ritual: hodao bi jedno vrijeme pogleda uprtog u daljinu, preko blještave bjeline koja bi preuzela sve, svaki djelić oka, pa u jednom trenutku zastao i okrenuo se, promatrajući vlastite tragove. Često je u tim trenucima razmišljao o svom ljetopisu, pa pomišljao kako između te neobične, djetinje navade i vođenja ljetopisa postoji duboka i sveprožimajuća veza koje on nije u potpunosti niti svjestan. Svodi li se njegovo pisanje, i svi ti zakučasti razlozi zbog kojih ljudi pišu i zapisuju, tek na puko ostavljanje tragova u snijegu koje će možda već sljedeći dan prekriti novi snijeg, ili će ujutro, kada se probude, vidjeti da je snijeg preko noći okopnio? I što ti tragovi znače bilo kome drugom osim njima? I moraju li značiti? Podsjećaju li svi oni koji nešto pišu, poput njega, na djecu koja posvećeno grade kule od pijeska, trudeći se da baš njihova bude najveća i najljepša, a onda, kada shvate da zidaju kule babilonske, dignu ruke od njih, ili ih unište?
Hodao je jedno vrijeme uz rijeku i promatrao opustjelo selo. Samo se iz jedne kuće izvijao dim. Ono malo preostalih kršćana smjestili su se privremeno u udaljena katolička sela, i tu čekali da se situacija primiri. To prazno selo i pobožna tišina koja je pala na njega, pri čemu se neprestano čuo jednolični klokot Trstionice koji je podsjećao na nerazumljivi šapat, duboko ga je ganula i u njemu se počeo javljati neki osjećaj samosažaljenja. Mislio je, prije nego što ga je obuzeo taj osjećaj, da se naviknuo na tišinu i prilike u kojima se nenadno zatekao, pogotovo na onu noćnu tišinu praznog samostana koji jetko i šuplje odzvanja, kada mu se na trenutke učini, kada se do kraja umiri i suspregne dah, da čuje šuškanje miševa duboko u duvaru. U tim trenucima javljao mu se povremeno osjećaj da je sâm u nezaštićenom samostanu, duboko u njegovoj utrobi, što je kod njega izazivalo neku neodređenu zebnju, ali mu se pritom nije javljao nikakav osjećaj samosažaljenja.
Zastao je, pa pomislio na fra Petra i fra Nikolu koji su ovisili o njemu, a on se tu bespotrebno bavi vlastitim mrtvouzicama, i onaj osjećaj samosažaljenja netragom se izgubio. Promatrao je najbliže kuće: imao je osjećaj kao da ga iz njih promatraju nečije nevidljive oči, i da kuće, napuštene od svojih stanara, daleko od ljudskih očiju započnu neki novi, tajanstveni život.
Otišao je do kuće iz koje se izvijao dim i pokucao. Otvorio mu je bojažljivi četrdesetogošinji seljak kojega je znao po imenu. Zvao se Luka Lovrić.
„Vi ste, ujače“, reče Luka.
„Niko više nije osto u selu?“ upita fra Stjepan.
„Nije.“
„Gdje su tvoji?“
„Gore, u Teševu“, reče seljak i pokaza neodređeno u pravcu brdâ iznad njih.
„Navrati ponekad u samostan. Na ručak…“
„Hoću.“
Kada se vratio iz šetnje, odnekle je pred samostan dolutao pas. Fra Stjepan je osjetio neku neodređenu bliskost prema bojažljivoj životinji koja ga je oprezno, sa strane, promatrala svojim tupim i vlažnim očima: pomislio je kako je i taj pas, poput njih trojice, prepušten sâm sebi. Ušao je u samostan i donio iz kuhinje kokošje nožice, koje su ostale nakon što ih je prethodnu večer iskuhao u juhi, i bacio ih psu. Pretpostavljao je kako će životinja nakon toga ostati uz samostan, i osjetio je zbog toga neko olakšanje, kao da je s nekim, skinuvši djelić tereta s vlastitih leđa, podijelio brigu oko samostana. Istovremeno s tim javio se i neki osjećaj topline, jer se u trenutku kada je bacio psu kosti sjetio svoga psa iz djetinjstva, koji je jedno vrijeme, kada je odlazio od kuće, išao za njim i ocem kada su rano ujutro krenuli za Kraljevu Sutjesku, i kojega je otac u jednom trenutku otjerao od njih. Sjećao se čak i toga kako je u tom trenutku zavukao ruku u pastirsku torbicu u kojoj je nosio hranu koju mu je majka pripremila za put, kao i neugodne, vlažne topline svježeg kruha zamotanog u lanenu krpu. Htio je na taj način, tom nesuvislom i suvišnom gestom, barem donekle ublažiti tugu i bol zbog odlaska, a upravo je taj pas, koji ih je uporno pratio, bio ona posljednja nit koja ga je vezala uz roditeljsku kuću. Tada ga je posljednji put vidio, a kada se nakon nekoliko godina prvi put vratio kući, pas je već bio uginuo. Ta slika je, zatim, pobudila jednu drugu: sjetio se kako je tom prilikom u jednom trenutku zastao i okrenuo se prema kući. Htio je za sva vremena pohraniti tu sliku u sjećanju: potamnjeli krov od šindre, nepomični majčin lik u okviru vrata, i prve znakove one bogate zlatne jeseni čije je mirise zauvijek ponio sa sobom iz Posavine kao najživlju uspomenu na dane djetinjstva. S tom slikom neraskidivo je bila povezana i jedna druga, koja je u njegovoj glavi bila razdjelnica koja je predstavljala neku vrstu njegova konačnog oproštaja od svjetovnog života, a urezala mu se u sjećanje isti taj dan, navečer, kada su nakon cjelodnevnog pješačenja zanoćili u jednoj kršćanskoj kući u blizini Maglaja, kod jednog očeva poznanika, u tijesnoj i vlažnoj udžerici punoj djece i života. Najstarija kći tog seljaka bila je otprilike njegove dobi. Imala je duboke, smeđe oči, i nekoliko puta tokom večeri uhvatio je njezin znatiželjni pogled upućen njemu, i zapamtio ga za sva vremena. Gledala je u njega, kao da ga procjenjuje, a kada bi im se pogledi ukrstili, oborila bi oči, ali nekako prirodno, nevino, bez naznaka bilo kakve nelagode, dok je to u njemu pobudilo određeni stid, kao da sudjeluje u nečemu sramnom i nedozvoljenom. Nikada nije prestao razmišljati o toj djevojčici, čije ime nije ni znao, kao i o osjećaju nekog neodređenog gubitka koji ga je u tom trenutku obuzeo. Zamišljao je tu djevojčicu kako stari, u istom ritmu kao i on, pokušavajući pritom zamisliti njezin lik. Sada, kada se prisjetio te večeri, zamišljao je umornu i otežalu staricu na čijem su licu najživlje upravo te njezine oči, koje ne stare, i koje na svakoj slici izgledaju potpuno isto, onako kako su izgledale te večeri.
Promatrao je kako pas drobi krhke kokošje kosti, i kod njega se zbog nečega javi neodređeni osjećaj nelagode. Trebalo mu je određeno vrijeme da shvati zbog čega: u jednom trenutku sjetio se pijetla kojemu je, kao najstarije od sedmoro djece, odsjekao glavu na panju. Tada je imao dvanaest-trinaest godina, jer je otac, koji je to inače radio, bio u polju, dok je majka bila bojažljiva i krhka žena, iscrpljena stalnim trudnoćama, koja to nije bila u stanju, za razliku od većine drugih žena iz sela. Majka mu je objasnila da najprije uhvati pijetla lijevom rukom za noge, pridržavajući mu istovremeno i krila, pa da ga onda određeno vrijeme vrti ukrug, i da mu tek onda spusti glavu na panj i odsječe je sjekirom. Taj čin ga je svojom težinom pritisnuo tek kasnije: u onom trenutku, dok je desnom rukom podizao sjekiru, razmišljao je samo o tome hoće li pogoditi pijetlov vrat. Kasnije mu je u glavi sazrijevala misao da je bez žaljenja ubio živo biće. Zamišljao je pritom staklene pijetlove oči koje ga gledaju iz prašine i pitao se zbog čega nije na sličan način razmišljao u trenutku dok je podizao sjekiru, spremajući se da presiječe pijetlov vrat. Odakle ta bešćutnost? Godinama kasnije, kada bi se prisjetio tog događaja, pravdao je to svojom mladošću, jer je s tim osjećajem neraskidivo bio povezan i jedan drugi, osjećaj da je odrastao, zbog toga što je u trenutku kada mu je majka rekla da treba odsjeći pijetlu glavu osjetio i neku vrstu ponosa. To je bio jedini put da je napravio nešto slično, i dugo, već godinama, nije pomislio na taj događaj.
Spremio je večeru, a zatim nahranio fra Petra i izišao vani: krenuo je po Luku, da ga pozove na večeru. Pas je ležao uz vrata i čim je ugledao fra Stjepana krenuo je poslušno za njim.
Luka je bio pred kućom. Presijecao je na cjepalu grabove grane koje je dovukao iz šume. I sada su se u snijegu vidjeli tragovi koji su vodili od obližnjeg šumarka do kuće.
„Znaš li čiji je ovo pas?“ upita fra Stjepan.
„Mislim da je od Filipa Pavića. Oni su imali sličnog. Oni su otišli.“
„Ostavili su ga?“
„Izgleda.“
Fra Stjepan se zapitao je li ih pas pratio određeno vrijeme, pa su ga u jednom trenutku otjerali od sebe, pa se ponovo sjeti oca, kako tjera psa od njih. Taj trenutak, tko zna zbog čega, duboko mu se urezao u sjećanje, toliko da bi svaki put kada bi se prisjetio tog događaja osjetio i neku težinu u grudima.
„Hajde na večeru“, reče fra Stjepan.
„Nezgodno je“, reče Luka.
„Samo ti dođi.“
„Sačekajte. Da nam ponesem sira.“
Ušao je u kuću i ubrzo se vratio noseći u drvenoj ćasi komad sira potopljen u vodu.
„Hoćete ga probat?“ upita Luka ispruživši prema fra Stjepanu ćasu sa sirom.
Fra Stjepan odlomi komadić sira koji je virio iz vode i stavi ga u usta.
„Dobar je“, reče nešto kasnije. „Ovčji?“
„Da.“
Kada su se vratili, ostavio je Luku u dnevnoj sobi, za stolom, a on je otišao po fra Nikolu. Iz njegove sobe čuo se zvuk violine uz koji je fra Nikola pjevao:
Dies irae, dies illa,
Solvet saeclum in favilla:
Teste David cum Sibylla.
Quantus tremor est futurus,
Quando iudex est venturus,
Cuncta stricte discussurus…1
Fra Stjepan je zastao, pa prislonio uho uz vrata i osluškivao. Ubrzo je nastupila tišina, a u trenutku kada je fra Stjepan htio pokucati na vrata začuo se zvuk šargije uz koji je fra Nikola pjevao na isti način kao i ranije. Bilo je neke uzvišene i neodređene boli u tom pjevanju, i fra Stjepan u jednom trenutku osjeti kako mu teku suze. Potom je fra Nikola isto to ponovio uz čembalo. Tek tada je fra Stjepan shvatio da u nedostatku orkestra fra Nikola zapravo svira svaki instrument pojedinačno. Pokušavao je zamisliti zvuk sva tri instrumenta istovremeno i fra Nikolino pjevanje iznad njega.
Kada je utihnuo zvuk čembala, sačekao je jedno vrijeme pa tek onda pokucao i ušao u sobu.
„Gotova je večera“, reče.
Fra Nikola je zamišljeno klimnuo glavom i krenuo za fra Stjepanom koji je čekao u mračnom hodniku.
Jeli su u tišini koju je povremeno narušavalo nerazumljivo fra Petrovo mrmljanje. Fra Stjepan je iščekivao hoće li mu fra Nikola spomenuti maloprijašnje pjevanje. Nije ga želio ništa pitati: prepustio je njemu da odluči hoće li to spomenuti.
Fra Nikola je večerao, prekrstio se, a zatim ustao iza stola.
„Da te otpratim?“ upita fra Stjepan.
„Ne treba. Naučio sam bez ičije pomoći doć do svoje sobe.“
„Kako?“
„Brojim korake.“
Fra Stjepan je zamišljeno gledao za njim i pitao se o čemu u tom trenutku razmišlja. Sjeti se svoga ljetopisa. Možda fra Nikola i sada, nesvjestan gdje se nalazi, u mraku, dok broji vlastite korake, istovremeno smišlja u glavi melodiju za naredne stihove:
Dies irae, dies illa,
Solvet saeclum in favilla:
Teste David cum Sibylla.
Quantus tremor est futurus,
Quando iudex est venturus,
Cuncta stricte discussurus,
Quantus tremor est futurus…
Odmah za njim otišao je i Luka. Fra Stjepan je pokupio kokošje kosti i ostatke hrane i odnio ih psu. Stajao je na pragu i promatrao ga kako jede, kako, najprije, pohlepno guta ječmenu kašu, pa tek onda drobi bačene kosti. Bio je to lijep osjećaj, promatrati ga tako, sličan onom ispunjujućem osjećaju koji prati čovjeka kada učini kakvo dobro djelo.
Tu večer je loše spavao, jer ga je fra Petar svaki čas budio. Fra Stjepan bi u tim trenucima ustao iz kreveta i ubacio novu cjepanicu u peć, da vatra što duže potraje, pa se vraćao natrag u krevet. Svaki mu je put nakon buđenja trebalo dugo vremena da zaspe, i u tim trenucima prolazile su mu glavom svakakve misli i nikako se nije mogao usredotočiti na nešto određeno.
Fra Petar je u jednom trenutku nerazumljivo, svojim bezubim ustima, uporno u snu dozivao nekoga po imenu, i fra Stjepan se probudio. U mraku se vidio topli odsjaj vatre iz peći, a od topline koja se širila od nje negdje je u sobi oživjela muha čije je zujanje dopiralo iz mraka. Zamišljao je fra Nikolin glas, kako pjeva Dies irae uz taj zvuk, i komika tog prizora donekle ga je oraspoložila i osjetio je kako mu se lice razvlači u osmijeh. Sjeti se, zatim, svojih suza u trenutku dok je stajao uz fra Nikolina vrata i osluškivao njegovo pjevanje. Osjetio je i neko olakšanje, kao da je sve ono što se događalo proteklih dana postalo nešto podnošljivije, jer mu se, tko zna zbog čega, na trenutak učinilo da i dani gnjeva imaju svoju komičnu stranu.
Dugo potom nije mogao zaspati, pa je ustao s kreveta, zapalio svijeću i pronašao bilježnicu u kojoj je vodio ljetopis. Sjeo je za stol i otvorio posljednju stranicu, na kojoj je bio onaj zacrnjeni dio. Razmišljao je jedno vrijeme, a zatim ustao i pronašao nož. Pažljivo je isjekao sve ispisane stranice ljetopisa, smotao ih u tubu i zavezao koncem. Planirao ih je, odmah ujutro, čim ustane, odnijeti u knjižnicu i umetnuti u neku od knjiga.
Na prvoj čistoj stranici, u vrhu, zapisao je naslov: Knjiga od vrimena pohoda principa Euđenija na Bosnu, s jeseni 1697. godine, zapisana bojaţljivom rukom fra Stjepana Begića s Plehana. Ispod toga je napisao: Moja rič budućem štiocu, ma koji on bijo, koji ovo bude čito kad nas jednom više ne bude
Ovo je glas nas fratara…
* * *
Moja rič budućem štiocu, ma koji on bijo, koji ovo bude čito kad nas jednom više ne bude
Ovo je glas nas fratara, što ostadošmo nakon što princip Euđenio svrši svoj krvavi poso u Bosni, naša muka zapisana iliričkim bošnjačkim jezikom, ţalosno otrovanim ričima turskim. I svugdi je isto di se ilirički jezik priča, di god sam dosad hodo: od Dalmacije i Dubrovnika, di je otrovan ričima talijanskim, pa sve gore do na siver, di se miša s nimštinom. I sve manje razumimo jedni druge, što radi jezika, a što radi toga što svi, ko zavidni bratoubojica Kain, uvik brez iznimke ponavljamo jedno te isto: kako nismo čuvari braće svoje.
Oni koji su utekli, odvevši silan narod iz Bosne, imaće svoju priču, drugčiju od naše, al neka im… Ne kažem da je i njima svejedno: nije lako ostavit sve pa poć u nepoznato, di te niko tvoj ne čeka. I njima i nama sudiće Svevišnji na poslidnji, Sudnji dan, po dilima i grisima našim. I onima što popljačkaše crkve, odnesavši sa sobom slike, kipove, i sve one zagovore i zavite koje s njima učinismo, pa i misno ruho, a jedan, čije ime ni spomenut neću, ponese sa sobom priko Save i misno vino; sudit će i nama što ostadošmo po gluhim manastirima, pa tuj, ko pastiri brez stada, besposleni veremimo. Jedni će, jerbo je tako pisano, u taj dan stat s njegove live strane, a drugi zdesna, i jedni će u paklenu ognju gorit, a drugi baštinit rajske poljane. A svi mi, i jedni i drugi, smućeni i nemoćni, samo smo, po ko zna koji put, kusali poparu koju nam drugi prirediše, i da je, moţda, jedini naš grih taj što smo rođeni tuj, u Bosni, i što smo se ni krivi ni dužni zatekli na krivom mistu i u krivo vrime. I ako smo u toj svojoj žalosnoj smutnji i kakav grih počinili, uzdat nam je se u Božju milost.
O onima što bi, umisto da šire Rič Boţju, ratovali i puk na bunu navodili ne vridi ni govorit, i koji, kako princip uđe Bosnu, ko da povileniše. Najgori među njima je fra Bono Duvnjak koji krenu za principovom vojskom ko šarov za svatovima i koji priča okolo kako će napustit sveti Red i, ko biva, priključit se principovoj vojsci, iako muku muči s očinjim vidom: isto da će ga neko nakog ćoravog uzet u vojsku.
Ničega od ovog ne bi bilo da princip u zlo vrime ne banu u Bosnu i da u svega desetak dana ne stiţe do Sarajeva, di počini mlogo zlo, koje Turci već sad, dok se još nisu ni ohladili principovi topovi, pripisuju puku katoličkom koji nit je luk jio, nit luk miriso, jerbo je tako najlakše: udarit na slabijeg od sebe, pa tako namirit izgubljeni nâm i silu.
Ko da im sva ona pljačka i palež po Sarajevu i uz Bosnu bi malo, ko da se za tih petnestak dana, kolko im je dostajalo da dođu do Sarajeva, porobe ga, popale i krenu nazad, nisu namirili u svom bisu, principova vojska po povratku iz Sarajeva, da što više naroda povuku za sobom, užeže visočki manastir. Fra Ivo Šeremet, svet i bogobojazan fratar, rodom iz Visokog, kad je to vidio zanimi. Sve do Šehera, di ga snađe smrt, niko ga nije čuo da je ijednu rič progovorio. Nađoše ga jedno jutro, mrtva. Umro je navečer, jerbo se do jutra njegovo tilo skroz ohladilo. Sahraniše ga odmah tude, u Šeheru, ukraj katoličkog greblja, da mu barem na taj način zabilježe grob, ukolko ga ko, nekad, kad dođu bolja vrimena, a uzdat je se u Boga da će doć, bude primišćo u Visoko, di bi pokojnik, da ga se pitalo, najradije da ga sahrane. Pokoj mu njegovoj lipoj duši i počivo u miru! I svitlost vična neka mu svitli! (Et lux perpetua luceat ei.)2
Svašta se događalo u onom meteţu koji nasta prilikom povlačenja: pričali su neki Olovljaci, koji ostadoše, koji su najprije krenuli biţat pa su se u neka doba pridomislili i vratili, kako je čudotvorna slika Gospe Olovske preţalosno, krvavim suzama proplakala kad je ono ponesoše priko Nišića. Oni što su vodili narod brže bolje sakriše sliku, da narod ne ugleda suze, pa da se onda ne pođu vraćat. Ne znam je li im za povirovat, je li Gospe plakala il su to oni sebi u silnoj svojoj ţalosti samo umislili? Ima, kažu, u jednom selu u Gornjem Skoplju, na našem, katoličkom greblju, jedan kamen dopola ukopan u zemlju, tolko velik da ga deset jakih momaka nit za pedalj ne mogu pomirit. A kad dođe Sveti Ante, kad se na greblju misa govori, more ga, kažu, i malo dite zalilat. Kome povirovat? Onima koji ovo pričaju il vlastitoj pameti? Tako i ja, koji u svoj svojoj tuzi i žalosti pišem ove retke, more bit nisam pouzdan svidok. A i kako ću bit, kad je samo Onaj, koji jest na Nebesima, pouzdan i u viri svidok.
* * *
Na 12. oktobar 1697. provali princip Euđenio u Bosnu. Priđe na dva mista s cesarskom vojskom priko Save kod Broda, pa sve dolinom Bosne priko Plehana, Kotorskog, Maglaja i Žepča izbi na Vranduk, pa nastavi otale prema Nemiloj i Zenici, pa priko Kaknja i Visokog uđe na 23. oktobar u Sarajevo, di je tri cila dana robio i palio, što uznemiri silan kršćanski svit koji pobiţe za principom priko Save, sve u strahu od osvete poniţenih Turaka.
Najprije, goli ko crkveni miševi, pobigoše Sarajlije koje opljačkaše domaći Turci čim je do njih došo glas da cesarova vojska iđe na njih, i kojima isti ti Turci kroz koji dan zapališe sve tri fratarske rezidencije u Latinluku. A i brez toga, tuj im više nije bilo stala. Pobigoše i bogati Brnjakovići, ne ponivši sa sobom ništa. Al lako je za njih; njima će pomoć i Bog i ljudi. Al ko će svrnut pogled na bošnjačku sirotinju što listom pobiţe sa svoje zemlje? Niko! I šta ih tamo čeka? Možda će ih, ko naše Turke, za koju godinu dizat na vojsku, pa da negdi, u nekoj nedođiji, i za tuđi račun, uludo gube glave?
Kako je principova vojska odmicala niz Bosnu, tako za njom krenu množina naroda. Biže svi: Olovljaci, Varešani, Fojničani, Busovljani, Travničani, Jajčani; a ponajprije oni čiji je stan uz Bosnu, di princip počini najveći zulum: Kakanjci, Visočani, Tepčaci… Za tu bižaniju koja nastade najkrivlji smo mi, fratri, jerbo je pisano: „Ko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe?“3 Ali, eto, tako valjda mora bit, kad Bog stvori čovika takog, slabog i nemoćnog, koji će i na brata rođenog udarit, a kamo li neće na onog ko mu nije niko i ništa. Jerbo mi ljudi nismo ko blagoslovljeni mravi, koje Bog stvori take, jake i izdržljive, da mogu na leđima svojim, ne žaleć se, ponit deset puta teži teret od sebe samih.
U manastiru u Kraljevoj Sutisci ostadoše samo tri starija fratra, ja, fra Stjepan Begić rodom s Plehana, koji ovo biljeţim, fra Nikola Žilić i fra Petar Bonić koji nemoćan leži na postelji i kojeg, ima već dugo, napušćaju i pamet i zdravlje. Ostale fratre, u zdogovoru s provincijalom, primistismo privremeno u fojnički i kreševski manastir. Računali smo da su tamo, di princip nije robio i palio, barem malo sigurniji. Al sve nešto mislim da je naša računica kriva, da su ljudi koji ne ositiše na vlastitoj koţi tuđe zlo gori od onih koji ga ositiše, da kušnja i zlo čine nike ljude boljima neg što jesu.
* * *
Na 30. oktobar 1697. pade prvi snig, sve zabilivši. Primistih fra Petra iz hladne ćelije u grijanu sobu. Priredih mu ležaj odmah uz svoj, da mi je na oku, i da sam mu stalno na usluzi.
Isti dan doluto prid manastir pas kojeg nahranih kokošjim nogicama koje nam ostadoše iza večere.
U ciloj Kraljevoj Sutisci samo se iz jedne kuće izvija dim, kod nekog Luke Lovrića čiji su ţena i dica kod rodbine u Teševu, pa tuj čekaju da se sve ovo utiša i smiri. Ima još Sutiščana koji se gore kriju i koji će se, ako Bog dadne, vratit jednog dana svojim kućama.
